I
iluzionista
Gost
Nash Vukoje Karadzic bash nije imao poshtovanja prema lirici. Po njemu su to bile "zenske" pesme... U to vreme ljudi mishljahu da su zene manje vazhne, zato je i lirika bila zapostavljena u njegovom kolekcionarskom poduhvatu... Srecom bilo je tu i onih koji su i ove pesmice primetili i skupili. Shaljem vam nekoliko koje su na mene ostavile veliki utisak i veoma iznenadile. Zvuce vrlo interesantno. 
Pogotovo za ono doba. 
Kako je Marko Kraljević poljubio vjerenicu a ona ga nije poznala
Svilen šator raspleo mladi Marko Kraljeviću,
on je šator raspleo na livadi od Budima.
Jutro rano podranile Budimke mlade djevojke,
jutro rano zajedno na hladenac hladne vode.
Mimo šator prohode mlada Marka Kraljevića;
svaka Marku djevojka dobro jutro nazivaše.
Koja bješe najmlađa među njima i najljepša,
ona Marku junaku dobro jutro ne naziva;
nego bješe u zemlju crne oči obrnula.
Pođe Marko Kraljević toj djevojci govoriti:
"Od koga si, djevojko, lijepa roda i plemena?
Zašto meni, mlađahna, dobro jutro ne nazivaš?
Ali si se podnijela tvojom prelijepom ljepotom?
Ali, mlada djevojko, prstencima zlaćanijem?
Ako si se podnijela prstencima zlaćanijem,
da bi tvoje prstenke druge tvoje radovale,
ako li se podnosiš tvojom prelijepom ljepotom,
da bi tvoju ljepotu crna zemlja obljubila."
Ali mlada djevojka Kraljeviću odgovara:
"Hod' otole, hurjatine, nemoj vele govoriti.
Ja sam draga sestrica mlada Pavla Banovića,
i meni je bratučed od Budima svijetli kralju
i ja ti sam vjerenica mlada Marka Kraljevića.
Ako k tebi, hurjatine, pod šatore ja ušetam,
hoću tebi zaisto kordu tvoju ugrabiti
paka ću je odnijeti rođenomu bracu momu,
čijem ću haštrit naranče po đardinu braca moga."
Kad je Marko Kraljević tu djevojku razumio,
brzo bješe izišo ispod svilena šatora,
i nju bješe uhitio, mlađahnu, za desnu ruku,
tere ti je uvede pod njegov svioni šator,
i jednom joj celov da u rumeno bijelo lišce.
Tadara je djevojka mladu Marku govorila:
"Neka dođeš, hurjatine, ka lijepu Budimu gradu,
ja se hoću moliti od Budima svijetlu kralju,
neka tebe objesi o vratijem od Budima!"
Ali Marko Kraljević tom djevojci odgovara:
"Pođi, mlada djevojko, sa drugami na hladnu vodu,
kad se s vode ti vratiš ka lijepu Budimu gradu,
ovako ćeš ti rijeti mladu Pavlu Banoviću,
mladu Pavlu Banoviću i budimskom svijetlu kralju:
"Drago vas je po meni oni junak pozdravio,
koji je šator raspeo na livadi od Budima,
i meni je celov d'o u moje u bijelo lišce!"
Ona mlada izide ispod svilena šatora,
ali neće da ide sa drugam na hladnu vodu,
neg' se brzo povrati ka Budimu bijelu gradu,
tere ide ovako bracu svome govoriti:
"Koji je ono hurjatin na livadi od Budima,
koji svraća pod šator Budimke mlade djevojke,
kad prohode donijeti sa hladenca hladne vode,
jutroske me, djevojku, za desnicu uhitio
i mene je uveo pod svoj šator pod svileni,
pak me pita od koga sam ja roda lijepa i plemena.
A kad mu sam, mlađahna, svekoliko povidjela,
tada mi je celov d'o u rumeno lišce moje.
I još mi je, djevojci, ove riječi govorio:
"Kad se budeš vratiti ka lijepu Budimu gradu,
ovako ćeš ti rijeti mladu Pavlu bracu tvomu,
mladu Pavlu bracu tvomu i budimskom svijetlu kralju:
drago vas je po meni ovi junak pozdravio
koji je šator raspeo na livadi od Budima,
i meni je celov d'o u moje u bijelo lišce."
Jeda ti se ja mogu, mili brate, umoliti,
da se pođeš moliti svijetlu kralju od Budima
da objesi hurjatina vratijem od bijela grada?"
Ali Pavo Banović sestri svojom odgovara:
"Nije ono hurjatin na livadi pod šatorom,
ono ti je vjerenik junak Marko Kraljeviću."
