.................................................................
Sve se dakle svodi na to da ako sumnjaš, a svi sumnjamo, moraš ispitati sve opcije. Poslednja je ona da mi, pored svog truda, ipak ne možemo da dešifrujemo mnogo toga. Ja kažem da u tom nepoznatom prostoru stanuje Bog, ti kažeš da tu ne stanuje Bog. Ali, pazi, ni ti ni ja to ne znamo empirijski, nego verujemo. Onda ne možeš ni ti sam za sebe da kažeš da si empiričar, jer za sada ne postoji empirijski dokazi koji će nas sve nedvosmisleno uveriti da tamo negde, a ne znamo ni gde, niti znamo šta, ne postoji ništa. Pošto je vrlo moguće da si negde naveo da nisi empiričar, unapred se izivnjavam što to nisam znala :-D
Pošto ti zastupaš teoriju da tamo negde, a ne znamo ni gde, ne postoji ništa, a ipak ne poseduješ racionalne dokaze za to, ostaje da se i tvoje shvatanje zasniva na veri. Zato je i nepostojanje Boga fakat koji postoji samo u glavama nevernika. (ovo "nevernik" mi zvuči preoštro, kao inkvizicija :-D ali ajde, ne znam kako drugačije da imenujem ljude koji ne veruju u Boga) I pošto na kraju zaključih da se moramo složiti u tome da možda tamo negde nešto postoji, a da ne znamo ni gde ni šta ni kako, iliti da je naše poimanje konačno, da je naše znanje prožeto raznoraznim sumnjama i rupama, da verujemo da ćemo jednog dana moći da kažemo celu istinu u jednoj rečenici, i da ćemo sve o čemu se evo trideset strana respravljamo razjasniti na dve strane, nije fer automatski odbacivati objektivno postojanje Boga i reći svakom verniku da nije u pravu i da nije dovoljno istraživao, i da će, samo li se malo raspita, odmah promeniti mišljenje, a da ako nastavi tako da misli samo baca svoj intelekt. Jer možda, samo možda, niste u pravu.