Nauka kroz priče

Lada

Legenda
Poruka
52.215
Naslov nam daje lepezu svih oblasti,pojavnosti u zivotu, koja na naucnoj osnovi,ono sto nismo znali priča..

Races2[1].jpg

KAKO JE KOŽA DOBILA BOJU


Tokom hiljada godina evolucije, pigmentacija čovekove kože se menjala kako bi se bolje regulisala količina ultraljubičastog zračenja koje prodire u kožu i šteti ćelijama. Poznato je da o boji kože svake osobe odlučuje jedinstvena kombinacija predačkih gena, te da se radi o naslednoj osobini. Dok ćelije nekih ljudi sadrže više pigmenta melanina koji koži daje tamniju boju, kod svetlijih ljudi sa rozikastom kožom boja uglavnom varira zbog razlike u prebojenosti vezivnog tkiva tik ispod kože, kao i u količini hemoglobina u krvnim sudovima.

Na globalnoj mapi nivoa urođeničke pigmentacije kože jasno se vide razlike u nijansama, počevši od najsvetlijih kod ljudi sa severa planete, preko srednjih nijansi ljudi poreklom iz predela oko 20. paralele (20 stepeni severno od Ekvatora), do najtamnijih – takvu kožu imaju ljudi koji uglavnom žive između Ekvatora i 20 stepeni južnije, u oblasti sa konstantno visokim stepenom ultraljubičastog zračenja.

Istraživački timovi nekoliko američkih univerziteta objavili su u časopisu „Cell“ 2017. godine istraživanje o genima koji određuju boju kože. Istraživanja su pokazala da je boja kože „gotovo 100 odsto“ nasledna, te da uopšteno gledano relativno mali broj gena odlučuje o njoj. Ipak, što su ljudi bliže Ekvatoru, i što je boja njihove kože tamnija, veći je broj gena uključen u regulaciju pigmentacije i svaki od njih ima mali doprinos koji dodatno potamnjuje kožu.

Podela ljudi na rase prema boji kože – koja je donela užasne nesreće širom planete – uveliko je napuštena. No, zanimljivo je da je još Hipokrat u 5. veku pre nove ere zaključio da boja kože i temperament ljudi variraju u zavisnosti od životne sredine, a Aristotel i njegovi sledbenici razvijali su “klimatsku teoriju” po kojoj je tamna koža povezana za jakim suncem i vrućinom. Sredinom 18. veka već su bile poznate mape na kojima se vidi kako boja kože varira u zavisnosti od blizine, odnosno udaljenosti Ekvatora.

Sam Čarls Darvin je na putovanju brodom Biglom u periodu od 1831. do 1836. godine proučavao varijacije boje kože ljudi, ali je odlučno odbacio ideju da one mogu biti osnova za podelu ljudi na rase, jer, kako je naveo, između ljudi različite boje kože ne postoje jasne razlike.

Pojedina istraživanja sugerišu da je potrebno oko 100 generacija da se boja kože promeni – naslednici tamnoputih ljudi koji su se odselili na sever 2500 godina kasnije imali su svetlu kožu; Obrnuto se takođe dešavalo u migracijama sa severa na jug.

Tekst: Marija Đurić

Fotografija: Mural u grobnici faraona Setija I (13. vek. p. n. e)
 
s-Rinocerus-NKP-1[1].png

RINOCERUS

Početkom 16. veka egzotične životinje poreklom sa dalekih kontinenata izazivale su veliko divljenje među evropskim plemstvom. Španski i portugalski moreplovci donosili su vesti i raspredali priče o čudnovatim bićima iz dalekih krajeva, a priče su nadalje prepričavane i preuveličavane. U to vreme, nosorog u Evropi nije bio viđen vekovima – o njemu se govorilo kao o nekakvoj mitskoj zveri, na isti način kao i o jednorogu.

General Afonso de Albukerk, guverner portugalske Indije početkom 1514. godine razmenjivao je diplomatske poklone sa sultanom Muzafarom Šahom II, a jedan od poklona koji je dobio bio je živi nosorog. Životinja, nazvana Genda, brodom je od Indijskog okeana oplovila celu Afriku prošavši kraj Rta dobre nade, zatim nastavila kroz Atlantik ka severu, da bi nakon 120 dana putovanja u maju 1515. godine stigla u Lisabon. Mada nosorog nije bio jedina egzotična životinja na ovom brodu, njegov dolazak u Evropu uticao je na niz dešavanja i posledično ostvario neslućeni uticaj na umetnost tog doba.

Nosorog je iskrcan u blizini Belem kule kraj Lisabona, čija je gradnja tek počela. Pojavljivanje životinje je privuklo brojnu publiku i izazvalo ogromno uzbuđenje, toliko da je na uspomenu na ovaj događaj predivna lisabonska građevina ukrašena gargojlima u obliku nosoroga.

Pre nego što je prenet u menažeriju portugalskog kralja Manuela, nosoroga su pregledali i učeni ljudi tog doba, a ubrzo su Evropom počela da putuju pisma u kojima se govorilo o fascinantnom biću sa neobičnim rogom i kožom nalik oklopu. Kako se pričalo da su slonovi i nosorozi veliki neprijatelji, kralj Manuel je ubrzo poželeo da organizuje borbu ovih životinja – obe je sada imao u sopstvenoj menažeriji. No, izbezumljen bukom iz gledališta, slon je odmah napustio borilište.

Nosorog je u Lisabonu boravio svega do decembra te 1515. godine, kada je kralj odlučio da životinju ukrašenu zelenom ogrlicom i cvećem pošalje papi Leu X u Rim. Papa je ranije već bio dobio od kralja Manuela belog slona iz Indije, kojim je bio fasciniran, pa je kralj očekivao da će nosorog još više umiliti moćnog papu. Nosorog i drugi vredni pokloni ipak su bili mala cena kojom je kupovano pravo na nove teritorije na Dalekom istoku, koje su sada otkrivane zahvaljujući Vasku de Gami.

Na putu do Rima, brod sa nosorogom je na kratko zastao u Marselju kako bi francuski kralj Fransoa I video životinju. Krajem januara 1516. godine brod sa dragocenim teretom nastavio je plovidbu ka Rimu. Nosorog je, kao i obično, bio vezan lancima za noge, dok su lanci bili zakovani za palubu kako bi životinja ostala mirna. No, pred obalom Italije naišlo je veliko nevreme – u brodolomu koji je usledio vezani nosorog nije mogao da se spase. Njegov leš nađen je nešto dalje uz obalu, a zatim vraćen u Lisabon kako bi bio prepariran. Dalja dešavanja nisu sasvim pouzdana. Pominje se da je preparirana životinja možda odneta u Rim, ili da je završila u Firenci u porodici Mediči iz koje je potekao papa Leo. Možda je pak stradala u požaru nakon velike Pljačke Rima 1527. godine.

Kako bilo, još dok je nosorog bio živ, i u Lisabonu, u jednom pismu nepoznatog autora povodom događaja kod Belem kule, poslatom udruženju trgovaca u Nirnbergu, uz opis životinje je stigla i skica nosoroga. Pismo je došlo u ruke nemačkog umetnika Albrehta Direra, koji je prema skici iz pisma nacrtao mastilom crtež nosoroga. Direr je zatim napravio drvorez nosoroga koji je imao detaljnu inskripciju. U njoj se navodi kako je moćni kralj Manuel doveo životinju iz Indije nazvanu nosorog i kako je to njena verna slika. Životinja veličine slona, ali sa kraćim nogama, prekrivena je debelim krljuštima boje kornjače, i gotovo je nemoguće povrediti je, napisao je Direr. Svoj veliki rog oštri od kamen, a njen smrtni neprijatelj je slon kome nosorog u napadu rogom rascepa stomak. “Priča se da je nosorog brz, plahovit i lukav”, dodaje Direr na kraju opisa.

Iako Direrov nosorog nije verna slika životinje, takvim je smatran najmanje sledeća dva ili tri veka tokom kojih je nastalo mnogo kopija njegovog dela. U međuvremenu, u isto vreme kada nastaje Direrov nosorog, nemački umetnik Hans Burgkmar napravio je vrlo sličan drvorez – nije poznato da li je lično video živog nosoroga u Lisabonu, da li je radio na osnovu iste skice iz pisma koju je i sam Direr video, ili na osnovu Direrovog rada. Kako bilo, i pored postojanja vrlo sličnog, čak i preciznijeg i vernijeg Burgkmarovog drvoreza, Direrov je poslužio za pravljenje velikog broja kopija koje su bile vrlo popularne i cenjene u Evropi.

I pored mnoštva putovanja na Daleki istok, nosorog u Evropu nije kročio narednih šest decenija – sasvim dovoljno da se mit o čudesnom nosorogu raseje po čitavom svetu. U međuvremenu, u prirodnjačkim spisima pojavljuju se skice i opisi ove životinje nastali na osnovu Direrovog rada. Vladar Firence Alesandro di Mediči ga je uz moto “Ne vraćam se bez pobede” iskoristio za svoj amblem. Širom Evrope, u Parizu, Pizi, Madridu i drugim gradovima, niču statue nosoroga po uzoru na Direrovog, koje slave snagu, moć i vladare. Sve do Drugog svetskog rata ilustracija je korišćena za ilustrovanje nosoroga u brojnim udžbenicima iz biologije.

M.Đ.
—–

FOTO: Ilustracija prikazuje nosoroga – rad Albrehra Direra, nastao 1515. godine.
 
Hm, interesantan je taj mural iz grobnice faraona Setija. Mislim da pretstavlja crnog (crnca) faraona kojih je bilo pet generacija... A posle i donekle logično da vidimo meleza...
Eto, "natera" me da gledam, ha ha... Ipak na tom muralu iz 13 veka p.n..e. nisu bili crni faraoni jer su oni vladali mnogo kasnije, negde u 7. veku p.n.e.

@Lada interesantan članak.
 
Hexameron.jpg

DA LI JE POSTOJALA SREDNJOVEKOVNA FIZIKA?


(Reprint*) Prirodne nauke vrlo pozno stižu u Srbiju, tek krajem XIX veka. No, možda ćete se iznenaditi kako je danas vrlo rasprostranjena fizika zapravo jedna od poslednjih nauka koje se razvijaju u Srbiji. Uprkos velikoj svetskoj slavi Mihajla Pupina i Nikole Tesle, kao i radu drugih značajnih pojedinaca krajem XIX i početkom XX veka, ustaljeno se smatra da se pravi razvoj fizike u našoj zemlji događa tek nakon Drugog svetskog rata, sa izgradnjom Vinče i potom, Instituta za fiziku.

Međutim, jedan broj domaćih istoričara nauke ipak smatra da koreni pre-moderne, odnosno stare fizike kod Srba sežu duboko u srednji vek i prepliću se sa prvim teološkim spisima i hristološkim raspravama. Najznačajniji rukopis ove vrste je svakako Šestodnev Vasilija Velikog, nastao još u Antici, koji je ostavio veliki uticaj na potonje izučavanje prirode u Istočnom Rimskom carstvu, pa tako i kod slovenskih naroda među kojima se od VII širi vizantijski kulturni uticaj.

Šestodnev je zbornik komentara na prvu knjigu Starog zaveta Postanje. Nastao je kao zapis propovedi koje je u IV veku držao Vasilije Veliki, a gde se biblijski stihovi o nastanku zvezda, planeta i živog sveta promišljaju i dodatno tumače uz pomoć grčke filozofije. Prvi prevod na crkvenoslovenski jezik napravio je u X veku bugarski pisar Jovan Egzarh koji je za ovu svoju kompilaciju koristio i Šestodneve drugih autora, dodajući pritom i svoje komentare. Na fotografiji se vidi prva stranica jednog prepisa koji se danas čuva u Bugarskoj.

