Da ne otvaram novu temu postavicu ovde.
http://www.fokus.ba/nov/index.php?o...jezgro-hrišćanske-kulturne-baštine&Itemid=172
Srebrenica - jezgro hrišćanske kulturne baštine
U sastavu Nemanjićke države (1)
njegovo-presovestenstvo-gospodin-vasilije-episkop-zvornicko-tuzlanskiDrevna oblast Osata, nekada rimska rudarska i trgovačka varoš Argenatrija, oduvijek je bila jezgro hrišćanske kulturne baštine, napisao je Njegovo preosveštenstvo episkop zvorničko-tuzlanski Vasilije u predgovoru knjige Željka Teofilovića, "Pravoslavlje u Srebrenici", čije dijelova objavljujemo u ovom feljtonu.
Nebrojeni spomenici rimske kulture, među kojima i hrišćanske bazilike, upravo svjedoče o velikom i obilnom kulturnom nasljeđu ovoga kraja.
Kontinuitet hrišćanstva nastavlja se i u nemanjićkoj srpskoj državi koja je oduvijek u svom sastavu imala Osat i Podrinje. Veliki srpski vladari iz ove blagorodne loze Osatu i Srebrenici darovali najljepšim dar, crkve i manastire, koji su bili i ostali stub i jedinstvo duhovnog i kulturnog identiteta srpskog naroda lijeve obale Drine.
Najveći duhovni i materijalni procvat ova drevna oblast doživjela je u vrijemekralja Dragutina Nemanjića, koji je još u 13. vijeku gospodario oblastima Usore, Soli i Podrinja. Kralj Uroš, sin srpskog kralja Stefana Prvovjenčanog, brata Svetog Save, sagradio je manastir Svete trojice u Sasama i time zanavijek obilježio ovu oblast kao nasljeđe nemanjićke i srpske države.
Kroz svoju burnu istoriju Srebrenica i okolina mijenjali su vladare i vlastelu, ali duh svetosavlja i istinskog pravoslavlja nikada nije umirao, niti nestajao. Taj duh nastavio je u svoje vrijeme i srpski despot Stefan Lazarević, sin velikomučenika kneza Lazara kosovskog. U svojojmudrosti i plemenitosti,vladao je Stefan u teško vrijeme za svoj narod. Svoj vladarski dvor imao je i u Srebrenici, gdje je često sazivao državne sabore i volio biti u molitvi i tišini svetinja koje je i sam gradio u ovom kraju.
U to vrijeme u Srebrenici egzistira pravoslavna Srebrenička mitropolija kao duhovno sjedište despotovine u Bosni. Ova drevna mitropolija biće rasadnik monaštva i sveštenstva u srpskoj despotovini, a naročito u ovom kraju, što pokazuju i mnogi lokaliteti manastirišta gdje su postojala velika monaška bratstva.
Sav svoj sjaj, i duhovni i materijalni, Srebrenica će izgubiti padom Bosne u 15. vijeku u tursko viševjekovno ropstvo. Međutim, i u to teško vrijeme jedini oslonac i žila kucavica srpskog naroda ostaju svetinje ovog osatskog kraja.
One će biti čuvari duhovnosti i pismenosti našeg naroda kroz cijelu i neprekidnu borbu za oslobođenjem ovog kraja od turskog zuluma.
Ta borba za slobodom i životom dostojnim čovjeka dobiće u svoje vrijeme razmjere sveopšteg srpskog ustanka kada će veliki srpski vojskovođa Karađorđe Petrović sa svojom vojskom osloboditi Srebrenicu.
Ni "silna" monarhija austro-mađarska nije bila srećna okolnost za srpski narod prostora djedovine Svetog Save, Bosne i Podrinja.
Mudrošću zmije i bezazlenošću goluba, kako je Gospod Isus Hristos učio svoje učenike da propovijedaju jevanđelje, na prostoru nekadašnje Srebreničke mitropolije, a tada i do danas Zvorničko-tuzlanske mitropolije, vladike, monaštvo i sveštenstvo čuvali su i branili viševjekovno duhovno i kulturno nasljeđe ovoga kraja. Zato su mnogi sveštenoslužitelji proglašavani za "veleizdajnike" od agresorske austrijske imperije i platili glavom svoju odanost prema svojoj crkvi i svom narodu.
Do početka Drugog svjetskog rata Srbi u Srebrenici kroz svoja rodoljubiva i kulturno-prosvjetna udruženja čuvaju i njeguju ostavštinu svojih predaka, svetaca i vojskovođa. Sokolsko društvo "Kolo srpskih sestara", Srpsko-kulturno i prosvjetno društvo "Prosvjeta" i druga kroz svoj misionarski i humanitarni rad oživljavaju bar na trenutak onaj nekadašnji sjaj nemanjićke i despotovske Srebrenice.
Nažalost, dolaskom Drugog svjetskog rata, srpski narod će preživijeti svoju golgotu, o čemu svjedoče mnogobrojna spomen-obilježja sa ispisanim imenima poubijanih i zaklanih Srba od strane zloglasne Handžar divizije.
Protjerani sa svojih vjekovnih ognjišta, desetkovani, Srbi u Brozovoj državi na prostoru Srebrenice gube pravo na svoj vjekovni kontinuitet življenja i ne osjećaju se bezbjedno. O tom duhovnom genocidu nad srpskim narodom ovoga kraja ne mora se mnogo reći, dovoljno je samo pogledati popise stanovništva iz 1951, 1971. i 1991. godine, gdje Srbi čine jedva 30 odsto stanovništva ovoga kraja.
U posljednjem Odbrambeno-otadžbinskom ratu srpski narod je mnogo postradao od svojih dojučerašnjih komšija i to samo zbog toga što je vjere pravoslavne i imena srpskog.
Krvavi Božić u Kravici, Petrovdan na Zalazju, i drugi sveti dani bili su vrijeme kada su srpska sela paljena i mještani ubijani. Bogomolje koje su bile mjesto molitve dušmani su palili i pretvarali u štale.
Ove ratne rane ni do danas nisu mogle bite zacijeljene, jer je izgleda "veliki grijeh" govoriti i svjedočiti istinu. A, istina svjedoči da je i srpski narod iz Srebrenice stradao i da je protjeran sa svog vjekovnog ognjišta.
Danas prolazeći kroz ovaj pitomi i brežuljkasti Osat vide se pusta srpska sela i zgarišta. Bogobojažljivi narod odvajajući od svojih usta obnavlja svoje zapaljene i okrnavljene bogomolje i moli Vaskrslog Boga da i ovdje ponovo vaskrsne i zasija život dostojan čoveka.
Danas na spomen o Srebrenici mnogi "mirotvorci" i lažni humanisti pišu i govore u savim drugačijem kontekstu od onoga što Srebrenica sa svojim životnim i ratnim ranama jeste. Zaboravljajući da su bol i patnja, suza i gubitak bližnjeg svima podjednako teška sudbina.
Danas je, pak, malo onih koji govoreći o Srebrenici znaju da je ona ista ona drevna oblast Osata, nekada rimska rudarska i trgovačka varoš Argentarija, koja je oduvijek bila i ostala jezgro hrišćanske (pravoslavne) duhovne i kulturne baštine.
(Nastaviće se)
Piše Željko TEOFILOVIĆ, sveštenik
) pa cu malo iz mog ugla
