Najdraži stih

Drvo

Ovo drvo i njegovo šuštanje,
tamna šuma zovova,
krikova,
jede mračno srce noći.

Sirće i mleko, nebo, more,
gusta masa nebesa,
sve pospešuje to drhtanje,
skriveno u gustom srcu senke.

Srce koje puca, tvrda zvezda
što se raspolućuje i na nebu pline,
bistro nebo što se cepa
na zvučni zov sunca,
isti zvuk proizvode, isti zvuk proizvode,
kao noć i drvo u središtu vetra.

Antonen Arto
 
U staklenu zoru palu u prašinu,
Plivao sam što dalje ka pustim mestima da bih slobodno jaukao.
Ptico nataložena u grudima što ti ponestaje vazduha,
Radnice popodne na tudjem balkonu,
Već dvadeset godina moj pokojni otac ne popravlja telefon,
Već dvadeset godina on je mrtav bez ikakvih isprava.
O koliko ćemo užasno biti razdvojeni i paralelni,
O koliko ćemo biti sami u svojim grobovima.
 
Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.

Tašte su suze, a jadikovke
ublažiti neće gorki san.

Podaj se pjanom vetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije
za let si, dušo, stvorena.

Za zemlju nije, za pokoj nije
cvet što nema korena.

Tin Ujević "Igračka vetrova"
 
Udaljeni koraci

Moj otac spava. Njegovo veličnstveno lice
ima oblik blagog srca,
sada je tako blag...
ako ima u njemu nečeg gorkog, onda sam to ja.

U domu je samotno; šapću se molitve
i danas nema vijesti od djece.
Moj se otac budi, osluškuje
bjekstvo u Egipat, zaostalo zbogom.
Sada je tako blizu;
ako ima u njemu nečeg dalekog, onda sam to ja.

A moja mati šeta tamo po baštama,
uživajući u mirisu bez mirisa.
Sada je tako nježna,
tako laka, tako posebna, tako mila.

U domu je samotno, bez gužve,
bez vijesti, bez zelenila, bez djetinjstva.
I ako ima nečeg slomljenog u ovoj večeri,
nečeg što se spušta i što škripi,
to su dva puta stara i bijela, kriva.
Po njima moje srce pješke hodi.

Sesar Valjeho
 
Oni što čekaju

Svako smrt dok svoju čeka,
Obavlja i posla neka:
Neko radi u dućanu,
Neko pljačka pak u stanu,
Neko voli alkohol,
Neko pak da čini bol.

Nekome je posao
Ljudima da pravi zlo.

Neko pak moralu uči –
(Time koga stigne muči).

Jedan vodi preduzeće,
Drugi pare prima veće.
Da ne pominjem i one
Koji golubove gone.

Ova voli ples i slavlja,
Ona ruž na usne stavlja.
Neko pak za novac hud
Uči sebe šta je blud.

Ured, brojevi, računi –
Tu su ljudi posla puni…
Dosadno je čekat kraj,
Nečim vreme zavaraj!

Jevgenij Kropivnicki
 
ma li ljubav granice i pravila?
Jagoda Kecman


Nekoga da joj kaže kad je kraj i - dosta!
Njoj, koja čista je darovana sreća!
I gde je granica toga prelepog osećaja
Pripadnosti, potrebe i buđenja
Što gura um i razum,
Ljubeći nesebično i bezglavo,
A ponekad plaćajući i dušom i glavom!
I gde je granica te slatke groznice
Što slama obzir i greje želje,
Izvora radosti vezanog uz stalno veselje?
Prkosna, neograđena i slobodna,
Često nerazumno trošena,
A lako osećajima nošena.
Strašću se veže,
Nežnošću ljubi,
Poverenjem čuva.
I gde je granica ljubavi?
U veri,
Inatu,
Boli
I neveri?
Ili strahu od istine,
I ugaslom, praznom oku?
Granica ljubavi deo je svesti
Kad boli ono što voliš više od svega!
I gde, zbog sudbine želiš nestati,
Mrzeći zbilju i sutra,
Bežeći željom u neka nova,
Prazna
Buduća jutra.
I granica ljubavi je u duši,
U nama!
Ona se u istini,
Trenom sama od sebe
I bez nas ruši i slama!
 
