Evo nečeg što je meni bilo ironično(il sam ja to tako shvatio).
Kad me je isprovocirala da joj o Djindjiću napišem sve i svašta(a verovatno da imam sačuvanu tu poruku bi i dan danas mislio ono što sam tada napisao, jer ja sam bio otkad znam za sebe bio za Tomu i Šešelja. Iako priznajem nikad nisam glasao za njih i njihove stranke, ali sam ih poštovao i u najvećoj meri i ja mislio to što oni otvoreno pričaju) javio mi se njen tadašnji dečko izrazito hrapavog glasa(nikada ni pre ni posle nisam čuo takav muški glas).
Ironija je u sledećem: "Čekaj bre, ti si bila nekakav djak generacije čak i na fakultetu, a neda ti dečko(sadašnji muž) da me sama okreneš i kažeš šta misliš. Ili nemaš petlju ? Pa moram da čujem tvog dečka(muža) umesto tebe ?
Pa nisu nas samo u školama i na fakultetu učili da nešto nabubamo napamet, već da budemo ljudi pre svega. Ljudi koji imaju svoje ja. Zar je moguće da neko ko je Djak generacije nema to svoje ja, pa mi daje svog dečka da mi nešto kaže umesto nje ? "
Dal je moguće da ona kao komunikativno žensko biće nije mogla sama da mi kaže šta misli ?
Ova i još neka pitanja će zauvek ostati bez odgovora