Nakon što je u XIV veku preveden i na srpski, Egzarhov spis će u Srbiji više puta biti prepisivan i izvršiće snažan uticaj na jestastvenu nauku, kako se (od reči priroda, jestastvo), nazivala stara fizika. U prve tekstove o prirodi i fizici kod Srba spada i dogmatični spis Izvor znanja Jovana Damaskina koji mahom sadrži filozofska i teološka učenja, koja su se uz medicinu očigledno izučavala na više mesta u srednjevekovnoj Srbiji, ali i više napomena o prirodnim pojavama i kosmologiji.

U Srbiju stiže i nekoliko manjih zapisa o prirodnim pojavama najuglednijeg vizantijskog filozofa Mihaila Psela, kao i par drugih kraćih tekstova, ali zapravo, tokom Srednjeg veka u Srbiji nije prevedeno „nijedno veće vizantijsko delo koje je isključivo posvećeno fizici“, kako piše filozof Ilija Marić u knjizi “Stara fizika i fizika kod Srba”.

Krajem XV veka, sa istorijske pozornice potpuno nestaje srednjevekovna srpska država, a novonastale prilike ne omogućuju da među Srbima nastane ili se dalje razvije bilo koja nauka, pa tako ni bilo kakvo dublje izučavanje jestastva koje jedva da je proklijalo. U međuvremenu, u ostatku Evrope, nakon postpunog razvoja slobodnih univerziteta na Zapadu dolazi do nove faze u istoriji nauke i konačno, do kopernikanske revolucije.

U XVII veku u Evropi nastaje moderna fizika kao prva u istinskom smislu egzaktna nauka, koja će, kao retko koja oblast ljudskog delovanja, trajno promeniti ljudsko društvo, utičići na svet oko sebe istovremeno i na tehnološkom i na spoznajnom planu. Tradicionalno se početkom moderne fizike smatraju Galilejevi eksperimenti sa strmom ravni, dok je potonji razvoj fizičkih nauka u XVII i XVIII veku bez sumnje tekao pod nesagledivim uticajem dela Isaka Njutna.

Takav razvoj moderne fizike gotovo u potpunosti mimoilazi Srbiju, a slična situacija je i u drugim zapadnobalkanskim zemljama. Kao i mnoge druge veštine i znanja, ona se ne može razvijati u uslovima feudalnog, gotovo ropskog društva bez visokih obrazovnih i ikakvih istraživačkih institucija kakvo je društvo u Srbiji tokom vlasti Otomanske imperije.

Visoka kultura koja se neguje na Bosforu nema svoje odgovarajuće refleksije u ostatku turske imperije, a posebno ne u evropskom delu carstva – stanovništvo živi u ruralnim područjima, bez ikakvog obrazovanja, a gradovi i palanke se ne razvijaju ni blizu onako dinamično kao gradovi tog doba na zapadu i jedva da imaju ikakve škole. Središta pismenosti ostaju isključivo vezana za hrišćanske manastire.

Od XVII veka, Otomanska imperija se postupno povlači iz zapadnih krajeva, tako da se prostor današnje Mađarske, Hrvatske, Vojvodine i Banata lagano ustaljuje pod vlašću Habzburga. No, biće potreban ceo jedan vek nakon seoba da koncetracija učenih Srba dostigne takav nivo da se počnu razvijati i nauke.

U međuvremenu, u primorskim krajevima Balkana, posebno u slobodnom gradu Dubrovniku, deluju mislioci koji će obeležiti razvoj nauke na globalnom planu. Izraziti primer je dubrovački jezuita Ruđer Bošković (1711-1787) koji će raditi u Rimu, Veneciji, Parizu i Londonu, a čiji će radovi postaviti temelje atomistike, geodezije, astronomije i brojnih drugih oblasti.

—–

Tekst: Slobodan Bubnjević*

Foto: Stranica iz bugarskog prepisa Šestodneva, 15. vek / Wikimedia
 
dinosaurusi.jpg
DAN KADA SU IZUMRLI DINOSAURUSI

Početkom sedamdestih godina prošlog veka, mladi geolog Volter Alvarez sa Univerziteta Kolumbija radio je na terenu, u Italiji, u lepoj klisuri među umbrijskim brdima, poznatoj pod nazivom Tesnac Botaćone.
Primetio je tanku traku crvenkaste ilovače, debljine jedva 6 milimetara, koja je delila dva drevna sloja krečnjačkog kamena – jedan je bio iz doba krede, drugi iz tercijara. „To je mesto poznato u geologiji kao KT granica i označava vreme, pre 65 miliona godina, kada su dinosaurusi i otprilike polovina životinjskih vrsta u svetu naglo nestali iz fosilnih tragova“, piše Bil Brajson u knjizi „Kratka istorija bezmalo svačega“, (Laguna, 2005.).
Zaokupljen pitanjem misteriozne crvene linije, Volter Alvarez se obratio – svom tati. Tata je bio niko drugi do Luis Alvarez, slavni eksperimentalni fizičar koji je nekoliko godina ranije dobio Nobelovu nagradu. Alvarez stariji se odmah zapitao da li je nataložena prašina možda stigla iz svemira. „Svake godine na Zemlji se nataloži oko 30.000 tona svemirske prašine“, piše Brajson, koja je rasuta po čitavoj planeti. „Kroz taj tanak sloj prašine raštrkani su egzotični elementi koji inače nisu mnogo prisutni za Zemlji. Među njima je element iridijum kojeg ima hiljadu puta više u svemiru nego u Zemljinoj kori“.
Alvarez stariji se obratio svom kolegi koji je rezvio tehniku preciznog merenja hemijskog sastava ilovače koja je povremeno korišćena za analiziranje prastare grnčarije. Ukoliko bi izmerili količinu jednog takvog egzotičnog elementa i onda uporedili sa godišnjom stopom raspada, ustanovili bi koliko je vremena trebalo uzorcima da se formiraju. Nisu očekivali nikakvo epohalno otkriće, a sama analiza je vrlo dugotrajna, pa je taj posao došao na red tek mnogo meseci kasnije. Međutim, posle samo 224 minita analize uzorka u detektoru, bilo im je jasno da se nešto čudno dešava. Količina iridijuma u uzorku bila 300 puta veća od očekivanog nivoa. Nastavili su grozničavo da analiziraju – donosili su uzorke tanke crvene linije sa Novog Zelanda i Antarktika, zatim iz Danske, Španije, Francuske… svuda su analize dale slične rezultate pa su ovi naučnici konačno došli do zaključka da – pošto je cela Zemlja u jednom trenutku bila zasuta nečim iz svemira – najverovatnije se radi o udaru velikog asteroida ili komete.
To je sad trebalo saopštiti paleontolozima. U vreme kada su tata i sin Alvarez došli do ovog otkrića, baš kao i 100 godina ranije, još se pretpostavljalo da su dinosaurusi izumirali postepeno, milionima godina. Tek je veliki broj dokaza koji idu u prilog novoj pretpostavci, a koji su prikupljeni u narednim godinama i decenijama, ubedili paleontologe da je za izumiranje dinosaurusa kriv katastrofični udar asteroida.
Crveni talog koji su proučavali sin i tata Alvarez – danas znamo – nastao je nakon udara ogromnog asteroida koji je pao na mesto Ćikšulub u Meksiku i stvorio krater prečnika gotovo 200 kilometara i dubine 48 kilometara.
Šta se u tom momentu dešava? Takav udar, praćen zaslepljujućim bljeskom i vrelinom, verovatno je bio toliko katastrofičan da je u prvoj sekundi pobio sve živo u prečniku od 250 kilometara. Početni udarni talas je verovatno nastavio da se širi i uništava živi svet čak i oko 1500 kilometara od mesta udara, piše Bil Brajson. Proradili su vulkani i pokrenuo se lanac zemljotresa. Podiglo se toliko prašine, čađi i pepela da je Sunce ostalo zaklonjeno mesecima ili godinama, a događaj je imao snažan uticaj na klimu sledećih 10 godina.
Ovaj scenario se, pretpostavljamo, dogodio pre oko 66 miliona godina.
Naknadno su pretpostavke upotpunjene preciznim podacima koje je 2017. godine tim naučnika iz SAD i Velike Britanije objavio u žurnalu „Geophysical Research Letters”: Asteroid širine oko 12 kilometara pri brzini od 18 kilometara u sekundi udario je u Zemlju. Udar je bio pod uglom od 60 stepeni i asteroid je upao u plitke vode Meksičkog zaliva. Usled udara i ekstremno visoke temperature, više od 300 milijardi tona sumpora se podiglo u atmosferu zbog čega je prosečna globalna temperatura pala ispod nule i ostala na tom nivou nekoliko godina, dok je temperatura okeana vekovima ostala niža.
Tekst: Marija Đurić
Foto: Depositphoto/Elenarts
 
