NADAHNUCE (razum ili htenje) ... by divlja

Pročitali smo knjigu
tvoje svesti i podsvesti...
...kada si ušla u ovu,
nepostojeće-postojeću kapiju.

Rekoše mi nešto,što razumom
nisu mogli naći...

Ja se vratim na onu tvoju:
A ŠTA JE SA SRCIMA?

Sve ima svoj početak,
i trajanje,
i kraj...
kao i plava Marije Magdalene...
...ne okreći se unazad,
da bi doživela ono što je ispred!

Nova godina je bila blizu...
tamo negde...
a mi smo bili srodne duše...
 
jagodica:
goscice ono je prever
a tvoje?
malo me podseca na kap. dzona piplfoksa
nisam sigurna da me je dirnulo ali ti si takva da me to obichno dira
sad se slihtam sli nema veze

divlja sad mi je palo na pamet
treba da pisesh jednostavnije
ne da treba,a li neka ideja
E hvala ti,jagodice za Prevera, rece mi Divlja na pp.A ovo gore sam napisala (al nisi videla :lol: )je Portugalac Roke Luzi....Evo jedne od Prevera koju mnogo volim i vec sam je pisala na forumu, al nema veze:

SVANUO JE DAN, NEBO JE CISTO
MENI SE SMESIS, OTVARAS OCI
TVOJ OSMEH KAO SUNCE BLISTA
I JA SE VISE NE SECAM NOCI
OPET SLUSAM PITANJE ISTO:
"DA LI SI NOCAS SPAVALA DOBRO?"
A JA TI KAO JUCE KAZEM:
"DA MILI, DOBRO SAM SPAVALA
I KAO I UVEK
TEBE SAM SANJALA...
 
ВРТ

Хиљаде и хиљаде година
Неће бити довољно
Да искажу
Онај трен вечности
Кад си ме пољубила
Кад сам те пољубио
Онога светлог јутра
У парку Монсури у Паризу
На земљи
Која се у звезде рачуна.
 
Krivo srastanje
---------------

budnosti nikan dosta gospodjice od tri pedlja
na krivinama zadnji vagoni ludjacki tresu
i mnogi prazne crijeva zaboravljajuci stid
a oholost nekad sudjena da bude vrlinom
splasnjava na ocigled i smrdi nadaleko
i nitko nema snage da odagna propadanje
i nitko i ne pokusava da bude vise od hladne zelatine
koja laprda medju krajnostima kao rijetko *****
dok svi tvoji besprizorni usrecitelji
i samozvani stovaoci onog sto ne razumiju
i svi tvoji placeni nitkovi dousnici i sjecikese
i svi tvoji mutavi urlatori zvucnih titula
hrabro spletkare zasticeni lopovskim kodeksom
koji stiti vernike od zarazenih
a svaku duhovitost uvijek i na vrijeme
efikasno lijece u samom zacetku
pa kakvo ime da ti damo gospodjice od tri pedlja
krivo srastanje gospodine krivo srastanje
kao kad bogate prose za miraz

a talon nose ruzni i opaki
s necuvenom moci da tjeraju sto zazele
mnogo ih je i strasno galame
obicno razbiju sva ogledala na koja naidju
da ne ostane ni pomen na ljepotu
 
Iz kojeg ti sveta
i iz kojeg cveta dolaziš
zašto nisi ista kao i sve druge žene
koje prodju kao sene
cija se ni imena ne pamte
ciji se dodiri usana zaborave
sa prvim jutrom
Iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad ni tako bez ikakvog plana
bez namere
srce lomiš na delove
a noci mi pretvaraš u dane

Koja si ti žena
kad mi pola života u tebe stane
zbog koje žalim
sve ovo šro prebrzo ide
što su mi jeseni bliže
i što mi se suze vide...

Jedino si s neba mogla doci
jer druge puteve znam
i na njima sam s drugima bio sam

Iz kojeg si sveta
iz kojeg cveta nosiš taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim...
 
