Najdraži stih

Ne zanima me i ne čujem.
Naglo mi je posto selektivni sluh.
Njegove reči tek reči su prikaze.
Koga se još tiče šta je reko duh.

Nemojte mi reći
kada ga u foajeu pozorišta
vidite na prvoj reprizi,
i ne prepričavajte mi
njegov komentar u pauzi,
jer ste pomislili da bi me zanimalo
Nemojte mi reći
i kada vam preporuči kafanu sa ugla,
ni slučajno- ja sam ga prvi put tamo odvela
i konobarica nam je pevala
nekakvu veselu dečju pesmu
i pokazala nam sliku od svoje ćerke
Nemojte mi reći da se kladio u put u Portugal
Dobro je, sve je dobro…
Ja to već znam i nemojte mi reći
Baš me briga, družite se sa njim po Portugalu
Pijte medicu i jabukovaču,
osvanjavajte sa njim,
prepričavajte tekstove,
srastite sa telefonskom slušalicom.
Nema i gluva-
ja ne postojim za vaše reči.
Ne govorite mi.

Ne zanima me i ne čujem.
Naglo mi je posto selektivni sluh.
Njegove reči tek reči su prikaze.
Koga se još tiče šta je reko duh.

I ne pričajte mi
da je kuća njegove porodice
i dalje na mestu.
Grad je malo oštetio crep,
ali viđaju njegove petkom
i svi su zdravo
mene sustignu u neizrečenom pozdravu
i ja tada čujem sve reči koje prepoznam
u slučajnim vašim opaskama
njegovih reči, pisama i misli
I vaša potreba da mi kažete:
gde ste ga i kad videli
kako ste ugledali njegov korak sa prozora tramvaja
kako je u lokalnom domu kulture čitao odlomke
a vi ste tražili paralele
a paralele su spavale na mom dlanu-
nije moja potreba da sve to čujem.

Ja sam nema i tvrda
kao to što spava u vašim rečima,
a što se ne da izgovoriti
a što nas dvoje stavlja sa različite strane vaše priče.

Ne zanima me i ne čujem.
Naglo mi je posto selektivni sluh.
Njegove reči tek reči su prikaze.
Koga se još tiče šta je reko duh.

Jelena Lukić- Nemojte mi reći
 
Grešio sam mnogo, i sad mi je žao
i što nisam više, i što nisam luđe
jer, samo će gresi, kada budem pao
biti samo moji - sve je drugo tuđe.

Grešio sam mnogo, učio da stradam
leteo sam iznad vaše mere stroge
grešio sam, jesam, i još ću, bar se nadam
svojim divnim grehom da usrećim mnoge.

Grešio sam, priznajem, nisam bio cveće
grešio i za vas, koji niste smeli,
pa sad deo moga greha niko neće
a ne bih ga dao - ni kad biste hteli.

Duško Trifunović -Grešio sam mnogo
 
Ako me zaboraviš

Hoću da znam jednu stvar.
Znaš kako je to,
ako gledam kristalni mesec,
crvenu granu spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano telo klade,
sve me odvodi tebi kao da je sve što postoji,
mirisi, svetlost, metali
poput malih barki što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.
E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.
Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me jer bih te ja već zaboravio.
Ako smatraš dugim i ludim
vetar zastava što prolazi kroz moj život
i odlučiš da me ostaviš na obali
srca u kome imam korena
zapamti da ću toga dana,
toga časa dići ruke
iščupati svoje korene
u potrazi za drugim tlom.
Ali ako svaki dan, svaki sat,
pristaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja,
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.
P. Neruda
 
Ko sam? Šta sam?

Ko sam? Šta sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živeo sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.
I tebe sad ljubim po navici dete,
zato što sam mnoge ljubio bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene reči.
„Draga moja“, “mila“, “znaj, doveka“
a u duši vazda ista pustoš zrači;
Ako dirneš strast u čovekovu biću
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.
Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
ti si, moja gipka, lakonoga breza,
stvorena za mene i za mnoge druge.
Ali ako tražeć neku srodnu dušu,
vezan protiv želje, utonem u seti,
nikad necu da te ljubomorom gušim,
nikad necu tebe grditi ni kleti.
Ko sam? Šta sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.

S. Jesenjin
 
Crna ruža

Razbih sjetne snove strastima i strahom
na vratima šutnje! Kako tiho cvjeta ruža
mračnog srca, opijena dahom
neviđenog jutra s onog svijeta.

