Najstrašnija i najmisterioznija bića srpske mitologije: Znate li kako se zovu?

dlugomir

stari roker
Moderator
Poruka
231.900
Srpska mitologija obiluje fascinantnim pričama i legendama o bićima koja su vekovima bila deo narodnih verovanja a ta bića su istovremeno uterivala strah u kosti i budila maštu naših predaka.

Pred vama je pet mitoloških stvorenja koja i danas intrigiraju maštu i izazivaju divljenje.

1. Babaroga

Jedno od najpoznatijih bića srpske mitologije, Babaroga, sinonim je za strah i kaznu. U narodnim pričama često se opisuje kao zastrašujuća starica sa oštrim kandžama i prodornim očima koje sijaju u tami. Veruje se da obitava u mračnim mestima poput pećina i napuštenih kuća.

Njena uloga u pričama bila je da zastraši neposlušnu decu i nauči ih važnosti dobrog ponašanja. U nekim predanjima prikazana je kao pravedna, kažnjavajući samo one koji su ozbiljno grešili. Babaroga simbolizuje tamnu stranu ljudske psihe i strah od nepoznatog, ostavljajući dubok trag u srpskom folkloru.


lg.php
2. Drekavac

Drekavac je jedno od najsloženijih bića u srpskoj mitologiji, sa pričama koje variraju od regije do regije. Prema narodnim verovanjima, ovo biće je manifestacija duše umrlih koji ne mogu pronaći mir - bilo da je reč o dušama nekrštene dece, utopljenika, samoubica ili onih sahranjenih van tradicije.

Opisivan je kao krzneno stvorenje sa sposobnošću promene oblika, a njegova pojava i zastrašujući krici često najavljuju nesreće ili smrt. Ponekad se opisuje kao malo dete čija duša ne može da se smiri posle smrti, ali postoje i verovanja koji ga opisuju kao biće koje liči na psa ili neku vrstu ptice. U svakom slučaju, jedna od njegovih glavnih osobina je to što može da ispušta veoma neprijatne zvukove.

Verovalo se da napada noću, posebno tokom "nekrštenih dana" i da samo dnevna svetlost ili psi mogu rasterati njegovu pretnju. Brojna narodna objašnjenja drekavčevih napada zapravo su povezana s prirodnim fenomenima i zvukovima noćnih životinja.
 
3. Karakondžula

Karakondžule su zla bića ženskog oblika, prepoznatljiva po gvozdenim zubima i dugim noktima. Verovalo se da lutaju noću tokom nekrštenih dana, napadajući ljude i mučeći ih fizički ili psihički. Ove priče su bile toliko snažne da su ljudi izbegavali noćne izlaske tokom zime.

U narodnim predanjima spominju se različiti načini zaštite od karakondžula, uključujući predmete poput soli, hleba ili specifičnih ritualnih predmeta. Iako su u stvarnosti delovi ovih priča možda proizašli iz susreta sa stvarnim opasnostima, karakondžule i dalje zauzimaju značajno mesto u narodnim verovanjima.

4. Vila

Vile su natprirodna bića poznata širom slovenske mitologije. Prikazuju se kao prelepe žene zlatne kose, odevene u prozračne haljine, sa moćima lečenja i proricanja. Njihova posebnost leži u magiji vezanoj za njihovu kosu, koja im daje snagu i mladost.

Verovalo se da vile žive daleko od ljudi, najčešće u planinama, pored izvora ili u oblacima. Iako naklonjene ljudima, vila može biti nemilosrdna ako je uvređena. Njihove priče su duboko ukorenjene u narodnim pesmama i legendama, gde se često pominju kao zaštitnice junaka.

5. Bauk

Bauk je biće koje se krije u tami, najčešće u šumama ili napuštenim kućama. U narodnim predanjima opisivan je kao strašilo životinjskog oblika sa oštrim zubima i ružnim licem. Njegov prepoznatljiv "bau" zvuk i način kretanja poznat kao "bauljanje" ostavili su traga u jeziku i tradiciji.

