Najdraži stih

Cvrkut vrapca koji pod strehom odzvanja,
svetlucavi Mesec, nebo boje mleka,
skladni šumor lišća, šaputanje granja
sasvim su potrli lik i krik čoveka.

Sa usnama tužno-rujnim tad izađe
ona, slična svetu bolnom, plemenitom,
ukleta ko Ulis i sustale lađe,
gorda kao Prijam, pogubljen sa svitom.

Dođe i tog časa cvrkut što odzvanja,
Mesec u nebesa uronjen daleka,
šum lišća i duga tugovanka granja
pretvoriše se u lik i krik čoveka.

Vilijam B. Jits
 
Nemoc svemoci

Posmatram svet kako uvis stremi
I onaj sto ga stvori mora da zanemi,
Posmatram coveka, njegov je to svet,
Orao klikce "Zaustavite taj let. "
I gavran s crnom slutnjom
Motri ljudski drum
Nad kojim se leluja rastoceni um.

Nebesa se tresu, nove stizu munje.
I svetvorac trazi spasonosno zbunje
Covekovoj moci ne vidi se kraj,
Ali se vidi kako promasuje raj;
Sta je iza raja?- vidim vecnu tminu
po zakonu moci biramo prazninu.

Jagoš Đuretić
 
Ranije smo se svađali

Ranije smo se svađali, ne iz milosti
prema primirju koje će poslije doći.

Sad se ne svađamo-
znači i ne mirimo se.

I žalimo zbog toga, ali bez ikakve smo
moći.

Želeći sve češće i češće i češće
ponavljanje sumnji i muka,
mi ispuštamo neke riječi
kao čaše
iz namjerno olabavljenih ruku.

Ali ni tuga
ni suze
ni saučešće-
tek voda iz tih parčadi se cijedi.

Što je razbijeno slučajno-
to vodi do sreće.

Što je namjerno slomljeno-
to nikom ne vrijedi.

Jevgenij Jevtušenko
 
Zar si od mene tražila slatke stihove

Zar si od mene tražila slatke stihove?
Zar ti se čini da je ovo, što do sada pjevah,
toliko teško slijediti i teško razumjeti?
Zato što ni dosad nisam pjevao
da me ti slijediš i razumijes-neću ni sada;
što su, uostalom, takvima kao ti, pjesnici k’o ja?
-ostavi zato moja djela,
I uljujkuj se onim što možeš razumjeti;
Jer ja nikog ne uljujkujem-
i ti me nikada nećeš razumjeti.

Volt Vitman
 
Usuđuješ li se sad, o, dušo

Usuđuješ li se sad, o, dušo,
Krenuti sa mnom ka neznanu kraju,
Gdje tlo nije za stope ni staze da se slijede?

Nema mape ondje, ni vodiča,
Ni glasnoga zvuka, ni dodir ljudske ruke,
Ni lica ocvale puti, ni usana, očiju nema u toj
zemlji.

Ja ne znam ju, dušo,
Niti ju ti znaš, sve je prazno pred nama,
Sve čeka nedosanjano u tom kraju u toj nedostižnoj
zemlji.

Sve dok spone ne popuste,
Sve sem vječnih spona, Vremena i Prostora,
Ni mrak, teža, ćutila, ni bilo kakve međe da nas
omeđuju.

A onda izbijamo van, plovimo
U Vremenu i Prostoru, O, dušo, pripravni za njih,
Jednaki, spremni konačno (O, radosti! O,plodovlje
svega!) njih da ispunimo,
O, dušo.

Volt Vitman
 
Gluva za brižnosti

Gluva za brižnosti
I nežnosti
Što mi poklanjaju
Sanjam crveno drvo
Neko rumeno nebo
U praskozorje
Zagrljena tuđom rukom
ostah u travi
kojom ti svakog jutra prošetaš
Ne primetivši me

Jasna Đurđić
 
NEMIR

Jasmini cvjetaju i baste listaju.
Prolaze behari.
O, bijelo ruho moje djevojacko,
Sto trunes pusto u staroj sehari!

U zelen cup svakog jutra
Bacam po kamicak
I tako brojim dane iscekujuc' tebe,
O dragi, tugo moja ranjena!
Suzama zalivam djerdjef,
A katmer i jasmini venu u avljiji nasoj.

I jeseni venu, i zime dolaze,
I puste duge noci jezde bijelim ravnima.
Budim se.

Vrisnem iza sna k'o preplasena ptica:
- Ko kuca zvekirom na vrata!
- O nije nista, nista -
To moje srce bije
I dolje u aharu zveci
Lanac nasega ata.


