Prve kazališne predstave u Subotici održane su
1747. godine - prema istraživanju prof. dr. Alojza Ujesa i navodima Ivanke Rackov - upravo na hrvatskom jeziku, također i na latinskom jeziku u subotičkoj Gramatikalnoj školi koju su na zahtjev gradskog pročelništva pokrenuli franjevci, a István Iványi pisac do sada najpotpunije gradske povjesnice zabilježio je i naveo dio repertoara školske kazališne družine od 1767. do 1774. godine. Ona zacijelo djeluje i prije 1767. godine o čemu svjedoči i zapisnik sa sjednice Magistrata datiran 4. ožujka 1763. godine u kojem je pod točkom četvrtom, zaključeno: «
Potrebno je udovoljiti zamolbi profesora franjevaca te je odlučeno da se izvrši farbanje škole i popravak kvara kazališta drvima i daskama.»
[1] Kazalište, dakle, postoji i ono je djelujuće jer ga je trebalo popravljati.
Tramvaj u Subotici ispred zgrade kazališta, između 1897. i 1905. godine.
A na čemu su se temeljile prve predstave? Kako navodi Milovan Miković: «
Na svemu onome što obuhvaćamo terminom folklornog kazališta, koje je u Hrvata bilo veoma razvijeno, a tragove kojega i danas možemo prepoznati u proljetnim ophodima, fašniku, maškarama, bubušarima, zvončarima i tatima, pokladnim prikazima i mnogim drugim narodnim igrama što su usklađene prema narodnim običajima i životnom ciklusu kroz godinu. I unatoč tomu što su ova uprizorenja, na prvi pogled folklorno predstavljanje, ona sadrže u sebi ne samo prikaz običajnih zbivanja nego i svojevrsnu glumu 'niskog intenziteta' iz koje na mah izbija i stanovita dramatska snaga». I dodaje: «
Profesionalne putujuće družine, njemački komedijaši, kako su ih nazivali, ovdje su nastupiti po prvi put oko 1760. godine, pred publikom koju su zacijelo sačinjavali članovi najuglednijih gradskih obitelji i austrijski časnički kor, a prvi pismeni trag imamo o družini Jozefa Schwertenberga, koja se 1780. godine pojavila u našem gradu, po svemu sudeći nakon gostovanja u Osijeku. Pripreme za gradnju kazališne zgrade u Subotici započinju 1847. godine, ali su zbog mađarske revolucije privremeno prekinute, te je ona podignuta 1854. godine».
Na kakvim je, zapravo, nasadima niklo Hrvatsko narodno kazalište u Subotici? «
Nakon oslobođenja Subotice (listopada 1944.) osnovan je Pozorišni odsjek, na čije čelo je postavljen Lajčo Lendvai, koji uskoro pored domaćih snaga angažira glumce i redatelje iz Zagreba, kada članovi subotičkog HNK postaju: Branko Špoljar, Ante i Mariela Kraljević, Ivona Petri, Jelka Šokčević, kasnije Asić, Milan Asić, zatim Dražen Grünvald, Dubravka Deželić, Veronika Careva i scenograf Berislav Deželić te nekoliko vrsnih scenskih tehničkih radnika. U to vrijeme popularna predstava u Zagrebu bila je 'Matija Gubec' s glasovitim Emilom Kutijarom, pa je odlučeno da se ta predstava izvede i u Subotici. Poslije velikih i kvalitetnih priprema, 28. listopada 1945. godine je održana prva premijera komada 'Matija Gubec' čime je otpočelo sa radom novoosnovano Hrvatsko narodno kazalište u Subotici. U tom neosporno zlatnom dobu započetom 1945. godine pripremale su se drame, komedije, operete i opere, od početka pedesetih godina, kada je u Subotici osnovana Opera s baletom. Uslijedila su brojna gostovanja i smotre, a glede pokazanog rezultata nisu izostala zapažena priznanja i prestižne nagrade. Od 1945. do 1995. godine u subotičkom kazalištu premijerno je izvedeno oko 470 predstava, a 90-tak prema djelima hrvatskih pisaca, od koji 26 prema dramskim tekstovima hrvatskih pisaca iz Bačke i Srijema, pridonoseći očuvanju hrvatske narodne svijesti u ovom podneblju. Od pedesetih do sedamdesetih godina XX. st. 