Plamen strasti među njima je romansu pretvorio u dramu!
Koliko su ljubavi velikih pisaca za književnu scenu bitne i da li su velikani pisane reči pronalazili inspiraciju u svojim muzama, saznajte u nastavku...
Pored boginja, istorija pamti mnoge žene koje su nadahnjivale umetnike u njihovom stvaralaštvu, i ostale zapamćene kao fatalne. Žene neobične lepote iizražene inteligencije, nežne i mirne ili preke i strasne, bile su i ostale večna inspiracija za pisce i pesnike. Iako su mnoge izabrale da budu samo „titule u tuđem životu“, one su iz senke postale vodilje, piše Kultivisise.rs.
Kažu da su sve prave ljubavi tužne, a da ljubav kao strasna i neobjašnjiva, nesumnjivo nosi i dozu ludosti.
Andrić, Laza Kostić, Crnjanski, Jesenjin, Niče, Petrarka, Radičević, Hemingvej, Tolstoj, Bulgakov – oni su neosporno odlično pisali, a kako su voleli?
Ivo Andrić
Nadu da prava ljubav postoji, da je beskonačna i da živi i posle smrti zaljubljenih uliva nam životna priča Ive Andrića, jedinog Nobelovca sa naših prostora, čoveka koji je trideset godina voleo i čekao jednu ženu.
U njegovom književnom opusu srećemo mnoštvo ženskih likova, seoskih i gradskih devojaka, ali samo jedna od svih njih je Jelena, žena koje nema. U ovoj pripoveci Andrić je izneo osećanja za koja niko nije ni slutio da zaista postoje duboko u ovom skrivenom srcu. Svi su mislili da je Jelena samo plod piščeve mašte, ne sluteći da ona zaista i postoji. Andrić iskreno voli jednu ženu koja ne može biti njegova – pa je zato nema.
Poznat po svojoj zatvorenosti, dugi niz godina je bio ljubomorni čuvar svoje tajne. Neki su ga smatrali samotnjakom, ne znajući da je bio zaljubljen u Milicu Babić-Jovanović, kostimografkinju Narodnog pozorišta u Beogradu. Ženu svog prijatelja Nenada Jovanovića, ženu koju nema, ali koja se kao plod njegove mašte često sreće kod njega na raznim mestima, u stihovima, u prozi, u pesmama, pričama, daleka, divna, nedostižna!
Andrić gotovo sva svoja pisma potpisuje nadimkom koji mu je Milica dala – Mandarin. U ovu ljubavnu igru uplela se i Milica, njene simpatije postale su sve očiglednije iako je bila udata. Andrić, ne nadajući se ničemu, strpljivo je čekao.
Godinu i po dana posle smrti Miličinog supruga, postala je Andrićeva žena,venčali su se i tek tada, kada je postala ona koju ima, priznao je da je pišući priču Jelena, žena koje nema imao na umu svoju sadašnju suprugu.
Čak i stari, šezdesetogodišnji Andrić nastavlja sa svojih putovanja da piše ljubavna pisma u kojima se poput mladića, udvara svojoj supruzi, što svedoči o ljubavi koju breme vremena ne može umanjiti. Srce koje je zaljubljeno, to jemlado srce, bez obzira koliko godina ono broji.
Mudrost Iva Andrića za sva vremena: Od ovakvih ljudi treba samo bežati!
Koliko su ljubavi velikih pisaca za književnu scenu bitne i da li su velikani pisane reči pronalazili inspiraciju u svojim muzama, saznajte u nastavku...
Pored boginja, istorija pamti mnoge žene koje su nadahnjivale umetnike u njihovom stvaralaštvu, i ostale zapamćene kao fatalne. Žene neobične lepote iizražene inteligencije, nežne i mirne ili preke i strasne, bile su i ostale večna inspiracija za pisce i pesnike. Iako su mnoge izabrale da budu samo „titule u tuđem životu“, one su iz senke postale vodilje, piše Kultivisise.rs.
Kažu da su sve prave ljubavi tužne, a da ljubav kao strasna i neobjašnjiva, nesumnjivo nosi i dozu ludosti.
Andrić, Laza Kostić, Crnjanski, Jesenjin, Niče, Petrarka, Radičević, Hemingvej, Tolstoj, Bulgakov – oni su neosporno odlično pisali, a kako su voleli?
Ivo Andrić
Nadu da prava ljubav postoji, da je beskonačna i da živi i posle smrti zaljubljenih uliva nam životna priča Ive Andrića, jedinog Nobelovca sa naših prostora, čoveka koji je trideset godina voleo i čekao jednu ženu.
U njegovom književnom opusu srećemo mnoštvo ženskih likova, seoskih i gradskih devojaka, ali samo jedna od svih njih je Jelena, žena koje nema. U ovoj pripoveci Andrić je izneo osećanja za koja niko nije ni slutio da zaista postoje duboko u ovom skrivenom srcu. Svi su mislili da je Jelena samo plod piščeve mašte, ne sluteći da ona zaista i postoji. Andrić iskreno voli jednu ženu koja ne može biti njegova – pa je zato nema.
Poznat po svojoj zatvorenosti, dugi niz godina je bio ljubomorni čuvar svoje tajne. Neki su ga smatrali samotnjakom, ne znajući da je bio zaljubljen u Milicu Babić-Jovanović, kostimografkinju Narodnog pozorišta u Beogradu. Ženu svog prijatelja Nenada Jovanovića, ženu koju nema, ali koja se kao plod njegove mašte često sreće kod njega na raznim mestima, u stihovima, u prozi, u pesmama, pričama, daleka, divna, nedostižna!
Andrić gotovo sva svoja pisma potpisuje nadimkom koji mu je Milica dala – Mandarin. U ovu ljubavnu igru uplela se i Milica, njene simpatije postale su sve očiglednije iako je bila udata. Andrić, ne nadajući se ničemu, strpljivo je čekao.
Godinu i po dana posle smrti Miličinog supruga, postala je Andrićeva žena,venčali su se i tek tada, kada je postala ona koju ima, priznao je da je pišući priču Jelena, žena koje nema imao na umu svoju sadašnju suprugu.
Čak i stari, šezdesetogodišnji Andrić nastavlja sa svojih putovanja da piše ljubavna pisma u kojima se poput mladića, udvara svojoj supruzi, što svedoči o ljubavi koju breme vremena ne može umanjiti. Srce koje je zaljubljeno, to jemlado srce, bez obzira koliko godina ono broji.
Mudrost Iva Andrića za sva vremena: Od ovakvih ljudi treba samo bežati!