NADAHNUCE (razum ili htenje) ... by divlja

Pikasova šetnja

Na sasvim okruglom tanjiru od plavog porculana
jedna jabuka pozira
Licem u lice prema njoj
jedan slikar realista
uzalud pokušava da naslika
jabuku onakva kakva je
ali
jabuka
ne da se slikati
i ona hoće da kaže svoju reč
jer ima puno trikova u svojoj jabučijoj ćupi
ta jabuka
I evo je gde se okreće
u svome realnom tanjiru
podmuklo oko sebe
lagano ne mičući se
I kao što se vojvoda od Giza prerušava u
ulični fenjer
zato što ga silom hoće da portretiraju
tako se jabuka prerušava u lepo prerušeno voće
i tada
slikar realista
počinje da realizuje
dok su svi spoljni izgledi jabuke protivu njega
I
kao ubogi nesrećnik
kao siroti nevoljnik koji je spao na milost nekog
dobrovornog društva milosrdnog i strašnog
zbog dobrotvornosti i strašnosti svoje
nesrećni slikar realista
odjednom postaje tužni plen
bezbrojne gomile asocijacija ideja
I jabuka – plod u obrtanju svom evocira jabuku
- drvo
i Zemaljski raj i Evu i Adama
prskalice nadstrešnice puzavice stepenice
Kanadske Hesperdiske Normandijske Zimske
Zmiju iz Misterija i zakletvu iz Pariske
kuglane
i praiskonski greh
i praporeklo umetnosti
i Švajcarsku sa Vilijemom Telom
pa čak i Isaka Njutna
više puta nagrađenog na izložbi Opšte Gravitacije
I zaneti slikar gubi iz vida svoj model
i uspavljuje se
Tada Pikaso
koji je prolazio tuda
kao što prolazi svuda
svakodnevno i kao kod svoje kuće
vidi jabuku i tanjir i slikara uspavanog
Kakva ludost slikati jabuku
Pikaso veli
i pojede jabuku
a jabuka mu kaže Hvala
Zatim Pikaso razbija tanjr
i odlazi smešeći se
a slikar iščupan iz sna
kao zub
budi se i ponovo ja sam pred nedovršenim
platnom
usred parčadi razbijenog tanjira
i groznih semenki realnosti

Prever :wink:
 
Kad bi čovjek mogao reći ono što voli,
kad bi čovjek mogao uzdići svoju ljubav do neba,
kao što je oblak uzdignut u svjetlosti;
kad bi poput zidova što se ruše
da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u središtu,
kad bi čovjek mogao razoriti svoje tijelo,
ostavljajući samo istinu svoje ljubavi,
istinu samoga sebe,
koje se ne zove slava, sreća ili ambicija,
nego ljubav ili želja,
ja bih konačno bio onaj, kako sam se zamišljao,
onaj što svojim jezikom, svojim očima i rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu svoje istinske ljubavi.

Ne poznajem slobodu, osim slobode
da budem zarobljen u nekome,
čije ime ne mogu čuti bez uzbuđenja,
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
za koga sam danju i noću ono što želi,
a moj duh i tijelo plove u njegovu duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi,
slobodno, sa slobodom ljubavi,
jedinom slobodom koja me ushićuje,
jedinom slobodom za koju umirem.

Ti opravdavaš moje postojanje,
Da te ne poznam ne bih živio,
da umirem neznajući te, ne bih umro, jer nisam živio.
 
Usne jedino zato postoje
da s nekim podeliš nešto svoje.
I da ti šapat šapatom vrate.
Usne postoje da se pozlate.

Usne su vulkan tvog tela.
Usne su izvor tvojih reka.
Usne su pupoljak gde se srela
pčela od vetra s pčelom od mleka.

Usne postoje da se procveta
u vatromete neba i sveta.
Usne su da se u dahu zgusne
krilatost zvezda i kometa.

I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije,mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje.
:wink:
 
...Mozes li me voljeti zbog
mojih ociju i moje ljubavi?
Zbog moje zelje. Jer ti si
svaka kaplja moga zivota,
svaki otkucaj moga srca
zove tvoje ime.
Moj dah.
Moje postojanje.
Moj prvi i posljednji pogled.
Jer ti si ono za cime cu zudjeti
i kad prestanem postojati...

7.gif
 
Ne merim više vreme na sate,
ni po sunčevom hodu;
dan mi je kad njegove oči se vrate
i noć kad ponovo od mene odu.

Ne merim sreću smehom, ni time
da li je čežnja moja od njegove jača;
sreća je meni kad bolno ćutim s njime
i kad nam srca biju ritmom plača.