Hamza Humo
 
16. MAJA 1973. GODINE

Jedan od mnogih datuma,
koji mi više ništa ne govore.

Dokle sam tog dana išla,
šta sam radila – ne znam.

Da je u blizini izvršen zločin
– ne bih imala alibi.

Sunce je sijalo i zašlo
za mene neopaženo.
zemlja se okrenula
bez opaske u notesu.

Lakše bi mi bilo da mislim,
da sam na kratko umrla,
nego da ništa ne pamtim,
iako sam neprekidno živela.

Uostalom nisam bila duh,
disala sam, jela,
pravila korake,
koji su se čuli,
tragovi mojih prstiju
morali su ostati na kvakama.

Odražavala sam se u ogledalu.
Nosila sam nešto u nekoj boji.
Sigurno me nekoliko ljudi videlo.

Možda sam tog dana
našla ranije izgubljenu stvar.
Možda sam izgubila kasnije nađenu.

Ispunjavali me osećaji i utisci.
danas sve to
kao tačkice u zagradi.

Gde sam se zavukla,
gde sklonila-
čak nije rđav štos
samoj sebi skloniti se sa očiju.

Pretresam pamćenje-
možda će se nešto u njegovom granju
pre više godina uspavano
s bukom podići.

Neće.
Sigurno je da previše zahtevam,
makar jedan jedini sekund.

Vislava Šimborska
 
Samoglasnici

A crno, E belo, I rujno, O plavo,
U zeleno: tajna rođenja vam tu je:
A, crn kosmat pojas muha što blistavo
Nad svirepim smradom kupe se i zuje,

Zatoni sene: – E, koplja gordih santi,
Belina čadora, cveće zanjihano;
I, krv ispljunuta, smeh što gnevno plamti
Na usnama lepim, u kajanju pjanom;

U, drhtanje kružno božanstvenih mora,
Spokoj pašnjaka i stada, spokoj bora
Koje alhemijom stiču učenjaci;

O, vrhovna Truba, puna cike lude,
Mir kojim Anđeli i svetovi blude,
– Omega, Očiju silnih modri zraci!

Artur Rembo
 
ZALJUBLJEN U LJUBAV

Volio sam je..
kao travu
i kao jesenje,
k’o trstiku i kanarinca,
k’o uspavanku
i majčino buđenje.
Zaljubio sam se u nju,
u malu djevojku,
u njezine prstiće nemoćne
u struk kostelje moje
zelene.

Volio sam je,
vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.
Nju, u čijim se kosama
migoljila magla,
nju, čiji je vrat
skladni snop žita,
čiji je hod
šetnja paprati.

Nazivao sam je
vidrom i lasicom,
rijekom i pašnjakom,
srnom
i janjetom.

Jer se svlačila k’o zora,
jer se podavala kao svijeća
i otimala
kao živica.

Volio sam je kao ženu,
Kao dijete,
volio sam je kao mir
i kao povratak;
nju, vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.

Tražiti te, ne znači živjeti,
već - slijep moliti gluhe ove predjele
da se tobom napune.

Vidjeti te ne znači umirati,
već - hrvati se sa sjenama mutnoga sna
u kome ti iščezavaš.

Imati te, ne znači hraniti se,
već - gladnim grlom tamaniti voće
i žednim grudima presušivati izvore.

Izgubiti te, ne znači osiromašiti,
već - strahovati od pustoši i
naslućivati bijedu
koju za sobom ostavljaš.


Josip Pupačić
 
Preteća pesma

Za NJ. S.

Bivši sportski heroj ide kroz letnju noć
Navukao je golmanske rukavice
poprskane su povraćkom

Na prigradskom raskršću gleda on u ponoćnu izmaglicu
raspeće na vrhu brda
i oslanja se na njega kao
kad se na krovu smrzavao sa svojim školskim razredom
a njegov najboqi drug ga je još i fotografisao

Kao i tada tapše šakama i smeška se senilno
premda je letnja noć mlaka
i niko ga više ne fotografiše

Noć je, odjekuju skijaške cokule u kabini na žičari
Potok šumori duboko ispod leda
i guja iz žbuna ribizle ulazi
tom suvišnome ispod pantalona smokinga

Bio je službenik Centralne štedionice –
još kao dete srastao sa daskama
koje ga više ne nadopunjuju
– još tada su plesali vilinkonjici iznad planinskih pojilišta
u kojima voda nije za piće

Ostariti
a da sto preda mnom blista
i na njemu zakrivnjena kašika

Peter Handke
 
JA, KAMEN

Kada bih ja, kamen,
našao onu kojoj ću da budem staklo,
da kroz mene gleda u svijet,
i na meni da ostavlja svoj dah,
na kome ću da pišem njeno ime,
i crtam svoj osmjeh.
Kada bih ja, kamen, našao onu,
Pred kojom smijem biti
drhtav i lomljiv,
providan i zamagljen (tajnovit),
prljav i čist,
i kada bih ja, staklo
mogao da,
nikada više,
ne moram da budem kamen.


