Najčešće greške u srpskom jeziku

Lada

Legenda
Poruka
52.215
Pod standardnim jezikom podrazumeva se autonoman vid jezika, normiran, elastično stabilan i funkcionalno polivalentan koji nastaje u onom trenutku kada se jedna etnička ili nacionalna grupa počne služiti tim jezikom i izvan okvira nacije.
Vuk_Karadzic_Kriehuber_cropped-740x803.jpg

Formiranje standardnog jezika je dug proces u kojem se teži da se ustale elementi njegove strukture, tj. proces tokom kog jezik treba da se normira. Najbolje je kada jezik ima dovoljno vremena da se navedeni proces realizuje prirodnim putem, spontano, međutim standardni jezici najčešće nastaju svesnom intervencijom pojedinca ili grupe. Takav je slučaj i sa srpskim jezikom.
 
Srpski standard se najpre razvijao prema svakodnevnom govoru sela uz oslonac na jezik narodne književnosti, a onda su se uklanjale pojedine regionalne i dijalekatske razlike.

Jezik se ujednačavao, prihvatale su se pojedine crte gradskih govora da bi mu konačnu formu dao književni i razgovorni izraz glavnog grada. Kao rezultat standardizacije i normiranja jezika, pojavljuju se različiti priručnici, gramatike i pravopisi. Međutim, pravila data u navedenim priručnicima nisu definitivna.

Jezik se stalno menja iz različitih razloga, a zadatak lingvista je da te promene prate i one koje su dobre i opravdane- prihvate, a one koje nisu- isključe iz standarda.

U daljem tekstu biće predstavljene najfrekventnije jezičke nedoumice, te će biti izdvojeno šta je pravilno, a šta nije.
 
Odvojeno i sastavljeno pisanje reči
  1. Ako je rečca li povezana s karakterom rečenice ili sa glagolom, piše se odvojeno: Da li si tu? Je li tako? U razgovornom stilu se javlja i uzrečica je li koja se takođe piše odvojeno, a u množini se upotrebljava i oblik jelte.
  2. Rečca ne za negiranje se ne spaja s glagolima: ne znam, ne shvatam… Izuzeci su glagoli: neću, nemam, nemoj, nisam.
  3. Odvojeno se piše rečca i te koja služi za isticanje: i te kako.
  4. Kod prideva i imenica rečca NE srasta sa drugom reči, pa tako imamo nečoveka, neznanje, nezrelog ili nepismenog, a NE – ne čoveka, ne pismenog…
  5. Zamenice sa ni se pišu spojeno bez predloga, ali kada se upotrebe s predlogom, on razdvaja sastavnice: ni od koga, ni u što, ni sa čim.
  6. Pomoćna reč put piše se spojeno sa brojevima jedan, dva i tri: jedanput, dvaput, triput, ali odvojeno uz višečlane brojeve čiji je poslednji član jedan, uz redne brojeve i zamenice: trideset i jedan put, prvi put, ovaj put; dok se oblik puta uvek piše odvojeno: dva puta, tri puta, nekoliko puta.
  7. U spojevima predlog-imenica, spojeno se pišu nova, pomerena značenja konstrukcije: naprečac, zauzvrat.
  8. Odvojeno se piše u kratko vreme, ali u značenju sažeto, piše se spojeno: ukratko.
  9. Sastavljeno se pišu spojevi prideva koji čine tesnu vezu, podrazumevanu smisaonu celinu: ćirilometodijevski jezik.
  10. Odvojeno se pišu predloške veze s ličnim zamenicama: preda mnom, sa mnom, uza me.
 
