(Nikola Kavaja) Masoni tražili da ubijem Tita

Poruka
3.617
Masoni tražili da ubijem Tita​


2%20nikola%20kavaja.jpg



Piše: Predrag Stojković


* Kako ste reagovali kada su vam javili da su Vas u televizijskoj emisiji u produkciji Histori kanala, o svetskim atentatorima stavili na treće mesto ispred čuvenog Karlosa zvanog Šakal, na četvrtom.?
- Kakav Karlos, najbolji je Nikola bio. Karlos je imao milione dolara. Da sam ja imao milion i jednoga sebi ravnoga nikada Tito ne bi živu glavu izneo iz Amerike.
Moja akcija obično su koštala svega 10.000 dolara. Šest jugoslovenskih diplomatskih misija je dignuto u vazduh u roku od samo nekoliko sekundi. Od Los Anđelesa do Vankuvera i Njujorka, na tolikom prostoru, a da se ne otkrije.
Iza Karlosa su stajale milijarde, moćni SSSR, možda i Titova Jugoslavija, ceo Istočni blok. Za ubistvo Tita imao sam budžet od 15.000 dolara, što je najbolji dokaz da je akcija unapred osuđena na neuspeh.

* Jesu li Srbi vama bili zahvalni tamo u Americi?
- Radije sam žrtvovao sebe nego bilo kog svog suborca. Da li se vi ikada pitate kako sam ja Nikola Kavaja oteo avion!? Da sam imao nekoga samnom - izginuli bi i ne bi ni ušli. Znam svoju vrednost, svoju sposobnost, uzeo sam Amerikancima dva aviona. Niko im nije uzeo dva aviona. Boško Radonjić mi je tada predložio da pobegnem u Rusiju i da nasamarim Ameriku. Nisam pristao jer sam se decenijama, po čitavom svetu, borio za interese Amerike.

*Koje smislio plan akcije?
- Pop Kajević. Prvo smo hteli da tražimo da se iz jugoslovenskog zatvora puste Đuro Đurović, Milovan Đilas i još jedan.
Posle je 1978. Stoiljko Kajević hteo da uzmemo avion i da pikiramo u zgradu CK SKJ u Beogradu kao simbol Titove moći. A nije hteo da izađe iz zatvora i da mi se pridruži kada sam sleteo u Čikago. Akcija je tako propala, jer je on trebalo da mi pokaže gde je CK, koji je izgrađen posle mog bekstva iz zemlje. Komunista se uopšte nisam bojao, samo lažnih prijatelja. Kakvih komunista, ja potičem iz partizanske porodice bio sam u vojnoj akademiji, od 1941. do 1944. bio sam u zatvoru u Albaniji (interniran od Italijana), sa osam godina. Otac mi je bio žandarmerijski narednik u Metohiji. Sva braća su mi otišla u partizane, čak i sestra. Trojca su poginula.
Neću sada da napadam Kajevića, što je ispao kukavica. Bili smo sedam-osam puta zajedno. Bio je hrabar, dizali smo jugoslovenske konzulate u vazduh, diplomatska predstavništva.
Ne bih zaigrao na tu kartu, ni za jedan dukat, da ga nisam dobro znao. Sigurno bih bio ubijen od Titove UDB-e da se nisam dobro čuvao. Ni najuži krug mojih ljudi nije znao da sam ženjen! Da sam otac tri ćerke iz drugog braka, nisu znali gde živim, ni šta radim. Žena me nikada nije pitala šta ja zapravo radim. Znala je da obavljam prljave poslove. Ponekad i po 13 meseci nisam bio kod kuće.

