Najljubavne Pesme

JOVAN DUCIC-PESMA ZENI

Ti si moj trenutak,i moj sen i sjajna
Moja rec u sumi;moj korak i bludnja;
Samo si lepota koliko si tajna;
i samo istina koliko si zudnja.

Ostaj nedotizna,nema i daleka-
jer je san o sreci visi nego sreca.
Budi bespovratna kao mladost;neka
tvoja sen i eho budu sve sto seca.

Srce ima povest u suzi sto leva;
u velikom bolu ljubav svoju metu;
Istina je samo sto dusa prosneva;
Poljubac je susret najlepsi na svetu.

Od mog prividjenja ti si cela tkana,
Tvoj plast suncani od mog sna ispreden!
I ti bese misao moja ocarana ;
simbol svih tisina porazan i leden,

A ti ne postojis nit si postojala;
rodjena u mojoj tisini i cami,
Na suncu mog srca ti si samo sjala:
Jer sve sto ljubimo stvorili smo sami.
 
Voleo sam vas - Aleksandar Puskin

Voleo sam vas; moja ljubav stara
Još uvek, možda, spi u srcu mome.
Al' zašto ona nemir da vam stvara?
Ja nisam rad žalostiti vas njome.
Voleo sam vas nemo, beznadežno,
Pun strepnje i pun ljubomore boli,
Voleo sam vas iskreno i nežno;
- Nek Bog da, tako drugi da vas voli.[/QUOTE

topmodelsice ,hvala za ove stihove,bas sam tragala za njima!
 
Pesma o Aninom povratku sa letovanja



Vratila se sa mora moja cigancica pocrnela

pocrnela kao africka kraljica bas

me briga sto je tamo na moru jednog

dripca i panceva ljubila sad

je vazno da se ona meni vratila jer

ima na moru opasnih morskih pasa ima

na moru mornara ima

na moru alasa mogao

je neko kolena njena da mi otme

za spomenik u svome gradu

mogli su gusari mogli

su mangupi da mi je ukradu pricaj

mi kako je bilo kako

izgleda more ima

li more mladjeg brata je li

more protiv rata voli

li more bure svezeg piva ume

more da pliva kako

ljube francuzi cigancice

moja ljubljena:heart:

zeno?
Branislav Petrovic
 
Soneti
William Shakespeare


Kad od Fortune prezren i od ljudi,
Tuzi izgnanstva posve sam se predam,
I gluhi svod mi muči krik iz grudi,
I kunem sudbu i sam sebe gledam -
Kao taj želeć bogat bit, pun nade,
Lijep kao onaj, s krugom prijatelja,
Da vješt sam i da znam što drugi znade,
Bez svega što je radost mi i želja,
Ipak se tebe, prezirući žiće,
Sjetim, i tad mi zanos što me hvata,
Ko ševa koja s mrkog tla dok sviće
Diže se, himnom slavi rajska vrata:
Jer tvoja ljubav takvo mi je zlato,
Da s kraljem ne bih mijenjao se zato.



Slikara moje igrahu se zjene
Stavivši lik ti na mog srca platno;
Tijelo mi rub je da mu okvir djene,
A perspektiva umijeće je zlatno -
Jer kroz slikara vidiš način kojim
Slikana vjerno ta je slika što je
Još u dućanu u grudima mojim,
Kom okna zjene ostakliše tvoje;
Očima, gle, poslužile su oči: -
Moje tvoj lik naslikahu, a zjene
Tvoje su okna grudi mi gdje toči
Sunce se, da te promatra kroz mene:
Vid vješt je, al naslikat mu je znano
Tek to što vidi, srce mu je strano.



Nisam ja onaj pjesnik kojem treba
Lažna ljepota da mu teče stih,
Koji za ukras sve urese neba
Uzima, u njem da opjeva njih,
S mjesecom, suncem, zemljom, morskim dnom,
Travanjskim cvijećem i svim što svod plavi
Dragocjeno u plastu krije svom.
Iskreno, ko što ljubim, pišem ja,
Stog dragi moj je, znajte, lika krasnog
Kao i mnogi, iako ne sja
Nalik na zlatne svijeće s neba jasnog:
Drugi svom stihu mogu laž dodavat;
Ja ne hvalim, jer ne mislim prodavat.



Što ti je imaš, nije sve zlo moje,
Premda je vrlo voljeh, mogu reći;
Što ona ima tebe bol mi to je,
Gubitak što će najdublje me peći.
Prekršitelji, pravdam prijestup vama: —
Voliš je jer znaš da je volim i ja,
I zbog mene te ona tjera sama
Da snubiš je, to zbog mene joj prija.
Izgubim li te, sva je ljubav njena,
Izgubim nju li, s njom ćeš i nju steći:
Ja sam sam, skupa vi, i tog mi trena,
Zbog mene, križ taj stavljate na pleći.
Ali gle: jedno nas smo dva, to znamo.
- Ah! ona dakle ljubi mene samo!
 
