Verovatno to zaista i jesu bili realni rezultati istrazivanja javnog mnjenja u datom momentu. I na njih su kao takve uticali razni faktori.
Pre 24. marta najveci deo stanovnistva jeste bio svestan da do bombardovanja moze doci, ali se nadao da ipak nece i da ce Slobodan u zadnji cas da nesto ispregovara kao u oktobru 1998.
I ovo drugo je u principu tacno, pre 24. marta stav ubedljive vecine stanovnistva zaista jeste bio da se ne prihvata nista iz Rambujea. Moguce je da je i ova druga cifra bila sasvim realna, npr. znam licno za sebe kao tadasnjeg maturanta gimnazije da sam iskreno bio spreman da se odazovem bilo kakvom pozivu za vojsku, a tako su bili razmisljali i ostali momci, bez ikakvog izuzetka. U tom prvom momentu jeste bila postignuta snazna nacionalna homogenizacija (sto se lepo vidi i iz cinjenice da je vise desetina hiljada ljudi iz rubnih delova centralne Srbije bilo mobilisano u ratne jedinice koje su otisle na Kosovo bez da je bilo masovnijih neodazivanja na vojne pozive ili rasula ratnih jedinica kao u leto i jesen 1991, kada je trebalo ici na zaracena podrucja na prostoru avnojevske Hrvatske.
E onda kako je rat odmicao nedelju za nedeljom, entuzijazam se negde sporije, negde brze topio, pogotovu tamo od prvih dana maja, kada je pocelo da nestaje struje na sve duze vreme sirokim narodnim masama, bilo je pocelo da tinja i nezadovoljstvo medju vojskom na Kosovu (bilo je slucaja kolektivnih masovnih dezerterstava i odlaska kuci).
Na kraju se doslo do toga da je narod 9. juna uvece skoro pa bezuslovnu kapitulaciju i napustanje dela drzavne teritorije proslavljao kao "pobedu" (sto se vidi iz podataka u nastavku tog teksta koji si citao).
Koliko su ljudi zaista bili neupuceni, a koliko su intimno realno shvatali pravo stanje stvari, ali su se opet radovali sto su ostali zivi sa citavom imovinom, to je drugo pitanje.