* Šta je mislila da radite?
- Nešto važno za Amerikance. Nju sam sačuvao zatvora, pošto zaista ništa nije znala. A moja je kuća bila pravi arsenal, puna oružja.
Mnogo pre nego što sam stupio u brak s njom, upoznao sam njenog dedu Đorđa Ribavkova, mog najboljeg prijatelja, a posvađali smo se posle 20 minuta kada mi je bio tumač u Salcburgu i Minhenu, pošto sam pobegao preko granice, iz voza koji je transportovao ibeovce na Goli otok.
Dali su mi tumača, čovek je govorio srpski bolje nego ja. A mislio sam da je Mongol. On je bio “beli” Rus, Kolčakov oficir, junak još iz rusko-japanskog rata. Počeo je da me saslušava - kaže vi ste poslati, ubačeni agent, i to ne Jugoslavije nego - Sovjetskog saveza.
Posle sam ga video 1963. godine u Nju Džerziju. Mislio sam da je ta stara džukela umrla.
Došao sam po dekretu predsednika Kenedija u Ameriku 1961. godine. Radio sam i u obezbeđenju Kenedija, ubijen je na 120 metara od mene, ali sam se radovao. To je prvi predsednik SAD koji je u Beloj kući primio Josipa Broza Tita, koga sam ja maloranije čekao da ga ubijem!
Voleo sam ga kao čoveka, mladog predsednika, bio mi je simpatičan. Svaki američki predsednik je sigurno dobar čovek i može da priča šta ko hoće. Ne može tamo jajara da dođe na to mesto. Mornarički oficir, teško ranjen u ratu, ali mu je srpska emigracija zamerila što je primio Tita.

* Od bekstva u Austriju, do odlaska u Ameriku šta ste sve radili?
- Uglavnom za CIA. Imam tri kčerke u Americi pa ne mogu ni danas da pričam otvoreno o svim svojim poduhvatima.

* Kako ste dokazali da niste ubačeni ruski agent?
- Samo radom, akcijama u Nemačkoj, Austriji, prva je bila napad na jugoslovenske turiste. Mlad sam upao direktno u osinjak špijuna - Predrag Radojković, Dražin komandant, general Kovačević, pukovnik Dragiša Bojović, Jakov Dragović...
Čuvao sam i kralja Petra po naređenju Amerikanaca. U Evropi, svuda gde je išao službeno, kada je posećivao izbegličke kampove.

* Vi ste vodili akcije protiv Tita, a sa druge strane Amerikanci su mu velikodušno davali milijarde dolara?
- Prvi gerilac Evrope je bio general Draža Mihajlović, sve do septembra 1944. godine, od kada svi podržavaju Josipa Broza Tita. Tako su Amerikanci radili i sa Kubancima i sa Čilencima, Peruancima i sa našom emigracijom. Jedni kažu “uradi to Nikola”, a drugi se prave da ne znaju šta radim.
Najviše sam se u Amerikance razočarao kada sam video nešto što nipošto nije trebalo da vidim. Jednog ubijenog Amerikanca grčkog porekla 1971. godine kod jednog mog prijatelja. To i nije bila njegova kuća, bila je njegova koliko i tvoja, već centrala CIA za Jugoistok. Ti si predstavnik fabrike, ovaj novinar, sve je to kamuflaža i laž. Video sam, slučajno, ubistvo, pitao sam gospođu: gde ti je muž. Rekla mi je mirno da je otišao po piće u podrum. Neoprezno sam sišao i ugledao kako pakuju nekog u vreću. Na nesreću dobrog mog prijatelja Amerikanca iz Ohaja. Likvidirali su ga pod optužbom da je Sovjetima prodao planove špijunskog satelita. Nikada Amerikanac neće da kaže da si nevin, a čim na tebe padne sumnja – mrtav si.
Samo sam ja 11 meseci vukao CIA za nos. Kljukao je sa lažnim podacima o Istočnom bloku. Bio sam zadužen za Austriju, Nemačku i Italiju. Da izvučem nešto korisno od novodošlih emigranta, iz Mađarske, Češke i Slovačke, Jugoslavije. Dođem kod “lager firera”, uzmem kartoteku, pogledam ko je došao. Ako je neki vodnik policije, vojske, više sam podataka mogao da dobijem od njega nego od nekog seljaka koji je kopao repu. Saznam sastav JNA, od odeljenja do armije, predajem izveštaj bivšem pukovniku Jugoslovenske kraljevske vojske Dragiši Kovačeviću, ili pukovniku Predragu Radojkoviću, ili drugim obaveštajcima. Oni to posle šalju višoj komandi.
Bio sam svakog meseca plaćan 1.000 maraka, odnosno 800 dolara u zavisnosti da li sam bio u Evropi ili SAD plus bonus za akcije. A nekada sam i vanredno išao po pare. Nikada se nisam bojao komunista, odnosno da će me ubiti, već da me moji ne prodaju.
Osnivač OSS, buduće CIA, Donovan mi je često govorio: ti hoćeš da ubiješ Tita, a on je naš čovek!! Strpaću te u zatvor.
Zvao me je i Edgar Huver da radim za FBI, ali nisam hteo. Ne mogu ja da radim protiv sebe, protiv prijatelja. A ovo što sam radio, bilo je sa apetitom, jer sam smatrao da vodim borbu protiv komunizma, najveće hijene 20. veka.