dinosaurusi.jpg
DAN KADA SU IZUMRLI DINOSAURUSI

Početkom sedamdestih godina prošlog veka, mladi geolog Volter Alvarez sa Univerziteta Kolumbija radio je na terenu, u Italiji, u lepoj klisuri među umbrijskim brdima, poznatoj pod nazivom Tesnac Botaćone.
Primetio je tanku traku crvenkaste ilovače, debljine jedva 6 milimetara, koja je delila dva drevna sloja krečnjačkog kamena – jedan je bio iz doba krede, drugi iz tercijara. „To je mesto poznato u geologiji kao KT granica i označava vreme, pre 65 miliona godina, kada su dinosaurusi i otprilike polovina životinjskih vrsta u svetu naglo nestali iz fosilnih tragova“, piše Bil Brajson u knjizi „Kratka istorija bezmalo svačega“, (Laguna, 2005.).
Zaokupljen pitanjem misteriozne crvene linije, Volter Alvarez se obratio – svom tati. Tata je bio niko drugi do Luis Alvarez, slavni eksperimentalni fizičar koji je nekoliko godina ranije dobio Nobelovu nagradu. Alvarez stariji se odmah zapitao da li je nataložena prašina možda stigla iz svemira. „Svake godine na Zemlji se nataloži oko 30.000 tona svemirske prašine“, piše Brajson, koja je rasuta po čitavoj planeti. „Kroz taj tanak sloj prašine raštrkani su egzotični elementi koji inače nisu mnogo prisutni za Zemlji. Među njima je element iridijum kojeg ima hiljadu puta više u svemiru nego u Zemljinoj kori“.
Alvarez stariji se obratio svom kolegi koji je rezvio tehniku preciznog merenja hemijskog sastava ilovače koja je povremeno korišćena za analiziranje prastare grnčarije. Ukoliko bi izmerili količinu jednog takvog egzotičnog elementa i onda uporedili sa godišnjom stopom raspada, ustanovili bi koliko je vremena trebalo uzorcima da se formiraju. Nisu očekivali nikakvo epohalno otkriće, a sama analiza je vrlo dugotrajna, pa je taj posao došao na red tek mnogo meseci kasnije. Međutim, posle samo 224 minita analize uzorka u detektoru, bilo im je jasno da se nešto čudno dešava. Količina iridijuma u uzorku bila 300 puta veća od očekivanog nivoa. Nastavili su grozničavo da analiziraju – donosili su uzorke tanke crvene linije sa Novog Zelanda i Antarktika, zatim iz Danske, Španije, Francuske… svuda su analize dale slične rezultate pa su ovi naučnici konačno došli do zaključka da – pošto je cela Zemlja u jednom trenutku bila zasuta nečim iz svemira – najverovatnije se radi o udaru velikog asteroida ili komete.
To je sad trebalo saopštiti paleontolozima. U vreme kada su tata i sin Alvarez došli do ovog otkrića, baš kao i 100 godina ranije, još se pretpostavljalo da su dinosaurusi izumirali postepeno, milionima godina. Tek je veliki broj dokaza koji idu u prilog novoj pretpostavci, a koji su prikupljeni u narednim godinama i decenijama, ubedili paleontologe da je za izumiranje dinosaurusa kriv katastrofični udar asteroida.
Crveni talog koji su proučavali sin i tata Alvarez – danas znamo – nastao je nakon udara ogromnog asteroida koji je pao na mesto Ćikšulub u Meksiku i stvorio krater prečnika gotovo 200 kilometara i dubine 48 kilometara.
Šta se u tom momentu dešava? Takav udar, praćen zaslepljujućim bljeskom i vrelinom, verovatno je bio toliko katastrofičan da je u prvoj sekundi pobio sve živo u prečniku od 250 kilometara. Početni udarni talas je verovatno nastavio da se širi i uništava živi svet čak i oko 1500 kilometara od mesta udara, piše Bil Brajson. Proradili su vulkani i pokrenuo se lanac zemljotresa. Podiglo se toliko prašine, čađi i pepela da je Sunce ostalo zaklonjeno mesecima ili godinama, a događaj je imao snažan uticaj na klimu sledećih 10 godina.
Ovaj scenario se, pretpostavljamo, dogodio pre oko 66 miliona godina.
Naknadno su pretpostavke upotpunjene preciznim podacima koje je 2017. godine tim naučnika iz SAD i Velike Britanije objavio u žurnalu „Geophysical Research Letters”: Asteroid širine oko 12 kilometara pri brzini od 18 kilometara u sekundi udario je u Zemlju. Udar je bio pod uglom od 60 stepeni i asteroid je upao u plitke vode Meksičkog zaliva. Usled udara i ekstremno visoke temperature, više od 300 milijardi tona sumpora se podiglo u atmosferu zbog čega je prosečna globalna temperatura pala ispod nule i ostala na tom nivou nekoliko godina, dok je temperatura okeana vekovima ostala niža.
Tekst: Marija Đurić
Foto: Depositphoto/Elenarts
Meksički zaliv baš i izgleda kao da je nešto tamo napravilo rupu...
 
arhimed1.jpg
ARHIMEDOVE MAŠINE

(Reprint*) Da li je tehnologija odlika samo našeg vremena? U uslovima velike globalne krize, za ljude našeg doba sasvim je uobičajeno da čekamo na novu tehnologiju da se – kao deus ex machina – pojavi i reši nevolju u kojoj smo se zatekli, čak i onda kad sumnjičavo kritikujemo i kujemo zavere o njoj. No, bilo je dugih, i mahom mračnih i nesrećnih, perioda ljuske istorije kad je tehnologija igrala daleko skromniju ulogu.
Tako, srednji vek nije bio doba bujanja tehnike i tek će u njegovom jedna banalna tehnologija – vodenica – početi da menja ekonomske odnose i da kroz razvoj prvih manufaktura, postane klica tehničke civilizacije Zapada, a da sa renesansom uz druge stvari oživi oduševljenje tehnologijom. I mada se obično smatra da su tehnička znanja antike prosto izgubljena sa padom Rima, to je u mnogo čemu pogrešno.
Naprotiv. Sami antički narodi, čija je društva pokretala naizgled neiscrpna radna snaga robova, tehnička znanja nisu cenili ni blizu koliko i filozofiju ili druge umne veštine. Ravnodušnost prema tehnologiji se zapravo prenosi u srednji vek kroz sve one institucije koje su prethodno činile Rim, kroz gradove i manastire, pa se vremenom širom Evrope sasvim gube i neka ranija praktična znanja.
Neki uređaji se, međutim, neprekidno koriste, kao što su katapulti ili slavni vodeni sat, klepsidra. Posle Arhimeda, najznačajniji mehaničar Stare Grčke je izvesni Ktesibije iz Aleksandrije, koji je preminuo oko 270 p.n.e. Sin berberina, Ktesibije je izumeo nekoliko uređaja koji su koristili pritisak vazduha, ukljujući pumpe i vazdušni katapult. Njegov najpoznatiji izum upravo je poboljšanje rada klepsidre.
Mesta duhovnosti će kasnije obnoviti interes za tehniku, ali osim izuma, pre svega vojnih, a koji se već u praksi koriste, malo će toga moći da se pronađe u antičkim rukopisima. Za razliku od modernih vremena, umni ljudi u Antici nisu zapisivali kako praktični izumi funkcionišu i ko ih je otkrio. To je, istina, teško razumeti iz perspektive postojanja današnjih patentnih zavoda, specijalizovanih stručnih časopisa, internet portala i TV emisija koje prate svaki novi tehnološki poduhvat.
Uprkos tome, sasvim je jasno da je ključni doprinos razvoju antičke tehnologije dao sam Arhimed iz Sirakuze (oko 290-212 p.n.e), grčki fizičar, matematičar, filozof i izumitelj, naučnik neverovatno plodan ne samo za svoje doba. Tri veka posle Talesa iz Mileta, kao i potonjih jonskih fizičara i pitagorejaca koji su već bili značajno razvili astronomiju i matematiku, Arhimed je zatečenu baštinu dopunio opusom koji je ogroman i raznorodan, i to samo po onom što je sačuvano do danas.
Nažalost, nije sačuvan nijedan spis o Arhimedovim praktičnim izumima i mašinama. Prema Plutarhu, Arhimed nije pisao o svojim praktičnih izumima jer je o njima imao nisko mišljenje, iako su ga oni učinili slavnim. Ipak, legende o Arhimedu donekle svedoče da je zaista stvarao praktične mehanizme.
Arhimedu se pripisuje izum pumpe koja, nalik na svrdlo, pod nagibom izvlači vodu. Navodno je istraživao upotrebu poluge i zupčanika za prenos i pojačavanje sila, a njemu se pripisuje i rečenica “Dajte mi polugu, pomeriću zemlju”.
Po čuvenoj anegdoti, za kralja Sirakuze merio je odnos zlata i srebra u kraljevskoj kruni, da bi kad je shvatio kako deluje sila potiska istrčao iz kade go na ulicu sa uzvikom HeurAka (Otkrio sam). To je danas nemoguće proveriti, mada ta priča sigurno ima osnova pošto u prvoj od dve knjige “O plutajućim telima” Arhimed iznosi zakone hidrostatike.
Prema legendi, Arhimed je konstruisao i nekoliko ratnih mašina za odbranu Sirakuze od Rimljana. Koristio je sistem velikih sočiva kako bi zapalio galije na moru, a konstruisao je katapulte, velike praćke i bacače vrelog ulja. Navodno je konstruisao i dva mala mehanička planetarijuma koja su Rimljani otkrili posle osvajanja Sirakuze 212. godine pre nove ere.
Skoro tri veka posle Ktesibija i Arhimeda, Heron iz Aleksandrije, geometar i izumitelj koji je preminuo oko 32. godine nove ere, sistematizovao je čitavu menažeriju mehaničkih izuma iz Vavilona, Egipta i Stare Grčke. Heron je u matematici poznat po formuli za izračunavanje površine trougla pomoću dužina sve tri stranice, koja nosi njegovo ime, a u dve knjige “Pneumatike”, Heron je predstavio niz mehaničkih uređaja kao što su mehaničke ptice, lutke, vatreni motori i vodene orgulje.
Najpoznatiji izum Herona iz Aleksandrije je parna boca, aeolipil, što je je prva parna mašina koja je ikada načinjena. Ova jednostavna naprava se sastojala od suda u kome se zagrevala vodena para i cevčica kroz koje je para izlazila. Zbog zakona održanja impulsa, para iz cevčica je vrtela bocu u pravcu suprotnom od mlaza pare.
Nalik na Aleksandriju, i Rodos je u II i I veku pre nove ere bio značajno središte antičke astronomije, gde su nastala važna astronomska otkrića, a smatra se i da je Antikitera mehanizam napravljen na ostrvu Rodos. Filozof stoik Posejdonije (135-51 p.n.e) osnovao je na ovom ostrvu akademiju u kojoj se proučavala astronomija. Njegov učenik, Ciceron (106-43 p.n.e) zapisao je kako je Posejdonije “nedavno konstruisao instrument koji u svakom okretu reprodukuje kretanje Sunca, Meseca i pet planeta”.
Ulje na platnu iz 1620. italijanskog slikara Domenika Fetija prikazuje Arhimeda zamišljenog nad izumima.
—–-
Tekst: Slobodan Bubnjević*
Foto: Wikimedia – Ulje na platnu, 98x73cm, Domenico Fetti, 1620.
 
ginkgo-nkp.jpg
ŠEST STABALA

Kada je tog 6. avgusta 1945. uranijumska bomba „Mali dečak“ eksplodirala nad Hirošimom, malo šta je ostalo živo – poginulo je oko 237.000 od ukupno 255.000 stanovnika grada, a zbrisane su i gotovo sve životinje i biljke. No, udar atomske bombe je preživelo 170 stabala koja su se oporavila i dočekala 21. vek – u Japanu ovo drveće zovu Hibakujumoku. Među njima najupečatljivija su stabla drveta ginkgo – njih šest – koja su rasla na svega oko jedan do dva kilometra udaljenosti od mesta eksplozije, tamo gde nije ostalo gotovo ničega.
Ovih šest stabala Ginkgo biloba još je živo, a najstarije od njih posađeno je još 1740 godine – imalo je više od 200 godina u trenutku kada je eksplodirao „Mali dečak“. Najbliži mestu eksplozije, na svega 1130 metara, bio je ginkgo koji je posađen 1850. godine kraj hrama Housenbou koji je i sam bio zbrisan pod udarom bombe.
U trenutku eksplozije drveće je primilo ogromnu dozu radijacije i zasuto je velikom količinom pepela i prašine koji su još dugo lebdeli u vazdu. Svo lišće bilo je spaljeno. No, snažan koren koji raste duboko pod zemljom zadržao je stabla u mestu, a kada je došlo proleće, novo jarko zeleno lišće se pojavilo na ogoljenim krošnjama. Ne samo što su nekim čudom stabla preživela, već su se i oporavila iznenađujućom brzinom – zbog toga ovu vrstu, Ginkgo biloba, u Japanu nazivaju i „glasnikom nade“.
Analizom genoma Ginkgo biloba utrđeno je da mnoštvo gena reguliše sofisticirane hemijske i antibakterijske odbrambene mehanizme i štiti stabla od insekata, truljenja i bolesti. Istovremeno, analizom starih stabala, onih od po više od šest vekova, utvrđeno je da, za razliku od većine živih bića, ginkgo nije sklon degenerativnim bolestima, što ga i u starosti održava snažnim i zdravim. Zbog svega ovoga, dobro je prilagođen životu čak i u zagađenim gradovima.
Čudnovato drvo, visine i po 20-30, pa i više metara, lako ćete prepoznati u nekom parku ili šumi po specifičnoj jarko zelenoj, ujednačenoj boji krošnje i neobičnim lepezastim listovima, koji na jesen naglo postaju ujednačeno jarko žute boje. Listovi su trouglasti sa urezima na vrhu, a na ženskim biljkama u pazuhu listova obrazuju se mali semeni zametci.
Ginkgo je, naime, dvopolna vrsta – postoje muška i ženska stabla, a ova druga razvijaju seme koje nalikuje malenoj kajsiji, zbog čega ga u Japanu i nazivaju srebrna kajsija. Seme se koristi u ishrani, za pojedina tradicionalna jela, ali se smatra i afrodizijakom. Ipak, seme spolja neprijatno miriše, pa se obično u parkovima sade muške biljke.
Iako se u apotekama mogu naći razni preparati na bazi ekstrakta ove biljke, novije studije pokazuju da oni nemaju značajan uticaj na lečenje Alchajmerove bolesti i druga oboljenja povezana sa pamćenjem, pažnjom i kognitivnom funkcijom, kao što se ponekad smatra.
Ginkgo je, inače, takozvani živi fosil – biljka koja nema žive rođake. Raznovrsni ostaci ginka koji su pronađeni sugerišu da je ova listopadna golosemenica živela još pre oko 270 miliona godina (dinosaurusi su nestali pre oko 66 miliona godina) i bila veoma rasprostranjena.
Čarls Darvin je u knjizi “O poreklu vrsta” naveo da postoje vrste koje su povezane sa nekim davno izumrlim biljkama. Te biljke su opstale do današnjeg dana i on ih je nazvao živim fosilima. Uopšte, taj naziv se koristi za označavanje biljaka i životinja koje su postojale u više geoloških perioda, koje su zadržale neke od primitivnih karakteristika i koje morfološki i fiziološki nalikuju fosilima – kao što su, na primer, krokodili, koji su nadživeli dinosauruse.
Danas se ginkgo u Aziji smatra za sveto drvo i gaji se u dvorištima palata, a kao divlje raste jedino na jugoistoku Кine, u planinskim područjima. U Evropi i Americi uzgaja se po parkovima gde privlači mnogo pažnje svojim neobičnim izgledom. Stabla se mogu videti i u Srbiji, a u Beogradu neka od impresivnijih su u Manježu, zatim u Botaničkoj bašti „Jevremovac“, u arboretumu Šumarskog fakulteta, a jedno od najlepših nalazi se u dvorištu kuće kralja Petra Karađorđevića na Senjaku.
Tekst: Marija Đurić
Foto: Matthiasboeckel/Pixabay
 
