Nada kao pokretač

zato se kaze da nada umire poslednja, ali vera je besmrtna
... ili neka se ljudi drze one: vera, nada, ljubav [ne, nije politicka stranka, vec citat ap. PAVLA]

Razumem šta kažeš. Vera je besmrtna za nas koji verujemo u Boga ( ili u Alaha, u Jahvu ).

Na ovom potforumu pišu i ljudi koji veruju ali i oni koji ne veruju. Zato ne bih spajala psihologiju sa religijom.
 
Razumem šta kažeš. Vera je besmrtna za nas koji verujemo u Boga ( ili u Alaha, u Jahvu ).

Na ovom potforumu pišu i ljudi koji veruju ali i oni koji ne veruju. Zato ne bih spajala psihologiju sa religijom.

taman posla da je religija, to je institucija, a vera (verovanje, duhovnost, osećanja) može da se uključi u psihološki aspekt,
jer od toga je svet sazdan
 
"Uzdanje, vjera, nada, a najbitnija od svega ovoga je ljubav". Kada se rađa Krist u ljudskom srcu tada se osjeti ekstatični osjećaj ljubavi koji nadilazi poimanje fizičkih čula, što uzrokuje kasnije transcedenciju i uviđaj u Božanski bitak unutar nas samih.
 
Poslednja izmena:
Zaviriti u sopstvenu Dušu ponekada može da donese neprijatne osjećaje zbog toga što nema bića da u sebi ne nosi traume, ali kad se traume iscijele ostaje Duša puna ljubavi i svjetla.
 
Postoje traume koje ne mogu da se prevaziću. Tu nije reč o psihi, o nedovoljnoj želji, volji, nadi. Traume se odnose na fizičko zdravlje.

Nada je slična veri. Dok ona postoji, postoji i volja za životom, tačnije život ima smisla.
 
Postoje traume koje ne mogu da se prevaziću. Tu nije reč o psihi, o nedovoljnoj želji, volji, nadi. Traume se odnose na fizičko zdravlje.

Nada je slična veri. Dok ona postoji, postoji i volja za životom, tačnije život ima smisla.
Na Njemačkom jeziku Träumen znači sanjati bilo fizičke ili psihičke su osjećaj i pozicija kao da smo nešto ružno sanjali, zbog toga se sjećanja na traumatska iskustva ponavljaju ili isplivaju u snovima ili hipnotičkom stanju je lakše izvršiti povratak u sjećanje na ružno iskustvo u kojem je bilo prisutno previše boli.
 
Na Njemačkom jeziku Träumen znači sanjati bilo fizičke ili psihičke su osjećaj i pozicija kao da smo nešto ružno sanjali, zbog toga se sjećanja na traumatska iskustva ponavljaju ili isplivaju u snovima ili hipnotičkom stanju je lakše izvršiti povratak u sjećanje na ružno iskustvo u kojem je bilo prisutno previše boli.

Mislim da me ne razumeš. Ja godinama imam jedan ortopedski problem koji se ponavlja. Imam neopisivo jake bolove kada se desi povreda.

Zbog toga imam PTSP koji je sada prešao u trajni poremećaj ličnosti nastao zbog zdravstvene traume.

Imam te ružne snove, flešbekove, sećanja na sve dosadašnje povrede. Ti "snovi" se dešavaju ne samo tokom spavanja, već i na javi u različitim situacijama.

Odlutali smo mnogo od teme a tema je nada kao pokretač.
 
Da li je nada za vas više osećaj ili odluka?
Kako kada, nisam baš neko sklon nadalju, jednostavno rečeno gotovo nikad nemam neka očekivanja za većinu toga što radim ili pak nemam mišljenje za neke stvari dok se ne dese.
Može li nada postojati i kada nema jasnih razloga za optimizam?
Verovatno tada i najčešće postoji, jer koja bi joj zapravo bila svrha? Nadamo se sa nekim razlogom, pogotovu kada smo u nekoj težoj situaciji.
Da li vas nada više podstiče na akciju ili na strpljenje?
Ako na nešto ne mogu direktno da utičem - moram da budem strpljiv, ako mogu idem na akciju. Ono najčešće je verovatno da me neka želja za nekim podstiče na neke akcije, pa valjda tu ima nadanja i u nekoj meri.
Koji su to mali znaci iz svakodnevnog života koji vam vraćaju nadu?
Možda dobra dela ljudi oko mene?
 

Back
Top