Neka, sutra ću

Kako je jesen, moja terasa i donji dio dvorišta svako jutro osvanu
prekriveni suhim lišćem, što džinovskim smedjim listovima vinove
loze koja je na izdisaju, što sićušnim zlatnim listićima stabla šljive
i jabuke što ih vjetar donese iz bašte. Taj cijeli kaledioskop boja
prožet sjenama Sunca što proviruje kroz gole grane, ali i slika
moje mačke Lenčice koja se stvori odnekud na terasi i svojim
šapicama provlači kroz taj šuštavi tepih uživajući u igri sa lišćem,
stvori mi toliko ugodan osjećaj da mi naprosto bude žao da uzmem
metlu u ruke i bacim se na posao da ga uklonim sa terase.
Odnekud mi izviri i sjećanje na djetinjstvo kad smo s jeseni u školu
nosili suhe, zlatne listove različitih nijansi, oblika i veličina pa ih bojili
vodenim bojama i preslikavali na listove bloka za crtanje, pa me
i to na trenutak zaustavi u mojoj namjeri.

Izišla jutros na terasu, odlučna da zanemarim sve te nostalgične
osjećaje i sredim ju, kadli mojom ulicom koja inače vodi prema
jednom šetalištu, prolazi ovaj jedan šetač, slikar po vokaciji i veliki
zaljubljenik u prirodu. Zastade na mojoj kapiji, pa mi kaže:
“Gospodjo, kako možete uklanjati tu ljepotu? Molim vas, ne dirajte je.”

I šta ću, ostavim metlu. Neka, sutra ću, sigurno..

 

[Black_star]

u ta ta.

 

[Riada]

u ta ta.

Prevedi

 

[Black_star]

u ta ta.

...reče lepo-ta.

 

[Riada]

...reče lepo-ta.

Blagodarim na prevodu, drug

 

[hrleći]

 

[Riada]

Hahaha...super zvuči. Baš prijatno iznenadjenje. Hvala hrleći