* Gde ste se sve borili protiv komunizma?
- U Zapadnoj Evropi, u Africi kao legionar, posle u Južnoj Americi i SAD. Kada sam prešao u emigraciju bio sam mlad, napaljen i nezreo. A lakše je žrtvovati Nikolu nego svoje prijatelje koje znaš 20 - 30 godina. Da Nikola uđe u Češku ili Slovačku kao obaveštajac, pa ako strada – nije neka šteta.
Na meni su mnogi ljudi u Americi zaradili pare, milione. Ivo Lazarević, koga sam voleo kao oca zaradio je kuću na meni. Posumnjao sam odmah malo u njega, bio je komandant korpusa Draže Mihajlovića za primorje, a pobegao je 1943. godine sa američkom misijom, Bjelajcem i drugima. Upoznao sam se sa Ivom na Majorci, i bio oduševljen: antikomunista, britanski obaveštajac, kome je lice izgorelo prilokom iskrcavanja u Normandiji. Tek posle nekoliko decenija, bio sam još u zatvoru, kada se otkrilo da je radio za SSSR! A išao je samnom u opasne akcije,...
Posumnjao sam malo u njega još 1967. godine u vreme drugog Arapsko-Izraelskog rata. U hotelu Hamilton u Nju Džerziju
- kaže: Nikola, znam da nisi nagrađen kako zaslužuješ! On je znao da sam ja rusofil, kao i svaki Srbin iz Crne Gore. Da je komunizam bio u Nemačkoj, Engleskoj ili Americi nijedan Srbin ne bi otišao u komuniste!
- Vidiš da Zapad napada SSSR da Jevreji tamo nemaju prava, teraju ih iz Rusije, ruše im sinagoge... Hajde da dignemo par sinagoga na teritoriji SAD.
Mogao sam lako to da uradim. - Da se vidi da ima i ovde protivnika Jevreja, a ne samo tamo, ali imao sam sreće jer sam se prvo sastao sa čovekom iz “Kalifornija avenije” u Vašingtonu (sedište CIA) i kažem mu za to. – Pobesneo je: “Slušaj Nikola, ja sam ostao bez oca 1944. godine i napustio zemlju. Sa Ivom smo kumovi 250 godina, ali Ivo Lazarević jedno misli, drugo radi, a treće govori. Zato te šalje da uradiš nešto što bi se Rusima najviše svidelo.”
 
* Ko je vama bio neposredno šef?
- Amerikanac i u SAD i u Evropi. Za CIA su uglavnom radili stranci.