Kad je mlađa djevojka braca svoga razumjela,
na to ti mu ne bješe ni riječi odgovorila,
nego se je mlađahna u lišcu zarumenila,
i ka zemlji bijaše crne oči obrnula.
Hvalila se žuta dunja na moru
Hvalila se žuta dunja na moru:
"Od men' nema ništa ljepše na sv'jetu."
To začula zelenika jabuka.
Al govori zelenika jabuka:
"Mala t' fala, žuta dunja na moru,
od men' nema ništa ljepše na sv'jetu."
To začula b'jela loza vinova,
govorila b'jela loza vinova:
"Mala t' fala, zeleniko jabuko,
od men' nema ništa ljepše na sv'jetu."
To začula nekošena livada.
Govorila nekošena livada:
"Mala t' fala, b'jela loza vinova,
od men' nema ništa ljepše na sv'jetu."
To začuo dobar konjic nejahan.
Govorio dobar konjic nejahan:
"Mala t' fala, nekošena livada,
od men' nema ništa ljepše na sv'jetu."
To začula neljubljena djevojka.
Govorila neljubljena djevojka:
"Mala t' hvala, dobar konjic nejahan,
od men' nema ništa ljepše na sv'jetu."
To začuo dobar junak neženjen.
Govorio dobar junak neženjen:
"Počekaj me, neljubljena djevojko!"
Pak otide dobar junak neženjen,
potrgao žutu dunju na moru,
i uzeo zeleniku jabuku,
i pobrao b'jelu lozu vinovu,
pokosio nekošenu livadu,
uzjahao nejahana konjica,
obljubio neljubljenu djevojku
Nejaka Jagoda
Rano rani Jagoda na vodu.
Za njom ide na konju Radonja.
Gledala ga majka Jagodina,
i govori majka Jagodina:
"Ne id' tamo, na konju Radonja,
otišla je Jagoda na vodu,
još je luda pripadnu' će mi se,
nejaka je zabezeknu' će mi se."
Onda veli sa konja Radonja:
"Ne budali, majko Jagodina,
koliko je dijete Jagoda,
koliko je luda i nejaka,
svu noć mi je na ruki prespala,
desnu mi (je) ruku pritiskala,
ja ne mogoh konja osedlati,
već mi braća konja osedlala,
nit opasat svilena pojasa,
već su mi (ga) sestre opasale."
Onda veli majka Jagodina:
"O Radonja, moje drago d'jete,
idi svomu dvoru bijelomu
te sakupi gizdave svatove
te ti vodi Jagodu djevojku."
To Radonja jedva dočekao.
I otide dvoru bijelome
i on brže svate sakupio
i odvede Jagodu djevojku.
Rasla je višnja crljena
(zasto li sam se setio Nesi, kad sam ovo chitao.
)
Rasla je višnja crljena,
a pod njom trava zelena.
Na travi tanac igraše
i slatke pjesni pjevaše.
U njem su mladi junaci
kakono sinji oblaci.
Vile ih gledu sa gore
koijem mlade govore:
"Dignite štitke perene,
mičemo s lica koprene
da mi je ljepše igrati,
a nama vilam gledati."
Ivan se majci moljaše
Ivan se majci moljaše:
"Pusti me, majko, do grada,
do bila grada Budima,
u njemu mi je djevojka
po imenu lipa Margita."
Majci se s manje ne može
neg pustit njega do grada,
do bila grada Budima.
Kad je Ivan doša pod Budim,
trikrat je Budim obigra,
četvrtim u grad uliza,
a kad je u grad uliza,
tot mu je zaspala divojka.
Poče se Ive misliti
hoće li je sankom buditi
al bilo ličce ljubiti.
Ne ktje je sankom buditi
ni bilo ličce ljubiti,
meće joj kupe na nidra,
i zlatne jabuke u nidra.
Kad se divojka prenula,
poče se ona misliti:
odkle joj kupa na nidri
i zlatne jabuke u nidri,
ter sama sebi govori:
"Da bi ja rekla od Boga,
od Boga nisam dostojna;
da bi ja rekla od roda,
od roda ne imam nikoga;
da bi ja rekla od Ive,
Ivan je dalek od mene
koliko nebo od zemlje."
Sidila moma kraj mora
Sidila moma kraj mora,
momica moru govori:
"Je li što šire od mora,
je li što slađe od meda,
je li što draže od brata?"
Ribica glavu promori,
ribica momi govori:
"Šire je nebo od mora,
slađi je celov od meda,
Ne daj mene staru hrabru
Ne daj mene staru hrabru,
majko moja draga,
lačna bih bila s starijem hrabrom,
ako i ima dosta blaga;
od pogleda mlada hrabra
vazda bih sita bila.
draži je dragi od brata!"
