gost 241814
Elita
- Poruka
- 22.957
Kanadski profesor fizike sa stalnim statusom sveučilišnog predavača, koji je otpušten zbog razilaženja u mišljenju s fakultetskim vlastima, poljuljao je redove znanstvene zajednice tvrdeći da općeprihvaćene postavke ekonomije, medicine i znanosti služe kao mreža laži kojom se štite i održavaju strukture na vlasti
Dr. med. Denis G. Rancourt
© lipanj 2010.
Blogsite:
http://activistteacher.blogspot.com/
Većinu političara, prema dostupnim pokazateljima, ne zanima istina nego moć i očuvanje te moći. Kako bi se njihova moć održala, neophodno je da ljudi ostanu u neznanju, da žive nesvjesni istine, čak i istine o svojem vlastitom životu. Prema tome, ono što nas okružuje golema je tapiserija laži, koju i sami pomažemo tkati.
– Harold Pinter, govor povodom dobivanja Nobelove nagrade (za književnost), 2005.
Održavanje hijerarhijskih struktura koje upravljaju našim životom ovisi o „golemoj tapiseriji laži, koju i sami pomažemo tkati”, a koju spominje Harold Pinter. Prema tome, glavne institucije koje nas ubacuju u svoju hijerarhiju, kao što su škole, sveučilišta te masovni mediji i korporacije vezane uz estradu, prvenstveno žele stvarati i održavati takvu tapiseriju. Među njima su etablirani znanstvenici i intelektualci svih fela zaduženi za 'tumačenje' stvarnosti.
Ustvari, znanstvenici i 'stručnjaci' definiraju stvarnost kako bi je uskladili s vječno adaptirajućom dominantnom mentalnom tapiserijom datog trenutka. Oni također osmišljavaju i stvaraju nove ogranke tapiserije koje služe specifičnim skupinama moći pružajući im nove načine iskorištavanja drugih. Ti visoki svećenici bivaju nagrađeni visokim društvenim i klasnim položajem.
Novčana laž
Jedan od najznačajnijih primjera predstavljaju ekonomisti. Vjerojatno nije slučajno da su u Sjedinjenim Državama krajem 19. stoljeća ekonomisti bili prvi profesionalni analitičari koje je trebalo 'slomiti' u bici za određivanje granica akademskih sloboda na sveučilištima. Od tog trenutka nadalje akademski će sustav nametati strogu operativnu podjelu između istraživanja i teoreteziranja kao prihvatljivih stvari, i društvene reforme kao neprihvatljive.1
Svaki intelektualni teoretičar koji je htio sačuvati svoj položaj razumio je što to znači. Kao nusproizvod svega toga, znanstveni su teoretičari postali virtuozi na polju gajenja vlastite važnosti, usprkos tom fatalnom ograničavanju njihove društvene relevantnosti, uz šuplje fraze kao što su: „istina je naše najmoćnije oružje”, „naliv-pero je moćnije od mača”, „dobra ideja može promijeniti svijet”, „razum će nas izbaviti iz tame” itd.
Tako se ekonomija posvetila zabašurivanju laži o novcu. Loše prakse posuđivanja, namještanje cijena i monopolistička kontrola bile su glavne prijetnje prirodnoj pravdi slobodnog tržišta, a pojavljivale su se samo kao greške u pretežno samo-regulacijskom sustavu kojeg se moglo obuzdavati prilagođavanjem kamatnih stopa i drugih „mjera sigurnosti”.
U međuvremenu, niti jedna općeprihvaćena ekonomska teorija uopće ne spominje činjenicu da se sam novac stvara na veliko u bankovnom sustavu dijelnih rezervi u vlasništvu tajnih privatnih interesa čiji su predstavnici dobili dopuštenje da stvore i određuju dug kojeg se mora platiti iz realne ekonomije (uz kamate). Time se neprekidno koncentriraju vlasništvo i moć nad svim lokalnim i regionalnim gospodarstvima.
Mi, ostali, novac moramo zaraditi i ne možemo ga tek tako stvoriti, a u trenutku smrti nikada ga ne posjedujemo u većim količinama. Srednji stalež plaća najamnine ili pak hipoteke. U stabilnim područjima, sustav ropski niskih plaća održava se i dodatno pogoršava, a na svim novozauzetim teritorijima uvodi se u svojim najopakijim varijacijama.