Tu sam! Ali nisam ni dušom ni tijelom
već nemirom koji primih tajnim tokom.
Tko mi prekri oči neprozirnim velom
pred tom zagonetkom ponorno dubokom?

Zašto tako bije uzbuđeno bilo?
Tko će, kad zakucam, da otključa vrata?
Oh, mnogo se, mnogo, sanjalo i snilo
sini sada, zoro od srebra i zlata!

Samo jedan pogled u nebesa plava
u bistrinu rijeka što teku bez daha
šume zavičajne u kojima spava
zaljubljeni tetrijeb i košuta plaha.

Samo jedan stisak ruke zavodnice
sa rukom što skrivi krik krvave strave.
Miris njene kose! Oj, vi drage ptice
u letu!… O polja mirisna, i trave.

Samo jedna čežnja djeteta u podne,
da uhvati rukom raskošnog leptira
kor sunčanih harfa iznad zemlje rodne –
cijeli svijet i svemir u fruli pastira.

Sve to preliveno kapljom bestjelesnom,
toplijom od suze, sjajnijom od zvuka.
Pa zakucaj! Stupaj kao u snu svjesnom
u vječnost kroz vihor crnih slavoluka

Gustav Krklec
 
.......PISMO MAJCI..................................... PISMO MAJCI......Ima mnogo prevoda, a ovo je na Sojin način ( zadržavajući rimu velikana).

Jesi li živa, staričice moja?...................Sija li još dragog lica boja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.................Živ sam, lutam sve dalje i dalje
Nek' uvečer nad kolibom tvojom...........gori li oganj u sred brvnare
ona čudna svjetlost sja i dalje...............sjaj mjeseca, i on pozdrav šalje

Pišu mi da viđaju te često.....................Čujem da šećeš kroz naše mjesto
zbog mene veoma zabrinutu.................i zapitkuješ ljude na putu
i da ideš svaki čas na cestu...................pominješ sina pokazujući
u svom trošnom starinskom kaputu.......stari kovert i hartiju žutu

U sutonu plavom da te često.................U smiraj dana često ti svrati
uvijek isto priviđenje muči:....................gorak privid, gorči od žuči:
kako su u krčmi finski nož.....................da mi krvnik dušman u kafani
u srce mi zaboli u tuči...........................sa handžarom na prsima čuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!............Ne brini i ne strahuj mati!
Od utvare to ti srce zebe......................U žudnji ti jecaj pluća grebe.
Tako ipak propio se nisam...................Manje pijem, samo da te vidim
da bih umro ne vidjevši tebe................ne, neću dignut' ruku na sebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,............Ima još nježnosti, starice znaj,
i srce mi živi samo snom,.....................i želja u ranjenom srcu mom
da što prije pobjegnem od jada............da krenem ostavim pečalbu
i vratim se u naš niski dom...................svu bol da isplačem na krilu tvom.

Vratit ću se kad u našem vrtu..............Doći ću kad ruže kraj prozora
rašire se grane pune cvijeta................procvjetaju gdje sam nekad šeta'.
Samo nemoj da u ranu zoru................Obećaj da me nećeš budit rano,
budiš me k'o prije osam ljeta...............iz mog majko staroga kreveta.

Nemoj buditi odsanjane snove,...........Ne, nemoj, pusti, nek' sanjrim sne
nek' miruje ono čega ne bi:.................i svaki san da posvetim tebi:
odveć rano zamoren životom,.............krhkog zdravlja umoran od svega,
samo čemer osjećam u sebi...............nikad, nikad te ostavio ne bi.

I ne uči da se molim. Pusti!................Ja neću da klečim i molim, znaj!
Nema više vraćanja ka starom...........Pred udarcima ni pred šamarom,
Ti jedina utjeha si moja,......................eh, jedina, o, božanstvo moje,
svjetlo što mi sije istim žarom.............svjetlo, Ti, ikono pred oltarom.

Umiri se! Nemoj da te često................Ne, nemoj da ulicama lutaš
viđaju onako zabrinutu,.......................i zapitkuješ ljude na putu,
i ne idi svaki čas na cestu...................pominjući sina, pokazujući,
u svom trošnom starinskom kaputu....stari kovert i hartiju žutu?!
:sad:


..........S. Jesenjin..............................................Sojo..............