Iako simbol straha, bauk se smatra metaforom za stvarne opasnosti u prirodi, poput medveda ili drugih grabljivica. Njegovo ime i danas se koristi u izrekama i toponimima širom Srbije.

Ova stvorenja su neizostavan deo srpskog folklora i simboli narodnog pogleda na svet. Njihove priče nastavljaju da inspirišu i podsećaju na duboku vezu između mitologije i ljudske mašte.
https://www.021.rs/story/Info/Zanim...-srpske-mitologije-Znate-li-kako-se-zovu.html
 
Psoglav

Psoglav je biće koje izgledom najviše podsjeća na himeru i vukodlaka. Vjerovanje u ovo užasno stvorenje je najviše bilo rasprostranjeno u Srbiji, no i u Rusiji i drugim istočnoslovenskim zemljama su se javljala slična bića.

Ovo čudovište ima tijelo čovjeka, glavu psa a umjesto stopala je imao kopita. Naseljava mjesta gdje vlada mrki mrak. Po jednoj legendi, psoglav naseljava pećine u kojima se nalazi drago kamenje, pa bi pohlepni ljudi koji bi ulazili duboko u pećine bila prava poslastica za ovo stvorenje. Psoglav se hrani i leševima, pa u kasnim noćnim satima bi izlazio iz svoje jazbine i otkovao bi grobove.

Nikako nije mogao da podnese dnevnu svjetlost, pa bi tokom dana spavao i vrijeme provodio diveći se dragom kamenju koje se nalazi duboko u zemlji.

Ljudi su se izuzetno bojali ovog bića pa su često izbjegavali kasne noćne šetnje po zabačenim mjestima ili u blizini groblja. Gotovo nemoguće je bilo pobjeći od njega jer je zbog svojih snažnih zadnjih nogu bio izuzetno brz. Psoglav bi se mogao ubiti tokom dana kada bi bio istjeran na dnevnu svjetlost ili ukoliko bi se kopale velike rupe u zemlji kako bi svjetlost dopirala u unutrašnjost. To bi psoglava usporilo i zaslijepilo, te bi u toj situaciji ljudi lako izašli na kraj sa ovim bićem.

Biće najsličnije psoglavu bila je himera koja je imala neke zajedničke osobine sa ovim bićem. Takođe, psoglav ima sličnosti sa vukodlakom koji se javlja u mnogim drugim mitologijama. No ovo biće je izgledalo izuzetno jezivije i opasnije pa sa razlogom ulazi u ovu listu.
 
Todorci

O ovim demonskim stvorenjima bi se moglo zaista mnogo pisati. Vjerovatno najstrašnija, ali i najopasnija bića u srpskoj mitologiji od kojih se svaki čovjek bojao bili su mračni konjanici koji u Srbiji nose ime todorci.

Strah od mračnih spodoba je vladao u istočnoj i sjeveroistočnoj Srbiji, Bugarskoj i Rumuniji. Oni se i danas smatraju za jednim od najstrašnijih bića koji su sijali smrt, bolest i bijesnilo. Todorci su zapravo polu ljudi-polu konji. Više su podsjećali na jahače, međutim trup i glava su izlazili iz leđa a donji ekstremiteti su se spajali sa prednjim konjskim ekstremitetima. Tako se stiče utisak da ovo biće zapravo izgleda kao jahač, ali zapravo to je bilo biće sa dvije glave. Todorci su nosili veliki bijeli plašt, konji su bili tamni ili bijeli, a ljudski dio je bio kao donji dio tijela tipičnog odraslog muškarca sa bradom. Sudeći prema izgledu Todorci su sigurno jedni od najjezivijih bića u srpskoj mitologiji.

Mračni konjanici su jahali u grupama i obično bi se mogli primijetiti u večernjim satima tokom Vaskršnjeg posta ili krajem februara. Oni su po starim slovenskim predanjima došli iz podzemnog svijeta u cilju da kazne one koji ih ne poštuju. U doba Rima, takođe se vjerovalo u biće sa potpuno istim opisom koje je moglo da prolazi kroz svijetove.