Charles_Robert_Darwin_by_John_Collier.jpg
PRIGOVORI DARVINOVOG OCA

(Liste koje pričaju priče) Avgusta 1831. godine, dvadesetdvogodišnji mladić Čarls Darvin našao se na životnoj prekretnici – stiglo mu je pismo koje će posledično promeniti tok svetske nauke.
Čarls je odrastao u velikoj porodici, bio je peto od ukupno šestoro dece. Deda Erazmo Darvin bio je ugledni prirodnjak, a otac Robert bogati lekar koji je silno želeo da se i Čarls posveti medicini. No, Čarlsu je medicinska škola u Edinburgu bila smrtno dosadna, pa ga je vrlo iziritirani otac poslao u Hristov koledž na Univerzitetu Kembridž gde je izučavao umetnost i nauke, ali se spremao da postane anglikanski sveštenik.
Darvin je u duši bio prirodnjak. Na završnoj godini, zajedno sa još nekoliko studenata maštao je da poseti Tenerife i proučava prirodu tropika, pa je kao pripremu za to putovanje u leto 1831. pohađao kurs uglednog geologa Adama Sedžvika gde se pokazao kao vrlo motivisan učenik i istraživač. Tog leta 1831, sedam dana po završetku kursa Čarls se kao svršeni student vratio kući u Šruzberi. Pismo ga je zateklo u pripremama za sveštenički poziv.
Istovremeno, na drugom kraju Britanije pripremana je čuvena ekspedicija brodom Biglom koju je predvodio kapetan Robert Ficroj – zadatak te ekspedicije bio je da plovi Atlantskim okeanom, zatim da obiđe južni deo Južne Amerike, i da na kraju prođe kraj Tahitija i Australije, kako bi se napravilo detaljno hidrografsko snimanje. No, kapetan Ficroj je smatrao da je važno da sa njim putuje i geolog, prirodnjak i džentlmen – koji bi ne samo sakupljao uzorke nego mu i pravio društvo na dugom i samotnom putovanju.
I tako je, zahvaljujući preporuci geologa Adama Sedžvika Darvina po povratku u dom sačekalo pismo – poziv da se priključi ekspediciji HMS Biglom. Još koliko sutradan Darvin je napisao pismo svom mentoru, profesoru Džon Henslou, da zbog protivljenja oca ne može da prihvati poziv, iako bi to rado učinio.
Darvinov otac je inače bio pravi grmalj – visok i težak toliko da je njegov kočijaš uvek morao da ide ispred i proverava da li je pod kuće koju je doktor Darvin posećivao dovoljno čvrst da izdrži njegovu težinu. Rano je ostao udovac – kada je Čarlsu bilo svega 8 godina – i starao se o šestoro dece. Nakon iskustva sa Čarlsovim zapostavljenim studijama medicine, samo je želeo da se Čarls uozbilji i postane sveštenik – nekakva ekspedicija na koju je Čarls pozvan (i koju je trebalo da finansira) zvučala mu je kao nova, mladalačka avantura.
Imao je mnoštvo prigovora i razloga zašto Čarls ne treba da krene na ekspediciju – Čarls ih je sve popisao i poslao u pismu svom ujaku:
1. Nije dobro za moju reputaciju budućeg sveštenoslužitelja
2. Ponuda je prevarantska
3. Mora da su poziciju prirodnjaka ponudili mnogima pre mene
4. Pošto mnogi tu poziciju nisu prihvatili mora da postoje ozbiljni prigovori na brod ili ekspediciju
5. Da se posle toga nikad neću smiriti i voditi stabilan život
6. Da će moj smeštaj biti veoma neudoban
7. Da se ovo može smatrati mojim ponovnim menjanjem profesije
8. Da će biti beskoristan poduhvat.
Dva dana kasnije, Čarls Darvin se spakovao i krenuo na petogodišnju ekspediciju na kojoj će prikupiti dokaze za svoju buduću teoriju evolucije.
M.Đ.
—–
ILUSTRACIJA: Čarls Darvin, ulje na platnu, delo Džona Kolijera iz 1883. godine
 
colorcz.png
KVANTNO SLOVO ћ

(Reprint*) Možda ćete se iznenaditi, ali osobeni znak srpske ćirilice ћ – slovo naše azbuke koje ni u jednom drugom pismu na svetu nema istu ulogu – globalno je poznat i kao nešto sasvim drugo – kao simbol u kvantnoj fizici koji predstavlja jednu od fundamentalnih konstanti prirode.
Fizičari ga već više od 90 godina nazivaju „h sa crtom“ (h bar) i njime rutinski označavaju redukovanu Plankovu konstantu h. Kao i Plankova, redukovana ili Dirakova konstanta se koristi za opisivanje jednog kvanta, odnosno najmanje moguće vrednosti energije. Njena vrednost je Plankova konstanta koja je podeljena sa 2π (dva Pi), zbog čega je značajno pogodnija za korišćenje u kvantnomehaničkim izrazima od same Plankove konstante.
Znak ћ, sa druge strane, predstavlja dvadeset i treće slovo srpske ćirilice koje označava takozvanu bezvučnu palatalnu afrikatu, glas koji se javlja samo u retkim jezicima, mandarinskom, lužičkosrpskom, tajskom, ali i u poljskom i našim jezicima štokavskog narečja (jezicima koje danas nazivamo imenima srpski, hrvatski, bošnjački).
Glas će dobiti svoj znak u sprskoj ćirilici zahvaljujući reformatoru našeg jezika i pisma, Vuku Stefanoviću Karadžiću koji ga uvodi u modernu srpsku azbuku. Beskompromisno sledeći pravilo da svaki glas bude predstvaljen jednim slovom, Vuk je iz dotadašnjeg srpskog pisma izbacio čak 18 nepotrebnih slova, dodao je slovo j iz latinice i pet novih znakova (љ, њ, ђ, џ i ћ). Tom prilikom, slova љ i њ preuzeo je od Save Mrkalja, a neke znake mu je nacrtao i Lukijan Mušicki.
U literaturi se ustaljeno navodi da je slovo ћ „video u starim ćiriličnim rukopisima“. Smatra se da je znak potekao o slova koje je nazivano đerv. Ovo slovo se javlja u takozvanoj ustavnoj ćirilici (ustaljeni kanon pisanja slova bez prelaženja gornje i donje linije, kojima su pisani stariji srpski dokumenti). Isprva je ovo slovo pisano sa lukom, kupolom, na čijoj sredini se nalazi krst. Znak se vremenom transformisao po ugledu na (danas izbačeni) znak „jer“, tako što se uspravna linija pomerila na levo, luk se podigao, a horizontalna crta počela da natkriva slovo.
Sličan znak se javlja u malteškom alfabetu, ali nigde ne označava glas ć kao u srpskoj ćirilici, gde predstavlja njegovu autentičnu osobenost. U našem drugom pismu, latinici, koristi se analogni znak ć koji je iz poljskog jezika preuzeo hrvatski lingvista Ljudevit Gaj. Ovaj dijakritik je ostao u našoj latinici i nakon što je Vukov saradnik Đuro Daničić unapredio Gajevu latinicu (na primer, digraf dj je zamenio sa đ).
Prema anegdoti, slovo ћ je u fiziku tridesetih godina 20. veka uveo jedan od očeva kvantne mehanike Pol Dirak upravo nakon što ga je video u za njega nerazumljivom srpskom tekstu. Anegdota je sasvim nepouzdana, ali nema sumnje da je Dirak – inače zaslužan za otrkiće antimaterije, povezivanje teorije relativnosti i kvantne mehanike, stvaranje kvatne teorije polja, ali i samih osnova kvantne fizike – bio i prvi fizičar koji je koristio znak “h sa crtom”, kako bi olakšao računanje.
Obično se navodi da je redukovanu Plankovu konstantu Dirak uveo 1925. godine, ali se lako može ustanoviti da u radovima iz ove i naredne godine, slavni britanski fizičar švajcarskog porekla i dalje koristi samo h. Pojedini istoričari nauke pišu kako izdavači nisu bili voljni da uvode crtu umesto razlomka sa 2Pi i kvare dobru staru Plankovu konstantu. No, nema nikakve sumnje da se od 1930. slovo ћ definitivno koristi u fizici.
Slovo se pojavljuje na strani 87. Dirakove prelomne knjige “Principi kvantne mehanike” koju je 1930. objavio Klarendon press. Na mestu gde definiše kvantizaciju Puasonovih zagrada (što je od ključnog značaja za formalizam kvantne fizike), Dirak kaže da je ћ jednako h/2π, gde je h univerzalna konstanta koju je uveo Plank. Konstanta ћ ima izuzetno malu vrednost: 1.054571800(13)×10−34 Js.

