Književnost Najdraži stih

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Ovo ljudsko obličje je kuća za goste.
Svakog jutra - novi namernik.

Radost, potištenost, pakost,
- naiđe neka kratkotrajna svest
kao neočekivani gost.

Dočekaj ih i posveti im se svima:
Čak i ako su samo obilje tuge
što ti silovito pomete kuću
i iznese iz nje sve pokućstvo, ipak -
prema svakom gostu postupi časno.
Možda te isprazni za
neku novu radost.

Rumi
 
There was a little alley in San Francisco back of the Southern
Pacific station at Third and Townsend in redbrick of drowsy lazy
afternoons with everybody at work in offices in the air you feel
the impending rush of their commuter frenzy as soon they’ll be
charging en masse from Market and Sansome buildings on foot
and in buses and all well-dressed thru workingman Frisco of
Walkup ?? truck drivers and even the poor grime-bemarked Third
Street of lost bums even Negros so hopeless and long left East
and meanings of responsibility and try that now all they do is
stand there spitting in the broken glass sometimes fifty in one
afternoon against one wall at Third and Howard and here’s all
these Millbrae and San Carlos neat-necktied producers and
commuters of America and Steel civilization rushing by with San
Francisco Chronicles and green Call-Bulletins not even enough
time to be disdainful, they’ve got to catch 130, 132, 134, 136 all
the way up to 146 till the time of evening supper in homes of the
railroad earth when high in the sky the magic stars ride above
the following hotshot freight trains--it’s all in California, it’s all a
sea, I swim out of it in afternoons of sun hot meditation in my
jeans with head on handkerchief on brakeman’s lantern or (if not
working) on book, I look up at blue sky of perfect lostpurity and
feel the warp of wood of old America beneath me and I* have
insane conversations with Negroes in second*-story windows
above and everything is pouring in, the switching moves of
boxcars in that little alley which is so much like the alleys of
Lowell and I hear far off in the sense of coming night that engine
calling our mountains.

But it was that beautiful cut of clouds I could always see above
the little S.P. alley, puffs floating by from Oakland or the Gate of
Marin to the north or San Jose south, the clarity of Cal to break
your heart. It was the fantastic drowse and drum hum of lum
mum afternoon nathin’ to do, ole Frisco with end of land
sadness--the people--the alley full of trucks and cars of
businesses nearabouts and nobody knew or far from cared who I
was all my life three thousand five hundred miles from birth-O
opened up and at last belonged to me in Great America.
 
KOLAJNA X

Znaš da mi čežnja u čekanju sniva
da kroz jaz strave crni šaptač šapne;
ti pojmiš gordost kada volja zapne
i razum gdje se prepast svijeta sliva.

Ponos je zora moći, divna Diva,
on što plač priječi da u suzu kapne;
nek carsku dušu rulja na krst sapne,
odati neće tajne koje skriva.

Živjeti vrijedi zbog bljeska ljepote,
pa da nam borba svaku raskoš ote,
ni nisko rugo ni ti laska pasja

okaljat neće tvoje suho zlato,
ni ukrasti nam, blago bogodato,
suton što osmjeh lica tvog obasja.

Tin Ujević.
 
SAMO JE SAN STVARNOST

Samo je san stvarnost
Tu nema ni jučer, ni danas, ni sutra.
Preostaje samo nada i očekivanje.

Zbivanja su u mašti, a misli su snovi o snovima.
Povijest je niz halucinacija, čovječanstvo živi u opsjenama,
a pogiba sa laži na usnama.

Kada umrem, htio bih da moje ime pripadne ne jednoj ulici ni nekoj zvijezdi, no radije jednoj lijepoj, velikoj, mirišljavoj ruži.
Za mnom da zaplaču Marije, ali samo lijepe...
i da se skupe esencije proliju u ljubavnu izgaranje nad lomačom tijela.
Da smrt moja ne došavši prerano ni prekasno bude motiv za dublju, svečanu muziku energije
koja pročišćuje. Jer patnja mora da je zaslužila jednu vječitu ljepotu.
I sve ove riječi jednom nasumce bačene u vjetar, da se vrate drugi put, s dubljim stalnijim zvukom i čišćim značenjem,
da se dogodi saznanje proljeća.

Tin Ujević
 
Када бих поново могао да живим,
с пролећа бих почео босоног да ходам
и тако ишао до краја јесени.
Више бих се на вртешци окретао,
више сутона посматрао и са више деце играо,
када бих живот поново пред собом имао.-Хорхе Луис Борхес: ТРЕНУЦИ САМО
 
NEBROJENI U NAMA ŽIVE

Nebrojeni u nama žive,
Ako mislim ili osećam, ne znam
Ko je taj što misli ili oseća.
Ja sam samo mesto
Gde se misli ili oseća.


Imam više od jedne duše.
u meni je više ja od ovog jednog mene.
Ipak postojim
prema svima ravnodušan.
Sve ih ućutkam: govorim ja.


Unakrsni impulsi
Svega sto osećam il ne osećam
Bore se u ovom meni koji sam.
Ali ja pažnju ne obraćam. Ne diktiraju ništa
Onom meni koga znam: pišem sam.

Fernando Persoa
 
NESNOSNI LJUDI


Ljudi koji imaju ono što žele strašno vole da pričaju ljudima koji nemaju ono što žele kako oni u stvari to i ne žele.

