Ne mogu da izdržim bilo kakav rad

Richard III

Domaćin
Poruka
3.798
Imam problem, naime... psihički, a to se oslikava i fizički, ne mogu da izdržim bilo kakav postojan, disciplinovan rad. Prvo sam mislio da je to samo faza u osnovnoj i srednjoj školi, jako sam teško podnosio časove, a takodje jako teško podnosim bilo šta što zahteva disciplinu, pa čak i dugo putovanje autobusom, gde samo treba da sedim i ne radim ništa dok ne doputujem. Medjutim, sada, sa 29 godina, imam taj problem da ne mogu da izdržim ni na jednom poslu, i to nije samo fraza, psihički ne mogu da podnesem disciplinu i rad. Osam sati dnevno, pet dana nedeljno, za mene je nemoguće. O većim satima i da ne govorim, a čak i par sati mi je problem. Probao sam više puta, trudio se svim silama, ali nisam u stanju, psihički mi je nepodnošljivo, čak i kad je trebalo da čuvam izborne kutije za pare dok sam bio mnogo mladji to sam jako teško podneo, zapravo nisam ni obavio, svako malo sam išao kući ili zabušavao. Pritom sada nisu neki fizički poslovi u pitanu, da se razumemo, bilo kakav rad ima isti efekat. Medjutim sada treba da radim ali kad probam, pokušavam svim silama, ali mi je nemoguće. Psihički imam problem i averziju i to se prenosi na fizički plan takodje, fizički mi ništa ne fali ali dobijam grčeve, napade, smetnje, smeta mi sve to, koji god posao da je u pitanju. Nije u pitanju trip ili poza, nego stvarno ne podnosim postojan rad, intelektualni ili fizički, stran mi je kao pojava i psihički me uništava. Kako se izboriti sa ovim, i kako da neko sebi prizna da jednostavno nije u stanju da radi-bilo šta?
 
Ne znam šta da ti kažem, osim da sam i ja kroz sličnu stvar prošla. Ali kod mene je bio u pitanju konkretan problem zbog kojeg sam morala ići kod profesionalca.
Ne znam kako bi danas bilo, jer sam sigurna da bezobrazluk gazda i njihov krajnje robovlasnički odnos, kao i zabadanje noža u leđa od strane kolega; nema šanse da bih istrpela bez obzira na terapiju. Kad na posao ideš prethodno povraćajući, ebeš takav posao i život, i bolje je i umreti od gladi u kakvom jarku.
 
Imam problem, naime... psihički, a to se oslikava i fizički, ne mogu da izdržim bilo kakav postojan, disciplinovan rad. Prvo sam mislio da je to samo faza u osnovnoj i srednjoj školi, jako sam teško podnosio časove, a takodje jako teško podnosim bilo šta što zahteva disciplinu, pa čak i dugo putovanje autobusom, gde samo treba da sedim i ne radim ništa dok ne doputujem. Medjutim, sada, sa 29 godina, imam taj problem da ne mogu da izdržim ni na jednom poslu, i to nije samo fraza, psihički ne mogu da podnesem disciplinu i rad. Osam sati dnevno, pet dana nedeljno, za mene je nemoguće. O većim satima i da ne govorim, a čak i par sati mi je problem. Probao sam više puta, trudio se svim silama, ali nisam u stanju, psihički mi je nepodnošljivo, čak i kad je trebalo da čuvam izborne kutije za pare dok sam bio mnogo mladji to sam jako teško podneo, zapravo nisam ni obavio, svako malo sam išao kući ili zabušavao. Pritom sada nisu neki fizički poslovi u pitanu, da se razumemo, bilo kakav rad ima isti efekat. Medjutim sada treba da radim ali kad probam, pokušavam svim silama, ali mi je nemoguće. Psihički imam problem i averziju i to se prenosi na fizički plan takodje, fizički mi ništa ne fali ali dobijam grčeve, napade, smetnje, smeta mi sve to, koji god posao da je u pitanju. Nije u pitanju trip ili poza, nego stvarno ne podnosim postojan rad, intelektualni ili fizički, stran mi je kao pojava i psihički me uništava. Kako se izboriti sa ovim, i kako da neko sebi prizna da jednostavno nije u stanju da radi-bilo šta?
Proćiće to samo od sebe.
Kad budu prestali da te izdržavaju .
 