Nije mi žao što će života vode
odneti i moje grane zelene;
sad neka mladost i sve neka ode:
on je zadivljen stao kraj mene. :P :lol:
 
Živote, hej a! Nigdje glasa živa?
Ovamo, moja proživljena ljeta!
Rastočila mi vrijeme sudba kleta,
a ludost moja časove mi skriva.

Ne moći znati ni kako ni kuda
umine doba i zdravlje nestane!
Života nemam, imam prošle dane,
nesreća svaka uza me je svuda.

Jučer je prošlo, Sutra stiglo nije,
Danas, ne stajuć, bježi; ja sam nešto
što bje i bit će i jest, blijeda lika.

Danas i sutra i jučer skupno vijem
povoj i pokrov, i ostadoh vječno
ko trag prisutan nekog pokojnika.
 
Tišina na tvom jasnom obrazu.
Oči ponovo čvrsto zatvorene
nad vodom tihom i dubokom,
I mir opet osvojen,
U svim očajima,
Taj bogati i blagi mir
Na opustjelim borama.

Jedan jedini korak u tvoju put
Jedan jedini korak u snijeg,
Taj snijeg tijela
Svim koracima zatvoren.

Ruke pružene iz naših noćiju,
Ruke združene od naših buđenja,
Ruke nevidljive,
Ruke tajnovite,
Ruke opet sklopljene na našim kapcima.
 
Ko anđeo zlih očiju
U ložnicu tvoju tiju
Doći ću ti, crnka, kradom
S utvarama noćnim hladom;

Poljupcima, zlato moje,
Ledenim kao mesec što je,
Da te grlim poput zmije
Oko rake što se vije.

Bledo jutro kad zasviće
Moje mesto prazno biće
I hladno od noćnih tama.

Kao drugi što nežnošću
Životom ti i mladošću
Ja ću vladat strahotama!
 
NADA JE LUKSUZ. Vjecna noc u krvi
izmišljenom oku slijepim zidom prijeti.
O vatro tamna iza sebe, ko prvi
da ljubim tako ljubim, ne mogu da se sjetim.

Zar znam što sam znao zar znam što cu znati:
kostur usamljeni izgubljeno ime
divno uskladjene s prazninom što pamti
jalovost cvijeta i jalovost zime.

Ja sam zabrinuti ljubavnik tog cvijeta
što mami iz mene to sunce i prazninu
pretvara u slavuja, kad razlicit od svijeta
predio me taèe i pretvori u prašinu.

Al zaboravom svijet sam sacuvao i cuvam
za sva vremena od vremena i praha
O gde su ta mjesta kada vjetar puše
i pustoš pomice? Gdje zvijezda moja plaha?

Niskosti uzalud ceznu pjesmu citam
na koljenima predio koji se otvara
u bicu u kamenu praznom gde je skita
poslednja zvijezda ciji sjaj ne vara.
 
Buntovnik_Bez_Razloga:
Rukavodilica:
...ispot svih tih zastava sto viore svud oko nas ne postoji mesto gde bih mogao stati,visoko dignuti ruke i pevati..nasu pesmu..
Kliknite za proširenje...

:D :wink:
Kliknite za proširenje...
...Ovo je pesma za tvoja usta od visanja i pogled crn.
Zavoli me
Kad jesen duva u pijane mehove
Ja umem u svakoj kapiji da napravim jun.
I nemam obicne srece
I nemam obicne grehove
Podelicu sa tobom sve bolesti
i zdravlja
Zavoli moju senku
Sto se tetura niz mokri dan

Sutra nas mogu sresti ponori
ili uzglavlja.
...svejedno,lepo je nemati plan.
 
Kod unutarnjih borba koje čovek vodi sa samim sobom i sa nepoznatim silama u sebi, važi više nego igde pravilo: ne predaj se nikad! — Ni predaje, ni ustupanja! A pre svega, što kažu u Bosni: ne veži tugu za srce!

Biti uvređen nepravdom ljudi manje je nego biti u bedi, a biti u bedi manje je nego biti bolestan, biti bolestan još nije: umreti. Ali i kad je čovek uvređen nepravdom, teško bolestan, pa i na samrti, ne treba, tek tada ne treba da ,,da pusti rđi na se''. Tada treba napregnuti sve sile i ne priznati tugu i malodušnost. Izdržati trenutak, a već idućeg časa čovek je ili na putu da prezdravi ili mrtav. A smrt je najveći i najsigurniji osvetnik.
 
Bože, Bože...