Todorci su ubijali koristeći duge i teške lance kojima bi usmrtili čovjeka nakon snažnog udarca dok bi bili u punom trku. Takođe, ubijali su koristeći i duge sablje kojima bi razrezali ljudski stomak, a onda bi iz utrobe izvadili debelo crijevo i privezali za drvo. To je bio jedan vrlo svirep način ubijanja.

No todorci nijesu ubijali svakoga, već samo one loše ljude, nevjernike odnosno sve one koje im ne bi ukazali poštovanje. Zbog toga, u Srbiji postoji običaj pravljenja kolača u obliku kopita kojima bi odobrovoljavali ovo biće. Žene su izbjegavale rad u večernjim satima, vatra ne bi trebala da se loži tim danima i nije bilo preporučljivo izlaziti napolje.

U hrišćanstvu se koristi termin „Todorova subota“ koja je predstavljala prvu subotu Vaskršnjeg posta a čitava ta sedmica se obilježavala i kao praznik Todorova nedjelja. Sveti Todor je hrišćanski velikomučenik koji je tokom progona hrišćana bio spaljen početkom IV.vijeka i bio je zaštitnik stoke. Smatra se da je bio i jahač ali daleko od toga da je ovaj čovjek bio povezan sa todorcima, mračnim bićima iz podzemnog svijeta. U tom vremenu dolazilo je do sukoba hrišćanstva i paganizma pa odatle vjerovatno i vladaju ovakva mišljenja i poveznice.


Lider i najmoćniji od njh je uvijek jahao na začelju prema legende, bio je hrom i daleko sporiji od svih ostalih. Identitet njihovog lidera nije bilo poznat, mada prema mišljenju etnologa da je mogao biti hromi Daba ili čak Černobog. Bilo kako bilo, ova bića u Srbiji i danas siju strah među narodom i definitivno zaslužuju da se uvrste u ovu listu.
 
Водењак или вођаној (рус. водяной) је, у словенској митологији, дух који борави у водама (у језерима, барама и вировитим рекама), најчешће поред воденица, и пролазнике стропоштава у воду да би их учинио својим слугама.

Водењаци потичу од душа утопљеника, поготово оних чија тела нису сахрањена. По другим веровањима, водењаци су душе злих, грешних људи, које по казни живе у води. Представе о демону воде су, у највећој мери развијене код Источних и Западних Словена, а мање код Јужних.

Обично се предстаља као: човек са канџама и дугим репом, покривен травом и маховином, или старац зелене косе и браде или као риба покривена муљем. Дању се одмара у раскошној палати испод воде, а свечери излази и напада купаче који се затекну на реци после заласка сунца. Непријатељски је расположен према људима, посебно мушкарцима, које одвлачи у воду да би их оженио својим кћерима или да би их учинио својим слугама. Често оштећује воденице, рибарске мреже и мостове. Да би га умилостивили, воденичари и рибари приносе му различите жртве – петла, кокошку или овцу. Жртвован му је и ухрањени коњ, који је с каменом око врата бацан у воду.

Водењаци живе у води коју никада не напуштају; ово се не односи на женске водењаке, русалке, које се тако називају једном годишње, када током русалне недеље излазе на овај свет, због чега их понекад мешају са вилама. И водењаци и русалке описују се са распуштеном и дугом косом, често зеленкасте или црвенкасте боје, због растиња којима је прекривена.

Из воде, најчешће покрај воденица и мостова где се највише пролази, водењаци вребају и маме људе како би их удавили. Тачно стотину водењака чини војску господара воде (он сам је стоти, односно први), а по причама свих словенских народа ова војска утопљеника најопаснија је за време олује, вероватно јер је тада најтеже приметити њихово приближавање кроз воду. Своје редове водењаци обнављају утапањем људи так што их прободу трозупцима или им заплићу ноге репом, бичем или букагијама и одвлаче их на дно како би служили Воденог духа, господара воде. Од обичног водењака човек би се и могао отргнути, али када је присутан онај стари, жртвама нема спаса.
 

Back
Top