Takva sam kakva sam.
Bas takva sam stvorena.
Kad imam zelju da se smejem,
Smejem se grohotom.
Volim onog ko me voli.
Pa zar sam za to kriva?
Sto nije uvek isti onaj koga volim.

Takva sam kakva sam.
Bas takva sam stvorena.
Pa sta sad hocete?!
Sta hocete od mene?!

Stvorena sam da se dopadam
I tu se nista ne moze izmeniti.
Potpetica mi je suvise visoka,
Struk mi je suvise vitak,
A grudi suvise cvrste.
I koluti pod ocima suvise modri.

A onda i zatim
Takva sam kakva sam!
Dopadam se onome kome se dopadam.
I sta se to vas tice?!
Ono sto mi se dogodilo…
Da, ja sam volela nekoga.
Nekoga ko me je voleo.
Kao deca sto se medju sobom vole
I znaju prosto da vole,
Da vole, vole, vole…

I zasto me onda ispitivati?!
Ja sam ovde samo da vam se dopadam
I nista se tu ne moze izmeniti!

Žak Prever "Takva sam, kakva sam"
 
Primetio sam odavno da ima mnogo sjajnih, nagradjivanih i poštovanih savremenih pesnika u USA koja je ipak ozbiljna država i poeziju uprkos manjoj čitanosti drži na položaju koji joj pripada. Mada se tamo i romani drugačije konzumiraju. Nažalost većina tih pesnika ovde nije prevedena jer mi i nemamo zdravu poetsku scenu nego se uvek ide ili na neke bunkere tradicionalne u tonu Bećkovića i sličnih, ili na urbanu poetiku gde što se više ogoliš i šokiraš dobiješ više čitalaca tipa Milena Marković i Draško Sikimić. U Sloveniji to npr. nije tako, dovoljan su dokaz Aleš Debeljak, Maja Haderlap i mnogi drugi, ali su oni naslonjeni na Austriju više nego na bivšu kasabnu Jugu pa otud i ta pojava, uvek su bili zasebna priča i to se najbolje vidi po ekonomiji i psihičkom zdravlju, koliko se bolje živi.

Evo preveo sam, naravno uz pomoć online translatora pa nakon toga usavršio, pesmu jednog od jačih savremenih američkih pesnika Arthura Szea (mada ima i mladjih), potrudio sam se jer zapravo volim da čitam poeziju pa sam random preveo ovu pesmu.

Spavači

Kolibri sa crnom bradom sleće
na metalnu žicu i odmara se pet sekundi;
pet sekundi pijanista spušta glavu
i odmara ruke na ključevima;

čovek se kupa tamo gde voda za navodnjavanje
formira bazen pre nego što se slije u reku;
mehaničar odvrće utikač, i motorno ulje
otiče u kantu; u pet sekundi.

Osećam pepermint kroz otvoren prozor,
setite se gde vam je divlji list okrznuo kožu;
ovde dodir dolazi pre vidika; držeći te.
Sećam se, preko kanala, zvukova ljudi

što polažu sipe na led sa prvim svetlom;
a pre prvog svetla, fizičkog kontakta,
naša srca kucaju, lupkanje devojačke kiše
po krovu; dok kolibri

nestaje iz vidokruga, zupčanici sata prepliću
se različitim brzinama; čujemo niz ostinato
nota koje nisu vezane za težinu naših tela
na zemlji.