*Kako ste se našli i u Legiji stranaca?
- Bio je jedan sastanak emigracije iz komunističkih zemalja 1958. u januaru u Minhenu. Tamo sam išao kao pratilac Velimira Velj Piletića pukovnika kod Draže (potomak serdara Jova Piletića) koji je od Rusa bio zatvoren u Ljubljani. Bili su svi predstavnici iz istočnih zemalja, sem Hrvata, sve špijuni, ja još mali miš za njih. Srpska emigracija se tada deklarisala kao Jugosloveni. Konfenransije je najavio: “U ime Ukrajine Stanislav Bandera”. - Izlazi jedan čovečuljak – obraćam se Piletiću, jel to onaj Stanislav Bandera koji je sarađivao sa Nemcima, a on kaže pa da.
- Pa kako ga Poljaci nisu ubili do sada!? A Predrag Radojković vikne na mene: “Ćuti bre, ako Poljaci mogu da ga slušaju možemo i mi!”
Posle tri nedelje nađoše obezglavlejnog Banderu! Nemam ja veze sa tim, imam koliko i ti. Ali je neko čuo i javio.
Upoznao sam se u to vreme sa dva Poljaka, Bruna Vićeniskog i njegovog sestrića Janek Jakubovskog. I jedan i drugi su radili u “Slobodnoj Evropi”. Izlazili smo zajedno družili se, a kada se to desilo Banderi, njih su dvojca nestali, a ja se družio sa njima, jurili smo Švabice. Znali su Amerikanci da ja sa tim nemam ništa. Kažu meni, da moram negde da se sklonim.
- Jurili su me UDB -a, Arnauti, ustaše, a sada i Ukrajinci. Februara 1958. godine odlazima u Pariz kod Piletića po savet. I on mi kaže da je nabolje da “nestanem”. Otišao sam u Marselj, i tamo sam se prijavio u Legiju stranaca. Odatle su me prebacili u Alžir. Legija je bila puna “naših”, bilo je oko 1.800 legionara sa prostora Jugoslavije, ali je najviše bilo Nemaca.
Tamo smo otkrili neko oružje koje je stizalo iz Jugoslavije, bez serijskih brojeva i oznaka proizvođača. Do 1961. bio sam u Čadu, Kongu, Južnoafričkoj republici...
A onda je JFK zatražio 24 legionara i mi smo otišli u “Zaliv svinja”. SAD su prvo pomagale Kastra. Batista i Kastrov otac su bili prijatelji! U Americi sam bio na školovanju za rukovanje eksplozivom.

* Ko je prodao akciju u “Zalivu svinja”?
- Amerikanci, najverovatnije CIA. Uhapšeno je 1.800 ljudi. Tako da je sasvim moguće da su atentat na Kenedija organizovale Kubanske izbeglice. Harvi Li Osvald ga sigurno nije ubio. Bio je u marincima, ali je bio loš strelac. A iz puške koja je korišćena (italijanska iz Drugog svetskog rata) nije moguće ispaliti tri hica u tako kratkom vremenu, pogotovo što je Osvald bio levak, a prozor sa koga je navodno pucao širok je oko 40 centimetara, pa je morao da prebacuje ruku preko puške da bi je repetirao. Uostalom, to nije uspelo ni agentima FBI, kada su na strelištu pokušali da tako brzo ispale tri hica.
Posle atentata na Kenedija ubijeno je još 28 ljudi koji su na neki način bili povezani sa tim događajem. Nijedan Kubanac sigurno ne žali za Kenedijem.
Učestvovao sam, posle, i u akciji u kojoj je ubijen Če Gevara. Nisam prisustvovao, ali sam bio u grupi koja je to uradila. Izdale su ga časne sestre. A Kubanci, koji su tu bili, razapeli su ga na bukvu. Viljem Morena, bivši bezbednjak kod Batiste, je tada kratko prokomentarisao “Izgleda ko' Isus Hrist”.
U puču u Čileu i u ubistvu Aljendea, bili smo logistička podrška, obavljali smo neke prljave poslove.


* Da li vam je bilo žao što ste nekoga likvidirali?

- Ne, nije bilo nevinih, sem eventualno u ratu. Izveo sam 28 akcija, nijednu po svojoj volji, već po naređenju. Poslednju 29. akciju sam svojevoljno izveo – otmicu dva američka aviona.
- Grize me savest za jedno delo u Alžiru, a nisam mogao da to izbegnem. Radilo o ženskoj osobi. Nisam je znao ili poznavao, bila je zatvorena. U kampu je bio jedan Rus, spavao sam kada me je probudio. Ispitivali su te noći dve Nemice, monahinje, koje su došle iz Istočne Nemačke. Pretpostavljali su da su radile za “ŠTAZI” istočnonemačku obaveštajnu službu. Samo je jedna pogubljena, ali kao heroj.
Bila je mlada oko 26 godina, mislim da bih i sada potrefio gde je ubijena. Izveli smo je iz kampa, udaljili se jedno 10 kilometara. Rus je krenuo, prvi uzbrdo, ona za njim, a ja iza. Pucao sam joj u potiljak, dosadilo mi je da se više vodamo. A posle u Njujorku, 1971. godine, ušao sam sa ženom u bar, sa ogromnim šankom, prepun Rusa, Poljaka, Jugoslovena. Kad tamo neka žena mi nešto maše rukama, ne znam ko je kad ono Štefica, i ona druga monahinja što je preživela. Njoj su legionari odsekli jezik. Čuo sam za to, ali nisam video...