Imam problem, naime... psihički, a to se oslikava i fizički, ne mogu da izdržim bilo kakav postojan, disciplinovan rad. Prvo sam mislio da je to samo faza u osnovnoj i srednjoj školi, jako sam teško podnosio časove, a takodje jako teško podnosim bilo šta što zahteva disciplinu, pa čak i dugo putovanje autobusom, gde samo treba da sedim i ne radim ništa dok ne doputujem. Medjutim, sada, sa 29 godina, imam taj problem da ne mogu da izdržim ni na jednom poslu, i to nije samo fraza, psihički ne mogu da podnesem disciplinu i rad. Osam sati dnevno, pet dana nedeljno, za mene je nemoguće. O većim satima i da ne govorim, a čak i par sati mi je problem. Probao sam više puta, trudio se svim silama, ali nisam u stanju, psihički mi je nepodnošljivo, čak i kad je trebalo da čuvam izborne kutije za pare dok sam bio mnogo mladji to sam jako teško podneo, zapravo nisam ni obavio, svako malo sam išao kući ili zabušavao. Pritom sada nisu neki fizički poslovi u pitanu, da se razumemo, bilo kakav rad ima isti efekat. Medjutim sada treba da radim ali kad probam, pokušavam svim silama, ali mi je nemoguće. Psihički imam problem i averziju i to se prenosi na fizički plan takodje, fizički mi ništa ne fali ali dobijam grčeve, napade, smetnje, smeta mi sve to, koji god posao da je u pitanju. Nije u pitanju trip ili poza, nego stvarno ne podnosim postojan rad, intelektualni ili fizički, stran mi je kao pojava i psihički me uništava. Kako se izboriti sa ovim, i kako da neko sebi prizna da jednostavno nije u stanju da radi-bilo šta?
Potraži stručni pomoć!Nije ništa čudno što ti se to dešava i ništa nije nerešivo!Mogu odgovoriti iz svog "ugla".Menjam poslove na par godina. Ne podnosim rutinu, jer kad sve pređe u neki "šablon",tu je kraj! Meni te vrste promena prijaju..., relativno se brzo i dobro ukolpim, ali se nigde "ne ukopavam".Jedino kad me uhvati "depra", onda i ne idem na posao.Za školu te razumem, jer učiš gomilu gluposti koje ti nikad neće zatrebati u životu, ili te jednostavno ne interesuju.Pitanje je zašto imaš toliku averziju prema poslu?Msm...radi se o nečemu što ti je takoreći "druga kuća", obzirom na vreme koje tu svakodnevno provodimo.
 
То има на сваком кораку. послови где седиш и ништа не радиш, а пара капље.

Najgore je što ima, ali ljude boli uvo da ih rade. Ne bi verovao koliko puta mi se desilo da se kroz kraj šetam sa nekim drugom koji kuka kako nema posla, a kada prođemo pored trafike na kojoj stoji oglas u kom gazda nudi 40.000 za treću smenu[1] - oni samo mirno prođu pored, jer ''nisu oni jadnici pa da rade u nekoj trafici''.

[1] Koja je idealna, kako za sve one koji ionako ne spavaju noću, tako i za one kojima posao oduzima vreme koje bi koristili za učenje.
 
Najgore je što ima, ali ljude boli uvo da ih rade. Ne bi verovao koliko puta mi se desilo da se kroz kraj šetam sa nekim drugom koji kuka kako nema posla, a kada prođemo pored trafike na kojoj stoji oglas u kom gazda nudi 40.000 za treću smenu[1] - oni samo mirno prođu pored, jer ''nisu oni jadnici pa da rade u nekoj trafici''.

