Quantcast

Nacizam i rokenrol

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

dess

Poznat
Poruka
7.191
preuzeto sa http://www.6yka.com/print/19

U klasičnom nacističkom periodu 1933-1945 nije postojala rock muzika. Baš šteta. Odmah moramo primjetiti da su sve kasnije pojave samo pokušaji imitacije. Zamislite kako bi moćno bilo slušati Open Air nastup njemačkih bendova u zimskim noćima prije odlučujućih staljingraskih bitaka. Ali dobro, ostavimo se virtuelnosti, i krenimo u (surovu) realnost. Rok je definitivno nastao tokom pedesetih i to tamo preko bare. Ovdje govorimo o fuziji roka i nacizma, odnosno bar o pokušaju iste. Trebamo se, dakle, prvo upitati: postoje li uopšte fašizam i nacizam, tj. da li su egzistirali u posljednje četiri decenije, koje nas u ovom slučju zanimaju! Odgovor: postoje mnogo više nego što smo to sebi u stanju priznati!

već tokom šesdesetih na sceni su se počeli pojavljivati prvi umjetnici koji su svoj nastupe obilježavali novim vidom krajnosti - unošenjem elemenata naci-faci ikonografije.
Uobičajeno je da se pojam nacizam, a isto tako i fašizam, veže za onaj spomenuti period kada je bukvalno drmao svijetom. Međutim to je pogrešna opcija. U Njemačkoj, te u manjoj mjeri u Italiji i Japanu, samo je ovaploćena jedna ideja koja se de facto može razviti bilo gdje i bilo kada. Ovdje i sad nikako nemamo vremena da ulazimo u suštinu fašizma i nacizma kao društvenih sistema, ali tu je manje-više sve jasno. Recimo samo da je jedan oblik fašizma vadao u Španiji sve do sredine sedamdesetih, i da je vidljivo da najnaprednije zemlje svijeta u svojoj politici dan-danas imaju sijaset elemenata koji se ama baš nimalo ne razlikuju od nacističko-fašističke procedure.
Najveći protivnik fašizma je demokratija, ili bi bar tako trebalo biti... E, tu dolazimo do željenih otvorenih vrata! Pojam "apsolutna demokratija" (hajde da je zasad tako zovemo) svakako treba da označava sistem u kojem je SVAKOM DOPUŠTENO SVE. Da, to znači da je svakom dopušteno i da bude zao koliko hoće, te da ugrožava sve oko sebe. Naravno, ugroženim je dozvoljeno apsolutno svako sredstvo da u svojoj odbrani budu još žešći. Ovakav lanac pojava definitivno nije ono što u svojoj kući žele napredne zemlje svijeta. Ali to je srž demokratije. zar ne? Moderna demokratija ti, dakle, dopušta sve. Elem, jasno je da onda svaki mladi (i stari) čovjek može slobodno da ispoljava jednu ideju, protiv koje se ta demokratija borila (i bila skoro uništena!) - ideju nacističko-fašističkog društva.
Od pojave rocka, njegovi protagonisti su u prvom planu uvijek imali jedno pravilo - biti drugačiji, biti originalniji. Rock kultura se od nezadovoljnih kritičara u svojim prvim danima često znala okarakterisati kao apsolutno nepoželjna regresija ljudske vrste, gdje se npr. uz animalne pokrete i glasove sve više vraćamo svojim davno ostavljenim precima. Možda je to baš u biti modernog čovjeka - želja za oslobađanjem svih silnih stega koje su nataložene tokom vijekovne vladavine konzervativnog konformizma. Mladi su željeli da svoju energiju ispoljavaju na način koji je najbolje u skladu sa njihovom fiziologijom - rock je omogućio upravo tako nešto.
Prve rock'n' roll zvijezde su se prosto utrkivale ko će izgledati što divlje, što luđe, što otkačenije. Ludački pokreti Elvisa Presleya s kraja pedesetih (vidi Forrest Gump!!!), odnosno puštanje kose preko ušiju od strane The Beatles, početkom šesdesetih, bili su prvi koraci u izgrađivanju arhetipa - divljeg rockera koji ruši ustajale društvene vrijednosti. S vremenom će rock-pioniri dobijati sve više i više klonova, te će u takvom okruženju sve teže biti originalan. Ova činjenica danas pogotovo dolazi do izražaja, kad je muzičko naslijeđe neuporedivo bogatije, i kad se zbog neminovnog deficita svježih ideja ljudi sve više okreću retru. Hm, pa i fašizam i nacizam su na neki način retro. Tu počinje prava priča.