Gotovo je nevjerojatno da se najveća ekspolatacijska prevara (stvaranje privatnog novca kao duga) koja je ikada izvršena i primijenjena na cijelom planetu, u ekonomskim teorijama uopće ne spominje. Ekonomisti su toliko zaokupljeni modeliranjem uspona i padova dobiti, prihoda, stopa zapošljavanja, vrijednosti dionica i koristi od spajanja poduzeća za eksploatatore srednje razine, da ne zamjećuju njihovo zaobilaženje temeljnih elemenata. Oni modeliraju plan izgradnje a istodobno ne žele vidjeti da je određeni teren trusno područje podložno potresima, s lešinarima koji kruže u visini.
Financijeri, dotle, sami pišu i prepravljaju pravila, a makroekonomske teorije prešućuju i taj proces. Jedini ljudski element koji ekonomisti uzimaju u obzir u svojim 'prognostičkim' matematičkim modelima je niskorazinsko ponašanje potrošača, a ne visokorazinska manipulacija od strane sustava. Korupcija je općeprihvaćena norma, ali niti njoj se ne pridaje pažnja. Privrede, kulture i infrastrukture nacija namjerno se uništavaju kako bi zapale u dužničko ropstvo preko novih i većih nacionalnih dugova koji će opteretiti mnoge buduće generacije, dok ekonomisti predviđaju navodne katastrofalne posljedice neplaćanja tih dugova...
Sredstva upravljanja šefovima, nama ostalima 'figa': ekonomski stručnjaci, baš vam hvala!
Laž o medicini kao stvaratelju zdravlja
Svi smo mi čuli ponekog liječnika, intervjuiranog na radiju, kako, ničim izazvan, iznosi smjelu pretpostavku o tome da se očekivana životna dob povećala zahvaljujući suvremenoj medicini. Istina je pak sasvim drugačija.
Očekivano trajanje života u zemljama zapadnog svijeta povećalo se zahvaljujući povijesnom izostanku građanskih i teritorijalnih ratova, boljoj i dostupnijoj hrani, rjeđim nesrećama na radnom mjestu i izvan njega te sveukupno boljim uvjetima života i rada. Najpouzdaniji pokazatelj osobnog zdravlja unutar i između zemalja je ekonomski status, bez obzira na mogućnost pristupa medicinskoj tehnologiji i farmaceutskim proizvodima.
Stanje je zapravo gore nego što bi trebalo biti jer medicina, u biti, ima negativan utjecaj na zdravlje. Medicinske greške (ne računajući pogrešno pripisane smrtne slučajeve uzrokovane uredno pružanim 'tretmanima') treći su po redu uzrok smrti u SAD-u nakon srčanih bolesti i raka, a između te oprezne i ublažene procjene glede broja smrtnih slučajeva izazvanih medicinskim pogreškama i četvrtog po redu uzroka smrti zjapi veliki jaz.2 Budući da medicina ne može učiniti mnogo u slučajevima srčanih bolesti i raka, i budući da ima vrlo malen statistički pozitivan utjecaj u sferi traumatoloških intervencija, slobodno možemo zaključiti da bi se javno zdravlje poboljšalo kada bi svi liječnici jednostavno nestali. Pomislite samo na svo to vrijeme i stres kojih bi bolesni ljudi bili pošteđeni.
Jedno od najopasnijih mjesta u društvu je bolnica. Medicinske pogreške uključuju pogrešne dijagnoze, loše recepte, recepte za lijekove koji se ne bi smjeli uzimati s drugim lijekovima, nepotrebne kirurške zahvate i nepotrebne ili loše pružene tretmane, uključujući kemoterapiju, radioterapiju (zračenje) i korektivnu kirurgiju.
Ta se laž proteže sve do mita da liječnici barem malčice razumiju kako funkcionira ljudsko tijelo. Ova dobro štićena laž ohrabruje nas da se uzdamo u liječnike, čime otvaramo vrata dobro orkestriranoj profitnoj učinkovitosti „Velike farmacije”.
Prva stvar koju Liječnici bez granica kao dobrovoljci trebaju učiniti kako bi dali značajniji doprinos u zonama pogođenim nekakvom katastrofom jest to da „zaborave svoju liječničku naobrazbu” i da se prihvate prioritetnih zadaća koje pred njima stoje: osiguravanje opskrbe vodom i hranom te pronalaženje skloništa i sprečavanje širenja bolesti – a ne cijepljenje ili operiranje ili prepisivanje lijekova... Javno zdravlje potječe od sigurnosti, stabilnosti, društvene pravde i ekonomske kupovne moći, a ne od uređaja MRI-a (za snimanje magnetskom rezonancijom) i lijekova na recept.