Uz potok, niz potok
Uz potok, niz potok,
đe đevojka sama spi!
Iz njedara dunja ckli i cavti -
ah da mi je pogristi!
Pogotovo za ono doba. Kako je Marko Kraljević poljubio vjerenicu a ona ga nije poznala
Svilen šator raspleo mladi Marko Kraljeviću,
on je šator raspleo na livadi od Budima.
Jutro rano podranile Budimke mlade djevojke,
jutro rano zajedno na hladenac hladne vode.
Mimo šator prohode mlada Marka Kraljevića;
svaka Marku djevojka dobro jutro nazivaše.
Koja bješe najmlađa među njima i najljepša,
ona Marku junaku dobro jutro ne naziva;
nego bješe u zemlju crne oči obrnula.
Pođe Marko Kraljević toj djevojci govoriti:
"Od koga si, djevojko, lijepa roda i plemena?
Zašto meni, mlađahna, dobro jutro ne nazivaš?
Ali si se podnijela tvojom prelijepom ljepotom?
Ali, mlada djevojko, prstencima zlaćanijem?
Ako si se podnijela prstencima zlaćanijem,
da bi tvoje prstenke druge tvoje radovale,
ako li se podnosiš tvojom prelijepom ljepotom,
da bi tvoju ljepotu crna zemlja obljubila."
Ali mlada djevojka Kraljeviću odgovara:
"Hod' otole, hurjatine, nemoj vele govoriti.
Ja sam draga sestrica mlada Pavla Banovića,
i meni je bratučed od Budima svijetli kralju
i ja ti sam vjerenica mlada Marka Kraljevića.
Ako k tebi, hurjatine, pod šatore ja ušetam,
hoću tebi zaisto kordu tvoju ugrabiti
paka ću je odnijeti rođenomu bracu momu,
čijem ću haštrit naranče po đardinu braca moga."
Kad je Marko Kraljević tu djevojku razumio,
brzo bješe izišo ispod svilena šatora,
i nju bješe uhitio, mlađahnu, za desnu ruku,
tere ti je uvede pod njegov svioni šator,
i jednom joj celov da u rumeno bijelo lišce.
Tadara je djevojka mladu Marku govorila:
"Neka dođeš, hurjatine, ka lijepu Budimu gradu,
ja se hoću moliti od Budima svijetlu kralju,
neka tebe objesi o vratijem od Budima!"
Ali Marko Kraljević tom djevojci odgovara:
"Pođi, mlada djevojko, sa drugami na hladnu vodu,
kad se s vode ti vratiš ka lijepu Budimu gradu,
ovako ćeš ti rijeti mladu Pavlu Banoviću,
mladu Pavlu Banoviću i budimskom svijetlu kralju:
"Drago vas je po meni oni junak pozdravio,
koji je šator raspeo na livadi od Budima,
i meni je celov d'o u moje u bijelo lišce!"
Ona mlada izide ispod svilena šatora,
ali neće da ide sa drugam na hladnu vodu,
neg' se brzo povrati ka Budimu bijelu gradu,
tere ide ovako bracu svome govoriti:
"Koji je ono hurjatin na livadi od Budima,
koji svraća pod šator Budimke mlade djevojke,
kad prohode donijeti sa hladenca hladne vode,
jutroske me, djevojku, za desnicu uhitio
i mene je uveo pod svoj šator pod svileni,
pak me pita od koga sam ja roda lijepa i plemena.
A kad mu sam, mlađahna, svekoliko povidjela,
tada mi je celov d'o u rumeno lišce moje.
I još mi je, djevojci, ove riječi govorio:
"Kad se budeš vratiti ka lijepu Budimu gradu,
ovako ćeš ti rijeti mladu Pavlu bracu tvomu,
mladu Pavlu bracu tvomu i budimskom svijetlu kralju:
drago vas je po meni ovi junak pozdravio
koji je šator raspeo na livadi od Budima,
i meni je celov d'o u moje u bijelo lišce."
Jeda ti se ja mogu, mili brate, umoliti,
da se pođeš moliti svijetlu kralju od Budima
da objesi hurjatina vratijem od bijela grada?"
Ali Pavo Banović sestri svojom odgovara:
"Nije ono hurjatin na livadi pod šatorom,
ono ti je vjerenik junak Marko Kraljeviću."
Kad je mlađa djevojka braca svoga razumjela,
na to ti mu ne bješe ni riječi odgovorila,
nego se je mlađahna u lišcu zarumenila,
i ka zemlji bijaše crne oči obrnula.
