Astral-Blade:
Ја бих рекао да је то само привид, али је за већину људи неприметно. Иначе, шта је по теби извор те (слободне) воље и уопште људског карактера. И како то да се људи често понашају тотално ирационално, раде ствари које им очигледно не иду на корист, а опет их нешто "тера" да се враћају томе и понављају неке бесмислене ствари. Даље, како тумачиш што немају сви људи исту снагу воље, дакле способност да се наметну другима или са друге стране одоле нечему што им се намеће. Откуда те разлике по теби? П.С. Ја бих могао престати да пишем на Крстарици, само што то овог момента не би била моја воља, тј. жеља већ пре ствар неке опкладе или неког доказивања, а никако нешто спонтано, тј. слободан избор.
Živi organizam, pa i čovek kao najsavršeniji predstavnik, nije ništa drugo nego jedan jako, jako savršeni kompjuter u kojem je softwer (genom) ugrađen ("napisan") u organskoj materiji, a hardwer je neorganska materija. Znači, živi organizam nije samo organska materija, nego je to inteligentnom kreacijom napravljena "simbioza" ogranske i neorganske materije, tako da taj sistem dobija one vitalne karakteristike koje mi nazivamo životom. Takoođe, cjelokupni živi svet koji postoji na našoj planeti "ukomponovan" je u jedan globalni kompjuterski sistem. (I ovde je neorganska Zemljina okolina hardwer, a sav živi svet je softwer). Šta-više, i čitava vasiona se ponaša kao kompjuterizovani sistem. Čini se da je, kod ovakvog gledanja na živi i neživi svet, sve determinisano i da je sudbina svakome i svemu unapred određena. Međutim, nije tako. Tvorac je svim tim kopjuterizovanim sistemima dao slobodu izbora tj. "ostavio" ih je da se sami snalaze kako znaju i umeju. Ipak, ta sloboda izbora im je ograničena tako što ih, u svakom slučaju, "čeka" delovanje (Božjih) zakona koji su ugrađeni, kako u neživu prirodu, tako i u živu.
Ilustrovaću to sa dva primera.
Prvi primer. Ako čovek počne slobodno da pada sa veće visine, pod dejstvom prirodnog (Božjeg) zkona Zemljine gravitacije, mora nastradati (ako ne i usmrtiti se) ako ga (Božje) "čudo" ne spasi. Drugačije rečeno, ako čovek radi zlo, "čeka" ga Božji zakon da će mu zlo biti još veće. Isto tako, ako radi dobro, onda ga "čeka" dobro još veće.
Drugim primerom želim naglasiti delovanje (Božjih) zakona u domenu čovekovih psihičkih odrednica tj. u njegovom duhovnom biću. Čini mi se, na ovoj temi, forumaš Obersturmfuehrer je priložio fotografiju Hrista čiju glavu je, sa brutalnim cinizmom, postavio u nimalo pristojnom okruženju. Zašto ovo navodim? Navodim zbog toga što znam da će se glava pomenutog forumaša, jednog dana, pod dejstvom Božjih zakona, bukvalno naći tamo gde je on postavio Hristovu glavu. Dalje znam, pošto je on nadasve objektivan i nepristrasan (bar misli za sebe da je takav) kada se to dogodi, otvoreno će kazati svima nama na forumu. Nisam i siguran da će mu to, zbog njegove slepe vere nauci, biti "trigger" kojim će konačno ugledati Boga, nego će naravno i za taj slučaj nalaziti naučna objašnjenja. (Ovo nisam ranije htio da iznosim iz razloga što bi mi bilo protumačeno kao krajnji cinizam).
Znači, ono što ljude "tera" da rade to što rade, pa i ono što je loše po njih, je delovanje Božjih zakona, koji su satkani tako, jer je sam Bog tako hteo (hrišćanski: po Božjoj promisli). Delovanje Božjih zakona na ljudske živote prenosi se na generacije. Ako su neki ljudi generacijama činili dobro, njihova "loza" je sve jača i jača i, naravno, tako idu u "večni život". Nasuprot tome, ako ljudi generacijam čine zlo, njihova "loza" je sve slabija i slabija i, na kraju, se ugasi tj. postižu "večnu smrt".
Iz istog razloga, svi ljudi nemaju jednaku
snagu volje ali, u bilo kojoj generaciji, mogli bi je pojačati. Znači, ukoliko čovek skupi što više snage da se odupre onome što ga "tera" na zlo, to će njegove šanse za "večni život" biti veće.