Imperija na srpski način
Srpski predsjednik Boris Tadić izjavio je kako Crna Gora ne može postati samostalna ako se sa time ne suglasi Srbija. Ta izjava je skandal prvoga reda, jer ne samo da zakida crnogorsko pravo na samoopredjeljenje, već jasno stavlja do znanja da Srbija Crnu Goru ne smatra slobodnom zemljom: Crna Gora se smatra srpskim posjedom o kojem u krajnjem odlučuje vlasnik - Srbija.
Odmah je reagovao premijer Đukanović. On je rekao da "Crna Gora baš kao i sve druge države ima pravo na izbor vlastite budućnosti". Srbiji, rekao je još, preostaje samo da bude informisana o crnogorskoj odluci.
Oglasila se i Građanska partija, saopštivši da "po Tadiću, interes Crne Gore ne postoji, on je apsolutno marginalan u poređenju sa interesima svekolikog srpstva". Oštar je bio i Pokret za nezavisnu evropsku Crnu Goru, podsjećajući da samo okupirane zemlje i kolonije pregovaraju o nezavisnosti, a slobodni narodi se samoopredjeljuju, kao što će to i učiniti Crna Gora u aprilu naredne godine. Pokret k tome, kako se kaže, "dobronamjerno savjetuje predsjedniku Srbije da se uzdrži barem javnog ispoljavanja paternalizma prema Crnoj Gori, jer time nimalo ne doprinosi demokratskom dijalogu Beograda i Podgorice". Dijalog, po prirodi stvari, teško ide sa onim ko drži da ste njegova kolonija.
Tadićeva izjava nije omaška. Ona možda nije diplomatski mudra, jer katkada nije pametno govoriti sve što mislite, ali svakako odražava suštinski odnos Srbije prema Crnoj Gori: to je odnos kolonizatora prema dominionu. Tadić je, za promjenu, bio iskren, za razliku od svih Koštunica-G17plus izjava o tome kako će Crna Gora ipak odlučiti sama, izjava u čijem podtekstu stoji da će Crna Gora odlučiti, ali će Srbija učiniti sve da odluči onako kako to hoće Srbija.
Jasno je: slobodni narodi se opredje-ljuju na referendumu. Kolonije se za svoju slobodu bore i pregovaraju sa kolonizatorom. Iz Tadićeve izjave jasno proizilazi ono što ionako zna svako ko hoće da zna: Crna Gora je od strane Srbije okupirana 1918, kada je nasilno zbačena dinastija Petrovića i ukinuta crnogorska država. Gotovo čitav vijek je, u raznim sistemima, na razne načine, ostala pod kontrolom Srbije, kao njena neformalna, ali time ne manje porobljena kolonija. Od početka devedesetih godina, sa dodatnim ubrza-njem 1997, traje pojačana borba Crne Gore za nezavisnost, koja je podrazumijevala i kulturnu samobitnost. Državno pitanje, ili pitanje slobode, centralno je političko pitanje čitavog crnogorskog vijeka iza nas. Baviti se politikom a navodno nemati politički stav o tome, nije drugo do još jedna demagoška fraza.
Crnogorski izbor otud nije "demokratija" ili "država", nego i država i demokratija. Jer Crna Gora može biti demokratska samo ako je slobodna i nezavisna. U savezu sa Srbijom, skoncentrisanom na to da zatre što više crnogorskih državnih atributa i nacionalnih posebnosti, opterećena prijetnjom da će nestati i biti utopljena u srpsku imperiju, Crne Gora nikada neće postati demokratska, niti evropska država. Kolonije nisu demokratske države. Tvrditi kako Crnu Goru treba najprije učiniti demokratskom, u savezu sa Srbijom, pa onda državom, bezumno je. Jer Srbija nije demokratska država. Ona bi htjela biti imperija, a zapravo je u raspadanju, opterećena ratnim zločinima, organizovanim kriminalom i kleronacionalističkim pučem koji je uključivao i ubistvo premijera.
Eksperti" koji sada izražavaju nezadovoljstvo stepenom demokratije u Crnoj Gori, aktivno su učestvovali u medijskom linču Zorana Đinđića. Đinđiću je takođe zamjeran nedostatak demokratičnosti. Onda je Đinđić ubijen, a na vlast su došli gori od njega. Sada oni u saradnji sa crnogorskim ekspertima imaju zamjerke na stepen demokratije u Crnoj Gori.