Eh, kamo sreće kad bih mogao da sateram sve takve ljude u neki turobni zamak na Gornjem Dunavu i da iznajmim tuce sposobnih vampira koji bi im stalno bili za petama, pa da vidim čta će onda da vele.
Ne tiče me se da li imaju mnogo novca i da li ga troše ili skrivaju,
Al' bar bi mogli, sunce im njihovo, priznati da u njemu uživaju.
Ne, ne, za njih je to znak taštine.

Kad se ispoljava radost zbog imaštine prispećem baštine;
A ako imaju pozamašnu rentu, oni po pravilu - koliko ih poznajem -
misle da im je sveta dužnost da se žale kako je teško sastavljati kraj sa krajem.

Ne mogu se ni zamisliti situacije
U kojima ne bi izvodili slične izmotancije.
Ne vredi sa njima raspravljati - ne daju vam da prozborite ni slovca;
Prvi im je argument da novac nije sve, a drugi da oni
i onako nemaju novca.
Neki su od njih novac privredili
A drugi su ga nasledili,
Ali ma kako da su te pare dobijene,
Po njihovim bi rečima one bile krive što su im desni
rumene.

Možda odista bogatstvo stalno stvara probleme,
Ali bio bih sasvim spreman da se pomirim sa svim
njegovim prokletstvima ako bih mogao i da
primim na sebe sve njegove blagodeti u isto vreme.

Jedine neizlečive muke bogatih su muke koje novac
ne može da kroti,
A to su baš one muke koje su mučnije kad ste siroti.
Svakako, ima u životu mnogo stvari koje se novcem
ne mogu kupiti, ali čudna je to stvar - osim ako
me pamćenje ne vara:

Jeste li ikad pokušali da to kupite bez para?


Ogden Neš
 
Ja sam
ispred nosa svoje vrlo cenjene generacije
prvi išao da onjušim oblake
i prvi se namršten vratio.
I sad znam
da je mudrije učiniti korak van sebe
nego proći milione kilometara
u svojim grudima.

Mika Antić
 
I BOG JE PODJELIO LJUDE
zbunjen življenjem
kao da sam sa drugog sunčevog planeta
ne razumijem sebe
u vrtuljku šarolikog bijesnog psa svijeta
buncaju riječi
ne priznaju zabludu niti se dušom kaju
i dalje
kopaju tražeći prljavo rublje a svoje ne vide
okom smiješak
srednji prst iza leđa vješto slože
po usnama
šibaju mi svakojake uvrijedljive psovke
drugi dan
isti već ispovijedaju svoju dušu bogu
a bog valjda
prašta sve svima i za najgore grijehe
i on je
istinom podijelio ljude na njegove i tuđe

Zdravko Odorčić
 
Sivi spoj slepih časova
opkoljava nas i lovi,
kao talasi, kao oblaci,
grozomorni, teški,
kao tuge,
kojim nas daruju.

Gde smo?
Šta hoće ove tuge?
Zašto nam prilaze,
i kuda vode...
Uvek iste,
na isti način. - Tuge,J.R. Jimenez
 
***

Ljubav je društvo.
Ne znam više sam da hodam putevima,
Jer više ne mogu da hodam sam.
Neka nevidljiva misao nagoni me da brže hodam
A vidim manje, a da u isti mah vidim sve.
Čak i njeno odsustvo u korak sa mnom ide.
A ja je toliko volom da ne umem da je želim.
Ako je ne vidim, zamišljam je i tada sam snažan kao visoko drveće.
Ali ako je vidim, uzdrhtim i ne znam šta se zbilo s onim što sam osećao u njenom odsustvu.
Sav sam neka snaga koja me napušta.
Svekolika stvarnost me posmatra poput suncokreta s njenim licem u sredini.

Fernando Pesoa
 
"...
Vetar studeni puše, ne stidi se mene
nema duše,
ni zakona, ni časti
nad bolom ima vlasti
još samo telo golo.

...
Zbaci odelo svoje,
U celoj zvezdanoj noći
jedina radost nad bolom
u telu tvom je golom.
Sve nam dopušta tuga."

Crnjanski
 
OD SUTRA NOVI ZAKON VLADA

Od sutra novi zakon vlada,
srušiću pola grada.

S muzikom uz treštanje glasno,
poljubiće me dete časno.

U bezakonju, bez svedoka
venčaće se dva naša oka.

Za njeno desno daću levo,
jer sam sa desnim mnogo pev'o.

A njeno levo oko staće
u oči uplakane braće.

Pa ipak, iduć' ko po nebu
odvešću je u kolebu.

I tu će ona čedna vrlo
preseći sama sebi grlo.

A ja ću skitati, piti, cvasti
ko dugmići sedefasti.

Začudo, na opštu zlobu
umreće ona na mom grobu.

Slobodan Marković
 
KO JE PESNIK

pesnik je onaj koji pesme piše
i onaj koji pesme ne piše
pesnik je onaj koji kida okove
i onaj koji okove na sebe nameće
pesnik je onaj koji veruje
i onaj koji ne može da poveruje
pesnik je onaj koji je lagao
i onaj koga su slagali
pesnik je onaj koji je jeo iz ruke
i onaj koji je odsecao ruke
pesnik je onaj koji odlazi
i onaj koji ne može da ode

Tadeuš Ruževič
 

Back
Top