Dragi Beogradjani, verovatno znate onog gospodina sto deli po autobusu kalendare za gluvoneme osobe koje posle naplacuje. usao je u moj autobus i trazio pare kao i uvek. kako je gotovo ceo red lezerno iskulirao, tako i ja, ne zato sto necu, vec zato sto u tom trenutku zaista nisam imala sitne pare, a inace, do sada, UVEK kad ga vidim dam mu neki dinar. kad je prolazio izmedju redova, pored mene, zakacio je rukom moju glavu, ali nikako slucajno, ocigledno namerno, jer sam osetila pritisak koji da me je slucajno potkacio ne bih osetila, i ocigledno spremno i ne malko. Ja sam se mahinalno okrenula, spremna da mu opsujem nesto, jer je to bila automatska reakcija, ali sam se zaustavila u trenutku, shvativsi da je i ion sam gluvo nem ili se bar pravi. Tako da ovom coveku, nikada dinar vise necu dati.