Tekst: Slobodan Bubnjević*
Ilustracija: Wikimedia
 
KOPERNIKOVA PLANETA

kopernik-saturn[1].jpg
Fotografija prikazuje bronzani disk na pločniku u Varšavi koji predstavlja planetu Saturn. Planeta je deo instalacije sa nebeskim telima ispred spomenika poljskom astronomu Nikoli Koperniku (1473 – 1543). A spomenik je, sam po sebi, deo jedne gorke, ali uzbudljive istorijske priče o borbi za nasleđe najznačajnijeg astronoma svih vremena.
Kopernik je ostavio takav trag u nauci revolucionarnim delom “Dē revolutionibus orbium coelestium”. Ovom knjigom, koju je tokom života delio u rukopisu poznatom kao “Komentari”, a koja je potom i odštampana u godini njegove smrti, Kopernik je u XVI veku središte sveta sa Zemlje pomerio na Sunce i uspostavio takozvani heliocentrični sistem koji će zauvek promeniti ne samo astronomiju i nauku, nego i sveukupno poimanje sveta.
Bronzani Saturn, ovde delimično obasjan pravom sunčevom svetlošću, ugrađen je u pločnik u središtu Varšave na malom trgu uz pomenuti spomenik Nikoli Koperniku, koji je, kako se ispostavilo tokom istorije, i sam bio učesnik raznih revolucija.
Spomenik se inače nalazi u Krakovskom predmješću u Varšavi, nekadašnjoj trgovačkoj ulici koja je vodila do kraljevske palate i starog grada (Starog mjesta). Zato je trg sa spomenikom i planetama danas u istorijskom središtu poljske prestonice – ispred palate Akademije nauka Poljske, nedaleko od univerziteta, brojnih crkava i istorijskih građevina, kao što je škola Frederika Šopena.
Kopernikov spomenik je delo poznatog danskog vajara Bertela Torvaldsena. Predstavlja poljskog naučnika kako sedi sa kompasom i armilarnom sferom u rukama, dok na postamentu piše “Nikolaju Koperniku zahvalna nacija” na latinskom i poljskom.
Spomenik je podignut još 1830. godine, u doba kad su Poljaci pokušavali da se oslobode dominacije Ruskog carstva. Spomenik su podigli članovi Društva prijatelja nauke Poljske koji su inače iste godine uzeli učešće i u čuvenom ustanku protiv Rusa u Poljskoj. Istovremeno, predstavnici katoličkog sveštenstva, koji su u Poljskoj uvek imali veliki uticaj, odbili su da prisustvuju otrkivanju spomenika, budući da je Kopernikovo delo još uvek bilo zabranjeno u Rimu.
Pored Rusa i katoličkog klera, na spomenik nisu blagonaklono gledali ni – Nemci. Možda ćete se iznenaditi, ali sasvim nalik na neke slične balkanske rasprave, Poljska i Nemačka se već dugo spore oko Kopernikovog porekla, što je uticalo i na sudbinu njegovog spomenika. Mada je pohađao Univerzitet u Krakovu, živeo u Poljskoj, a njegova porodica priznavala poljskog kralja, Kopernikov maternji jezik bio je nemački, što je povod ove nesrećne polemike.
Zato su u Drugom svetskom ratu, nakon okupacije Varšave, nacisti promenili tablu na postamentu spomenika i postavili nemački natpis “Nikolaju Koperniku od nacije Nemačke”. Poljski pokret otpora 1942. godine krišom je otkinuo nemačku tablu, što je izazvalo odmazdu i čitavu seriju incidenata sa uklanjanjem i vraćanjem više spomenika u Varšavi.
Spomenik je 1944. oštećen tokom poznatog Varšavskog ustanka, a nacisti su ga uklonili sa trga i rešili da ga za kaznu istope. Na sreću, jedinica Vermahta koja ga je prenela na jug Poljske, u Nisu, pred nadiranjem sovjetske Crvene armije morala je da se povuče pre nego što je uništila Kopernika. Spomenik je obnovljen i 1949. godine vraćen u Varšavu.
Godine 2007. na pločniku ispred njega je postavljena instalacija sa Kopernikovim planetama, među kojima je i Saturn sa slike.

Tekst i fotografija: Slobodan Bubnjević*
 
uffizi-gallery-codex-atlanticus-leonardo-da-vinci-florence-italy-DAVINCI1118.jpg
SPISKOVI LEONARDA DA VINČIJA

U vreme kada je pre oko 500 godina živeo renesansni umetnik Leonardo da Vinči, papir je bio prilično skup. Zato je, koristeći svoje beležnice, svaki milimetar listova među svim tim crtežima ispunio najrazličitijim beleškama.
Tako se na 13.000 stranica Leonardovih beležaka, među crtežima koji levitiraju između umetnosti i nauke, na kojima objašnjava kako funkcioniše priroda i osmišljava razne inovativne naprave, mogu naći ne samo velika otkrića već i, na primer, spisak ljudi koji su mu dugovali novac ili spiskovi namirnica za kupovinu.
Leonardo je mnogo voleo liste. Danas najzanimljivije su one sa stvarima koje planira da uradi. Volter Ajzakson u knjizi “Leonardo da Vinči” navodi jednu listu iz poslednje decenije 15. veka u Milanu, na kojoj stoji sve ono što Leonardo želi tog dana da nauči. Na tom spisku stoji između ostalog:
Merenje Milana i njegovih predgrađa.
Nacrtati Milano.
Naći majstora za aritmetiku da mi pokaže kako da izmerim kvadraturu trougla.
Pitati Đanina artiljerca kako je kula u Ferari opasana zidom.
Pitati Benedeta Protinarija kako u Flandriji hodaju po ledu.
Naći majstora za hidrauliku da mi kaže kako da popravim prevodnicu, kanal i vodenicu na način koji primenjuju u Lombardiji.
Doći do mera Sunca koje mi je obećao meštar Đovani Frančeze Francuz.
Pet vekova kasnije, kada su nam sva znanja dostupna u nekoliko klikova, ovaj spisak poslova u najmanju ruku deluje kao višemesečni poduhvat. Čini se da o Leonardovom geniju možda čak i više govore spiskovi tako raznovrsnih i kompleksnih stvari koje su ga zanimale, od samih dela koje je stvorio. Evo još nekih listi Leonardovih poslova koje je Ajzakson izdvojio:
Posmatrati guščije stopalo: da je stalno otvoreno ili stalno zatvoreno, to stvorenje ne bi moglo nikako da se kreće.
Zašto je nebo plavo?
Zašto je riba u vodi brža od ptice u vazduhu kad bi trebalo da je suprotno s obzirom na to da je voda teža i gušća od vazduha?
Opiši detlićev jezik.
Idi svake subote u kupatilo gde ćeš videti gole muškarce.
Naduvaj pluća svinje i posmatraj hoće li im se uvećati i širina i dužina, ili samo širina.
M.Đ.
—–
FOTO: Folio 82R iz jedne od beležnica Leonarda da Vinčija nazvanoj “Codex Atlanticus”.
 
Zaledjena-Temza-1677.jpg
MALO LEDENO DOBA

Najveća ledena doba – tri najpoznatija iz prekambrijuma, zatim devona, kao i gornjeg karbona i perma – bila su toliko davno da su njihovi tragovi danas gotovo nevidljivi. Ali da li ste znali da su pre samo nekoliko stotina i ljudi bili svedoci jednog malog ledenog doba?
Poslednje ledeno doba, za koje naučnici često naglase da nije bilo “pravo” zahvatilo je Zemlju u 13. veku – led je počeo da se širi Atlantikom, a nekoliko decenija kasnije leta na severu Evrope više nisu bila topla. Takozvano Malo ledeno doba počelo je neprimetno i polako, tek povremenim žestokim zimama.
Početkom 16. veka leta su postala vlažna, a zime veoma duge. Prosečna godišnja temperatura pala je za oko 1,5 stepeni Celzijusovih, što je prouzrokovalo nestajanje šuma u višim predelima. Led je sredinom 16. veka počeo da se širi, pa je zahvatio neke alpske prevoje, a u arktičkim krajevima proširila se površina ledenog mora. Temza je prvi put bila zaleđena 1607, a poslednji put 1814. godine.
Zbog velikih hladnoća napušteni su brojni posedi u Alpima, Norveškoj i na Islandu. Seljaci su promenili vreme setve i žetve da bi se prilagodili uvek nepouzdanim klimatskim uslovima. Finska je izgubila trećinu stanovništva zbog gladi i bolesti.
Čak je i severni deo Jadranskog mora bio zaleđen. Najhladnije je bilo oko 1550. i od 1700. do 1850. godine. Zima 1794/95. bila je posebno oštra, tako da je francuska vojska prelazila preko zamrznutih reka u Holandiji. Njujorška luka se zaledila 1780, pa su ljudi mogli da pešače od Menhetna do ostrva Steten.
Između 1430. i 1850. godine zbog pojave snažnih severnih vetrova, zamrzavanja mora i rečnih tokova, došlo je i do promena u biljnom i životinjskom svetu. Sredinom 19. veka, prosečna godišnja temperatura ponovo je porasla, pa su se lednici opet povukli.
Razlozi za pojavu Malog ledenog doba mogli bi biti raznovrsni i naučnici nemaju jedinstven stav, ali neki od mogućih su smanjeno zračenje Sunca, velika vulkanska aktivnost, smanjenje ljudske populacije usled kuge koja je odnela između 100 i 200 miliona života… No, ova dešavanja, u poređenju sa onim ranijim velikim ledenim dobima, nisu ostavila toliko duboke posledice po svet na Zemlji.
Početkom 20. veka, geolozi su bili pronašli čitav niz dokaza da se klima menjala tokom geološke istorije Zemlje, i pre ovog malog ledenog doba o kom postoje zapisi, ali nije bilo ispravnog objašnjenja šta je mogao biti uzrok.
Odgovor je dao naš veliki naučnik Milutin Milanković. Kao izuzetan poznavalac Njutnove nebeske mehanike, Milanković je uzroke potražio izvan Zemlje, u svemiru i zaključio je da se srednja temperatura atmosfere menjala zbog toga što Sunčevo zračenje koje stiže na Zemlju nije uvek bilo jednakog intenziteta. Ova ideja je i ranije postojala, ali pre Milankovićevih tačnih proračuna niko nije uspevao da je dokaže i uskladi sa otkrivenim tragovima glacijacije.
Milanković je strpljivim računanjem uspeo matematički da opiše čak 600.000 godina promena klime na Zemlji. Pošto su krajem tridesetih godina prošlog veka mnogi geolozi već prihvatali njegove proračune, Milanković je rešio da ih sve objedini i tako svoju teoriju predstavi u jednoj knjizi koju je na 626 strana Srpska kraljevska akademija objavila 1941. godine.
“Kanon osunčavanja” ili, u punom nazivu “Kanon osunčavanja zemlje i njegova primena na problem ledenih doba” je i danas aktuelno delo, i jedno od retkih koje je najpre izašlo u Srbiji da bi potom postavilo temelje jedne čitave naučne discipline.
M.Đ./S.B.
—–
ILUSTRACIJA: Zaleđena Temza/Slika iz 1677. godine nepoznatog autora, u vlasništvu Muzeja u Londonu/Wikipedia
Verzija ovog teksta istih autora prvobitno je objavljena u Nedeljniku Vreme.
 