* Da li su vam nekada preotimali “zasluge”?

- Hrvati su mi “preoteli” neke akcije. Prostorije CK KP USA, u Njujorku smo gađali šest do devet puta, ali je to pripisano Hrvatima. Jednom sam preterao sa eksplozivom, pa je stradala i obližnja, naša pravoslavna crkva. Popucala su stakla, pa je morala da se plati odšteta.

* Kada ste bili najbliži da ubijete Tita?
- U Vilijamsburgu 16.oktobra.1961. godine. Da smo stigli pet do deset minuta ranije možda bi smo imali neke šanse. U Čileu, Meksiku i Rio de Žaneiru nismo ni imali prilike da se približimo jer je obezbeđenje bilo suviše jako. Putovali smo maskirani, ja u katoličkog sveštenika, Dragiša u novinara (što je inače i bio), a treći kao kamerman (sa kamerom u kojoj je bilo sakriveno oružje kalibra “357”).
Jedna od najvećih laži je da sam se tukao sa titovim obezbeđenjem ispred Valdorf Astorije. Bio sam tamo, ali su mu demonstranti spasili život. Da ih nije bilo, mogao sam nešto i da uradim. Ovako su nas sve saterali u “žicu”.
Tito je prvi državnik koji je koristio helikopter tokom posete SAD. Doleteo je u Kemp Dejvid, dok je bio u poseti Karteru 1978. godine, a mi smo ga čekali na zemlji. Bio sam preobučen u policajca, sa papirima, ali nisma očekivao da će leteti helikopterom, i to sa tri helikoptera. Ranije je koristio za putovanja voz, brod ili automobil.

* Kakav je sada vaš odnos prema Titu, da li ste promenili mišljenje?
- Ne. Kavaje su dale 27 boraca u partizanima, nijednog u četnicima, a 1948. godine sam uhapšen sa tri rođena brata i poslat na Goli otok. Video sam da su sve to gola govna. Tri brata su mi poginula u ratu. Prvo su nam svakog dana komesari na političkoj nastavi u vojnoj školi pričali, da će Staljin da živi 300 godina, te kukuruz je u Rusiji ovoliki, gde i konji igraju tango. Kada je doneta Rezolucija Informbiroa, sve je odjedamput bilo obrnuto.
Do 1949. godine nisam bio protiv Tita, bio sam pitomac u vojnoj školi. Sve do onog trenutka kada sam došao kući i zatekao majku kako plače, jer su mi udbaši odveli brata. Ja je pogledam i kažem: “***** li vam Josipa Broza Tita”! Na to moj brat Vojo skoči na mene. Rekoh mu: Vojo, Vojo, nemoj da te udarim ubiću te! Vi se veselite, a majka plače ovde.
 
Poslednja izmena:
* Šta je gore, biti američki prijatelj ili neprijatelj?
- Nikada o tome nisam razmišljao, bio sam prezauzet akcijama. Nikada nijednog svog saborca nisam poslao da pogine.