HHHeroji i kukavice

Dakle, već tokom šesdesetih na sceni su se počeli pojavljivati prvi umjetnici koji su svoj nastupe obilježavali novim vidom krajnosti - unošenjem elemenata naci-faci ikonografije. Ovdje moramo primjetiti da je od nacizma i fašizma nerazdvojan pojam rasizma, koji, naravno, ulazi u "service pack" navedenih sistema, te se njegovo manifestovanje u svakom slučaju mora shvatiti i kao prisustvo onog zašta su se sljudi kleli da je davno umrlo. Rockeri su sve češće ispoljavali nasilnost i ideje pune rasističko-fašističke inspiracije. Tako je npr. Cliff Richard, poznati mekušac, a danas najobičniji djedica početkom šesdesetoh sablažnjivao javnost svojim izjavama kako bi najradije volio nekog uhvatiti, razbiti mu zube, nožem mu rasjeći utrobu u nekom tamnom parku, te pojesti mu još živu džigericu!?!? Alal vjera, majstore.
Svima je jasno da su Rolling Stones bili najlošiji momci među svim lošim momcima šesdesetih. Jedan od najlošijih Stonesa svakako je bio pokojni Brian Jones. Momak se tada uživao da pozira fotografima u SS-uniformi. Bila je to prva jasna inkarnacija nacizma u rocku, jedam izvjestan vid želje za forsiranjem "zabranjenog voća", kao odraz manifestovanja slobode, šmeka, arta, i šta-ti-ja-znam-čega-sve-ne. Hajde dobro, Brian se nedugo zatim utopio u sopstvenom bazenu (bilo je preduboko) pa ćemo mu oprostiti. Uskoro će svijet vidjeti da su i on i Stonesi najobičnije male mace, te, de facto, jedna od najzdravijih pojava u savremenoj rock-muzici. Već u samom startu je uvedena još jedna praksa. Kad novopečeni "heroj" počne da se previše eksponira sa datom ikonografijom, dođe pod takav udar još uvijek "konzervativne" javnosti, da mu ne preostaje niša drugo nego da u kratkom vremenskom razdoblju plasira čitavu gomilu izvinjenja i distanciranja od bilo kakve veze sa reakcionarnim ideologijama.
Početkom sedamdesetih širi se talas fascinacije nacističkom ideologijom. Posebno popularan "artifakt" iz ovog perioda svakako je željezni krst, kojeg su poklonici žešće orjentisanih muzičkih pravaca rabili vrvlo rado. Alex Harvey je bio jedan od prvih likova koji su na nacizmu "izgradili" slavu. Ovo je interesantna činjenica - dakle, popularnost nacizma, kao svojevrsne alternative, već je bila na tolikom nivou da je zvijezda koja propagira slične stvari mogla da bude "over the top" zbog protežiranja legendarne Hitlerove ideologije. Harvey je početkom sedamdesetih napravio obradu jedne pjesmice koju je nekad izvodila isključivo ekipa iz Hitlerjugenda, nazvao ju je Tommorow Belongs To Me. Svoj najveći hit, Framed, izvodio je isključivo obučen kao Hitler. Godine 1975. Harvey je napravio poznatu naci-žurku gdje su gosti bili prikladno odjeveni, naravno. Bez obzira na silno angažovanje, Harvey nikada nije bio dokazani fašista, ili se bar tako misli...
Keith Moon i Viv Stanshal se u javnosti prosto nisu mogli pojaviti bez uniformi njemačkih oficira iz Drugog svjetskog rata, te, a šta bi drugo, adekvatnim podrezanim brčićima. I to je sve bila jeftina fascinacija, ali opet ponavljam - značajno je da je bilo došlo vrijeme da takva vrsta fascinacije ima prođu. Ako su navedene persone, uz dužno poštovanje, ipak samo druga liga, za čovjeka koji se odaziva na ime David Bowie tako nešto nikako ne stoji. Kada je čitava halabuka sa Spidersima prošla, Bowie je iza sebe već imao zavidan nivo slave. Dan-danas se njegovi rani radovi (a i kasni) tretiraju kao jedan od vrhunaca muzičke produkcije, pa imamo klasičnu frazu "rani Bowie", za određivanje smjera i kvaliteta određenog muzičkog izraza. Elem, kad je taj isti David Bowie došao na press-konferenciju u londonskom Victoria Stationu 1976. bio je obučen u pripijenu crnu košulju, dok mu je desna ruka bila po svim propisima - podignuta u visini očiju pod uglom od 45 stepeni. Urlao je sasvim fino i uredno Sieg Heil, a zatim je počeo jedan od svojih spektakularnijih govora gdje je tvrdio da je rock muzika na izdisaju, tre da je došlo vrijeme da bude zamijenjena jednim multimedijalnim fašističkim pokretom, koji će svijet prodrmati mnogo više nego rock revolucija pedesetih i šesdesetih godina. Dobro, bio je to mladi razjareni Bowie, momak je u to vrijeme jako puno čitao o vezama nacista sa crnom magijom, mitologiji svetog grala, runama i slično, malo je preozbiljno shvatio stvari. Kasnije se izvinjavao karakterišući cijelu epizodu kao jedan od svojih kokainskih psihotičnih izleta. Simpatično.
Roderick Falconer je bio Bowieva američka imitacija. Čovjek je po svaku cijenu želio da bude prvi fašistički rock-star. Imao je i priliku - album, koji je inače nazvao A New Nation (kako obećavajuće!), izdala je velika muzička kuća, United Artists. Međutim, iako smo, eto, ovdje imali prvi pravi pokušaj čistog komercijalizovanja fašizma samog kompletan tiraž je bio više nego mizeran. Drugi put Roderick. Ali onda na scenu stiže punk.
 