Sojo, april 2017. god.
 
Naša sumnja je svedočanstvo
naše nemoći,
dokaz da smo razumeli zakone sudbine
iako smo, ne jednom,
iskušavali svoj razum,
pa i onda kad smo otkrili
da molitva ne nalazi utočište,
niti naša tuga, u nesavršenstvu
patnje i nemoći da ljubav sačuvamo.

Ali, titraj duše se ne plaši
nemoći, ni prolaznog,
već veliča trenutak u kome smo spoznali
da pripadamo jedno drugom.

Dragan Dragojlović -Naša sumnja
 
Korak posle

Toga dana
prestala sam da prebiram po željama,
da kupujem haljine i nameštam punđu.

Toga dana
dan sam pretvorila u noć,
a noć u sate sabiranja i oduzimanja.

Nije bilo svitanja,
ni jutra nije bilo,
mrak najmračniji.

Prežalila sam
sva nespokojstva,
zaslepljenosti,
neizvesnosti,
žalosti.

Na zgarištu mladosti
Otresoh pepeo,
zacelih rane,
a ožiljke ponesoh
u doba zrelo
neka se vide,
kao šare na haljini koju sam volela.

Te noći
prestala sam da brojim godine.
(ne želim život da usitnjavam!)

Od te noći
samo dela brojim,
i žurim da stignem, da se pridignem
sa zgarišta mladosti koja mi se,neozbiljna i trapava, cereka!
(koliko je drskosti u čovekovoj mladosti!)

Samo neka mi Gospod da snage
da nikada ne budem Flaminije!
(ne želim da svirepost obeleži moju starost!
Takva slava mi ne treba!)

Hoću, kao Klemenso,
u sedamdesetoj da lovim tigrove
daleko u Indiji.
I da pevam o životu
moleći se da i smrt bude lepa.

Nada M. Uzelac
 
Био једном један чувени проповедник,
веома вешт у тумачењу светих списа.
Кад год би говорио окупљала се гомила света.
И Ђухи је хтео да га чује, па је навукао дуги плашт,
женин огртач, и неопажен ушао џамију
и сместио се с мање крцате, женске стране.
Неко је проповеднику кришом предао цедуљу
са питањем да ли длаке међу ногама
сметају при обредним молитвама.
Проповедник је јавно одговорио:
''Уколико имате дугачке длаке на тим деловима тела, онда нисте
ваљано припремљени за молитву. Можете да се
послужите воском или бријачем да уклоните те длаке.''
Радозналац се надовеза: ''А на коју дужину треба да се
скрате да би ми молитва била како ваља?''
Проповедник: ''Све док дужина није већа од ширине
зрна јечма, твоје шишање биће верски беспрекорно,
о, Питачу Многих Питања!''
Наједном Ђухи шапну
жени поред њега: ''Сестро, 'ајде види да ли су ми
длаке међу ногама прописне дужине,
да ли су угодне Богу. Опипај јесу ли у реду.''
Жена му стави руку међу ноге
И додирнувши му уд, завришта.
Проповедник рече: ''Мора да ју је моја беседа
дирнула у срце!''
:hahaha: :rotf:
(Мевлана [учитељ, господин] Џелалудин Руми: Истанчано богословско питање)
 
Jasenovi

Zamisli mladog čoveka, samog, bez ikoga.
Par kišnih kapi na staklu je trenutak
kad počinje da piskara.
Živeo je u podrumu gde su mu miševi pravili društvo.
Voleo sam njegovu srčanost.

Par vrata dalje neko je
pustao Segovijine ploče citav dan.
Nikad ne napušta sobu, i niko ga ne krivi zbog toga.
Tokom noći je mogao čuti
mladićevu pisaću mašinu, i osećao bi sigurnost.

Književnost i muzika.
Svako sanja španskog konjanika i dvorišta.
Svečanu povorku. Ceremoniju, i
sjaj.

Jasenovo drvo.
Dani kiše i poplava.
Lišće konačno utučeno u tlo.
U mom srcu, komad zemlje
osvetljen olujom.