Draško Sikimić

 
LJILJANI OD SNA

Između ljiljana od sna
Napreže se budnoga korak.
Kad bi brojku znao on
Slovo promućurno
Mogao bi oblačini
Kišu da naredi.
Suvorožje jednoroga.
Zasmejane zverke suvi rože
Nabadaš li zaljubljenima
Tužne ceduljice.
O, njihovih dana prošnje nabrzo.
To dolaženje i odlaženje
Između ljiljana od sna.

Smeh je to nečji duboko pod snegom.
Jer na proplanku
Kroz promenljive razmake
Između spavača
Užurbano pesak sipi.
O, ovozemaljska zlovoljo stara,
Kad se pokrene mrtvac.
Beše jedan stvor zverinji, bila zvezda
Što ovako žalujući govorahu.
Bile jedne tanke sanke, nad kristalom,
Lepotanke, u njih seta upregnuta.
Smeh to je nečiji duboko pod snegom.

Venerina krv kupljiva u tabletama sivim.
Mršavušne zvezde
Proganjaju pesnici.
O, povici ovi u snegu
Prstenje od zlata i vapaja.
Tačka
U krajoliku od rožine.
Jedno dete se probudilo od toga
Videlo je kroz šavove noći
Žurbom zasopljeno
Vreme.
Venerina krv kupljiva u tabletama sivim.

Ginter Gras
 
Oslušni, srce moje, i poslušaj šta govorim

…Oslušni, srce moje, i poslušaj šta govorim:
Duša mi bješe moćno stablo čije korijenje seže u dubine
zemlje, a grane mu se izvijaju prema beskraju.
Duša mi procvjeta u proljeće, plodove dade u ljeto, a
kada jesen dodje sakupih plodove u srebrne posude i stavih
ih na raskrsnicu. Prolaznici su ih uzimali, jeli i svojim putem
nastavljali.
Kada jesen minu, kada se njeni kliktaji u plač i jadikovku
pretvoriše, u posudama vidjeh samo jedan plod koji ljudi
meni ostaviše. Ja ga uzeh i vidjeh da je nesnošljivo gorak,
kiseo kao zeleno groždje, te rekoh svojoj duši:
Teško meni. Ljudima sam u usta stavio prokletstvo i u
utrobe neprijateljstvo. Šta si, dušo, učinila sa slašću koju si
korijenjem sisala iz dubine zemlje, šta si učinila sa mirisom
koji su tvoje grane upijale iz sunčeve svjetlosti?
Potom isčupah moćno stablo svoje duše.
Isčupah ga zajedno sa korijenom iz zemlje iz koje je raslo
i iz koje se hranilo. Isčupah ga iz prošlosti i oduzeh mu
sjećanje na hiljadu proljeća i hiljadu jeseni. Zatim posadih
stablo svoje duše na drugo mjesto.
Zasadih ga u polje daleko od staza vremena. I bdio sam
nad njim govoreći: Bdijenje nas približava zvijezdama.
Zalijevao sam ga krvlju i suzama govoreći: U krvi ima mirisa i
u suzama slasti.
A kada dodje proljeće, moja duša ponovo procvjeta i u
ljeto plodove dade. U jesen sakupih zrele plodove u zlatne
posude i stavih ih na raskrsnicu. Ljudi su prolazili, sami ili u
grupama, ali niko ne pruži ruku da uzme iz mojih posuda.
Uzeh i pojedoh jedan plod te osjetih da je sladak poput
meda, ukusan kao rajsko vrelo, prijatan kao vavilonsko
vino, mirisan kao dah jasmina. Tada uskliknuh:
Ljudi ne žele da kušaju blagoslov, niti istinu, jer blagoslov
je plod suza , a istina je plod krvi!
Zatim sjedoh u sjenku stabla svoje osamljene duše, u
polju daleko od staza vremena.
Ćuti, srce moje, do jutra.
Ćuti, jer se zrak zasitio odvratnim mirisima
i tvoj dah neće da kuša....