--------------------------------------------------------------------------------

Bože, Bože, di baš ja, od svih sretnih Cigana,
da se rodim baš kad zadremaš?
Da me ne blagosloviš... Nikad ni ne osloviš...
Dok za nekim... Makarkakvim... Vašar raspremaš?

Dvaes'četir dinara dužan sam kod mlinara...
Kod kovača ne smem svraćati...
Juri me dućandžija... Švićka za mnom kamdžija...
Jedva imam svirce plaćati...

Za mnom cika... Za mnom potraga... A preda mnom put za Dovraga...
Bar da mi je fićok rakije... Tu bi moglo da se sakrije...
Još kad onda svirci nagare... Sve ću dati, sve ću propiti...
Samo neću moje malo magare... S belegom na levoj kopiti...
Niko mene ne zna slušati... Ko moj verni drugar ušati...
Za mnom ići i sanjariti... A ne kvariti....

Bože, Bože, di baš ja od svih spretnih Cigana,
naspram zvezda da se zagubim?
Dok sam konje pojio, Vrag je drum prespojio...
On je teo da se u nju, Belu, zaljubim...

Samo ako išta znam,onda znam da budem sam...
Tu sam isti na mog ujaka...
Lula i kabanica... Britva i brojanica...
Prijatelja ko u kurjaka...

Za mnom cika... Za mnom potraga... A preda mnom put za Dovraga...
Bar da mi je fićok rakije... Tu bi moglo da se sakrije...
Pa kad svirci nagare... Zadnji groš ću propiti...
Ali ne dam magare... S belegom na levoj kopiti...
Di je da je, neka je... Samo nek daleka je...
Da je duže trajalo, ne bi valjalo...

Bože, Bože, di baš ja od svih grešnih Cigana,
da padnem na sitnim gresima?
Ne daš mi je videti? I to od ruke ide ti...
Mora da je besposleno na nebesima?

Stiću sutra do mraka do komšijskog oblaka...
Pod njim ću se opet roditi...
Nisi ti na nebu sam... Bogova je povazdan...
S nekim ću se već nagoditi...

Za mnom cika... Za mnom potraga... A preda mnom put za Dovraga...
Bar da mi je fićok rakije... Tu bi moglo da se sakrije...
A kad svirci nagare... Zadnji groš ću propiti...
Ali ne dam magare... S belegom na levoj kopiti...
Kog sad ljubi, sanjiva... Kad se dan razdanjiva...
Kom sad zamke postavlja... Kog li noćas ostavlja?
 
Volim te uvijek, i kad se budis
I kad na licu sminke nemas
I kad si ljuta, i kad se cudis
I kad bez mene na ples se spremas
Uvijek te volim, hocu da znas
Volim te, ne znam kako da odolim
U svakom slucaju te volim

Volim te uvijek, i kada sanjas
Kad ne pises mi, kad te nema
Kada od mene stalno se sklanjas
Volim te kad si posve nijema
Kad sutis poput ribe bas
Volim te, ne znam kako da odolim
U svakom slucaju te volim
 
Skamenjena na velikom trgu snova,
naslonjena uz bridove neba,
prestrasena u grlu rose,
nijema poput leptira
okrecem svoje lice zemlji
jer svuda nalazim tebe.
Hrabra na zici iznad ponora,
ponosna medju obalama ohole rijeke,
ja dozivam noc prisutnih godina,
sav ocaj napustenih drvoreda,
sve naricaljke predaka
jer svuda nalazim tebe.

U ustima ovog zdenca
ne dodirujem rubove vode,
ni dno u srcima riba,
prolazim poput kise
kroz tkanine jesenjih gradova,
vezujem se gladju,
ranjavam vid na ostrici sunca
stojim na paljevini vlastita sluha,
poklanjam se izvoru mora
i pronalazim svoj strah.

Odrezala sam kosu
spalila sam lice
oderala sam kozu
pretvorila sam se u izgorio pejzaz,
ali ti me prepoznajes.
 
Umrla sam...
Večeras,
kad shvatila sam kakav si.
Umrlo je moje srce
koje te nekad toliko voljelo.
Umrla je moja duša
koja je zbog tebe tolike godine patila.
Umrlo je moje tijelo,
moje oči, koje bez tvojih pogleda više nemaju sjaj,
moje usne, koje bez tvojih poljubaca ne vrijede ništa.
Umrlo je sve u meni,
a ti ni ne shvaćaš koliku si mi bol nanio,
za cijeli život me povrijedio.
Ali opraštam ti sve, štoviše, žalim te,
jer ti ne znaš voljeti, ni ljubav primiti.
Sada idi iz mog srca i duše
dok moji snovi k’o kule u pijesku se ruše.
Ne želim zbog tebe više plakati i patiti
jer znam da jednog dana ću te zaboraviti.
I znaj, znaj da ne mrzim te,
ja opraštam ti sve...
 