Tupoglavi liječnici rutinski pružaju nedokazane „preporučene tretmane” i prepisuju opasne lijekove za sve živo: od visokog krvnog tlaka, preko sjedelačkog načina života i loše prehrane, do ravnodušja u školi, tjeskobe na javnom mjestu, post-adolescentske erektilne disfunkcije, poremećenog ritma spavanja i svih nuspojava spomenutih lijekova. U okviru profesionalnih ali ne manje začudnih primjera izokrenute logike, liječnici prepisuju lijekove kako bi uklonili simptome koji su pokazatelji rizika, umjesto da se pozabave uzrocima tih rizika, čime samo dodatno opterećuju tijelo.
Upravo je nepojmljivo koliko nas medicina obmanjuje, što je samo jedan od načina da nas zadrži u stanju tuposti (tj. neznanja o našem vlastitom tijelu) i umjetno ovisnima o hijerahiji kontrole. Osobe lošijeg ekonomskog stanja ne umiru od toga što nemaju pristup medicinskoj 'njezi': oni umiru zbog životnih ograničenja i opterećenosti koji su izravna posljedica siromaštva. Koliko li je samo liječnika dosad već iznijelo tu očiglednu istinu na radiju?
Laži znanosti o zaštiti okoliša
Eksploatacija putem iscrpljivanja resursa, oduzimanja privatne imovine za javne potrebe te stvaranja i održavanja sustava ropskih uvjeta rada ima razoran utjecaj na lokalno stanovništvo i na okoliš u kontinentalnim razmjerima. Stoga je eksploatatorima suštinski bitno da svoje zločine prekriju velom stručne analize, izgovarajući se potrebom političkog razvoja. Ovdje je na cijeni klasa servilnih intelektualaca sastavljena od znanstvenika i konzultanata na polju očuvanja okoliša.
Znanstvenici iz oblasti zaštite okoliša naivno i svjesno surađuju s korporacijskim i financijskim nadriodvjetnicima, glavnim medijima, političarima te državnim i međunarodnim birokratima kako bi zamaskirali prave probleme te da bi odabranoj eliti na vlasti stvorili prilike za stjecanje profita. Slijedi nekoliko zornih primjera konkretnih slučajeva.
• Freon i ozon
.................
Izvor:http://www.teledisk.hr/svjetlost/index.php/izabrani_tekstovi/citaj/70
Dr. med. Denis G. Rancourt
© lipanj 2010.
Blogsite:
http://activistteacher.blogspot.com/
Većinu političara, prema dostupnim pokazateljima, ne zanima istina nego moć i očuvanje te moći. Kako bi se njihova moć održala, neophodno je da ljudi ostanu u neznanju, da žive nesvjesni istine, čak i istine o svojem vlastitom životu. Prema tome, ono što nas okružuje golema je tapiserija laži, koju i sami pomažemo tkati.
– Harold Pinter, govor povodom dobivanja Nobelove nagrade (za književnost), 2005.
Održavanje hijerarhijskih struktura koje upravljaju našim životom ovisi o „golemoj tapiseriji laži, koju i sami pomažemo tkati”, a koju spominje Harold Pinter. Prema tome, glavne institucije koje nas ubacuju u svoju hijerarhiju, kao što su škole, sveučilišta te masovni mediji i korporacije vezane uz estradu, prvenstveno žele stvarati i održavati takvu tapiseriju. Među njima su etablirani znanstvenici i intelektualci svih fela zaduženi za 'tumačenje' stvarnosti.
Ustvari, znanstvenici i 'stručnjaci' definiraju stvarnost kako bi je uskladili s vječno adaptirajućom dominantnom mentalnom tapiserijom datog trenutka. Oni također osmišljavaju i stvaraju nove ogranke tapiserije koje služe specifičnim skupinama moći pružajući im nove načine iskorištavanja drugih. Ti visoki svećenici bivaju nagrađeni visokim društvenim i klasnim položajem.
Novčana laž
Jedan od najznačajnijih primjera predstavljaju ekonomisti. Vjerojatno nije slučajno da su u Sjedinjenim Državama krajem 19. stoljeća ekonomisti bili prvi profesionalni analitičari koje je trebalo 'slomiti' u bici za određivanje granica akademskih sloboda na sveučilištima. Od tog trenutka nadalje akademski će sustav nametati strogu operativnu podjelu između istraživanja i teoreteziranja kao prihvatljivih stvari, i društvene reforme kao neprihvatljive.1
Svaki intelektualni teoretičar koji je htio sačuvati svoj položaj razumio je što to znači. Kao nusproizvod svega toga, znanstveni su teoretičari postali virtuozi na polju gajenja vlastite važnosti, usprkos tom fatalnom ograničavanju njihove društvene relevantnosti, uz šuplje fraze kao što su: „istina je naše najmoćnije oružje”, „naliv-pero je moćnije od mača”, „dobra ideja može promijeniti svijet”, „razum će nas izbaviti iz tame” itd.
