POTREBNO MI JE, DUŠO
Potrebno mi je, s vremena na vreme,
da verujem kako nekog volim,
na putu, neku blagu ženu po hodu prepoznajem,
i trpim, kao, zbog nje.
Pa kada legne noć u moju sobu, na sto i postelju -
zamišljam: ona će ujutru stići,
meko ključ u tužnoj bravi okrenuti,
nad postelju mi se nadneti,
kao majka - čist oprez u brižnom kretu,
čednost u živoj ruci, pod kojom oči otvaram,
i dodirujem je, govoreći:
"Potrebno mi je, dušo, s vremena na vreme,
da verujem kako nekog volim, i ljubim,
u jutrima ovim, punim strave, a pustim..."
Branko Miljković