* Kako ste upoznali suprugu Lenu?
- Preko Josipa Broza Tita. Prvo krivično delo u SAD napravio sam još na putu za Ameriku. Išli smo avionom od Brisela, preko Šenona (Irska) i Toronta do Njujorka. Tada sam se, prvi put upoznao sa Srbinom legionarom, i odmah smo se posvađali i to oko Hrvata. On tvrdi da su oni Hrvati pa ustaše, a ja da su prvo ustaše pa Hrvati. Pun avion jevreja, i nas 24 legionara. Odmah sam uspostavio kontakt sa kopilotom jer sam bio vojni pilot. Doneo nam je neke žute koverte i rekao da ih predamo imigracionim vlastima u Njujorku. Nešto me je kopkalo, i otvorim koverat da vidim šta ima, a unutra moj dosije. Nisam video ceo dosije, ali je uglavnom bilo povoljno, kao i neke fotografije koje nikada nisam video. Pitaju me ostali da li može da se otvori, kažem otvorite, čitav avion,je otvorio. Bili smo na saslušanju zbog toga. U SAD sam ušao sa pištoljem i busolom.
Dok sam bio na obuci u Fort Diksonu, pružila mi se prilika da posetim (59-61) vojvodu Tihomira Topalovića u Patersonu u Nju Džerziju. Prva osoba koju sam sreo bila je Zorica Kajdar iz Šapca. Pozvala me je kod sebe da se upoznam sa njenim mužem Rusom, Ivanom, koji je bio u Crvenoj armiji pa je zarobljen. Kroz priču pomenem mu da sam upoznao jednog starog Rusa, jednu fukaru, 1957. godine, odmah sam se posvađao sa njim, a Rus, pita kako se zove? - Georgi Ribavkov, na šta će on - to je moj komšija! Sada ću da ga zovem. - Mislio sam da je stari umro!
Prepoznao mi je glas i posle toliko godina. Kaže: ti si Nikola Crnogorac još živ, ja sam došao kod mog sinovca ovde”. Radio je kao javni beležnik. Imao je ženu koja me je mrzela, jer nisam plemić, već seljak.
Bio sam kod Đorđa i posle atentata na Tita, kad nam nije uspelo u Latinskoj Americi. Vraćamo se u SAD, propuštamo prilike u Valdorf Astoriji, Vilijamsburgu, imali smo oružje koje je trebalo negde da sakrijemo.
Samo dan posle neuspelog atentata, otišao sam prvo kod njega. Kažem mu da imam nešto da ostavim, a on će samo: “Ono što ostavljaš neću da vidim”, i ja sakrijem oružje.
Prespavo sam u kući i dok je on bio zauzet poslom, radio je kao javni notar, neko lupa na vrata, otvorim kad tamo neka devojka. Ispostavilo se da mu je to unuka Lena, moja buduća supruga. To je bilo 1963. godine, a oženio sam se 1965. godine.

* Ko vas je povezao sa Boškom Radonjićem, tada jednim od šefova njujorške mafije?
- Ivo Lazarević. Da ga nisam upoznao, nikada on ne bi pao u zatvor. Zbog federalnog prekršaja, a sa federalnim sudovima nema šale, nemoguće ih je potkupiti. Sa Ivom sam sarađivao i ranije. Jednom me je zamolio da ubijemo Mladena Mlađenovića (bivši šef jugoslovenske obaveštajne službe, prešao iz Grčke u SAD), ali sam to na kraju odbio.
Odmah bi ga ja skinuo, ali morao sam da pitam “pretpostavljene” (CIA). Više volim da ubijem udbaša nego da mi se sin rodi! Međutim, kaže Boško iz “Kalifornija avenije”, kada sam mu rekao šta traže, bio je šokiran: “Uradi to Nikola - nijedan udbaš to ne može da uradi sem tebe!
- Kako to udbaš?
- Pa zašto to tebi Ivo nije govorio pre dve, tri godine kada je Mladen bio na položaju, već sada kada je dobio azil od SAD i ispričao sve šta je imao! Ako ga ubiješ - radiš posao koji UDB ne može da uradi. Ivo Lazarević ide samo za pare. Nisam rekao Ivu.
Predložio je i da mu ubijem sina, jer sumnja da je ubačeni udbaš!?
Ivo je, inače, bio je šofer čoveku koji je doveo Lenjina na vlast u Rusiju – Rotšildu. Na Long Ajlendu, imao je blindiran auto, sa radio stanicom... jednom je i mene vodio kod tog Rotšilda i ponudio sam da ga smesta dignemo u vazduh.
Da staviš dolar po dolar od Njujorka do San Franciska Boško Radonjić je toliko para potrošio za srpsku stvar. Svake godine je davao 62.000 dolara za SOPO.
Srbija, sigurno, ni za hiljadu godina neće roditi većeg mangupa od njega. Za dve godine je uspeo u mafiji i stigao do samog vrha u njujorku.
U početku Boško Radonjić je radio na parkingu na Osmoj aveniji, čiji je vlasnik bio generalštabni kapetan prve klase Aco Obradović. Kad je postao gangster “preuzeo” je Obradićev parking, a zatim se proširio na još sedam – osam. Uspeo je preko žene Karin, čiji je otac držao “odnošenje smeća” na Menhetenu, na šta je mafija imala tapiju.
Boško je poznavo Parezana, koji je umro u Kaliforniji u zatvoru. Sedeo je često sa Džonom Gotijem, Semijem “Bikom”.
Svake godine je menjao kadilak, odela, bio je jedini srpski Al Kapone.
Boška sam ja ubacio u CIA. Imao sam uvek dobro odelo, pištolj i naliv pero, a Boško ih je odmah sve potkupio.