Halil Džubran
 

Milena Nikolić:

Trebao mi je neko ko će podneti mene celu


Trebao mi je ne samo tih dana, nego čitavog života neko ko će podneti moju prejaku kafu moj presladak kolač moja tuširanja pretoplom vodom Neko ko će podneti sva moja preterivanja u osećanjima jelu piću sunčanju smejanju plakanju Neko ko će podneti mene celu svu van granica normale večno na ivici Mene previše glasnu i mene bez ijedne reči Mene sa neurednom punđom u prastaroj dukserici i mene sa crvenim karminom na visokim štiklama Mene raspevanu, euforičnu i mene ogorčenu na svet Mene sa Bećkovićem u krilu i mene sa The Weeknd-om na radiju A bilo je apsurdno tražiti to od nekoga I niko nije podneo mene kapricioznu nestalnu varljivu odanu jedino sebi svojim hirovima svojim strastima svojim ciljevima I uvek su se mrštili na moje kasne izlaske na moje razuzdano plesanje na moju treću čašu crnog vina I uvek im je smetalo to kako olako volim ljubim i odlazim i kako kada odem ni pedalj mene ne nalaze ni u jednoj sledećoj.
 
ElwhB0QXgAMfA2j.jpg
 

Sara Knežević: Šta ako me tog jutra poželiš

šta ako me tog jutra poželiš
tu sa desne strane
dok se odmaraš
u tuđoj kosi
i pitaš se
zašto si me pustio
na kraju leta
šta ako tog jutra shvatiš
da je svaki san o meni nedosanjan
i poželiš da vodimo ljubav
bez dodira
i opijamo se
mirisom naših tela
šta ako ti bude hladno
i bude sreda
i budeš alergičan
na ljude
i komercijalu
a mene ne bude
na pragu
u tvojoj izvrnutoj košulji
sa pramenovima kose preko lica
šoljom toplog čaja u ruci
i širokog osmeha
za tebe
šta ako budeš sam
zalivao crveni suton
čašom jeftinog vina
gledajući u prazan horizont
šta ako kućica na drvetu bude dovršena
i poželiš da se volimo u njoj tada
da mi čitaš poeziju
i hraniš me medom
i cimetom
šta ako mi konačno napišeš pesmu
i kreneš da tražiš odgovore
i šta ako me nađeš
i ugledaš istim očima
dok želiš svaki delić moje kože
dok sto duhova vrišti
lud sam za tobom
vrati se
ali ti jedan kaže
nemoj
i šta ako
mi uputiš tada
stotinu lažnih osmeha
i šupljih pogleda
i pomisliš
da je možda
i ovoga puta
bolje da ćutiš.
68747470733a2f2f73332e616d617a6f6e6177732e636f6d2f776174747061642d6d656469612d736572766963652f53746f7279496d6167652f4d50723670335669494e564c73673d3d2d3438393034353132312e313466326233633839333966383836323635363438363835333136352e6a7067
 
Ljubav mi reče

Obožavam mesec.
Pričaj mi o nežnom sjaju sveće
i kako sladak je moj mesec.

Ne pričaj mi o žalosti
već o takvom blagu,
ali ako ti je nedokučivo,
onda samo ostani u tišini.

Sinoć mi je stvarnost pobegla
i prigrlio sam ludost.
Ljubav je to videla i reče mi,
Evo me!
Obriši suze, i ostani u tišini.

Rekoh joj, Ljubavi,
bojim se,
a to nisi ti.
Ljubav mi reče,
nema toga što ja nisam.
Ostani u tišini.

Na uho ću ti šaptati tajne,
a kada ih prepoznaš ti samo glavom kimni
i ostani u tišini.

A mesec duše
ukaza se na putanji moga srca.
Toliko je dragoceno to putovanje.

Rekoh… Ljubavi,
kakav je to mesec?
Ljubav mi reče,
ne trebaš se to pitati.
Ostani u tišini.

Rekoh… Ljubavi,
je li to lice anđeosko ili ljudsko?
Ljubav mi reče, ništa što bi tebi bilo poznato.
Ostani u tišini.

Rekoh, molim te objasni mi,
umreću od iščekivanja.
Ljubav mi reče,
tu sam te čekala!
Budi uvek na rubu
i ostani u tišini.
Ti u ovoj dvorani
prikaza i iluzija stanuješ,
a sada išetaj iz kuće
i ostani u tišini.