Pisanje reči sa crticom
  1. Kada je reč o terminu e-mail / email / mail, u srpskom jeziku, pravilno je reći i pisati imejl ili mejl. Imejl-adresa se piše sa crticom.
  2. Prefiksoid radio koji se odnosi na zračenje, piše se spojeno: radioaktivnost, ali onaj koji se odnosi na radio / radijski, piše se sa crticom: radio-televizija.
  3. Prefiksoid foto koji se odnosi na fotografije piše se spojeno kada je druga sastavnica nesamostalna: fotograf, ali sa crticom ako je druga sastavnica samostalna: foto-atelje, foto-kopija, foto-montaža.
  4. Sastavljeno se piše složenica sa prefiksoidom auto kada znači-samo ili sopstveni: autoportret, autobiografija, ali kao skraćenica od-automobil ili automobilski, piše se sa crticom: auto-trke, auto-put, auto kamp.
  5. Ako se dva formanta pojave udvojeni ili u proširenim vezama, normira se odvojeno pisanje: auto i moto trke.
  6. Kada se imeničke i pridevske izvedenice kombinuju s brojevima da bi se izbegle duge reči, deo pisan ciframa se s drugim delom povezuje crticom: 48-časovni, 30-satni.
  7. Crtica se piše kao spojni znak između drugog dela složenice ili izvedenice i prvog njenog dela izraženog ciframa: 75-godišnjak.
  8. Pravopis propisuje da je bolje pisati dvadesetak slovima, nego 20-ak.
  9. Kada su u pitanju uzvici, spojeno se piše uzvik upomoć, a primeri poput jao-jao, tip-top, hm-hm se pišu sa crticom.
  10. Spojevi kod leksike stranog porekla se prilagođavaju pravilima srpskog jezika ili se prenosi pravopis iz jezika iz kojeg se reči preuzimaju u slučaju da je spoj značenjski neprozirni: bajpas, rentakar, fusnota.
  11. Pravilno je pisati zookultura, zoologija, ali zoo-vrt kao skraćenicu od zoološki vrt.
  12. Lekseme s prefiksoidom video pišu se spojeno kada je druga sastavnica nesamostalna ili značenjski neprozirna: videoteka, ali sa crticom video-plejer kada je druga sastavnica samostalna.
  13. Kada su u pitanju tradicionalna i njima slična relativno novija stilska skraćenja kod kojih se prva sastavnica (imenica) oseća kao pridev, pišu se sa crticom: fiks-ideja, set-lopta, set-meč lopta.
  14. Udvojena ženska prezimena se, kao i udvojena muška, pišu odvojeno: Olga Petrović Kojić
  15. Kombinacije različitih boja pišu se sa crticom: crno-žuta
  16. Složenice za obeležavanje nijansi se pišu spojeno: zelenkastoplav, tamnozelen.
 
Primeri s primenjenim glasovnim promenama
  1. Glasovna promena prelaska L u O se ostvaruje u svim padežnim oblicima u jednini i množini, osim 1. lica jednine: prevodilac i 2. lica množine: prevodilaca.
  2. Kod ličnih imena i nadimaka izostaje zamena glasova k, g, h u c, z, s (sibilarizacija): Jovanki i Luki, a ne Jovanci i Luci.
  3. U primeru raščišćavanje uočena glasovna promena je jednačenje suglasnika po mestu izgovora. Nepravilne varijante ovog primera su: razčišćavanje i rasčišćavanje.
  4. U novijim pozajmljenicama, grupa -stn ostaje nepromenjena, i to predstavlja odstupanje od glasovne promene uprošćavanje suglasničkih grupa: azbestni, aoristni.
  5. Kod imenica na -ica, prisvojni pridevi na -in se grade tako što glas c zamenimo glasom č: Miličin, ne Milicin. Ovo nije slučaj kod imenica na -čica: devojčica-devojčicin.
  6. Nesumnjivu prevagu imaju termini akcenat, dijalekat i fakat nad sporadičnim oblicima akcent, dijalekt, fakt. Međutim, potpuno ravnopravno se upotrebljavaju efekat i efekt, dokumenat i dokument.
  7. U instrumentalu na izbor nastavka utiče međuslogovno razjednačavanje, te se izbegava ponavljanje vokala u susednim slogovima-hmeljom, a ne hmeljem, ali se paralelno javljaju primeri poput pažem i pažom.
Autor Dubravka Karadarević
 
U etimološkom ili korenskom pravopisu, čuva se koren reči prilikom izvođenja srodnih oblika, a pisanje i izgovor nisu isti. S druge strane, u fonološkom pravopisu, reč se piše onako kako se izgovara, ali zato podleže odgovarajućim glasovnim promenama, kao što su jednačenje suglasnika po zvučnosti. U ovom slučaju se zvučno "B" jednači sa bezvučnim "S" i prelazi u svoj bezvučni par "P", što daje jedino pravilan oblik-srpski.

Tako je nekadašnji termin serbski, evoluirao u srbski, koji je nakon Vukove reforme, postao srpski!

Izvor Pravopis srpskog jezika
 
Pravilo je reći Srpski a ne Srbski kako ti kažeš. Bar koliko ja znam.
да, знам да је правило (колико се сећам да се зове палатализација),
али током живота сам приметио да постоје нека безвезна правила - ово је једно од њих!

мислим, што би се ишта мењало?
основа "срб" и додајеш наставак који хоћеш, непотребно је икакво посебно правило???!
срб-и, срб-ски, срб-ин, срб-киња, срб-овање, срб-изми,
ово је тако једноставно и функционално?!

