neke priče s jeseni

[petarozren]

želo bih napisati neke priče i objaviti ih na ovom mjestu
razlozi su nebitni ali će biti jasni onom tko ih pročita

 

[petarozren]

Sjedile su u mraku muzeja dok i zadnji posjetilac nije izišao. Nisu gledale slike nego jedna drugu. One su bile slike same sebi, bile su si dovoljne, konačno su se mogle dotaći. Tama zamagljuje obrise i čini ih mekšim i nestvarnim i to ih je ohrabrilo. To doticanje je izazvalo u njma provalu čustva, konačno su se zagrlile zajecale od strasti
i smirile jedna u drugoj isprepletenih udova.
Nakon toga su se naizmjenice smijale od sreće i plakale jer su znale da iako ne rade ništa loše da mogu pozlijediti time ljude kojima pripadaju u nekim drugim trenutcima.
Znale su da o tome moraju šutjeti ali su se pitale hoće li im duše i srca izdržati da to ne kažu svijetu, jer to je tako dobro i lijepo da treba podijeliti s drugima.
Onda su izašle iz muzeja bauljajući od sreće i otišle u noć. Ta prva noć puna nježnosti i vatre trajala je dugo. Kada su se osvjestile jedna je rekla, moram kući, čekaju me a druga ostanimo još malo mene nitko ne čeka. I tako je velika ljubav počela kao isve druge velike ljubavi, malim lažima.
I ovu drugu su čekali, čekao ju je čovjek, brojio sate kada će doći zabrinut za nju jer ju je volio više nego je ona to mogla shvatiti i razumjeti.
Teško je osjećaje dijeliti pogotovo kada su veliki i kad se isključuju i kad jedni u sreći ne mare za one u nesreći. I to je život koji živimo.