Rejmond Karver
 
Једна од песама због којих се судило Бодлеровом Цвећу зла:

ПРЕОБРАЖАЈИ ВАМПИРА
Та жена је, међутим, док је о стезник крут
Тискала чврсте груди и уздрхталу пут,
И док се као змија на жеравици вила,
Из јагодастих уста као мошус лила:
-“Влажне су моје усне, у постељи ја знам
да уништим прадревну савест и сваки срам.
Суше се сузе оном ког моје груди греју,
И старци се на мене дечијим смехом смеју.
Оном ко стас ми гледа кад смакнем вео свој,
Месец и сунце ја сам, небо и звезда рој!
Мој мудри драги, ја сам толико вична страсти
Да, кад у крилу моме мушкарац мре од сласти,
Или кад уједима предајем груди ја.
Крхка и снажна, стидна и распусничка сва,-
На душецима овим што у насладу грезну
Немоћни евнуси за вечним паклом чезну!”


Кад ми је из костију крв посисала сву,
Кад се окретох, сморен, да помилујем њу
И пољубац је вратим, једино видех тада
Мешину смежурану, сву лепљиву од гада!
Зажмурих да, најежен, не гледам призор тај,
А кад ми оци опет отвори живи сјај,
Уместо оне лутке снажне и надувене,
На изглед добро крвљу прожете, поред мене
Дрхтуцкао је само растурен костур худ,
Сто је шкрипао попут ветрушке као луд
ил’ попут оних фирми на моткама од лима
које за зимских ноћи ледени ветар цима.

(Појачао сам стихове који су навадени у оптужници.)
 
''У песми под бројем 39, Превеслај, на 92. стр., шта мислите о овим трима строфама у којима љубавник каже својој драгани:

Зато бих хтео, једне ноћи,
У позно доба сладострасно,
Ко подлац пузећи безгласно,
Над ризнице твог тела доћи,

Да пут ти казним раздрагану
Да згњечим твоје чисте груди
да ти удар моје жуди
На боку зада тамну рану,

А тад, о сласти дивног споја!
Да кроз те лепше усне нове
У рујно месо што ме зове
Свој отров слијем, сестро моја!''

(Из оптужнице господина Пинара, царског тужиоца)
 
Nije baš stih, Orvel je u stihovanju bio tanak,
ali polako postaje najdraži.
"Doći će vreme kada će ukazivanje na očiglednost i na logiku predstavljati revolucionarni čin".
Какав Орвел! Ово је из оптужнице са суђења Цвећу зла Шарла Бодлера (а то се види из претходног мог поста). У вези са твојом примедбом на квалитет стихова, то умногоме зависи и од препева, а ти се у поезију разумеш 'ко Молица у кривак'.
 
ZAVODNIK

Pred mnogim vratima sam čekao.
Na mnoga uha šapnuo svoju pesmu.
I uvek kad se usta jedna predavala
i žeđ bila ugašena,
jedna blažena iluzija u grob bi silazila…

Ostalo bi samo telo u prevarenoj ruci.
Poljupci koje strašno moljah,
duge noći koje grozničavo iščekivah…
na kraju behu kao zgažen cvet,
bez mirisa nestala lepota.
Iz mnogih postelja ustao bih tužan
kad je žudnja postala mi navika.

Bežeći od užitka tražio sam san
opet novu želju i svoju samoću…
taj užitak moje je prokletstvo
jer nesrećnim me čini
da svaki san o njoj stvarnost uništava.

Oklevajući, ruku ka novom cvetu pružam,
da novom uhu svoju pesmu šapnem:

Brani se, najlepša moja, zakopčaj haljinu svoju,
opčini me, izmuči me nikad mi ne reci: da!

Herman Hese
 
Bojiš se riječi koje izgovaraš...

...tajni koje bi neželjeno mogla odati strancu...

...i dok njegov pogled nježno prodire do tvog srca...

...svim silama pokušavaš odoljeti tom mamcu...

Zašto ti se to događa?...

...a znaš da si stavila lokot na predaju...

...upravo zbog takvih kao on...

...takvih koji garanciju ne daju...

Da bi... nova ljubav...

...napokon mogla imati sretan kraj...

...i da bi se pakao prošlosti...

...napokon mogao zamjeniti za raj...

Mogućnosti se nameću...

...kao i mnoga pitanja...

...da li je ovo za jednu noć...

...ili je spreman sa mnom dočekati mnoga svitanja...

Ne želiš otići...

...ali isto tako ne želiš ni ostati...

...jer teško je kupovati sreću...

...kad ne znaš koliko će te to tuge koštati..
romanticno_400x0.jpg

Ivan Jukic
 

Slične teme


Back
Top