Neke davne slike 1

Mila se proteže u krevetu.
Na stolici prebačena haljina pažljivo birana za taj dan.
Još malo i gosti će početi da dolaze.
Raduje se.
Nestrpljivo oblači haljinu.
Posmatra sobu i razmišlja koju želju da poželi dok bude gasila sveće.
Samo jedna želja oblikuje se lagano, izgovorena mnogo puta kao pitanje, ali uvek bez odgovora.
Gosti su već stigli, čestitaju rođendan.
Kako već biva malo igranja sa rođacima i drugaricama iz kraja, ručak i torta koju nestrpljivo čeka.
Voli ona tu čokoladu tortu ali više od svega želi da ugasi sveće i da joj se ispuni želja.
Torta je konačno stigla.
11sveća gori.
U njenom srcu velika želja, ne dozvoljava nikome da pomogne, duva i sveće se gase.
"Vau, svih 11 odjednom" - čuje komentar rođaka. "Ispuniće ti se želja sigurno"
Mila se osmehuje, pomiluje rođaka po kosi.
"Možda"

Gosti se razilaze.
Otac je zove.
Treba da razgovaraju.
Po izrazu lica i očevim nervoznim pokretima shvata da ovo neće biti običan razgovor.
Srce joj lupa, u ušima bubnji...
Čuje pitanje, to se njena želja ostvaruje.
Ne veruje, otac potvrđuje.
Otac je moli za strpljenje da bi se želja ostvarila.
 

Prilozi

  • dva-roditelja-960x400.jpg
    dva-roditelja-960x400.jpg
    18,6 KB · Pregleda: 1.018
Mila sedi za stolom.
Završava domaći.
Prekida je zvonjava telefona.
Deda se javlja.
Iz njegovih kratkih odgovora pokušava da shvati sa kim to deda razgovara i o čemu.
Neko dolazi sutra.
Već se raduje.
Videće mamu.
Malo je zbunjena jer je deda rekao dolaze.
Kako mama dolaze?
Valjda mama dolazi?
Kako mama može da bude množina i da dolaze?

Zapitkuje dedu, deda nestrpljivo odgovara
"Da, dolaze"

Odlazi u krevet.
Ne može da spava.
Misli se roje
I samo jedno zna
Mama je množina
Kako
Zašto
Mama je množina
A tata?
Kad su poslednji put razgovarali rekao je:
"Budi strpljiva. Treba vremena da se želja ostvari."
Pitala se tad, koliko je to vremena potrebno da se želja ostvari.
Prošla su već dva meseca.
Zaspala je pred zoru.

Zraci sunca su je probudili.
Veselo se oblači i izleće iz sobe.
Iako je baba upozorava da jede polako nema vremena
Mama još malo dolazi, samo joj je to u mislima, zanemaruje onu množinu. lako će ona sa tom množinom, a možda deda nije dobro razumeo.

Čuje se da neko trubi na ulici.
Kroz prozor vidi beli auto.
Stao je pred njihovom kapijom.
Istrčava na dvorište i trči da otvori vrata.
Vidi mamu, izašla je iz kola.
Vozač isto izlazi.
Uzima mamu za ruku.
Mila stoji i čeka.
Mama je nije zagrlila.
Da li je to ta množina?

Ulazi u dvorište.
Vidi dedu da briše ruke i rukuje se sa tim nepoznatim čovekom.

Mama je konačno pogleda:
"Ovo je tvoj tata."
Predstavlja mama nepoznatog čoveka.
Mila čuje njegovo ime.
Hoće da priča sa mamom.
Stariji razgovaraju.
Sluša njihov razgovor.
U mislima stotinu pitanja.
U srcu neki čudan pritisak.
Želi da razgovara sa mamom, uporno je izbegava.
Želi da nazove tatu, ali ceo dan je neko blizu telefona.
Dan se vuče.
Već je i sumrak počeo.
Mama konačno nalazi vremena da kaže:
"Ostaješ do daljnjeg ovde."

Nedugo posle toga mama i čovek koga treba da zove tata se spremaju da krenu.
Mila hoće da ide sa njima.
Vikend je.
Nema škole.
Hoće da bude sa mamom.

Oboje odbijaju.

Mila zuri u bela kola koja se udaljavaju.
Veče je i ulična svetiljka ne radi.
Niko ne vidi suze koje se slivaju niz njene obraze.
 
Tog dana kad se vraćala iz škole deda je bio drugačiji.
Zamišljen.
Ni sa drugarima iz obližnje kafane nije se dugo zadržao.
Čak je i baba bila zabrinuta.
Poštar je tog jutra doneo pismo sa plavom kovertom.
Mamino ime je bilo naznačeno na njemu.

Pismo je stajalo na uobičajenom mestu, gde se uvek ostavljaju sva pisma, razglednice i čestitke koje stignu.

Ovo plavo pismo stajalo je ne otvoreno.
Čekalo je mamu.
 
Bila je to najduža noć u Milinom životu.
Svu noć se prevrtala u krevetu.
Znala je ujutro ide u grad.
Baba će je voditi.

Njena želja uskoro će se ostvariti.

To ostvarenje želje je plašilo.

Znala je da kad ode u grad da će se mnogo toga u njenom životu promeniti.
Zamišljala je sve moguće i ne moguće scenarije.

Jutro je konačno došlo.
Bilo je to tiho jutro.
Bez puno priče.

Autobus je polako mileo prema gradu.
Mila je gledala kroz prozor svo vreme.
Nije videla proleće koje se budi.
Još malo i stižu u grad.
Oseća babin stisak u ruci.

U jednom momentu pogledi im se sreću.
Baba je pomilovao po obrazu i ukloni jedan nestašan čuperak sa čela.
Tim babinim gestom Mila je shvatila, baba zna.
Svo vreme je držala za ruku.

Čekale su pred vratima sobe 4.

I tata i mama su bili prisutni.
Stajali su udaljeni od Mile i babe.

Prvo je prozvan tata.
Nije se dugo zadržao unutra.
Kad je izlazio uputio je Mili osmejak.
U vazduhu je nacrtao srce, maleno.
Za neupućene delovalo je da tera muvu.
Ušla je i mama.
Ni ona se nije dugo zadržala.
Prozvana je i Mila.
"Poslušaj srce" - rekla joj je baba pre nego što je ušla.

Uplašila je ta velika prostorija i te nepoznate osobe što su tamo sedele.
Svi strogi i utegnuti.
Drhtavim glasom je odgovarala.
Delovalo je kao večnost taj ostanak u prostoriji.
Ali Mila je znala.
Njena želja se konačno ostvarila.
Nema veze što će morati da pričeka još nekih mesec dana.
Samo da se završi škola i biće tamo gde je njeno majušno srce vuklo.
 

Back
Top