Tražio sam te u zaboravu
gdje se stvarnost nekada miješala sa bojama snova
bila je to naša, sad već prokleta stvarnost.
da, volio sam te zelenom dolinom samoće i sjete
gledao te umoran dok ti nebom strasti misli nekud lete
a mislio sam jedina ako te volim da mislimo isto...
ne, nismo mislili isto i oprosti mi na iskrenosti
ali boli me do boli, jer još te netko voli, netko bolji nego ja.

I sad, kad odavno znam kraj
nemam ništa da me od tebe utješi, ni snovi mi više nemaju boje.
a kad me ljudi pitaju za stvarnost i ljubav, najdraže moje
nasmijem se gorko i pitam ŠTO JE TO...!?!...tad zaplačem!
da plačem cjelim putem odavde do vječnosti suzama okusom zrele višnje...
taj okus pamtim jer to su tvoje usne meke i tople željne mene
kakve su nekad bile, gorko slatke naravi, mekše i od same svile...
 
Rukavodilica:
Buntovnik_Bez_Razloga:
Rukavodilica:
...ispot svih tih zastava sto viore svud oko nas ne postoji mesto gde bih mogao stati,visoko dignuti ruke i pevati..nasu pesmu..
Kliknite za proširenje...

:D :wink:
Kliknite za proširenje...
...Ovo je pesma za tvoja usta od visanja i pogled crn.
Zavoli me
Kad jesen duva u pijane mehove
Ja umem u svakoj kapiji da napravim jun.
I nemam obicne srece
I nemam obicne grehove
Podelicu sa tobom sve bolesti
i zdravlja
Zavoli moju senku
Sto se tetura niz mokri dan

Sutra nas mogu sresti ponori
ili uzglavlja.
...svejedno,lepo je nemati plan.
Kliknite za proširenje...

Bas je dobro :!:
 
Rekla sam budimo prijatelji - vise ti i ne smijem dati,
On: razumio je? I kroz ples slova igru rijeci nastala je prica
velika i duboka...a negdje iza svega ostala je ljubav?
ne nije to ljubav, tek tajna - skrivena medju nama.
Tek nedavno ja sam je spoznala, gusila me danima srce lomila
Pitah sebe onako njeznu i mirnu, zasto bas ja...?
Na povratku ka tome putu, prepreka je jedna bila i nisam isla dalje.
Uzeh srce u svoju ruku, bio je to prelijep osjecaj,
uspjela sam da ga vratim tamo gdje pripada...u meni - zauvijek.
Ako sam uradila ono sto nisam smjela
to je zato sto nisam znala kako? kada? gdje? i zasto?
mozda jednog dana a mozda...
izvini, zao mi je - nikada. Zacuh krik sa svojih usana...
 
Prodajem ponos za komad duse tvoje
prodajem usne za miris postelje one
sjecam se oka i u njemu samoce
osjecam tvoje lice i tvoje ulice nocne.
Sta je sa mnom ? - nitko vise nezna
mene jos samo sudbina moja pozna,
Jesam li ovdje i svratim li ponekad?
ili lutam putem istim kao onim od nekad?
Mozda se nekad i sjetim, priznat cu
a mozda me samo griznja savjest muci,
odlucih da suzu zakopam u mirnoj luci.
Mladost ostari u sekundi ma u stotinki
jos se pitam zasto ne odgovorih na rijeci
u glavi odjekuje "Budi jaka... " itd.
a ja i poslusah i tugu zadavih golim rukama.
A pjesma iz dana u dan na tebe podsjeca.
Eto vidis sto znaci ubiti bol sudbonosnim rukama,
ma nije to tako tesko, ti si prvak u predstavama,
Rodila sam sina, mali zivot moj...
Ostavila i dusu i srce i pogled tvoj,
Kleknula pred smrti poljupca vatrenog
predala se danima sto odose u nezaborav.
Rijeka tisine i dalje tece a srce - a sto?
a srce..... srce i dalje pece. Ma nije valjda...?
Hladna zima je prosla a vruce ljeto izgorilo
ma nije to nista idemo dalje ja i moje tijelo...
Od svitanja do zalaska, od prije pa i sada,
prevarit cu vrijeme, sanjati svoje teske godine.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top