Arthur Sze
 
Američki sonet za mog prošlog i budućeg ubicu (zatvaram te u američki sonet koji je delom i zatvor)

Zaključavam te u američki sonet koji je delom zatvor,
delom panični orman, mala soba u plamenom ovijenoj kući.
Zaključavam te u obliku koji je delom muzička kutija, delom
meat-grinder da odvoji pesmu ptice od kosti.
Zatvaram tvoju personu u zahvat rukom koji izaziva san,
dok tvoje lepše verzije posmatraju sa tribina.
Pravim od tebe teretanu i vranu ovde. Kao vrana
prolaziš kroz prelepu katarzu, zarobljena jedne noći
u senci teretane. Kao teretana, osećaj izmeta vrane
koji pada na tvoje podove nije mnogo različit od zvezda
što padaju sa pep-rally plakata na tvojim zidovima.
Pravim ti kutiju tame sa pticom u srcu.
Voltas akustike, instinkta i metafore. To nije dovoljno
da te volim. Nije dovoljno ni da poželim da te uništim.

Terrance Hayes
 
Poslednja izmena:
Volela bih da mogu
da ti dotaknem lice...
Da te usnama svojim
toplo osetim žudim...
Da talasava vatra
u dubinama mojim
kroz dodir izroni negde
gde skupa s tobom postojim...
I da svojom toplinom
i tvoju vatru budim...

Negde u odbljesku zlata
moj dah se meša s tvojim.
Kroz neke žućkaste niti
osećam tvoju kosu.
Dok modro, kasno veče
tvoje mi telo krije,
počinjem da postojim
kroz zlato koje se prosu.

I nije sve ovo varka.
Ja sam ti dala sebe,
svu plam što iz mene lije,
vrelinu svakog mog kutka...
I nije mi više bitno
da li sam ja još ja
ili postojim kroz tebe
dok je tog večnog trenutka...

Moj požar obojen žutim...
Znam da do tebe stiže...
jer s tvojim plamenom sluti,

zašto mi nisi bliže...?


Dragana Konstantinović
 
KO ZNA!

Da l' živim il' sam prošao?
U jedan suton sam došao,
i svu noć, evo, bdim.

I slušam: — (Je li to Bog
na uho meni šanuo,
il', davno mrtav snim?)
"U radost srca tvog
ja nisam sreću kanuo."

Znam: mutan sjaj je svanuo
na čelu dana mog.
I drugi nije došao.

Da l' živim il' sam prošao?

Velimir Živojininović -Massuka
 
Gordana Borijančević
Moj Zakonik

I da se ne diše
Mora pesma da se piše
Zlato jeseni da se popiše
Svaki listak da se zapiše
Pismeno bezmerno da se napiše
Na koru breze i na oraha lepeze
Stihove Ljubav da ispiše.
Tankovijasti monah Žitije Svetog Lana
da prepiše.
Da se ljubi i piše
Da se voli i uzdiše
Da iguman iz Rusika
Rusko venčanje blagopiše
Da se svaki bez duše
Iz ljudi ispiše
Da će se susresti s Nasušnom
Sušti pred Bogom da potpiše
Da mi Sveti Sava
Dane bez pesme - otpiše
Greh Lautanov
svaki - meni da se pripiše.
 
Na dodir

Sad me boli samo na dodir
kad slučajno okrznem
to mesto
odavno načeto
podrugljivim osmesima
što prže
mladu kožu
koja se tek stvara

Previjala sam zavojima
i gazama
natopljenim
tvojom ljubavlju
nekim rečima topline
i davanjem onog što imam
i mogu

Mislila sam,
da su samo ožiljci ostali
a ne rana
ispod blede kraste

A onda
kad se raskrvarim
i posečem
na oštricu
tuđeg mišljenja

Shvatim
da se samo zavaravam

Znam,
nikad se nije formirao
debeli sloj
sigurnosti
u tom svetu koji
ne prihvatam kao svoj

Aleksandra Leković
 
Savremeni USA pesnik Gregory Pardlo, pesma iz Pulicerom nagradjene zbirke Digest u mom prevodu (naravno uz malu ali neophodnu pomoć online translatora).