!$%" :x ?/&$#$#!"!#$ :?
glbl...glmb...%&/&$%&#& :x :? :evil:

Ja sam,eto...tek tako sedeo nocas za racunarom
i tabao se sa njim i moooolio ga, 8) da me konektuje...o on...%&/$%&$grrr...cuda mi je pravio...
Pesmu cu jednom da napisem o tome :P
I ima li ista gore,nego kada se to desi...? :?
I...*ebem ti staru centralu... :?
I...jos sam besan :evil: nisam zbog toga,lepo spavao 8)
Zivot ce da mi skrati...
Povadicu mu sve zice i prodacu ga u delove... :?
Izudaracu ga,bre... :P
Skraticu ga za glavu,tj. monitor!!!
(ali,kako cu onda da se konektujem na Net :roll: )

E,ovo je bilo iskreno nadahnuce za moj racunar :twisted:
 


Fantazija.
Ja kretah, s rukama u dva džepa šuplja.
Imao sam čak i kaput idealni.
U skitnji, o Muzo, bio sam tvoj stalni
zatočenik što u snu cvijet ljubavi skuplja.
Rupom su zjapile hlače mi jedine.
Bijah Palčić-sanjar što slikove ište.
Velika mi Kola bjehu konačište.
A moja sazvježda šuštahu iz tmine,
te, uz put sjedeći u jesenje veče,
ja ih osluškivah, pustivši da teče
mojim čelom rosa - sok što snagom vrca.
Pa, slažući rime sred čarobne tmice,
Ja sam prebirao, ko na liri, žice,
ranjenih mi cipela - stopu pored srca!


 
Zna se kada počinje početak
a ne zna se kad počinje kraj

kraj je na kraju
a početak malo napred

kraj je napred
a početak je pre napred

početak je kad počneš
a kraj je kad si gotov

ima kad je neki početak
odmah kraj
a ima kad je neki
kraj početak

ima opet kad neko ima
i kraj i početak
a ima kada nema
ni kraj ni početak

početak je kad sam se ja rodio
a kraja nema
 
Sva ova bica što žive na zemlji,
Osim nekolikih što ne trpe sunce,
Trude se toliko koliko traje dan;
Ali kad upali nebo svoje zvezde,
Jedna traže kucu, druga gnezdo šume,
Da pocinu mirno i usnu do zore.

A ja, kad pocne najzad lepa zora
Da senku svoju otresa sa zemlje,
Budeci zveri svud, u svakoj sumi,
Ne prestajem s patnjom sve dok traje sunce;
A zatim, kad vidim da zaplamte zvezde,
Placem i sa zudnjom cekam svetlost dana.

A mracno vece sjaj kad goni dana,
I naša tmnina drugim cini zoru,
Zamišljeno gledam u okrutne zvezde,
Što su me stvorile od ranjive zemlje,
I proklinjem doba kad ugledah sunce,
Što me cini slicnim zverima u šumi.

I sumnjam da ikad zivljaše u šumi
Zver surova tako, nocu, il za dana,
Ko ta što me muci u senci i suncu,
I ne more mene prvi san ni zora,
Jer premda sam smrtno telo, svo od zemlje,
Uporna mi zelja dolazi sa zvezda.

Pre nego se vratim vama, sjajne zvezde,
Ili padnem dole u ljubavnu šumu,
Ostavljajuci telo, ko smrvljenu zemlju
Bar u njoj da vidim milost, što u danu
Nadoknadi mnoga doba, i od zore
Obogati mene do zalaska sunca.

S njom kad bih bio otkad zadje sunce,
Samo jedne noci, i da nema zore!
I da se ne menja u zelenu šumu
Da bi mi utekla, kao onog dana
Kad ju je Apolon sledio na zemlji.

Al ja cu pod zemljom ostati, u šumi,
A nestace dana punog sitnih zvezda,
Pre nego što zori slatkoj stigne sunce.
 
divlja-u-srcu:
O ludace, divna pijanico!
Kada razvalis svoja vrata i stanes igrati
budalu pred gomilom;

Kad za jednu noc istreses kesu i rugas se
trezvenosti;

Kad ides cudnim putevima i igras se
beskorisnim stvarima;

Ne haj za sklad i pravo!

Kad razvijes svoja jedrila na buri i krmilo se
krha nadvoje,

Onda cu te i ja pratiti, druze, i pijan u ponor poci.


Stracio sam svoje dane i noci u drustvu
trezvenih, mudrih suseda.

Mnogo znanja osedilo mi kosu, mnoga bdenja
pomutilo mi pogled.