Rekoh… Ljubavi,
reci mi…
zna li Gospod da ovako
samnom postupaš?
Ljubav mi reče,
o da, On zna…
samo budi potpuno…
potpuno.. u tišini…


Rumi
 
Zvezda, Džon Kits

Zvezdo, da umem kao ti da sjam,
ali ne sam u zavodljivoj tami,
da sledim večnim okom večni plam
ko bonik kog san u prirodu mami,

da budem voda koju vuče tok
da čisti zemlju prljanu ljudima,
i gledam masku sveta novu, dok
na gorski vrh je snegom stavlja zima –

ne – još bih čvrsto, još bih bez promene
grudima drage da se svijem bliže
da je osetim, čujem kako diše,

da neumorno slast bude uz mene,
još, još da slušam te pokrete, nem
da tako večno živim -il da mrem.
 
Pesma detinjstva

Kad je dete bilo dete

hodalo je mašući rukama
želelo je da je potok reka,
reka ponornica,
a ova bara da bude more.

Kad je dete bilo dete,
nije znalo da je dete,
sve je imalo dušu,
i sve su duše bile Jedna.

Kad je dete bilo dete
nije imalo svoje mišljenje,
nije imalo navike,
često je sedelo prekrštenih nogu,
neprestano trčeći,
imalo je kovitlac u kosi,
i nije se kreveljilo pri fotografisanju.

Kad je dete bilo dete,
postavljalo je ova pitanja:
Zašto sam ja baš ja, a ne ti?
Zašto sam ovde, a ne tamo?
Kad je počelo vreme
i gde se prostor završava?
Da li je možda život pod Suncem
samo jedan san?
Nije li ono što vidim, čujem i osećam
samo odraz nekog Sveta pre ovog Sveta?
Ako znam da postoji zlo,
postoje li zaista i zli ljudi?
Kako to da JA, uopšte kao da nisam postojao
pre nego što sam postao JA,
i da jednom JA, koji sam,
više neću biti JA?

Kad je dete bilo dete,
davio ga je spanać, grašak, sutlijaš,
na pari kuvan karfiol,
a sad sve to guta,
ne samo zato što se mora.

Kad je dete bilo dete,
u tuđem se krevetu jednom probudilo,
i potom nikad prestalo.
Mnogih ljudi, tada, dobrih mu se činilo,
a danas tek par, ako je sreće.

Jasnu je sliku Raja u sebi imalo,
da li baš Raja, pita se sad?
Kad od Ništavila vizije
i danas ga strese strah.

Kad je dete bilo dete,
igralo se sa oduševljenjem,
i sad, ima isti onaj entuzijazam,
ali samo kad je posao u pitanju.

Kad je dete bilo dete,
bilo mu je dosta jabuku da jede... hleba,
pa je tako čak i sad.

Kad je dete bilo dete,
slatke bobice bi mu ispunile šaku
baš kao što to bobice čine,
pa i sad bi.
I zeleni bi mu orah gorčinom jezik natopio,
baš kao što sad natapa,
i sa svakog bi vrha planinskog,
još višem vrhu hitao,
u svakom gradu velikom,
još većem gradu klicao,
i ništa se nije promenilo.
Za trešnjama je do najviše krošnje posegao,
sa strašću koju i danas poseduje,
ali i sramežljiv pred nepoznatima,
baš kao nekad.
Prvi je sneg nestrpljiv iščekivao,
na isti način kao i danas.

Kad je dete bilo dete,
bacilo je štap kao koplje,
pravo u drvo,
gde i danas podrhtava.

Peter Handke
 
Lutam nekad..nocu,
Na svakom uglu ulice,svetiljka.
Visoko pod krosnjama uprta u zemlju..svetl
Zutom,treperavom,bolesnom svetloscu

Brojim..

Stotinu ulica,stotinu uglova..stotinu svetiljki..stotinu zivota..
Ljubim te ispod prve..ispod pedesete ti kosu mrsim.
Ispod osamdesete gledam zelenu boju noci u tvojim ocima..
Ispod stote trazim mir u tvojim rukama..tako potreban

Ali nema te..Tebe nema..

Znam..kriva sam i nisam.
Ja sam boginja svojerucnog pakla..
U kome slazem put od zutih cigli..
Trazeci hrabrost da
tvoji pokreti postanu moji
da moja zelja bude tvoja zelja
da tvoj dodir postane moj
da me imas..da te imam
bez pravila,bez razmisljanja.
da ti dam sve sto do sada nisam.
 

Slične teme


Back
Top