Prah krede u vazduhu

Naš heroj objašnjava koji se redovi ponašaju
poput talasa; takodje se ponašaju kao čestice
zavisno od prisustva posmatrača, tržišta
obožavalaca itd. Razmisli o prosijanom
pesku u kom monasi sa Tibeta provode
mesece da u par minuta smute svoj napad
na nostalgiju. Razmisli o mlečnim putevima
na plafonu koji je oštetila voda. Modul ’Apollo’
na komodi i magleni prsten, sav mutan tamo
gde je majka pokušala da obriše psovke na zidu.
Iza njih, zamisli konzervu ’Krilona’ u obliku broda
sa propelerom ispletenim gumenom trakom i
užetom povučenim ka krvarenju iz nosa u tami
nebeske kapuljače. Bočica spreja će označiti
orošeni krov zemlje sinestetičkim zvezdama,
penušavim ožiljcima što udaraju u plavetnilo
i tope se kao šlag u suton, ostatak svetlosti na
periferiji. Krilato seme što dolazi od srebrnog
drveća javora i pred nogama neobrijanih šerifa
nudi pesnice pune detinjeg daha. Osmehuju se,
oni, sa cigaretama koje brane prodor. Odmetnute
linije oslobadjaju krvožedne pse, tresu težinu
neobučenih, golih očiju. Kad neki od redova probaju
da proture sebe kao boju iza boje sa kojom su
pristigli, naš heroj ne pokušava ništa. Kad naredi
da se redovi rasture, udar megafona jednog od
šerifa masu pretvara u kišu perja
 
Spasenje

umirem po navici i
plačem po sluhu


César Vallejo

Ovaj povratak nije bio obavezan
pa ipak
ruka pronalazi svoju žlicu
korak svoju popločanu stazu
srce svoje drvene otkucaje
zagrljaj svoje ruke ili struk
pitanje svog nekoga
oči svoj horizont
obraz poljubac ili izmaglicu
ponos svoje slatke temelje
koža svoju jesen
sjećanje svoje konačno lice
gorčina svoj omotač
sat svoju ranojutarnju požudu
bol nezaborav i maglu
nepce svoje grožđe
pohvala svoju propast
nostalgija svoje odmorište

hoću reći
oprosti Vallejo
opet sam ovdje
živim po navici
i slavim po sluhu

Mario Benedetti

Prevod: Damir Šodan i Mehmed Begić
 
TROŠNOST

Trošnost , u kojoj dogorevam
sa ćutanjem posmatraš kletim,
ti si kamenit - a ja pevam.
Ti si spomenik - a ja letim.

I najlepši je maj procvali. -
Ništavan pred večnošću svakom.

Ali ja sam ptica - i ne žali,
što podležem zakonu lakom.

MARINA CVETAJEVA
 
Requiem

Dušo, ne zaboravi,
Dušo, ne zaboravi mrtve!

Gledaj, oni te oblijeću,
Užasnuti, ostavljeni;
I u svetome žaru,
Koji siromašnima ljubav potiče,
Opet stanu disati i zgriju se
I uživaju posljednji puta
Svoj život koji se gasi.

Dušo, ne zaboravi,
Dušo, ne zaboravi mrtve!

Gledaj, oni te oblijeću,
Užasnuti, ostavljeni,
I kada ih zanemariš i odgurneš,
Protrnu do na dno bića.
Tada ih pograbi oluja noći
Kojoj su, zgrčivši se u sebi,
Prkosili u krilu ljubavi,
I tjera ih žestinom
Preko beskrajne pustinje,
Gdje više života nema, samo borba
Oslobođenih snaga
Za obnovljeno bivstvo.

Dušo, ne zaboravi,
Dušo, ne zaboravi mrtve!