To je Srbija. Pa koliko demokratska njena kolonija može biti? Napokon, pita-nje za milion dolara: kako je moguće imati "demokratsku državu", ako nemate državu? Nešto prvo mora da postoji, da bi imalo određena svojstva. Nešto prvo postoji, pa je tek onda ukusno ili neukusno, slobodno ili neslobodno, demokratsko ili nije demokratsko. Nema demokratskog "ništa".
Štaviše, i ovaj stepen hude demokratije koji ima, Crna Gora je ostvarila uprkos Srbiji - zahvaljujući činjenici da se djelimično izmigoljila iz njenog zagrljaja pitona. Iz teze "demokratija pa država" proizilazi da je uslov za postojanje države Crne Gore - njena demokratičnost. Istovremeno, taj se uslov ne traži od državne zajednice "Srbija i Crna Gora": ta država nije demokratska, naprotiv, pa ipak postoji. Sad slijedite logiku: Crna Gora ne treba da postoji zato što nije demokratska, dok istovremeno državna zajednica SCG , iako nije demokratska, treba da postoji, između ostalog i zato što Crna Gora nije demokratska?
Ako bi savršena demokratičnost društva bila uslov postojanja država, na svijetu bi ih postojalo svega nekoliko, ili nijedna. Demokratija pa država - to je varijacija kolonizatorske politike koju znamo i pod šifrom "standardi pa status".
Sprječavati Crnu Goru da postane demokratska i slobodna država uz argument da je ona nedovoljno demokratska kolonija, nije drugo do demagogija i po prirodi cinični kolonijalizam. Ono što fascinira jeste spremnost Crnogoraca da prihvate takvu argumentaciju. Danas je "šta će mi država ako nije demokratska", sutra može biti "šta će mi država ako plate nisu 3 000 eura i nemam dobra kola", ili bilo što drugo. U stvarnosti: Crna Gora nije ni država, ni kolonija blagosta-nja.
Crnogorski uslovi za sopstvenu slobodu su rigorozni. Istovremeno, za to da se bude kolonija nisu potrebni nikakvi uslovi: da bi se očuvala sopstvena nesloboda, mogu se istrpjeti i ratovi, i hiperinflacija, i plate od 2 marke, i ratni zločini i kriminal.
Andrej NIKOLAIDIS
Srpski predsjednik Boris Tadić izjavio je kako Crna Gora ne može postati samostalna ako se sa time ne suglasi Srbija. Ta izjava je skandal prvoga reda, jer ne samo da zakida crnogorsko pravo na samoopredjeljenje, već jasno stavlja do znanja da Srbija Crnu Goru ne smatra slobodnom zemljom: Crna Gora se smatra srpskim posjedom o kojem u krajnjem odlučuje vlasnik - Srbija.
Odmah je reagovao premijer Đukanović. On je rekao da "Crna Gora baš kao i sve druge države ima pravo na izbor vlastite budućnosti". Srbiji, rekao je još, preostaje samo da bude informisana o crnogorskoj odluci.
Oglasila se i Građanska partija, saopštivši da "po Tadiću, interes Crne Gore ne postoji, on je apsolutno marginalan u poređenju sa interesima svekolikog srpstva". Oštar je bio i Pokret za nezavisnu evropsku Crnu Goru, podsjećajući da samo okupirane zemlje i kolonije pregovaraju o nezavisnosti, a slobodni narodi se samoopredjeljuju, kao što će to i učiniti Crna Gora u aprilu naredne godine. Pokret k tome, kako se kaže, "dobronamjerno savjetuje predsjedniku Srbije da se uzdrži barem javnog ispoljavanja paternalizma prema Crnoj Gori, jer time nimalo ne doprinosi demokratskom dijalogu Beograda i Podgorice". Dijalog, po prirodi stvari, teško ide sa onim ko drži da ste njegova kolonija.
Tadićeva izjava nije omaška. Ona možda nije diplomatski mudra, jer katkada nije pametno govoriti sve što mislite, ali svakako odražava suštinski odnos Srbije prema Crnoj Gori: to je odnos kolonizatora prema dominionu. Tadić je, za promjenu, bio iskren, za razliku od svih Koštunica-G17plus izjava o tome kako će Crna Gora ipak odlučiti sama, izjava u čijem podtekstu stoji da će Crna Gora odlučiti, ali će Srbija učiniti sve da odluči onako kako to hoće Srbija.
