https://hr.metapedia.org/wiki/Huritoidi_i_Praslaveni
Zanimljivo da najviše riječi,tj. tragova jezika tog turkijskog plemena postoji kod čakavaca,puno manje kod kajkavaca,a kod štokavaca skoro da i nema.
Osim glavnog grada (uri: čak. ûri = velegrad-prijestolnica), drugi huritski gradovi (wasi: kaj.+ čak. vâsi) u huritskoj Siriji su još bili Shibaniki (= 'Starigrad'), Libbur, Chabra, Zalatar, Mirnu, Dunab, Suharu, Sushara, Shumenye, Zabuhlye, Sidrashe, Birshena, Ludbug, Resen, Zalepuhi, itd. U tim huritskim naseljima su bili hramovi (šattera) sa čuvarima (sigguru: čak. sigûri), mesnice (bekkari: čak. bikarýa) i ini dućani (mešgetu: čak. mešéti). Kuće (khisha: kaj.+ čak. hîša) su bile gradjene od cigle (matún = čak. matûn), s većim sobama (kamaru = č. kàmare) i sobicama (kamaraši = č. kamarìći), a u njima lampaš (fera = č. ferâl), ognjište (kamanu = č. komîn), uz njega kolači (galeani = č. galèti) i papiri (hatuars: č. kârte), razne posude (latta = č. làta), bačvica (bariga = č. barìlac) s vinom (wiana), preša za voće (turya = č. tûrija), lanac (kattan: č. kadêna), sjekira (šukurru = č. šikýra), klupica (šamla), kolijevka (zikša = čak. zìkva + kaj. zibka), na krevetu madrac (šašta = č. šùšta), pahataru (plahte) i jastuci (tuhuli: č. tùhice) s perjem (pera), pa rupci (hubruši: čak. ubrùši + što. ubrus), odijelo (wessya = čak. veštîd + kaj. veš), ogrtač (kaban = č. kabân + što. kabanica) i šubar (šubara).
Pred ukućanima (hišaki: kaj.+ čak. hîšaki) je njihov kućni pragazda (barba = bârba) već tada kroz zube (zubu) psovao "Aštem-Baga !" (= čak. Asti-Bôga !). Oko sela su mjerom (ari) mjerili oranice (ugaru) i povrtnjake hasuwan (kaj. hasanje) gdje su sadili razne žitarice (kurustu), najviše proso (šen = čak. šenàc), a u mjesecu svibnju (zivan) cvale su im voćke: marah (višnja: čak. maràška), muri (dud: kaj.+ čak. mûrva), kirasi (trešnja: čak. cerýšna), šallori (šljiva) itd. Na padinama huritskih brežuljaka (baršilki) pregradjenih kamenim suhozidima su bili terasasti vinogradi tršat (kaj. trsje + Trsât kod Rijeke) gdje su im rasli trši (loza: kaj.+ čak. trsi) i to je najstarije poznato ime za lozu i prvi zapis o uzgoju vinograda u svijetu.
U stočnim štalama (paraka = baraka) držali su najviše koze (kozala: čak. kozâl = jarac) i svinje (gud: čak. gudà) koje su se hranile hrastovim žirom (šelu: čak. šelút). Od divljači su lovili (čatapu = čak. čapàti) npr. srne (surna), lisice (šelebu: čak. šelebâj = lisac) i tigrove (pirga: kaj.+ čak. pirgast = pjegav). U šumskim guštarama (gištir) rasli su daluba (hrast = č. dubác), maxri (borovi: čak. macâri), a ispod drveća razno trnje (nerezitu: čak. nerezìne), puzave povijuše (trti = kaj. trta i čak. trtìna), šašru (šaševi) i sitya (sitina) itd. Na višim gorskim padinama Antitaurusa (huritski: Dingir-Ulikamma = Kamena Dinara) puhali su im olujni vjetrovi shiuni (čak. šijûni), najviše hladni sjeverni buryaš (= bùra), a sunce je zalazilo na zapadu (semiru: čak. semêra).
Na višemu planinskom hrbatu (hirhib = kaj.+ čak. hribèt) vapnenastog krasa na Antitaurus bile su ims kraške ponikve (walu = čak. vàla) i manji dolci (uwalki = uvalice), pastirski katuni (alani) i oko njih gole kamenjare (škarnu = čak. škâri ili škardũn) s kamenjem (kagalu = čak. kôguli). U rječnim kanjonima Tarae su im bile strmine (nahiri: kaj.+ čak. nahero) i stijene (kammaena), a u špiljama sige (mushur = čak.+ ikav. mušûr), te gnijezda zmija (kašga = čak. kàška + kaj. kača) i jastrebova (aršib: čak. laštrîb). Ta mitanska leksička baština u našemu je čakavskom rječniku mnogostruko brojnija negoli npr. u armenskom jeziku (DIAKONOV 1985, GREPPIN 1991) koji se kasnije razvio u istom području Zakavkazja umjesto ranjih Mitana, ali danas sadrži jedva dvadesetak huritskih izoglosa slično kao i kod nas kajkavica. Većinu tih dragocjenih prahrvatskih riječi starih par tisućljeća, zbog beogradskih sinekura su naši izdajnički vukovci nasilno izbacili, ukinuli i zamijenili balkanskim srbizmima i turcizmima, da nam uškope ranohrvatske jezične korijene.
Tako da postoje ta tumačenja i u Hrvatskoj istoriografiji.I mislim da lingvistika tu negriješi.
Malo turkijsko pleme nametnulo je svoje ime čakavcima iako je bilo malobrojnije,zatim nakon turaka ta mješavina slavena i tog azijskog plemena je uz minimalno mješanje nad novom slavenskom masom nametnulo ime Slovencima,da bi uz pomoć katoličke crkve,Beča i izmišljenih mitova nametnuli ime štokavcima-Srbima.