* Ko je Đorđe Grahovac?
- Pukovnik “Zelenih beretki” u Vijetnamu. Otac mu je bio veliki preduzimač, davao je srpska imena ulicama u Pitsburgu (Pensilvanija). Imao je ogromno imanje, “Sedland” više od 500 hektara. Nekada je to bila ergela, odakle se konjima snabdevala ruska carska garda.
Đorđe Grahovac, je bio i mason, i to visokog ranga. To sam saznao kada sam slučajno ušao u jednu sobu, punu fesova! Pitam ga, šta će ti Đorđe ovi turski fesovi, a on će – nisu to turski fesovi. To su masonski! Tada nisam ni znao šta su masoni. Ali nije ni slučajno što nam je Grahovac davao eksploziv i oružje.
Do dana današnjeg nisam saznao ko su i šefovi u Srpskom oslobodilačkom pokretu u Americi (SOPO) ko su mi šefovi u SOPO. Ni na suđenju, iako se postavljalo pitanje kada, gde, i od koga je osnovana organizacija. Dva agenta CIA su donela neka dokumenta, ali ih je sudija odmah odbacio jer bi njihovo objavljivanje moglo da ugrozi bezbednost SAD! “Osnivač” je mogla da bude i CIA, i masoni, i emigracija, pa i sam Tito. Iako sam bio u vrhu te organizacije nikada nisam upoznao osnivače, niti sam kada otkrio ko mi je naređivao da ubijem Tita i dižem u vazduh jugonslovenske ambasade i konzulate.

Izdržavaju ti porodicu
* Ko je stajao iza Nikole Kavaje?
- Par ludaka, SOPO i neki organi unutar CIA. Više ni sam ne znam ko me je poslao na Tita. Možda i sam Tito da ga slučajno ne ubije neka budala? Možda – masoni? Da sam imao hiljaditi deo od onoga što je podupiralo Karlosa!? Ako imaš novca - imaš i uspeha. Nećeš ti da praviš tvoj servis džabe. Akcije koje se vrše, moraš da platiš ljudima. Ako završe u zatvoru, izdržavaš im porodicu. Kao što su mene izdržavali 20 godina – Amerikanci.



Samo usmene pohvale

* Da li ste dobili neko odlikovanje za svoj rad od Amerikanaca?
- Nisam, samo usmene pohvale. Za Amerikance sam radio od 1957. do 1971. godine. Posle za Kubance, u okviru organizacije “Omega 7”, protiv Kastra, Aljendea,... Najmanje 100 puta sam stavio svoj život i “glavu u torbu” za Amerikance!
Nikada nisam bio protiv amerikanaca, a oni su nas zatvarali samo da bi se dodvorili Titu. Ja sam bio zadužen za oružje, za snabdevanje SOPO sa oružjem i eksplozivom na teritoriji Kanade i Južne Amerike.

To ni Tito nije radio
* Bili ste hapšeni i od demokratskih vlasti tokom operacije “Sablja”?
- Kada bi ja tebi pričao kakav je postupak prema meni bio za vreme “Sablje”, pa to ni Tito nije radio 1953. godine. Bili su bolji uslovi, nego gde sam ja bio za vreme “Sablje”. Ovoga mi krsta, bili smo u podrumu, dva sa dva, gde su govna koja nisu oprana od 1947. godine. Policajci su, istina, bili su korektni prema meni, čudili se što sam uopšte zatvoren. Ja još od 1976. nikoga nisam ubio.


www.revija92.rs
 
Poslednja izmena:
Ово је обрађено у серијалу "Терористи или родољуби" продукције Атлас из 1993 године. Ко-редитељ и монтажер је Милошевић Бранислав, урађено је као филм или серија од 4.епизоде.
Има ли неко од форумаша неки од тих филмова или везу за њих?
 

Back
Top