Tako se ekonomija posvetila zabašurivanju laži o novcu. Loše prakse posuđivanja, namještanje cijena i monopolistička kontrola bile su glavne prijetnje prirodnoj pravdi slobodnog tržišta, a pojavljivale su se samo kao greške u pretežno samo-regulacijskom sustavu kojeg se moglo obuzdavati prilagođavanjem kamatnih stopa i drugih „mjera sigurnosti”.
U međuvremenu, niti jedna općeprihvaćena ekonomska teorija uopće ne spominje činjenicu da se sam novac stvara na veliko u bankovnom sustavu dijelnih rezervi u vlasništvu tajnih privatnih interesa čiji su predstavnici dobili dopuštenje da stvore i određuju dug kojeg se mora platiti iz realne ekonomije (uz kamate). Time se neprekidno koncentriraju vlasništvo i moć nad svim lokalnim i regionalnim gospodarstvima.
Mi, ostali, novac moramo zaraditi i ne možemo ga tek tako stvoriti, a u trenutku smrti nikada ga ne posjedujemo u većim količinama. Srednji stalež plaća najamnine ili pak hipoteke. U stabilnim područjima, sustav ropski niskih plaća održava se i dodatno pogoršava, a na svim novozauzetim teritorijima uvodi se u svojim najopakijim varijacijama.
Gotovo je nevjerojatno da se najveća ekspolatacijska prevara (stvaranje privatnog novca kao duga) koja je ikada izvršena i primijenjena na cijelom planetu, u ekonomskim teorijama uopće ne spominje. Ekonomisti su toliko zaokupljeni modeliranjem uspona i padova dobiti, prihoda, stopa zapošljavanja, vrijednosti dionica i koristi od spajanja poduzeća za eksploatatore srednje razine, da ne zamjećuju njihovo zaobilaženje temeljnih elemenata. Oni modeliraju plan izgradnje a istodobno ne žele vidjeti da je određeni teren trusno područje podložno potresima, s lešinarima koji kruže u visini.
Financijeri, dotle, sami pišu i prepravljaju pravila, a makroekonomske teorije prešućuju i taj proces. Jedini ljudski element koji ekonomisti uzimaju u obzir u svojim 'prognostičkim' matematičkim modelima je niskorazinsko ponašanje potrošača, a ne visokorazinska manipulacija od strane sustava. Korupcija je općeprihvaćena norma, ali niti njoj se ne pridaje pažnja. Privrede, kulture i infrastrukture nacija namjerno se uništavaju kako bi zapale u dužničko ropstvo preko novih i većih nacionalnih dugova koji će opteretiti mnoge buduće generacije, dok ekonomisti predviđaju navodne katastrofalne posljedice neplaćanja tih dugova...
Sredstva upravljanja šefovima, nama ostalima 'figa': ekonomski stručnjaci, baš vam hvala!
Laž o medicini kao stvaratelju zdravlja
Svi smo mi čuli ponekog liječnika, intervjuiranog na radiju, kako, ničim izazvan, iznosi smjelu pretpostavku o tome da se očekivana životna dob povećala zahvaljujući suvremenoj medicini. Istina je pak sasvim drugačija.
Očekivano trajanje života u zemljama zapadnog svijeta povećalo se zahvaljujući povijesnom izostanku građanskih i teritorijalnih ratova, boljoj i dostupnijoj hrani, rjeđim nesrećama na radnom mjestu i izvan njega te sveukupno boljim uvjetima života i rada. Najpouzdaniji pokazatelj osobnog zdravlja unutar i između zemalja je ekonomski status, bez obzira na mogućnost pristupa medicinskoj tehnologiji i farmaceutskim proizvodima.