Jasno je: slobodni narodi se opredje-ljuju na referendumu. Kolonije se za svoju slobodu bore i pregovaraju sa kolonizatorom. Iz Tadićeve izjave jasno proizilazi ono što ionako zna svako ko hoće da zna: Crna Gora je od strane Srbije okupirana 1918, kada je nasilno zbačena dinastija Petrovića i ukinuta crnogorska država. Gotovo čitav vijek je, u raznim sistemima, na razne načine, ostala pod kontrolom Srbije, kao njena neformalna, ali time ne manje porobljena kolonija. Od početka devedesetih godina, sa dodatnim ubrza-njem 1997, traje pojačana borba Crne Gore za nezavisnost, koja je podrazumijevala i kulturnu samobitnost. Državno pitanje, ili pitanje slobode, centralno je političko pitanje čitavog crnogorskog vijeka iza nas. Baviti se politikom a navodno nemati politički stav o tome, nije drugo do još jedna demagoška fraza.
Crnogorski izbor otud nije "demokratija" ili "država", nego i država i demokratija. Jer Crna Gora može biti demokratska samo ako je slobodna i nezavisna. U savezu sa Srbijom, skoncentrisanom na to da zatre što više crnogorskih državnih atributa i nacionalnih posebnosti, opterećena prijetnjom da će nestati i biti utopljena u srpsku imperiju, Crne Gora nikada neće postati demokratska, niti evropska država. Kolonije nisu demokratske države. Tvrditi kako Crnu Goru treba najprije učiniti demokratskom, u savezu sa Srbijom, pa onda državom, bezumno je. Jer Srbija nije demokratska država. Ona bi htjela biti imperija, a zapravo je u raspadanju, opterećena ratnim zločinima, organizovanim kriminalom i kleronacionalističkim pučem koji je uključivao i ubistvo premijera.
Eksperti" koji sada izražavaju nezadovoljstvo stepenom demokratije u Crnoj Gori, aktivno su učestvovali u medijskom linču Zorana Đinđića. Đinđiću je takođe zamjeran nedostatak demokratičnosti. Onda je Đinđić ubijen, a na vlast su došli gori od njega. Sada oni u saradnji sa crnogorskim ekspertima imaju zamjerke na stepen demokratije u Crnoj Gori.
To je Srbija. Pa koliko demokratska njena kolonija može biti? Napokon, pita-nje za milion dolara: kako je moguće imati "demokratsku državu", ako nemate državu? Nešto prvo mora da postoji, da bi imalo određena svojstva. Nešto prvo postoji, pa je tek onda ukusno ili neukusno, slobodno ili neslobodno, demokratsko ili nije demokratsko. Nema demokratskog "ništa".
Štaviše, i ovaj stepen hude demokratije koji ima, Crna Gora je ostvarila uprkos Srbiji - zahvaljujući činjenici da se djelimično izmigoljila iz njenog zagrljaja pitona. Iz teze "demokratija pa država" proizilazi da je uslov za postojanje države Crne Gore - njena demokratičnost. Istovremeno, taj se uslov ne traži od državne zajednice "Srbija i Crna Gora": ta država nije demokratska, naprotiv, pa ipak postoji. Sad slijedite logiku: Crna Gora ne treba da postoji zato što nije demokratska, dok istovremeno državna zajednica SCG , iako nije demokratska, treba da postoji, između ostalog i zato što Crna Gora nije demokratska?
Ako bi savršena demokratičnost društva bila uslov postojanja država, na svijetu bi ih postojalo svega nekoliko, ili nijedna. Demokratija pa država - to je varijacija kolonizatorske politike koju znamo i pod šifrom "standardi pa status".
Sprječavati Crnu Goru da postane demokratska i slobodna država uz argument da je ona nedovoljno demokratska kolonija, nije drugo do demagogija i po prirodi cinični kolonijalizam. Ono što fascinira jeste spremnost Crnogoraca da prihvate takvu argumentaciju. Danas je "šta će mi država ako nije demokratska", sutra može biti "šta će mi država ako plate nisu 3 000 eura i nemam dobra kola", ili bilo što drugo. U stvarnosti: Crna Gora nije ni država, ni kolonija blagosta-nja.
Crnogorski uslovi za sopstvenu slobodu su rigorozni. Istovremeno, za to da se bude kolonija nisu potrebni nikakvi uslovi: da bi se očuvala sopstvena nesloboda, mogu se istrpjeti i ratovi, i hiperinflacija, i plate od 2 marke, i ratni zločini i kriminal.
Andrej NIKOLAIDIS
