I
Isfrustrirana
Gost
Moj dragi i ja treba da se venčamo u oktobru. Zajedno smo više od sedam godina i sjajno se slažemo. Od pre nekoliko meseci živimo zajedno.
Stvar u vezi koje mi je potreban je savet je kako da se distanciramo od njegovih roditelja. Naime, trenutno živimo sa njima u kući, mada odvojeno od njih. Problem je u tome što bi oni da se igraju porodice sa nama - ne kapiraju da smo nas dvoje odvojena celina. Otežavajuća okolnost je to što smo započeli posao sa njegovim ocem od kojeg još nema para koje bi nama omogućile normalan život, tako da smo još izdržavana lica - malo nam daju oni, malo moji. I, verovatno kao i mnogi roditelji, smatraju da su savršeno kompetentni i pozvani da određuju kako treba da živimo (zapravo, veliki problem je to što su oni ultra konformisti, pa ih je blam što nas dvoje odudaramo), pa smaranja o radu, radu i samo radu, treba ovo, treba ono... Uglavnom je moja bolja polovina izložena takvim i sličnim zvocanjima (ja sam tu da se povinujem, uostalom, žensko sam
), sam se kolje sa njima (dakle, nije mamin i tatin sin), ja se ponašam potpuno uzdržano i hladno. Čitava situacija je prilično iscrpljujuća, često smo down, postali smo aseksualni... Najradije bismo da odemo odatle, ali izgledi su veoma slabi, nepostojeći.
Ono što nas drži je pomisao da će taj posao uspeti, da ćemo imati svoj dinar, pa će moj dragi, bez griže savesti, odbijati hirove svog oca (samo da napomenem da to nisu ne znam kakvi hirovi, već forsiranje sopstvenog radoholičarskog i tradicionalističkog stila života koji deca datih roditelja treba da usvoje kao jedini ispravan), da ćemo živeti onako kako mi želimo.
Raspisah se (pružam uvid u situaciju), a zanima me šta savetujete, kako da im stavimo do znanja (i sada pokušavamo onako kako znamo) da treba da odstupe, da nas puste da živimo svoj život, i, konkretnije, da ne sede kod nas kada dođu moji stariji članovi familije, da ne treba da se viđamo svaki dan ili, bar, više puta dnevno (mislim, ne želim ni svoje da viđam svaki dan, a kamoli njegove).
Unapred hvala.
Stvar u vezi koje mi je potreban je savet je kako da se distanciramo od njegovih roditelja. Naime, trenutno živimo sa njima u kući, mada odvojeno od njih. Problem je u tome što bi oni da se igraju porodice sa nama - ne kapiraju da smo nas dvoje odvojena celina. Otežavajuća okolnost je to što smo započeli posao sa njegovim ocem od kojeg još nema para koje bi nama omogućile normalan život, tako da smo još izdržavana lica - malo nam daju oni, malo moji. I, verovatno kao i mnogi roditelji, smatraju da su savršeno kompetentni i pozvani da određuju kako treba da živimo (zapravo, veliki problem je to što su oni ultra konformisti, pa ih je blam što nas dvoje odudaramo), pa smaranja o radu, radu i samo radu, treba ovo, treba ono... Uglavnom je moja bolja polovina izložena takvim i sličnim zvocanjima (ja sam tu da se povinujem, uostalom, žensko sam

Ono što nas drži je pomisao da će taj posao uspeti, da ćemo imati svoj dinar, pa će moj dragi, bez griže savesti, odbijati hirove svog oca (samo da napomenem da to nisu ne znam kakvi hirovi, već forsiranje sopstvenog radoholičarskog i tradicionalističkog stila života koji deca datih roditelja treba da usvoje kao jedini ispravan), da ćemo živeti onako kako mi želimo.
Raspisah se (pružam uvid u situaciju), a zanima me šta savetujete, kako da im stavimo do znanja (i sada pokušavamo onako kako znamo) da treba da odstupe, da nas puste da živimo svoj život, i, konkretnije, da ne sede kod nas kada dođu moji stariji članovi familije, da ne treba da se viđamo svaki dan ili, bar, više puta dnevno (mislim, ne želim ni svoje da viđam svaki dan, a kamoli njegove).
Unapred hvala.