Stanje je zapravo gore nego što bi trebalo biti jer medicina, u biti, ima negativan utjecaj na zdravlje. Medicinske greške (ne računajući pogrešno pripisane smrtne slučajeve uzrokovane uredno pružanim 'tretmanima') treći su po redu uzrok smrti u SAD-u nakon srčanih bolesti i raka, a između te oprezne i ublažene procjene glede broja smrtnih slučajeva izazvanih medicinskim pogreškama i četvrtog po redu uzroka smrti zjapi veliki jaz.2 Budući da medicina ne može učiniti mnogo u slučajevima srčanih bolesti i raka, i budući da ima vrlo malen statistički pozitivan utjecaj u sferi traumatoloških intervencija, slobodno možemo zaključiti da bi se javno zdravlje poboljšalo kada bi svi liječnici jednostavno nestali. Pomislite samo na svo to vrijeme i stres kojih bi bolesni ljudi bili pošteđeni.
Jedno od najopasnijih mjesta u društvu je bolnica. Medicinske pogreške uključuju pogrešne dijagnoze, loše recepte, recepte za lijekove koji se ne bi smjeli uzimati s drugim lijekovima, nepotrebne kirurške zahvate i nepotrebne ili loše pružene tretmane, uključujući kemoterapiju, radioterapiju (zračenje) i korektivnu kirurgiju.
Ta se laž proteže sve do mita da liječnici barem malčice razumiju kako funkcionira ljudsko tijelo. Ova dobro štićena laž ohrabruje nas da se uzdamo u liječnike, čime otvaramo vrata dobro orkestriranoj profitnoj učinkovitosti „Velike farmacije”.
Prva stvar koju Liječnici bez granica kao dobrovoljci trebaju učiniti kako bi dali značajniji doprinos u zonama pogođenim nekakvom katastrofom jest to da „zaborave svoju liječničku naobrazbu” i da se prihvate prioritetnih zadaća koje pred njima stoje: osiguravanje opskrbe vodom i hranom te pronalaženje skloništa i sprečavanje širenja bolesti – a ne cijepljenje ili operiranje ili prepisivanje lijekova... Javno zdravlje potječe od sigurnosti, stabilnosti, društvene pravde i ekonomske kupovne moći, a ne od uređaja MRI-a (za snimanje magnetskom rezonancijom) i lijekova na recept.
Tupoglavi liječnici rutinski pružaju nedokazane „preporučene tretmane” i prepisuju opasne lijekove za sve živo: od visokog krvnog tlaka, preko sjedelačkog načina života i loše prehrane, do ravnodušja u školi, tjeskobe na javnom mjestu, post-adolescentske erektilne disfunkcije, poremećenog ritma spavanja i svih nuspojava spomenutih lijekova. U okviru profesionalnih ali ne manje začudnih primjera izokrenute logike, liječnici prepisuju lijekove kako bi uklonili simptome koji su pokazatelji rizika, umjesto da se pozabave uzrocima tih rizika, čime samo dodatno opterećuju tijelo.
Upravo je nepojmljivo koliko nas medicina obmanjuje, što je samo jedan od načina da nas zadrži u stanju tuposti (tj. neznanja o našem vlastitom tijelu) i umjetno ovisnima o hijerahiji kontrole. Osobe lošijeg ekonomskog stanja ne umiru od toga što nemaju pristup medicinskoj 'njezi': oni umiru zbog životnih ograničenja i opterećenosti koji su izravna posljedica siromaštva. Koliko li je samo liječnika dosad već iznijelo tu očiglednu istinu na radiju?
Laži znanosti o zaštiti okoliša
Eksploatacija putem iscrpljivanja resursa, oduzimanja privatne imovine za javne potrebe te stvaranja i održavanja sustava ropskih uvjeta rada ima razoran utjecaj na lokalno stanovništvo i na okoliš u kontinentalnim razmjerima. Stoga je eksploatatorima suštinski bitno da svoje zločine prekriju velom stručne analize, izgovarajući se potrebom političkog razvoja. Ovdje je na cijeni klasa servilnih intelektualaca sastavljena od znanstvenika i konzultanata na polju očuvanja okoliša.
Znanstvenici iz oblasti zaštite okoliša naivno i svjesno surađuju s korporacijskim i financijskim nadriodvjetnicima, glavnim medijima, političarima te državnim i međunarodnim birokratima kako bi zamaskirali prave probleme te da bi odabranoj eliti na vlasti stvorili prilike za stjecanje profita. Slijedi nekoliko zornih primjera konkretnih slučajeva.
• Freon i ozon
.................
Izvor:http://www.teledisk.hr/svjetlost/index.php/izabrani_tekstovi/citaj/70
![[Ne_Vazim_Se]](/data/avatars/m/149/149349.jpg?1220814411){kind=avatar}