KROKODILOVA DILEMA

Evo jednog drevnog paradoksa čijih se posledica roboti, a sa njima i kreatori veštačke inteligencije, plaše više nego što se ljudi boje velikih gmizavaca. Ova logička zver lagano i naizgled bezazleno izvire iz basnolike priče koja je bila poznata još Starim Grcima.
U toj priči, tiho i neočekivano, krokodil isplivava iz Nila i otima dete Egipćanki koja se šetala rečnom obalom. Majka potom traži od gmizavca da joj dete vrati. Na to krokodil, koji osim užasne, životinjske naravi, ima i filozoske pretenzije, odgovara: „Vratiću ti dete ako i samo ako tačno pogodiš šta ću da uradim“.
Egipćanka sada razmišlja. Ako kaže „Vratićeš mi dete“, stvar je za nju sasvim nepredvidljiva, ali je sve u skladu sa logikom. Ako joj krokodil vraća dete, ona je ne samo pogodila nego i ispunila krokodilov uslov, tako da dobija dete nazad u skladu sa logikom. Ako krokodil neće da joj vrati dete, stvar je nesrećna, ali logična – promašila je i prema uslovu, krokodil zadržava dete, a Egipćanka može samo da se nada kako ga nije pojeo, nego ga podučava logici.
Međutim, stvar postaje zanimljiva i logički izazovna ako majka krokodilu kaže „Nećeš mi vratiti dete“. Ako on neće da joj vrati dete, ona je ispunila uslov, ali zbog toga krokodil koji joj neće vratiti dete krši dato obećanje da će ga vratiti ako je uslov ispunjen. Sa druge strane, ako hoće da dete vrati Egipćanki, krokodil joj tada vraća dete iako ona nije ispunila uslov pošto je rekla da ga neće vratiti.
Šta Egipćanka treba da uradi?
Zapravo, ne postoji razrešenje. Krokodilova dilema, ma kako bila primaljiva za promišljanje, može vas uvesti u glavobolju, dok će neku mašinu sasvim obeshrabriti – ne samo da ne postoji recept da sigurno spasete dete, nego ona pokazuje i da postoje evidentna ograničenja logike. Pokušajte, uostalom, da razmislite – uz upozorenje da je dilema već hiljdama godina poznata kao nerešiv paradoks.
Krokodilova dilema inače spada u porodicu paradoksa kojoj pripada i Paradoks lažova (lažov kaže Ja lažem) koji ima brojne varijante i koji su besomučno izučavali matematičari i logičari, što je dovelo ne samo do zanimljivih interpretacija, nego pomoglo i u promišljanju Gedelove teoreme o nekompletnosti matematičke logike.
Po narativnoj strukturi, Krokodilova dilemma je slična i prilično složenom Paradoksu obešenog. U svojim radovima u 19. veku dilemu navodi nemački filozof Karl fon Prantl, ali je za istoriju ideja najznačajnija njena vezanost za koncept takozvanog meta-znanja, odnosno znanja o znanju. Nekonzistentnost nekih logičkih situacija koje uključuju meta-znanje uočio je neobični američki filozof i matematičar Ričard Montegju (1930–1971).
—–
Tekst: Slobodan Bubnjević
Ilustracija: Depositphotos/Littlepaw
 
Ajnstajn-1951.jpg
RELATIVNOST JEDNOG JEZIKA

Čuvena fotografije napravljena u martu 1951. godine prikazuje Alberta Ajnštajna sa isplaženim jezikom. Mada fotografija simbolizuje “otkačenost” i ležernost naučnika, ona je snimljena u sasvim drugačijim okolnostima.
Fotografija je nastala ispred Prinston kluba u Njujorku, nakon proslave Ajnštajnovog 72. rođendana. Te večeri ispred kluba je bilo okupljeno mnoštvo snimatelja koji su fotografisali Ajnštajna i prijetalje s kojima je bio na večeri. Dok su hodali ka kolima, fotoreporteri su besomučno slikali, toliko da se Ajnštajn, navodno, naljutio. Kada su konačno njih troje ušli u kola i seli na zadnje sedište, fotoreporteri su se razišli ali je ostao Artur Sase, fotograf agencije UPI (United Press International). On se sasvim približio automobilu i zamolio profesora Ajnštajna da se “nasmeje za rođendansku fotografiju”.
Ajnštajn se pomalo iziritirano isplazio i brzo okrenuo glavu na stranu, ali Sase je bio još brži.
Pošto je u redakciji pokazao svoj najnoviji rad, urednici UPI-ja su se, kako je Sase kasnije prepričavao, silno raspravljali oko toga da li se ta Ajnštajnova fotografija može koristiti, ili ne. Najviše se protivio glavni urednik, pa su na kraju odluku morali da donesu direktori. Zbog Ajnštajnove reputacije čudaka, na kraju je ipak odlučeno da se fotografija “šašavog profesora” pusti u javnost.
Originalna fotografija koja je najpre objavljena prikazuje i Ajnštajnove prijatelje u kolima koji su sedeli levo i desno od njega, ali fotografija je kasnije isečena, i to upravo na Ajnštajnov zahtev.
Naime, on je po objavljivanju fotografije zatražio od UPI-ja devet primeraka tako kropovane slike za ličnu upotrebu – slanje čestitki. Jedan primerak Ajnštajn je potpisao i poklonio Saseu, i taj je 2009. godine na aukciji prodat za oko 74.000 dolara.
Raznovrsna značenja koja se pripisuju ovom kadru već skoro 7 decenija pokazuju svu relativnost koju može imati jedno sasvim obično plaženje.
M.Đ.
—–
FOTOGRAFIJA: Artur Sase, UPI
 
DINAMIKA MRŽNjE

dr Marija Mitrović Dankulov sa Instituta za fiziku u Beogradu govori o tome kako se se fizika i istraživački metodi razvijeni za proučavanje kolektivnih fenomena u termodinamici mogu primeniti u posmatranju ponašanja na društvenim mrežama. Gošća epizode pod nazivom „Dinamika mržnje“ govori o tome kako se šire emocije na društvenim mrežama, kako nastaju, prerastaju u lavine i umiru, kao i zašto su velikim delom na društvenim mrežama negativne.

„Širenje emocija može da se desi veoma brzo. Jedan mali događaj može da izazove čitavu lavinu i nažalost ne možemo da predvidimo kolika će ona biti“, kaže dr Marija Mitrović Dankulov i dodaje da fizičari za takav sistem kažu da se nalazi u stanju samoorganizovane kritičnosti, a najčešće se relaksira kroz čitav niz „lavina“.

Video seriju „Vrt fizike“ proizvodi Institut za fiziku u Beogradu u saradnji sa “Naukom kroz priče“. Serija se emituje svakog petka, a svaka od epizoda posvećena je jednoj od ključnih tema moderne nauke. „Vrt fizike“ je inspirisan konceptom popularnih IPB tribina, koje su sve do epidemije okupljale mnogobrojnu publiku u Velikoj sali SKC. No, umesto pred publikom, sa fizičarima i drugim istraživačima sada razgovaramo u bašti Instituta, na obali Dunava u Zemunu.

 
Ajnstajn-1951.jpg
RELATIVNOST JEDNOG JEZIKA

Čuvena fotografije napravljena u martu 1951. godine prikazuje Alberta Ajnštajna sa isplaženim jezikom. Mada fotografija simbolizuje “otkačenost” i ležernost naučnika, ona je snimljena u sasvim drugačijim okolnostima.
Fotografija je nastala ispred Prinston kluba u Njujorku, nakon proslave Ajnštajnovog 72. rođendana. Te večeri ispred kluba je bilo okupljeno mnoštvo snimatelja koji su fotografisali Ajnštajna i prijetalje s kojima je bio na večeri. Dok su hodali ka kolima, fotoreporteri su besomučno slikali, toliko da se Ajnštajn, navodno, naljutio. Kada su konačno njih troje ušli u kola i seli na zadnje sedište, fotoreporteri su se razišli ali je ostao Artur Sase, fotograf agencije UPI (United Press International). On se sasvim približio automobilu i zamolio profesora Ajnštajna da se “nasmeje za rođendansku fotografiju”.
Ajnštajn se pomalo iziritirano isplazio i brzo okrenuo glavu na stranu, ali Sase je bio još brži.
Pošto je u redakciji pokazao svoj najnoviji rad, urednici UPI-ja su se, kako je Sase kasnije prepričavao, silno raspravljali oko toga da li se ta Ajnštajnova fotografija može koristiti, ili ne. Najviše se protivio glavni urednik, pa su na kraju odluku morali da donesu direktori. Zbog Ajnštajnove reputacije čudaka, na kraju je ipak odlučeno da se fotografija “šašavog profesora” pusti u javnost.
Originalna fotografija koja je najpre objavljena prikazuje i Ajnštajnove prijatelje u kolima koji su sedeli levo i desno od njega, ali fotografija je kasnije isečena, i to upravo na Ajnštajnov zahtev.
Naime, on je po objavljivanju fotografije zatražio od UPI-ja devet primeraka tako kropovane slike za ličnu upotrebu – slanje čestitki. Jedan primerak Ajnštajn je potpisao i poklonio Saseu, i taj je 2009. godine na aukciji prodat za oko 74.000 dolara.
Raznovrsna značenja koja se pripisuju ovom kadru već skoro 7 decenija pokazuju svu relativnost koju može imati jedno sasvim obično plaženje.
M.Đ.
—–
FOTOGRAFIJA: Artur Sase, UPI
Da! Nekulturno nam je pokazao da nam je kulturno uvalio hrpu lakrdijaških i urnebesnih teorija! :ztongue::ztongue::ztongue:
 
Reljef1000.jpg
KOLIKO JE LJUDI ŽIVELO?

Danas našu planetu naseljava 7,8 milijardi ljudi. Nikada ranije u istoriji tako mnogo pripadnika vrste Homo sapiens nije hodalo Zemljom, niti je imalo tako dug životni vek. Današnja populacija, zapravo, predstavlja čak 7 odsto svih ljudi koji su ikada živeli.
Procenjuje se, naime, da je od prvih pripadnika naše vrste, pre 50.000 godina, pa sve do 2018. godine na planeti Zemlji ukupno živelo oko 108,8 milijardi ljudi. To znači da je svaki četrnaesti čovek koji je ikada postojao danas živ.
Međutim, kako se došlo do ove procene?
Brojnost ljudi očigledno ubrzano raste, ali se brzina demografskog rasta menjala sa epohama – sa klimom, epidemijama, ratovima – pouzdani podaci o tome nisu poznati, tako da se ovakav zadatak ne može nedvosmisleno rešiti. No, procena o broju ljudi koji su ikada živeli se ipak može napraviti, ali uz dve prethodne pretpostavke – koliko dugo naša vrsta postoji i kolika je prosečna veličina ljudske populacije bila u kom periodu. Na osnovu toga, uz malo računa, dobija se da je na Zemlji živelo 108.470.690.115 ljudi.
Ovu, najpoznatiju procenu ove vrste napravila je organizacija Population Reference Bureau (PRB) iz Vašingtona u SAD, uz ogradu da je takva procena „pola nauka, a pola umetnost“. PRB je prvi sličan proračun napravio još 1995. godine, da bi, usled velikog interesovanja, procenu unapredili prvo 2002, a potom i 2011. godine.
Prva pretpostavka je vezana za to koliko dugo postoji Homo sapiens. Na osnovu dostupnih paleontoloških i genetičkih nalaza, PRB je računao sa tim da naša vrsta postoji od pre 50.000 godina. To ne znači da ljudi možda nisu postojali i ranije, ali sudeći prema svim hipotezama, nema sumnje da nisu nastali kasnije.
Preci čoveka, različite vrste roda Homo postoje već nekoliko miliona godina, neke su živele i uporedo sa ljudima, a neki noviji nalazi prvih ljudi su datirani i na pre 150.000 godina. No, brojnost prvih ljudi je tako mala da zapravo ta razlika u odnosu na pre 50.000 godina ne utiče značajno na ukupni rezultat.
Istorijski i arheološki nalazi ukazuju na to da se oko 8000 godina pre nove ere, sa početkom poljoprivredne revolucije, pripitomljavanja prvih žitarica i životinja, ljudska populacija razmnožila i da je na planeti živelo oko 5 miliona ljudi. Smatra se da je u ovoj epohi smrtnost novorođenčadi bila 500 na 1000 rođenih, zbog čega je populacija rasla vidno brže, ali i dalje izuzetno sporo.
Na početku naše ere, u zenitu Rimske imperije, na svetu je najverovatnije živelo oko 300 miliona ljudi (oko 45 miliona u samom Rimskom carstvu), dok je oko 1650. godine, uoči novog veka, na svetu bilo ne mnogo više od 500 miliona ljudi, a tako mali priraštaj je posledica strašnih epidemija tokom srednjeg veka. No, sa razvojem medicine, uslova života i tehnologijom, ljudska brojnost ubrzano raste.
Broj ljudi će tako stići do prve milijarde sredinom 19. veka, usred industrijske revolucije, a vek i po kasnije i do svih sedam milijardi ljudi. Uz pretpostavku da je broj rođenih na 1000 ljudi stupnjevito opadao sa svim ovim epohama i još malo statistike, izračunava se da je na svetu ukupno živelo 108,8 milijardi ljudi.
Ako se malo zamislite na ovim gigantskim brojem, možda osetite koliko je samo ljudskih stvorenja prešlo onaj isti put od rođenja, prvih dodira, reči, pokreta, do saznanja o svetu, životnih ljubavi, poraza i pobeda, bola i sreće. I na kraju, neizbežno, smrti.
Fotografija prikazuje deo reljefa u podnožju stubova na ulazu u katedralu Sainte-Chapelle u Parizu, koji je deo plastike iz 13. veka izrađene po motivima biblijske knjige „Postanje“.