'kućni pisac' subotičkog kazališta bio je književnik Matija Poljaković (1909.–1973.), udaljen iz njega u vrijeme hrvatskog proljeća. Tijekom dva desetljeća izvedeno mu je petnaest dramskih tekstova, od 40-tak koliko ih je napisao. Poljakovićeva pojava ohrabruje i druge koji se žele obznaniti pisanjem kazališnog teksta. To su: Pavao Bačić, Stipan Matijević, čije će scenske predloške dramatizirati Geza Kopunović, zatim Ivica Jakočević, Petko Vojnić Purčar, Đuro Francišković i Ante Vukov. Tijekom prvog desetljeća subotičko Hrvatsko narodno kazalište i kasnije Hrvatska drama ostvarili su zapaženu suradnju i razmjenu s kazališnim scenama ponajprije u Zagrebu i Osijeku, ali također i sa beogradskim teatrima, novosadskim Srpskim narodnim pozorištem i kazalištima iz drugih središta. U ovom razdoblju pokrenut je list Naša pozornica – A mi színpadunk, glasilo subotičkog kazališta».
Obnova zgrade kazališta u Subotici 2008. godine.
U razdoblju od 1985. do 1995. godine u Subotici su na sceni KPGT, Ljubiša Ristić i njegovi istomišljenici koji zagovaraju koncept tzv. «europskog pučkog teatra». Tada nastaju mnoge zapažene, ali i osporavane predstave poput Madach-komentara, a također i tri kazališna ciklusa visko ocijenjena od stručne kritike, to su: Shakespeare-fest, Moliere-fest i Balkanske tragedije, napose gostovanja uglednih teatara iz Mađarske, Njemačke, Engleske i drugih zemalja. Međutim, ostao je u sjećanju, također, i veliki broj površno urađenih predstava, započetih i uistinu nedovršenih projekata i inscenacija koje su postupno posve udaljile gledatelje iz subotičkog kazališta. Pored potpunog rasula dva dramska ansambla, pri kraju ovoga razdoblja ruiniranost subotičke kazališne zgrade, iznutra i izvana, postala je predmetom stalnih prijepora, pa i teških optužbi, a glavni će protagonist, kada konačno napusti subotički teatar, zaploviti političkim vodama.
Kazališna zgrada u Subotici do obnove 2010-ih, do kad je nosila službeno ime je
Narodno pozorište / Népszínház.
Od subotičkog Hrvatskog narodnog kazališta, preko Hrvatske drame i Srpsko-hrvatske drame, do danas je na sceni ostala samo Srpska drama, a hrvatska zajednica u Subotici, Vojvodini i Srbiji ima prigode gledati predstave na hrvatskom jeziku tijekom rijetkih gostovanja kazališnih trupa iz Hrvatske, Mađarske (Pečuh), ili BiH (Tuzla). Budući da do danas, hrvatska zajednica u Subotici, Vojvodi i Srbiji nije pokazala spremnost artikulirati i dimenzionirati svoje interese i potrebe glede dramske umjetnosti, posve je neizvjesno kada se može očekivati obnova onoga što se kolokvijalno naziva: «kazališnim životom». Tomu su svoj obol dale gradska, pokrajinska i republička vlast rušeći s proljeća 2007. godine zgradu subotičkog kazališta, a da prije toga nisu odgovorno, financijski i koncepcijski, definirale preduvjete njene obnove, niti uspostave njegova tri dramska ansambla, bolje reći kazališta: mađarskog, hrvatskog i srpskog.