Pozurite konji moji



ponoc kuca nano moja
a ja nemam sna
gdje su sada konji moji
moja oka dva
zlatom cu ih potkovati
pozlatit cu sve
samo da me prije zore
odnesu do nje

dug je put /*2
zurite konji moji
dug je put
brze jos brze
o brze
jurite kroz noc

i ne kuni stara mati
sto ja nemam sna
i ne kuni konje moje
moja oka dva
znas kad meni na um padnu
milovanja sva
ja ne gledam je li ponoc
ili sunce sja

Bijelo Dugme

Ala-vremeLeti-1.gif
 
Ако ме волиш

Ако ме волиш, немој ме љубављу прогањати, ако ме волиш..

Подај ми љубав своју лепо, ако ме волиш..

Учини нешто за мене, само за мене, ако ме волиш...

Немој ме волети ради себе, ако ме волиш...

Немој ме плашити љубомором, одласком, сценом..

Немој ме плашити ни врсиком, ни ћутањем, ни сузама, ни хистеријом зауљубљених... Ако ме волиш, упознај ме, не мењај ме, ако ме волиш...

Волим ме оваквог каквог си ме заволела..

Баш какав и јесам, ако ме волиш..


ТОЗОВАЦ
 
Ne diraj moje godine
Ne igraj se mojim rukama
Ostavi moje usne...
Najbolje bi bilo za tebe
Da odeš
Da otvoriš vrata
Ostaviš tu kafu koju pijemo
Zaklopiš knjigu i
Pokupiš tih svojih deset sličica
Iz raznih razdoblja tvoga života.

Zasto me gledaš tako bezobrazno
Tako toplo i nemirno
Tebi ću, evo, samo tebi ću
Otkriti tajnu...
Jer te želim spasiti od sebe i tuge
Ja sam rođen u godini
Loše berbe
I što možeš od mene dobiti
Samo suzu na kraju.

Zato ti kažem
Pokupi sve te tvoje nežnosti
Skini poljupce sa mojih usana
Ne ostavljaj te mirise na jastuku
Jer tako te volim
A rođen sam u godini loše berbe
I znam da će sve to
Loše završiti...

Željko Krznarić
 
Postoji sigurno neko
Ko me jednom ubio
A zatim otišao
Na vrhovima prstiju
Ne narušivši svoj savršeni ples.

Zaboravio me položiti na krevet
I ostavio me da stojim
Svezana čvrsto
Na putu
Sa srcem zarobljenim kao i pre
S očima nalik
Na njihov odraz u vodi još čist.

Zaboravio izbrisati lepotu sveta
Oko mene
Zaboravio sklopiti moje oči gladne
I dopustio im tu pustu strast.

Anne Hébert
 
Išao sam, prepun Nje.
Njeno ime? Znam li ga?
Neznanka.
Je li samo ona postojala?
Ona, ništa više.
Išao sam...

Zaustavio sam se pred nekim vratima, vratima neke sobe, u nekom obitavalištu, u nekom gradu, a ne bih više umeo da ga pronađem, ni taj grad, niti to obitavalište, niti tu sobu, niti ta vrata.
Soba je prazna, nikada u njoj nikada neće boraviti.
To mi je rekao na prvom stepenu stepenika jedan patuljak, koji beše toliko sićušan, da sam bio kao slep u kratkom trenutku njegove rečenice.

Kucam.
Kuc...
Ništa!
Kuc, kuc...
Opet ništa!
Ne odustajem.
Još uvek tišina.

Pa ipak, ona mora, bunio sam se, da bude tu, jer ja sam došao.
Inače, zar bih ja došao, ja koji ne idem nikuda?
Siguran sam da je ona iza ovih vrata.
Ko to?
Pa ona, još jednom!
Najzad mi se učinilo da je moje čekanje preterano.
Raspaljujem se.
Kuc, kuc, kuc...

Nestrpljiv, zurim kroz gvozdeni pupak vrata.
Na sred sobe jedna mala devojčica.
Gola...
Zar joj nije trebalo vremena da se rodi?
S nepravom sam se bio razdražio.
Ponovo uhodim.
Između dva pogleda, evo je već gospođica...
Zar joj ne treba vremena da poraste?
Da ne prezam od pogreške, pažljivo bih zakucao...
Ali, zar joj ne treba vremena da se obuče?
Pričekajmo još koliko za jedan pogled.
Sada je pokriva košulja bela kap pelena
Odvažimo se na jedan stidljiv znak.
Kuc...
Eh, pa ostavimo joj zadovoljstvo da se zbije u lalu jedne haljine.