Tekst: Slobodan Bubnjević
Foto: Sainte-Chapelle – Depositphotos/Wjarek
 
hirosima.jpg
MIRNO NEBO NAD HIROŠIMOM

(Povodom godišnjice) Jutro u japanskom gradu Hirošimi, 6. avgusta 1945. godine. Rat u Evropi je završen, a carstvo je u krizi. Borbe sa Amerikom se sa dalekih pacifičkih ostrva približavaju glavnom japanskom kopnu. Nebo je mirno – Hirošima je iz nekog razloga već mesecima pošteđena razornih bombardovanja koje pogađaju druge gradove.
Samo jedan američki B29A bombarder leti u visini i malo koga zabrinjava. Iz njega će, međutim, biti ispuštena bomba „Mali dečak“ koja će eksplodirati na visini od 680 metara iznad grada.
Bilo je 8.15 ujutru. Detonacija se dogodila u šesnaestoj sekundi ovog minuta. Do njegovog isteka odigrala se kataklizma, a grad star 500 godina iščezao je u čudovišnom belom oblaku.
Eksplozija atomske bombe bačene na Hirošimu proizvela je efekat ekvivalentan eksploziji 15.000 tona eksploziva TNT (15 kilotona). Atomski udar je tokom jednog minuta usmrtio 66.000 i ranio 69.000 civila.
Hirošima i Nagasaki, na koji je bomba bačena dva dana kasnije, jedini su gradovi koji su doživeli nuklearni udar. U specijalnom saopštenju od 6. avgusta 1945, Bela kuća je obavestila javnost da je „najveća bomba koja je ikad korišćena u istoriji ratovanja“ tog jutra bačena na „Hirošimu, značajnu japansku vojnu bazu“.
Mada su japanske vlasti započele raseljavanje preživelih, zbog radijacione bolesti do kraja 1945. ukupan broj žrtava narastao je na 140.000. Prema podacima grada Hirošime iz 2004, ukupan broj žrtava atomske bombe je 237.062. Oni koji su je preživeli, poput majke sa dečakom na slici, u Japanu su nazivani hibakuša, žrtve atomske bombe.
Dan pre atomskog napada na Hirošimu, 5. avgusta, u samoj završnici Drugog svetskog rata, dok su SAD vodile seriju bitaka sa Japanom, na ostrvo Tinijan u Pacifiku, gde se nalazila baza za ovu operaciju, stiglo je odobrenje predsednika Harija Trumana za atomski napad na Japan.
Pod komandom pukovnika Pola Tibetsa, bombarder “Enola Gej” sa dvanaest članova posade uzleteo je u dva ujutru po lokalnom vremenu. Četiri sata kasnije, pukovnik Tibets obavestio je posadu o ciljevima misije, kao i da se u avionu nalazi bomba sačinjena od uranijuma U235, nazvana „Mali dečak“, koja predstavlja najrazornije oružje u dotadašnjoj istoriji civilizacije.
U 7.25 japanski radar registrovao je kako se gradu približava američki bombarder i radio-vezom uzbunio okrug Hirošima. Međutim, nad gradom je bezazleno kružio samo jedan avion, činilo se da nema opasnosti. Bio je ponedeljak ujutru i stanovnici Hirošime započeli su svoje dnevne obaveze. Niko od 255.000 stanovnika grada nije mogao da očekuje pakao koji će uslediti.
—–
Tekst: Slobodan Bubnjević
Foto: Alfred Eisenstaedt – United States Air Force Historical Research Agency – Wikimedia
 
Sator2.jpg
ZAGONETKA SATOR KVADRATA

(Istorija utorkom) Možete li da dešifrujete čuveni palindrom na dve hiljade godina staroj kamenoj tabli poznatoj kao Sator kvadrat? Ako se upustite u odgonetanje antičkog zapisa prikazanog na fotografiji, može se desiti da potom danima razmišljate o simetrijama, palindromima, ali i o magičnim i religioznim simbolima. Šta kvadratni zapis predstavlja?
Na tabli je, naime, ispisano pet reči na latinskom jeziku, bez mnogo očiglednog smisla, ali koje su višestruko simetrične i mogu se čitati s leva na desno, sa desna na levo, ali i odozgo nadole i odozdo nagore:
S A T O R
A R E P O
T E N E T
O P E R A
R O T A S
Tabla sa ovim latinskim zapisom bila je zakopana ispod vulkanskog pepela u rimskom gradu Pompeji gde je bila uzidana na kući Rimljanina nastradalog u jednoj od najvećih antičkih katastrofa – erupciji Vezuva 79. godine nove ere.
Međutim, Sator tabla uopšte nije jedinstvena za Pompeju. Naime, sličan misteriozni kvadrat sa simetričnim natpisom pronađen je na raznim drugim mestima, širom Evrope – ispod crkve Svete Marije u Rimu, u manastiru u gradiću Kapestrano i na mnogim drugim lokacijama u Italiji, u rimskom naselju Korinijum u Engleskoj, na više mesta u Francuskoj, Portugalu, u Švedskoj, ali i u Sriji.
Mada su reči u kvadratu iz latinskog jezika, ne postoji opšta saglanost šta sam natpis znači. Doslovno bi se mogao prevesti kao „Seljak Arepo drži rad točkom“ gde su sporne gotovo sve reči prevoda. Najviše dileme ima oko reči Arepo koja nije latinskog porekla, pa se obično uzima da je ona vlastito ime istočnjačkog porekla, ali i da je sažeto od „ad repo“, što znači „puziti ka“.
Polindromi su reči, rečenice ili fraze koje se mogu čitati i „unatraške“, odnosno jednako sa leva na desno i sa desna na levo. U srpskom jeziku takve su rečenice „Ana voli Milovana“ i „Na sebe je besan“. Sator tabla je jedan od najstarijih palindroma i pritom predstavlja takozvani 2D palindrom. Uz to, ako pažljivije pogledate, Sator kvadrat je simetričan na više načina – ne menja se ni ako ga zarotirate za 180 stepeni.
Budući da je rasprostranjen po ranohrišćanskom svetu, Sator kvadrat se obično tumači kao hrišćanski simbol – kao tajni znak koji su hrišćani uklesivali na kamen bezbednih kuća.
Na tom tragu je i sledeće tumačenje – ako bi se upotrebilo svako od slova iz kvadrata može se dobiti krst (oko slova N) koji čine dva ukrštena natpisa PATERNOSTER, što je latinski početak molitve „Oče naš“. Pri tom preostaju dva znaka, A i O koja na brojnim ranohrišćanskim predstavama označavaju Alfu i Omegu, početak i kraj.
Proganjani u raznim fazama rimske istorije, hrišćani su koristili raznovrsnu podjednako enigmatičnu simboliku za označavanje katakombi i utočišta, kao što je znak Hi Ro koji je nastao preklapanjem grčkih slova Х i Р i koji označava Hrista.
U ranohrišćanskim zajednicama izuzetno je bio popularan i znak ribe (od ispisa Ihtios za Hrista, a što na grčkom znači riba) koji je načinjen od dva polukruga – prema legendi dva su se hrišćanina mogla raspoznati tako što bi jedan nacrtao polukrug u pesku ili zemlji, a drugi bi zatim docrtao polukrug i dovršio znak ribe.
Sator kvadrat, koji se nekad naziva i Rotas, podseća na ovakve skrivene prakse, a po nekim mišljenjima, reči u njemu predstavljaju nazive Hristovih rana. No, nije isključeno ni da je kvadrat bio deo sasvim drugih, paganskih, magijskih rituala, pa čak i kakvog palindromskog kulta.
Možda su, što je zapravo najverovatnije, Sator kvadrat pravili i postavljali ljudi koji su jednostavno bili fascinirani njegovom simetrijom. Ako mislite o njemu neko vreme, možda i sami poželite nešto slično.

Tekst: Slobodan Bubnjević
Foto: Wikimedia – M Disdero, Oppede, Luberon, Francuska
 
