Nije gluma (ili jeste? ili je socijalno prihvatljivo ponasanje?) da kad dodjes na posao ljubazno (s osmehom, ko ga ima) kolegama kazes dobar dan i radis sve ono sto tvoj posao podrazumeva. Kao i svakog dana. Bez obzira sto mozda taj dan za tebe nije isti. Isto vazi i za klijente, ako ih imas. Probleme ostavljas kod kuce. Svi imamo iskustva sa "nadrndanim" prodavcima, ljudima na salteru i sl. Malo je onih ljubaznih. Oni verovatno uopste nemaju problema?
Ne glumi se pred prijateljima i ljudima koji te dobro znaju. To nije nikada veliki broj.
Pred ostalima ne glumis nego se ponasas, da usvojim taj termin, socijalno prihvatljivo. Dakle, ne places ili vices na taksistu zato sto te je ostavio decko, ne deres se na ljude u autobusu, zato sto te iznervirao muz, ne "izivljavas" da nad klijentima ili ljudima sa kojima radis (pogotovo ljudima koji su u toj nekoj poslovnoj hijerarhiji ispod tebe, to je, takodje cest slucaj) zato sto ti je neko "zakacio" parkiran auto ili bilo sta drugo sto je tvoj najveci problem u tom trenutku... Ili najveca tuga.
Ponekad ti stvarno nije ni do cega i imas problem i tuzan si, pa ipak nekim ljudima (koji nisu deo tvog intimnog zivota) sa osmehom kazes "Dobar dan". Oni nisu uzrok tog problema ili tuge. A verovatno i oni imaju svoje. Mozda im bas ti svojim osmehom i ljubaznoscu ulepsas dan.
Meni se to dogodilo X puta..Da kada nisam u elementu i, recimo , udjem u prodavnicu neko bude toliko fin iljubazan prema meni da trenutno zaboravim sta je moj problem, prvo, budem sokirana i iznenadjena da je neko toliko ljubazan (kod nas ne bas cest slucaj) a onda osetim neku vrstu zahvalnosti prema toj, sasvim nepoznatoj osobi, koja kao da mi je prenela delic svoje pozitivne energije, i osecam se mnogo bolje. Eto, zbog sitnice..... koja to i nije...