Hvalila se žuta dunja na moru
Hvalila se žuta dunja na moru:
"Od men' nema ništa ljepše na sv'jetu."
To začula zelenika jabuka.
Al govori zelenika jabuka:
"Mala t' fala, žuta dunja na moru,
od men' nema ništa ljepše na sv'jetu."
To začula b'jela loza vinova,
govorila b'jela loza vinova:
"Mala t' fala, zeleniko jabuko,
od men' nema ništa ljepše na sv'jetu."
To začula nekošena livada.
Govorila nekošena livada:
"Mala t' fala, b'jela loza vinova,
od men' nema ništa ljepše na sv'jetu."
To začuo dobar konjic nejahan.
Govorio dobar konjic nejahan:
"Mala t' fala, nekošena livada,
od men' nema ništa ljepše na sv'jetu."
To začula neljubljena djevojka.
Govorila neljubljena djevojka:
"Mala t' hvala, dobar konjic nejahan,
od men' nema ništa ljepše na sv'jetu."
To začuo dobar junak neženjen.
Govorio dobar junak neženjen:
"Počekaj me, neljubljena djevojko!"
Pak otide dobar junak neženjen,
potrgao žutu dunju na moru,
i uzeo zeleniku jabuku,
i pobrao b'jelu lozu vinovu,
pokosio nekošenu livadu,
uzjahao nejahana konjica,
obljubio neljubljenu djevojku
Nejaka Jagoda
Rano rani Jagoda na vodu.
Za njom ide na konju Radonja.
Gledala ga majka Jagodina,
i govori majka Jagodina:
"Ne id' tamo, na konju Radonja,
otišla je Jagoda na vodu,
još je luda pripadnu' će mi se,
nejaka je zabezeknu' će mi se."
Onda veli sa konja Radonja:
"Ne budali, majko Jagodina,
koliko je dijete Jagoda,
koliko je luda i nejaka,
svu noć mi je na ruki prespala,
desnu mi (je) ruku pritiskala,
ja ne mogoh konja osedlati,
već mi braća konja osedlala,
nit opasat svilena pojasa,
već su mi (ga) sestre opasale."
Onda veli majka Jagodina:
"O Radonja, moje drago d'jete,
idi svomu dvoru bijelomu
te sakupi gizdave svatove
te ti vodi Jagodu djevojku."
To Radonja jedva dočekao.
I otide dvoru bijelome
i on brže svate sakupio
i odvede Jagodu djevojku.
Rasla je višnja crljena
(zasto li sam se setio Nesi, kad sam ovo chitao.
)Rasla je višnja crljena,
a pod njom trava zelena.
Na travi tanac igraše
i slatke pjesni pjevaše.
U njem su mladi junaci
kakono sinji oblaci.
Vile ih gledu sa gore
koijem mlade govore:
"Dignite štitke perene,
mičemo s lica koprene
da mi je ljepše igrati,
a nama vilam gledati."
Ivan se majci moljaše
Ivan se majci moljaše:
"Pusti me, majko, do grada,
do bila grada Budima,
u njemu mi je djevojka
po imenu lipa Margita."
Majci se s manje ne može
neg pustit njega do grada,
do bila grada Budima.
Kad je Ivan doša pod Budim,
trikrat je Budim obigra,
četvrtim u grad uliza,
a kad je u grad uliza,
tot mu je zaspala divojka.
Poče se Ive misliti
hoće li je sankom buditi
al bilo ličce ljubiti.
Ne ktje je sankom buditi
ni bilo ličce ljubiti,
meće joj kupe na nidra,
i zlatne jabuke u nidra.
Kad se divojka prenula,
poče se ona misliti:
odkle joj kupa na nidri
i zlatne jabuke u nidri,
ter sama sebi govori:
"Da bi ja rekla od Boga,
od Boga nisam dostojna;
da bi ja rekla od roda,
od roda ne imam nikoga;
da bi ja rekla od Ive,
Ivan je dalek od mene
koliko nebo od zemlje."
Sidila moma kraj mora
Sidila moma kraj mora,
momica moru govori:
"Je li što šire od mora,
je li što slađe od meda,
je li što draže od brata?"
Ribica glavu promori,
ribica momi govori:
"Šire je nebo od mora,
slađi je celov od meda,
Ne daj mene staru hrabru
Ne daj mene staru hrabru,
majko moja draga,
lačna bih bila s starijem hrabrom,
ako i ima dosta blaga;
od pogleda mlada hrabra
vazda bih sita bila.
draži je dragi od brata!"
Uz potok, niz potok
Uz potok, niz potok,
đe đevojka sama spi!
Iz njedara dunja ckli i cavti -
ah da mi je pogristi!
Сад ћу се заљубити у тебе! 