[1] Koja je idealna, kako za sve one koji ionako ne spavaju noću, tako i za one kojima posao oduzima vreme koje bi koristili za učenje.
Ali to donosi rizik jer se radi nocu, nezdrav nacin zivota jer menjas dan i noc a i na trafici se ipak radi vise nego da si cuvar
 
Ali to donosi rizik jer se radi nocu, nezdrav nacin zivota jer menjas dan i noc a i na trafici se ipak radi vise nego da si cuvar

Oni koji su navodno ugroženi nemaju taj luksuz da biraju poslove. Uostalom - niko nije rekao da treba time da se bave ceo život. To je idealno za npr. studente, koji ionako ne spavaju noću zato što se krešu po domovima ili zato što uče.
 
Oni koji su navodno ugroženi nemaju taj luksuz da biraju poslove.
Sa tim se slazem bolje i trafika nego nista, radnici na trafici tokom dana ne mogu da kazem da rade kao crnci ali ima posla nije bas da dodje i ceka da mu prodje radno vreme, a ovi nocni za njih ne znam sigurno ima sta da se radi i ima vise slobodnog vremena od ovih prvih ali u kom odnosu ne bih znao
Uostalom - niko nije rekao da treba time da se bave ceo život. To je idealno za npr. studente, koji ionako ne spavaju noću zato što se krešu po domovima ili zato što uče.
Autor teme ima 29 godina sto najverovatnije znaci da je ili zavrsio fakultet ili ga nikad nije studirao u svakom slucaju nije vise u tim vodama. Ima posao kakav god pa ne mora da radi na trafivi, ali oni koji su primorani na to a ne znaju nista konkretno da rade, takvi ce uglavnom raditi to ceo zivot ili preci na neki slican posao koji je takodje los.
 
Imam problem, naime... psihički, a to se oslikava i fizički, ne mogu da izdržim bilo kakav postojan, disciplinovan rad. Prvo sam mislio da je to samo faza u osnovnoj i srednjoj školi, jako sam teško podnosio časove, a takodje jako teško podnosim bilo šta što zahteva disciplinu, pa čak i dugo putovanje autobusom, gde samo treba da sedim i ne radim ništa dok ne doputujem. Medjutim, sada, sa 29 godina, imam taj problem da ne mogu da izdržim ni na jednom poslu, i to nije samo fraza, psihički ne mogu da podnesem disciplinu i rad. Osam sati dnevno, pet dana nedeljno, za mene je nemoguće. O većim satima i da ne govorim, a čak i par sati mi je problem. Probao sam više puta, trudio se svim silama, ali nisam u stanju, psihički mi je nepodnošljivo, čak i kad je trebalo da čuvam izborne kutije za pare dok sam bio mnogo mladji to sam jako teško podneo, zapravo nisam ni obavio, svako malo sam išao kući ili zabušavao. Pritom sada nisu neki fizički poslovi u pitanu, da se razumemo, bilo kakav rad ima isti efekat. Medjutim sada treba da radim ali kad probam, pokušavam svim silama, ali mi je nemoguće. Psihički imam problem i averziju i to se prenosi na fizički plan takodje, fizički mi ništa ne fali ali dobijam grčeve, napade, smetnje, smeta mi sve to, koji god posao da je u pitanju. Nije u pitanju trip ili poza, nego stvarno ne podnosim postojan rad, intelektualni ili fizički, stran mi je kao pojava i psihički me uništava. Kako se izboriti sa ovim, i kako da neko sebi prizna da jednostavno nije u stanju da radi-bilo šta?


to je vec za profesionalca a ne za forum
i koliko god da pricaju ovi jarani sa psihologije da je to sasvim ok i da se desava , nije tacno!

u tebe nije jedan posao u pitanju vec sve poslovi i sam kazhesh da te to prati od mladih dana
 

Back
Top