Putnik
Bože mili, kud sam zašo!
Noć me stigla u tuđini,
Ne znam puta, ne znam staze,
Svud go' kamen noge gaze,
Sve se strašna pustoš čini.
... Još noćišta nijesam našo!
Sjever brije sa sniježnog brda,
A tuđincu, siromahu
Još je veći mrak u mraku,
Još je tvrđa zemlja tvrda!
Naokolo magla pada,
Zastrta je mjesečina,
Ne vidi se zvijezdam traga;
Majko mila, majko draga,
Da ti vidiš svoga sina!
Da ti vidiš njega sada
Okružena bijedom svega,
Ti bi gorko zaplakala,
Ruka bi ti zadrhtala
Od žalosti - grleć njega!
Zašto tebe nijesam slušo,
Kad si meni govorila:
"Ne idi, sinko, od matere,
Koja mek ti ležaj stere
Usred svoga meka krila!
Ne idi, sinko, draga dušo,
Ne id' od krova očinskoga,
Tuđa zemlja ima svoje,
Ne spoznaje jade tvoje,
Tuđa ljubav ljubi svoga!" -
Govoreći sobom tako,
Ka kolibi jednoj klima,
Koju spazi iznenada,
Umoreni putnik sada,
I zakuca na vratima.
Otvarajuć sve polako,
Pitajuć se: Tko će biti?
Glavu pruži jedna stara.
"Daj u ime Božjeg dara,
Bako, meni prenoćiti!
Ne znam gdje sam - kud sam zašo,
Noć me stigla u tuđini,
Ne znam puta, ne znam staze,
Svud go' kamen noge gaze,
Sve se strašna pustoš čini!
Drugi noćaj gdje bi našo!
Sjever brije sa sniježnog brda,
A tuđincu, siromahu
Još je veći mrak u mraku,
Još je tvrđa zemlja tvrda.
Naokolo magla pada
Zastrta je mjesečina,
Ne vidi se zvijezdam traga,
Majko mila, majko draga,
Primi pod krov tuđeg sina!"
"Primila bih tebe rada;
Ali vidiš tuj spavaju
Tri mi sinka i tri kćerce,
Koji cijelo majke srce
I svu kuću ispunjaju!" -
"Nij' daleko već do dana,
Već pozdravlja pijevac vile,
Dok zagrije danak Boži,
Malo vatre bar naloži,
Da otopim smrzle žile!" -
"Vatra mi je zapretana,
Drva nemam skoro ništa,
Ovo malo, što je unutra,
Treba mojoj djeci sutra
Kad se skupe kod ognjišta!" -
"Za tuđinca ništa nemaš
Tuđa majko, kad te moli!
Tuđe dijete tvoje nije!" -
tim mu grozne suze dvije
Niza lica kapnu doli.
"Gdje su ruke tvoje majke
Sad da skupe suze sina?
Gdje koljeno, da počine,
Da si teško breme skine?
Gdje je tvoja domovina?!" -
Ko da su mu grči ljuti
tim riječima srce stisli,
Sav ukočen putnik stoji,
Leden znoj mu čelo znoji
I otimlje mozgu misli.
Al' oči mu uzdignute
okrenu se,oj onamo,
Gdje od drage domovine
Svako jutro sunce sine,
Tamo željom hiti, tamo!
"Tebi opet duša diše,
Tebi srce opet bije,
Domovino, majko sreće!
K tebi opet sin se kreće,
Od radosti suze lije.
Primi opet svoje dijete,
Do vijek će tvoje biti,
Ljubit tebe svako doba,
U tvom polju daj mu groba,
Tvojim cvijećem grob mu kiti!"
Petar Preradović