Fridrih Hebel
 
ODAKLE MENI

Odakle meni u dzepu vetar
Koji je mrsio tvoju kosu
Nekoliko kamencica
Koje si bacala iza sebe
Govoreci da ces tako lakse naci
U povratku put do kuce
A vrapci ih nece pojesti

Odakle meni mali komad papira
Na kome si napisala
Volim te
I tvoja slika
Iz vremena kada si volela da gledas
Kako opada lisce
Kada si volela da gazis po njemu

Odakle meni u kutiji od sibica
Malo peska sa zamka
Koji si sama sagradila
I u kome sam te Princezo
Poljupcem probudio iz sna

Odakle meni snovi puni tvojih reci
I gomile recenica
Koje ti pricas samo meni

Odakle meni to da nikada ne kasnim
Na sastanke sa tobom
Jer ti uvek dolazis ranije
Odakle meni glupa navika
Da ti nikada ne kazem
Ja te volim
Samo zbog toga sto znam da znas
A meni je tesko da te reci izgovorim

Odakle meni devojka
Koja se osmehne uvek kada me vidi
I kaze mi samo jedno cao
Koje znaci i volim te
I drago mi je sto si tu
I poljubi me
I budi blizu mene
I lepo je sto si bas ti moj
Odakle meni sanjalica
Odakle meni neko ko ne ume da svira
Ali ciji je svaki pokret
Cija je svaka rec pesma
Odakle meni ti?


M. Marinovic
 
STARE DUŠE NE STARE

Ima nas,
zovu nas stare duše,
i kao takve odlučile smo
ne pripadati svetu koji
nežnost doživljava kao slabost,
hiperemotivnost kao potrebitost,
ljubaznost kao mlakost,

mi doista jesmo neka nova,
usred gradskoga asfalta tek iznikla,
mokra Amazonska prašuma,
nedodirljiva i kišom suza okupana,
i u noći tamnoga Meseca,
umemo videti dalje
od sebe i od njih samih,
kilometrima dalje od isplaniranog
divljenja i prešutnog prezira,
dalje od svega vidljivoga i nevidljivoga,
vrag će ga znati od čega još dalje,

no, jedino prokletstvo s kojim mi,
stare duše, svakodnevno živimo,
a što čak ni sa svojim najbližima
podeliti ne možemo,
gubici su koje tako
intenzivno osećamo,
duboko, i znatno prije nego
što nam se uistinu dogode,
kao da ih plimom prizivamo,
u konačnici istom silinom
i istim valom kao i,
slatke pobede.



Ingrid Divković
 
Jedan novembar

Studen.Duboka noć.
Zdaleka prozori kuća svetle.
Svetlost se stazama toči
Ko mnogo tihih sreća
Vezenih na platnu noći.
Vidim kako je dobro
Imati noćas svoj kut,
Sporo i bez svrhe idem,
Gola mi stabla beleže put.
O dobri ljudi, gorko je meni
Kad bljeste oči vaših sreća
Na moje mrtvo polje,
Pa ipak sumnjam i ne znam ni noćas
Ni šta je dobro, ni šta je bolje.
Sam svojim dahom grejem smrzle ruke
I slušam kako vreme neumorno
Okreće točak, večno i sumorno,
Svetlost i tamu hiteć da sjedini,
I pređe pokrov, velik i jedini,
Za moju sumnju i za vašu veru,
Za vašu sreću, kao i za moj bol.

Ivo Andrić
 
PROLJETNA

Šúme zlatolistne šùme
Naših prostora

Dodirom sjećanje mrvim
tame zastora
struje mi čelom

Zaboravim
Pa me često i nema
predjelom živih

Lutam ti tišinom
između zjenica
Mrak koji mi izdaju sprema
poznaješ

I misao voštanu
koja mi izmiče
nekud u srž koštanu Sunca

Ostaješ
Pjesma koja me pretiče
San koji mi java bunca

Ono Nježno
Ono Pamučasto
Ono Snježno
Slovo koje me traži

Sviće nam tiha noć
Živopišeš mi se
ponovo
u opisu svoda

A neba mi nedostaje
i u slivovima voda
je odviše bučna i ne staje
odviše mutna
za bistrinu kojoj idem prema