Godinama sam pobircio medju stvarima i gomilao
parcad i tralje:

Smrvi ih i igraj po njima i zavitlaj sve u vetar.
Jer znam da je najvisa mudrost: pijan u ponor
otici.

Ostavi neka se izgube sve krivudave sumnje,
ostavi me da izgubim putanju svoju bez nade.

Pusti besnu buru neka me otkine sa mojih lengera.

Svet je naseljen dostojnicima i radnicima,
korisnim i pametnim.

To su ljudi koji su lako prvi, i ljudi koji skromno
idu za njima.

Ostavi ih neka budu srecni a i neka rade na srecu
drugih, a mene ostavi da budem lud i nekoristan.

Jer znam da je kraj svakog rada: pijan u ponor
otici.

Ovoga se casa odricem svih prava da me ubrajaju u
redove cestitih ljudi.

Necu se vise ponositi znanjem i sudom svojim o
dobru i zlu.

Razbicu sud secanja, prosucu poslednje kapi suza.

Okupacu se u peni rujnoga bisernoga vina i
razderiti svoj smeh.

I namerno cu razderati obrazinu stalozenoga gradjanina.

I zavetovacu se sveto da cu biti bez
dostojanstva i pijan u ponor otici.
tagore je genije,jel da?
 
Još juce
Smo zagrljeni
Koracali ispod nemih
Drvoreda
Ne sluteci kraj
Mart u našim glavama

Ne bih ocima dozvolio suze
Gušio bih mišlju
Potopio u sujeti i ravnodušju
Pre pocetka i posle kraja

Zar ima neceg što je još vredno?

Kuca od ljubavi i snova
Sad više nema
Crvenu boju
Soba u kojoj htedoh krevet
Ni most od ruku
Nije na onom mestu
Gde sam ga ostavio
Jedino izbocina
Na zidu
Nikad ne menja
Položaj
Uvek je tu kad zažmurim
 
Ne marim da pijem, al` sam pijan cesto.
U graji, bez druga, sam, kraj pune case.
Zaboravim zemlju, zaboravim mesto
Na kome se jadi i poroci zbrase.

Ne marim da pijem. Al` kad pridje tako
Svet mojih radosti, umoren, i moli
Za mir, za spasenje, za smrt ili pak`o,
Ja se svemu smejem pa me sve i boli.

I pritisne ocaj, sam, bez moje volje,
Ceo jedan zivot, i njime se krece;
Uzvik ga prolama: "Nece biti bolje,
Nikad, nikad bolje, nikad biti nece."


I ja zalim sebe. Meni nije dano,
Da ja imam zemlju bez ubogih ljudi,
Oci plave, tople kao leto rano,
Zivot u svetlosti bez mraka i studi.


I zeleci da se zaklonim od srama,
Pijem, i zazelim da sam pijan dovek;
Tad ne vidim porok, drustvo gde je cama,
Tad ne vidim ni stid sto sam i ja covek.
 
I da znas...
niko ti nikad vise nece pisati pisma
puna secera
i ustajale usirene krvi
u maju kada slavuji zvizducu Malu nocnu muziku
pracenu zabljim horom
i niko se nikad vise nece
pred tvojim pogledom
da onako topi i mrvi
i niko te nikad vise nece nazvati
luckastom nocnom morom. . .
budi mi nocas tajna. . .
i ne daj da se u nama
ovakvim
samo nesrecni rastanci legu
u predvecerja sto zlatom boje
u oku
majusne kaskade. . .
i ne zali. . .
jer ja sam samo jedan od onih rijetkih ludaka
sto ce krvlju
na posljednjem snijegu
da nasvrlja ime tvoje
slovima bolesljive nade. . .
i da znas...
meni je Gospod na ledja natovario samare
od cvijeca
i od korala
pa te u dugim vecernjim molitvama nazivam
i Princezom
i Pepequljom
jednom si kao Manjaca velika
drugi put kao Suturlija mala
jednom te zovem vjecnom i jedinom
drugi put samo drugom...
i tako to kroz mene prodje
i otkravi
i raskrvari
nesto sto se pravi da ne zivi
nesto
sto samo s tobom
nevidljivu svjetlost daje
dovoljno je da se nasmijes
i kazes
oboje smo krivi
da se u meni bijela zastava
podigne u znak predaje...
 

Back
Top