за вулина, добро им је и рекао: "читај ко што пишеш, пиши као што говориш"...
... ја радим у страним фирмама и онда тако наватам разноразне немце, русе, талијане, британце па им кажем:
а, да вас научити српски за 5 минута? (је**ли вас ит ваши језици што једно пише друго каже)
и онда им објасним слова како се пишу и изговарају и кажем им то је то: сад знате српски! :)
 
Poslednja izmena:
да, знам да је правило (колико се сећам да се зове палатализација),
али током живота сам приметио да постоје нека безвезна правила - ово је једно од њих!

мислим, што би се ишта мењало?
основа "срб" и додајеш наставак који хоћеш, непотребно је икакво посебно правило???!
срб-и, срб-ски, срб-ин, срб-киња, срб-овање, срб-изми,
ово је тако једноставно и функционално?!

за вулина, добро им је и рекао: "читај ко што пишеш, пиши као што говориш"...
... ја радим у страним фирмама и онда тако наватам разноразне немце, русе, талијане, британце па им кажем:
а, да вас научити српски за 5 минута? (је**ли вас ит ваши језици што једно пише друго каже)
и онда им објасним слова како се пишу и изговарају и кажем им то је то: сад знате српски! :)
Slažem se sa tobom. I po meni je logičnije da se kaže i piše Srbski. Ali eto, neko pametan je to tako odredio.. Svakako je logičnije Srbski, ali ajde.. :)
 
Poslednja izmena:
Pravilo je reći Srpski a ne Srbski kako ti kažeš. Bar koliko ja znam.
jeste, ali je pravilo glupo (evo ješ jedan glas).
Vukova ideja je "piši kao što govoriš", a ja govorim srbski. Nije mi teško, nisam lenj kao oni iz njegovog kraja koji su mu bili uzor za pravilo. Kako više ne moramo da budemo politički korektni prema ostalim koji govore srpskohrvatskim, možda je vreme za jezičke revizije?
 
jeste, ali je pravilo glupo (evo ješ jedan glas).
Vukova ideja je "piši kao što govoriš", a ja govorim srbski. Nije mi teško, nisam lenj kao oni iz njegovog kraja koji su mu bili uzor za pravilo. Kako više ne moramo da budemo politički korektni prema ostalim koji govore srpskohrvatskim, možda je vreme za jezičke revizije?
Apsolutni se ja slažem sa tobom. Takođe isto izgovaram. Ne znam, za neke reči koje su česte a nemaju puno veze sa jezičkom ispravnost kao što je Srpski, mislim da treba promeniti. To je već pitanje za tu struku, lingviste kako li se to zove, možda sam i lupio.. 😁
 
Na društvenim mrežama često se vodi polemika oko toga da li se kaže srpski ili srbski, da li smo Srbi ili Srpi, da li nam je državljanstvo srpsko ili srbsko.
"Čuvari srbstva" pozivaju se na dela vladike Nikolaja Velimirovića, posebno na njegov spis "Srbski narod kao Teodul", podsećaju na vreme kada su izlazile Davidovićeve "Novine serbske" i na nazive koji su prethodili imenu SANU - "Družtvo srbske slovesnosti" i "Srbsko učeno družtvo". Navode i prepisku između vladike Lukijana Mušickog i Vuka Karadžića, gde Vuk piše: " ... u Rječniku će srbskom biti opisani gotovo svi običaji srbski", a Mušicki odgovara: " ... srbski, Srbkinja mora ostati ... "

Odgvor na pitanje leži u reformi i razvoju našeg jezika, a pogledajte kako je došlo do toga.

U 19. veku, radom Vuka Stefanovića Karadžića (1787-1864), dolazi do reforme, tada ustaljenog, slavenoserpskog jezika, koji je bio u upotrebi krajem 18. i početkom 19. veka. Čuveni srpski pesnik, koji je stvarao tokom 18.veka, Zaharije Orfelin (1726-1785), svoj jezik, kao i mnogi drugi viđeniji Srbi tog vremena, svoj jezik nazivaju slavenoserbskim. U 19. veku, se jezik nazivao serbskim ili srbskim, dok nakon jezičke reforme Vuka Stefanovića Karadžića, jezik dobija svoj današnji oblik-srpski.



Uprkos protivljenju brojnih učenih Srba tog vremena, a posebno tadašnjeg srpskog vladike Lukijana Mušickog (1777-1837), koji se zalagao za ustaljeni termin srbski, Vuk Karadžić 1818. godine objavljuje svoje kapitalno delo "Srpski rječnik" (koje biva dopunjeno 1852. godine), a u kome je predstavio reformisanu verziju jezika gde se, između ostalog, i sam termin srbski promenio u srpski.

Godine 1847. Vuk Karadžić objavljuje i svoj prevod "Novoga zavjeta" koji je baziran na reformisanom srpskom jeziku, čime je postavljen temelj savremenog standardnog srpskog jezika. Ta 1847. godina se ujedno smatra i pobedom Vukovih načela u vezi reforme srpskog jezika.