esperanto-1.jpg
JEZIK BEZ DRŽAVLJANSTVA

(Povodom Međunarodnog dana esperanta) “Ja sam odgajan kao idealista. Mislio sam da su svi ljudi braća, ali sam napolju, na ulicama, na svakom koraku osećao da nema ljudi, već samo Rusa, Poljaka, Nemaca, Jevreja. Ovo je uvek mučilo moj dečji um”, pisao je u jednom pismu Ludvik Lejzer Zamenhof (1859-1917), poljski oftalmolog kasnije poznat po pseudonimu dr Esperanto. Zamenhof je kao dete, sa 14 godina počeo da razvija sasvim nov, međunarodni jezik, onaj koji danas, vek kasnije, govore stotine hiljada ljudi.
Zamenhof je odrastao u neobičnoj porodici i neobičnim okolnostima. Rođen u tadašnjoj carskoj Rusiji, u Bjalistoku (danas najveći grad na severoistoku Poljske), multietničkom gradu u kom se govorilo mnoštvo jezika, Zamenhof je na ulici slušao mnoštvo jezika. Jevrejska većina upotrebljavala je jidiš, a govorio se i ruski, poljski i nemački. U Zamenhofovoj jevrejskoj porodici koja je vodila poreklo iz Litvanije, govorili su se jidiš, poljski i ruski, a osim toga Zamenhofov otac bio je učitelj nemačkog i francuskog. Uz te jezike Zamenhof je kasnije u školi naučio i hebrejski, latinski, grčki i još neke.
No, upravo zato što je razumeo sve te jezike, imao je jedinstven pogled na svejevrsnu kakafoniju u rodnom Bjalistoku u kom su tinjali sukobi između različitih etničkih grupa. Zamenhof je bio uveren da je nerazumevanje uzrok svih predrasuda i tenzija. Kada bi postojao jedan jezik koji je svima zajednički, a nije ničiji, komunikacija između grupa bila bi jasnija, a ujedno i neutralnija, pa bi sukobi postali besmisleni.
U pismu prijatelju Nikolaju Borovku koje je napisao kad je imao 36 godina Zamenhof je napisao kako su etničke grupe ostale ljude, koji ne govore njihov jezik, smatrale neprijateljima. Dodao je da mu se čini da je različitost jezika prvi i njuticajniji faktor za podelju ljudske porodice u grupe neprijatelja.
Očaran detinjom idejom da bi svi ratovi na svetu mogli da prestanu samo ako bi se ljudi razumeli, Zamenhof je kao školarac počeo da stvara pomoćni jezik koji bi omogućio ravnotežu i fer odnose u komunikaciji – i mada nije uspeo da spreči potonje ratove, Zamenhof se i danas, više od 100 godina kasnije, smatra jednom od velikih ličnosti koje su obeležile istoriju, a njegov jezik još itekako živi.
Nakon više pokušaja, nov jezik osmislio je tako da bude lak za učenje, a da istovremeno ne bude posebno lakši ili posebno teži različitim grupama. Rad na svom univerzalnom jeziku završio je kada je imao 19 godina, ali je bio previše mlad da bi objavio knjigu. Život ga je odveo van rodnog Bjalistoka – medicinu je studirao u Moskvi i Varšavi, zatim je kao lekar oftalmolog radio u Litvaniji i Beču, ali je ujedno nastavljao da razvija esperanto. Godine 1881. napisao je kako njegov univerzalni jezik sasvim sigurno nije senka nekog drugog jezika koji govori, te da je esperanto stekao svoju “auru, svoju dušu, svoj život, svoju karakterističnu fizionomiju, svoj izraz nezavisan od bilo kog uticaja. Jezik je tekao sopstvenim akordom, fleksibilan, elegantan i potpino slobodan, baš kao živi maternji jezik”.
No, kada je počeo da obilazi izdavače koji bi mogli da objave knjigu, ispostavilo se da oni ne dele istu viziju. Na kraju je prve reči na esperantu objavio zahvaljujući verenici, Klari Zilbernik (i njenom bogatom ocu), koju je Zamenhofova ideja toliko fascinirala, da je odlučila da mu pokloni novac potreban da knjigu izda samostalno. Ovo su zapravo bile male brošure o učenju esperanta, napisane na ruskom, poljskom, nemačkom i francuskom jeziku.
“Veoma dobro znam da rad jednog čoveka ne može biti oslobođen grešaka. Svako unapređenje jezika može doći kao savet ostatka sveta, od onih koji ga koriste. Ja ne želim da me zovu tvorcem jezika, želim da budem samo inicijator”, pisao je u tim brošurama. Iako je jezik nazvao “međunarodni jezik”, zbog pseudonima dr Esperanto (pun nade) kojim je potpisao knjigu, oni koji su počeli da ga uče usvojili su taj naziv.
Dan kada je objavio prvu knjigu (“Международный язык” – danas poznatiju kao “Unua Libro”, Prva knjiga), 26. jul 1887. godine danas se obeležava kao Međunarodni dan esperanta. Malo po malo, Zamenhof je gradio zajednicu onih koji su podržali njegovu viziju nade i mira u svetu – govorna zajednica održava se više od sto godina, a danas broji, procenjuje se, između 100.000 i dva miliona ljudi.
Kada je 1914. godine odbio da se uljuči u organizaciju Jevrejski esperantisti, napisao je: “Duboko sam uveren da svaki nacionalizam čovečanstvu nudi samo veliku nesreću. Tačno je da je nacionalizam potlačenih ljudi – kao prirodna reakcija samoodbrane – mnogo opravdaniji od nacionalizma ljudi koji tlače. Ali, ako je nacionalizam jakih prostački i neplemenit, nacionalizam slabih je nepromišljen. Oba rađaju i podržavaju jedan drugog”.
Zamenhof je umro u Varšavi u jeku Prvog svetskog rata, pretpostavlja se od srčanog udara. Troje dece koje je dobio u braku sa Klarom ubijeno je u holokaustu.
—–
M.Đ.
FOTO: Ludvik Lejzer Zamenhof, Matuszewski, Ignacy, Wikipedia
 
NKP-Eksperimentalna-psihologija-3.jpg
TRAGOVI EKSPERIMENATA SA DUŠOM

U samom centru prestonice, u podzemlju ispod Platoa Filozofskog fakulteta, nalazi se arsenal instrumenata od značaja za istoriju svetske psihologije, koji se sticajem zanimljivih okolnosti našao u Beogradu. Moglo bi se, na prvi pogled, pomisliti da se radi o nekakvoj izložbi starinskih sprava za mučenje, uredno poređanih u lepe galerijske vitrine. No, sprave iz vitrina pripadaju Laboratoriji za eksperimentalnu psihologiju, a zbirku čine stari psihološki eksperimenti za koje je vezana sasvim neverovatna priča.
Naime, na Univerzitetu u Lajpcigu, koji je i danas važan evropski centar za istraživanja u psihologiji, pre tačno 140 godina nastala je nova nauka o ljudskom duhu koja se u mnogome oslanjala na fiziku, fiziologiju, matematiku i medicinu – eksperimentalna psihologija. Prvu laboratoriju za eksperimentalnu psihologiju tu je osnovao nemački psiholog Vilhelm Vunt 1879. godine. Njen nastanak označio je začetak moderne psihologije kao sasvim izdvojene nauke.
U Vuntovoj laboratoriji u Lajpcigu – koja se ubrzano razvijala i rasla – prvih godina ponajviše su izvođeni vizualni i akustički ogledi. Primera radi, na instrumentima su mereni intenziteti oseta, i to tako što su aparati proizvodili ravnomerne i precizno merljive čulne draži. Eksperimentisano je sa zvukom, bojama, svetlom, merena je brzina reakcije na draži, ispitivani su pokreti grkljana i izvođeni su brojni drugi eksperimenti. Većinu neobičnih aparata koji su korišćeni za ove eksperimente, konstruisao je mehaničar Vuntovog instituta E. Cimerman. Njegove aparature su uglavnom bile unikatni primerci razvijani i izrađeni u Lajpcigu. U prvih 30 godina rada Vuntove laboratorije, kako se navodi u monografskoj publikaciji “Čulo, um i mera” Aleksandra Kostića i Dejana Todorovića, objavljeno je više od 100 eksperimentalnih radova koji su imali veliki uticaj na dalji razvoj psihologije. Mnogi od Vuntovih studenata kasnije su postali poznati psiholozi koji su, raštrkani na različite strane sveta, širili Vuntove ideje i metod.
„Za potrebe laboratorije izrađeni su za to vreme napredni instrumenti kojima je Vunt merio kako se fizička realnost prevodi u našu psihičku. Naši studenti odlazili su na ’hodočašće’ u Lajpcig, kako bi obišli mesto na kom je nastala eksperimentalna psihologija, ali tamo se nije moglo videti mnogo šta osim Vuntovog neobičnog radnog stola za kojim je Vunt stajao dok radi“, kaže u razgovoru za „Nauku kroz priče“ dr Kaja Damnjanović, saradnik u Laboratoriji za eksperimentalnu psihologiju Filozofskog fakulteta. „Malo ko je mogao da pretpostavi da se veći deo Vuntove laboratorije – onaj koji najbolje svedoči o psihologiji tog vremena – sve vreme nalazio u Beogradu“.
Naime, na Odeljenju za psihologiju decenijama su stajali stari naučni eksperimenti za koje se verovalo da su u Beograd stigli kao nemačka reparacija posle Prvog svetskog rata, ali se ništa konkretnije nije znalo. Pedesetih godina prostorije Odeljenja bile su u Takovskoj ulici, i u tamošnjem kabinetu profesora Baje Bajića bilo je čak 60 takvih instrumenata, od kojih je 40 – kasnije je otkriveno – napravio Vuntov mehaničar Cimerman. Šezdesetih godina, profesor Bajić otišao je u penziju, a veći deo eksperimenata bio je inventarski otpisan i umalo odnet na otpad.
Međutim, kada se 1974. godine Odeljenje za psihologiju selilo iz Takovske ulice na današnju adresu, profesor Predrag Ognjenović je instrumente pažljivo preneo u tek osnovano Odeljenje za psihologiju, tj. u Laboratoriju za eksperimentalnu psihologiju na sadašnju lokaciju. Čak i tada uređaji su psiholozima delovali zbunjujuće – neki su bili sasvim nepoznate namene. Mnogima su nedostajali delovi, a neki su bili zarđali i u lošem stanju. No, njen značaj je prepoznat i devedesetih godina zbirka je dobila status kulturnog dobra o kom se stara država.
Kako navodi Aleksandar Kostić u pomenutoj knjizi “Čulo, um i mera”, u trag istoriji ovih aparatura ušao je sasvim slučajno, pošto je u biblioteci Odeljenja za psihologiju, u legatu profesora Borislava Stevanovića, pronašao katalog Cimermanovih i Dilovih eksperimenata – u to vreme oni su bili vodeći proizvođači naučne opreme u Evropi. Katalog je bio poslat oko 1930. godine na Stevanovićevu adresu. Upoređujući eksperimente iz kataloga i one iz zbirke Odeljenja za psihologiju, Kostić i Todorović su konačno uspeli da otkriju namenu većine eksperimenata.
U Arhivu Srbije, pretražujući dokumentaciju o ratnoj reparaciji, Todorović zatim otkriva novi trag: pismo profesora Borislava Stevanovića napisano 1. januara 1931. godine upućeno dekanu Filozofskog fakulteta u kom moli da se na ime reparacije nabave psihološki instrumenti u vrednosti od 4994 rajhsmarke. Stevanović je u pismu naveo brojeve instrumenata iz Cimermanovog kataloga čime je nedvosmisleno utvrđeno da je njegova namera bila da osnuje i opremi psihološku laboratoriju. Ispostavilo se da je samo deo instrumenata sa Stevanovićevog spiska nabavljen na ovaj način, kako je on i želeo, dok su ostali instrumenti iz beogradske zbirke očigledno nabavljani naknadno, od drugih proizvođača.
“U Zbirci se trenutno nalazi šezdesetak instrumenata koji pokrivaju različite oblasti eksperimentalne psihologije”, navodi se u knjizi “Čulo, um i mera”. “Zajedno sa knjigama i časopisima iz XIX i s početka XX veka koji se nalaze u biblioteci Odeljenja za psihologiju oni čine celinu, na osnovu koje je moguće rekonstruisati jednu psihološku laboratoriju s kraja prošlog i početka ovog veka. Pronicanje u način rada instrumenata, njihova konstrukciona rešenja i način izrade daju nam uvid u duh jedne epohe, ali nam govore i o počecima psihologije kao empirijske nauke i njenim standardima. Kroz instrumente naslućujemo način razmišljanja naučnika s kraja prošlog veka, čujemo ih kako postavljaju pitanja i rešavaju probleme. Ako ih pažljivo oslušnemo videćemo da nam kazuju uvek istu priču o avanturi traganja i uzbuđenju otkrivanja”, piše profesor Aleksandar Kostić.
Fotografija prikazuje neke od instrumenata iz ove zbirke koja će prvi put biti otvorena za javnost tokom skupa Emprijska istraživanja u psihologiji, a potom će stručna vođenja biti organizovana dva puta mesečno.
M.Đ.
—–
FOTO: Laboratorija za eksperimentalnu psihologiju
 

Back
Top