Molim te, poslusaj ono sto ne kazem
Nemoj da te zavara izraz moga lica.
Jer, nosim masku, tisuce maski,
maske koje se bojim skinuti,
a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi majstor,
ali ne daj se zavarati.
Za ime Bozje, ne daj se zavarati.
Pretvaram se da sam siguran
da je sve med i mlijeko u meni
i oko mene
da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra
da je sve mirno i da sve kontroliram
i da ne trebam nikog.
Ali, ne vjeruj mi.
Mozda se cini da sam smiren, ali
moja smirenost je maska
uvijek promjenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoca.
Ali, ja to sakrivam.
Ne zelim da itko zna.
Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti
i da ce me otkriti.
Zato freneticno kreiram masku da bi iza nje sakrio
nonsalantno, sofisticirano procelje,
da mi pomogne da se pretvaram,
da me zastiti od pogleda koji zna.
Ali bas takav pogled je moje spasenje.
Moja jedina nada i ja to znam.
Dakako, ako iza njega slijedi prihvacanje.
Ako slijedi Ijubav.
To je jedina stvar koja me moze osloboditi od mene samoga,
od zatvora sto sam ga sam sagradio,
od prepreka sto ih sam tako bolno podizem.
To je jedino sto ce me uvjeriti u ono u sto ne mogu uvjeriti sam sebe,
da uistinu nesto vrijedim.
Ali ja ti ovo ne kazem. Ne usudujem se. Bojim se.
Bojim se da iza tvoga pogleda nece uslijediti prihvacanje,
da nece uslijediti Ijubav.
Bojim se da ces me manje cijeniti, da ces se smijati,
a tvoj bi me smijeh ubio.
Bojim se da duboko negdje nisam nista, da ne vrijedim,
i da ces ti to vidjeti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju ocajnu igru pretvaranja
sa sigurnim proceljem izvana
i uplasenim djetetom unutra.
Tako pocinje svjetlucava ali prazna parada maski,
a moj zivot postaje bojiste.
Dokono cavrljam s tobom uctivim tonovima povrsnog razgovora.
Kazem ti sve, a zapravo nista,
i nista o onome sto je sve,
i sto place u meni.
Zato kad sam u kolotecini,
neka te ne zavara to sto govorim.
Molim te pazljivo slusaj i pokusaj cuti ono sto ne kazem.
Sto bih volio da mogu reci,
sto zbog opstanka moram reci,
ali sto reci ne mogu.
Ne volim nista kriti,
Ne volim igrati umjetne, lazne igre,
zelim prestati s igrama.
zelim biti iskren i spontan te biti ja,
ali mi ti moras pomoci.
Moras pruziti ruku
cak i kada se cini da je to posljednje sto zelim.
Samo ti mozes iz mojih ociju ukloniti prazan pogled zivog mrtvaca.
Samo me ti mozes prizvati u zivot.
Svaki put kad si Ijubazan, njeћan i kad me hrabris,
svaki put kad pokusas razumjeti jer uistinu brines,
moje srce dobije krila,
vrlo mala krila,
vrlo slaba krila,
ali krila!
Sa svojom moci da me ozivis mozes udahnuti zivot u mene.
Zelim da to znas.
Zelim da znas koliko si mi vazan,
kako mozes biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe
ako tako izaberes.
Samo ti mozes srusiti zidove iza kojih drscem,
samo ti mozes ukloniti moju masku,
samo ti me mozes osloboditi moga sjenovitog svijeta panike,
i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora,
ako tako odlucis.
Molim te odluci. Ne mimoilazi me.
Nece ti biti lako.
Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snazne zidove.
Sto mi blize prides
to naglije mogu uzvratiti.
To je nerazumno, ali unatoc tome sto o covjeku kazu knjige,
ja sam cesto nerazuman.
Borim se bas protiv one stvari za kojom ceznem.
Ali rekose mi da je Ijubav jaca od snaznih zidova,
i tu lezi moja nada.
Molim te pokusaj pobijediti zidove
cvrstom rukom
jer dijete je vrlo osjetljivo.
Tko sam, mozda se pitas?
Ja sam onaj kojega znas vrlo dobro.
Jer ja sam svaki covjek na kojega naides
i ja sam svaka zena na koju naides.
Charles C. Finn