Lutam ti između zjenica
kada me nema
A izgubljen sam često

Ulicama naših sloboda
žile te moje
i svako mjesto
gdje stojim
dozivaju

Kad pijani kilometri zjape i
zijevaju
između moje i tvoje
Noći

O nadam se neće nikada proći

Šüme zlatolistne
Naših prostora

Mirisom soli
Dremaju pospana mora

I vòde linijom vöde
Suton u čunu
zraci od meda

Želim da te moje riječi srode
s prirodom svjetla
bez nekog posebnog reda

Silinom kiša
februarskih

Metaforom od vjetra i pliša

Zora je dotakla krovove kuća
i Dan je zasijao u cvjetovima

Naš stan je običan
Među svjetovima
koliko može biti
običan život
sa Suncem

Tijesan i komičan
Je govor
za naša
Ćutanja

Naši su pogledi
izmaštana
šaputanja

I ptice
nebima naših
sanjivih lutanja
su papirne barke

Zbog srca
koje će postati metak
Zbog tvoje usne od Sunca
Zbog bajke

Smjelošću
koju sebi nisam priznavao

Pred krugom bilja i ljudi
i života kojeg sam poznavao
Proklamujem tvojom skicom
Manifest proljeća

April se propinje
Na krune cvijeća
I Lelujave
od pregršti omanjih sreća ulice
Nebom opisuju metež kružnice
Kao u zbjegu laste

Čujete li ih
riječi
beskućnice
Koje mi duša raste
Čujete li
Proljeće kao
Bruj u lišću
I Simfoniju pora

Dok
Šúme zlatolistne šùme
Naših prostora

I vòde linijom vöde
Jutro u čunu
zraci od meda

Želim da te moje riječi srode
s prirodom svjetla
bez nekog posebnog reda


autor: Aleksandar Vuković
 
I am a wild woman
I know, inspite of myself
and in spite of what I've been told
that there's beauty in every age
no matter how old

I am a wild woman
I've learned what it means to be a life bearer
to bear children
to create art
to plant seeds of love

I am a wild woman
from the depths of the dirt underneath my fingernails
to the height of my very soul
I am one with the Earth
the winds from the four directions whisper through my skin

I am a wild woman
and the spirit of every wild woman coalesces in me
for we are each wild women
and we are all the spirit of the wild woman
I will follow the voice in my heart

I am a wild woman
I sing from my heart
I dance with the stars
I howl at the moon
I love uncontrollably

I am a wild woman
from the deepest, darkest, most sacred part of me
I am fearless
I cry in strength
I open my arms to the sky and welcome the rain

I am a wild woman
I nurture, love and protect
I stand, strongly, silently, sweetly for my brothers
I walk dutifully, prayerfully, joyfully upon the mother
and I will not be stopped

I am a wild woman.

I AM A WILD WOMAN ( Melissa Clary)
 
OSLUŠKIVANJE U ŠKOLJCI

Nisam te počeo viđati a ti si bila zora
Ništa nije bilo otkriveno
Sve barke su se njihale na obali
Razvezujući tanke vrpce (ti znaš) na onim kutijama
ušećerenih badema
Ružičastih i belih između kojih prolazi jedna
srebrna lađica
A ja sam te nazvao
Zorom drhteći

Deset godina potom
Otkrivam te opet u jednom tropskom cvetu
Koji se otvara u ponoć
Jedan jedini snežni kristal koji bi prelio kupu
tvoje dve ruke
Zovu ga na Martiniku balskim cvetom

On i ti delite tajanstvo postojanja
Prvo zrno rose što kudikamo premašuje sve druge
Ludo obojen dugom sadržeći sve

Sad vidim to šta mi je skriveno zauvek
Kad spavaš na proplanku svojih ruku
pod leptirima tvoje kose

I kad se opet rađaš iz feniksa svog vrela
U metvici sećanja
Zagonetnoga prelevanja sličnosti u jednom
ogledalu bez dna
Izmigoljivši iz onog što će se videti tek jednom

U mome srcu sva krila mlečike
Utovaruju sve što si mi rekla

Nosiš letnju haljinu koju ne prepoznaješ kao svoju
Gotovo nestvarna ona je ozvezdana u svim smerovima
Magnetima u vidu potkovice lepe crvene minijum boje
S plavim nogama

Andre Breton
 

Slične teme


Back
Top