Najzad!
Bože, lepa Dama!
Trenutak je pogodan.
Kuc, kuc...
Vrata se otvaraju.
Ulazim.


sen pol ru
 
RED I NERED U LJUBAVI

Da bih poceo pomenucu elemente
Tvoj glas tvoje oci ruke usne

Na zemlji sam a zasto bih i bio
Da ti nisi na njoj takodje

U kupatilu sam koje se istovetilo
Sa morem slatke vode

U onom kupatilu koje je plamen ljubavi
Izdubio u nasim ocima

A to kupatilo koje je plamen ljubavi
U koje sam stupio
Vrelinom tvojih ruku
Ljupkoscu tvojih usana

To prvo bilo je zivotno
Kao neka rascvetana livada

Nasa cutnja nase reci
Svetlost koja odlazi
Svetlost koja se na vraca


Paul Eluard
tumblr_lupgb0sW7J1qjictro1_500.jpg
 
Bolest

Volim te kao sveži beli zalogaj seljačkog znoja i truda
i dana jesenjih na crnoj popucaloj ravnici.
Proći će proleće kao san razbarušen i čudan
što liči crvenoj ptici.

Doleteće i odleteti danas sva cvetanja
bićemo i meki i okoreli, i u radost i u setu ćemo zaroniti.
Izgaziću tvrdim usnama tvoja ramena detinja,
a zvezde će zvoniti ... zvoniti ...

Ima u nama prostranstvo za koje ne znamo.
Izgubićemo se u njemu i opet dohvatiti.
Ima u nama srce, u krpe smeha i plača vezano.
Kako ćemo se iz sebe vratiti ?

Proći će proleća ... Ona nose tragove i cvrkutanja.
Ona nose mir od kog se ruke ježe.

Mir. Samo malo mira, malo kiša, šaputanja,
tamo gde se nebo za njive zakiva i veže.

Mir radi budućih nemira, radi ludovanja,
na uzglavlju od tvojih toplih detinjih šaka,
pa da dugo zvazdama mašem i odzvanjam
prepun kikota i cvetnih naramaka.

Volim te. Eto. A nebo je u proleće plavo
kao nešto čega se nikad setiti neću.
Ništa ... Samo crvene ptice nad glavom uzleću ...

M.Antic
92255424_2366697893628572_4183257760726515712_n.jpg
 
LJUBAVNA PESMA
Kako da dušu sputam, da se tvoje
ne takne? Kako, mimo tebe, njom
da grlim druge stvari i daljine?
Ah, rado bih sklonio na koje
zaboravljeno mesto usred tmine,
u neki izgubljeni kut, u kom
neće je tvoje njihati dubine.
Al' ipak, sve što dodirne nas dvoje
ko gudalo nas neko spaja, koje
iz dveju struna jedan mami glas.
Na kom smo instrumentu? Ko nas satka?
I koji ovo svirač drži nas?
O, pesmo slatka.
Rajner Maria Rilke
O, pesmo slatka.
Rajner Maria Rilke
32977838_1118914514915014_4478502136300175360_n.jpg
 
Tebe ja hoću! Samo tebe-
ponavlja moje srce bez prestanka. Sve
želje koje me tište bez prestanka. Sve
želje koje me tište danju i noću ništavne
su u osnovi.
Kao što noć u tami svojoj
krije žudnju za svjetlošću, tako iz dubine
nesvjesnoga u meni otima se krik: Tebe
ja hoću! Samo tebe!
Kao što vihor na kraju izdiše
u miru; pošto se borio svom svojom moći
protiv njega, tako je buna moja ustremljena
protivu ljubavi tvoje i viče: Tebe ja hoću!
Samo tebe!

Rabindranat Tagore
545932_637671269592258_903135564_n.jpg

:bye::zag:
 
Ljubav

Već godinama učim tvoje crte, u koje dani
Utiskuju svoje male vatre; godinama pamtim
Njihovu svetlucavu neponovljivost, i rešetkastu lakoću

Tvojih pokreta, iza providnih zavesa popodneva;
Tako te više ne prepoznajem izvan pamćenja
Koje te predaje meni, i tako sve teže krotim
Struju vremena što ne prođe kroz tebe, kroz blagi metal

Tvoje krvi;
ako se menjaš, menjam se sigurno i ja,
I s nama taj svet sagrađen oko jednog trenutka
Kao plod oko koštice, satkan od nestvarnog mesa
Što ima ukus munje, ukus prašine, ukus godina,
Ukus snega rastopljenog na plamenu tvoje kože.

Već godinama znam da nestajemo zajedno;
Ti progorena zvezdom moga sećanja, izvan koje
Sve manje te ima, ja lepo rasturen u tebi,
U svim popodnevima, u svim sobama, u svim danima,
U svemu što puni te polako, kao pesak
Postelju reke;
i taj naš trenutak
Traje duže od tuđe smrti.

( Ivan V. Lalić )
 

Back
Top