Poslednje zabrane koje su se odnosile na Vukovu reformisanu verziju srpskog jezika su ukinute 1868. godine, od kada u srpskom jeziku važi u osnovi fonološki, a ne etimološki pravopis. Prema starom-etimološkom, pravilno je bilo srbski, Srbkinja, srbstvo, a prema novom-fonološkom, pravilno je srpski, Srpkinja, srpstvo.

U etimološkom ili korenskom pravopisu, čuva se koren reči prilikom izvođenja srodnih oblika, a pisanje i izgovor nisu isti. S druge strane, u fonološkom pravopisu, reč se piše onako kako se izgovara, ali zato podleže odgovarajućim glasovnim promenama, kao što su jednačenje suglasnika po zvučnosti. U ovom slučaju se zvučno "B" jednači sa bezvučnim "S" i prelazi u svoj bezvučni par "P", što daje jedino pravilan oblik-srpski.

Tako je nekadašnji termin serbski, evoluirao u srbski, koji je nakon Vukove reforme, postao srpski!
 
Pleonazam (upotreba suvišnih reči u govoru i pisanju)
  1. ČAK ŠTA VIŠE – Pravilno je čak ili štaviše.
  2. ČESTO PUTA – Pravilno je često ili više puta.
  3. KAO NA PRIMER – Pravilno je kao ili na primer.
  4. IZAĐI NAPOLJE – Dovoljno je reći izađi.
  5. SIĐI DOLE – Dovoljno je reći siđi.
Већ дуго људи говоре из разлога што уместо само зато што. Имам утисак да први облик сматрају некако службеним, званичним, и користе га пред новинарима и у другим званичним ситуацијама. Чуо сам чак и исказ из разлога зато што.
Уопште, раширено је мишљење да постоји неки службени језик. На пример овако. Кад пословођу комуналаца позову у 2 ујутру на неку интервенцију он каже жени: "Морам да идем, пукла нека цев на Дорћолу и направиће проблем са трамвајима". Кад га тамо салети дежурни новинар и тражи изјаву онда пословођа каже: "Дошло је до пуцања цеви, па..." Обратите пажњу и видећете да се дошло је скоро увек користи у "званичном" обраћању било за шта.
 
Pleonazam (upotreba suvišnih reči u govoru i pisanju)
  1. ČAK ŠTA VIŠE – Pravilno je čak ili štaviše.
  2. ČESTO PUTA – Pravilno je često ili više puta.
  3. KAO NA PRIMER – Pravilno je kao ili na primer.
  4. IZAĐI NAPOLJE – Dovoljno je reći izađi.
  5. SIĐI DOLE – Dovoljno je reći siđi.
Врло чест плеоназам је и око двадесетак. Људима се чини да је то по чем прецизније, сигурније него око двадесет или само двадесетак.
 
Људи углавном не знају да је епицентар пројекција центра земљотреса на површину земље, а не сам центар, строги центар нечега. Био је у епицентру догађаја. Префикс епи- значи пројекцију на нешто. Разни оптички уређаји почињу са епи. Рецимо епидијаскоп.
 
Већ дуго људи говоре из разлога што уместо само зато што. Имам утисак да први облик сматрају некако службеним, званичним, и користе га пред новинарима и у другим званичним ситуацијама. Чуо сам чак и исказ из разлога зато што.
Уопште, раширено је мишљење да постоји неки службени језик. На пример овако. Кад пословођу комуналаца позову у 2 ујутру на неку интервенцију он каже жени: "Морам да идем, пукла нека цев на Дорћолу и направиће проблем са трамвајима". Кад га тамо салети дежурни новинар и тражи изјаву онда пословођа каже: "Дошло је до пуцања цеви, па..." Обратите пажњу и видећете да се дошло је скоро увек користи у "званичном" обраћању било за шта.
Још један пример. Јавља се данас новинарка из Италије апропо короне и каже: Многи Италијани долазе у Србију да изврше вакцинацију. Као да је то службено, а да би само да се вакцинишу, што је суштина, било незванично.
Са друге стране неко маторо закерало као ја могло би по таквом исказу да закључи да они треба неког да вакцинишу.
Можда би требало да целу тему отворимо за глупе "службене" исказе.
 
Људи углавном не знају да је епицентар пројекција центра земљотреса на површину земље, а не сам центар, строги центар нечега. Био је у епицентру догађаја. Префикс епи- значи пројекцију на нешто. Разни оптички уређаји почињу са епи. Рецимо епидијаскоп.
Најсвежији пример: http://www.politika.rs/scc/clanak/476639/Barbeze-u-epicentru-kulture.
Неће се то скоро искоренити.
 

Back
Top