dess

Poznat
Poruka
7.191
Punk - promašena investicija

Ako se ikada u istoriji pojavio muzički pravac čiji su poklonici toliko preferirali nasilje, onda je to svakako punk. Reakcionarna britanska organizacija, National Front, jedva je dočekala pojavu ove adrenalinske gungule. Jednog jutra je čitav London osvanuo u plakatima Clashovog albuma White Riot, koji je od strane NF-a tumačen kao uredno rasističko djelo. Eto nam priče o White Power. Joe Strummer, frontmen, opserviranog sastava, izjavio je odmah energično da The Clash nema ama baš nikakve veze sa National Frontom, te je deklarisao sebe kao zdravog, mladog, te uz to antinasilnog i antifašistoidnog mladog čovjeka. Dirljivo, kad tako nešto izađe iz usta jednog čovjeka koji bi trebao da bude ikona punk kulture, iz usta ne može a da vam se ne otme uzvik: Pussycat!!! Malcolm McLaren je bio velika budala, to svi znaju, čovjek je pokrenuo kompletnu muzičko-modnu liniju punka sa ove strane okeana (a tamo prijeko svaka čast Rammonesima). Pa ipak, koliko god odvaljen bio, imao je komercijalnu i stratešku inteligenciju da odmah u startu izjavi kako njegovi Sex Pistolsi nemaju nikakve veze sa National Frontom. Na tako nešto su im prozvani fašisti žestoko odgovorili. U svom listu Spearhead (eto, već imaju i vlastiti magazin) nazvali su Johnnya Rottena kao "ništa više nego bijela crnčuga" ("nothimg more than a white nigger"). Johnny je sigurno bio ponosan. Elem, kompletna popala u Britaniji i Evropi, koju su prvenstveno digli Pistolsi sa svojim ultra-hitom Anarchy In The UK, odnosno albumom Never Mind The Bollocks..., nije onim PRAVIM fašistima donijela očekivane rezultate.
Siouxsie And The Banshees su bili posebna vrsta. Ova ekipa, koja je bila jedan od začetnika poznate alternative osamdesetih, imala je u startu dosta koketiranja sa nacizmom. Siouxie Sioux se na pozornici pojavljivala često sa svastikom na rukavu, a kompletan buljuk fanova na koncertima je bio još opremljeniji. Ljudi su obožavali da nose majicu sa velikom svastikom, tretirajući ih kao sredstvo koje im omogućava da šokiraju sve iz dosadnog mainstreama, te da konačno izađu iz sjenke starih, smrdljivih hipija. Jedna od prvih S&TB pjesama nosila je naziv Love In A Void. Ta pjesma je u sebi sadržala i stihove "too many Jews for my liking" ("previše Jevreja za moj ukus", ili bi bar tako trebalo biti). Kasnije kad su bili poznatiji, slavniji, sa većim stomacima i sa više love, govorili su kako se ovo "Jews" odnosilo na biznismene (?!?), čak su i pjesmu Mittageisen (Metal Postcard) posvetili Johnu Heartfieldu, čuvenom britanskom antinacisti. Jednostavnije - usrali su se. Adam & The Ants su u ranoj fazi nastupali propagirajući fascinaciju wajmarskom dekadencijom i nacizmom, ali je to bio isključivo dio njihovog umjetnižkog obrazca. Izvjesni Kirk Brandon, pjevač grupe Theatre Of Hate, osnovao je Spear Of Destiny, organizaciju koja je podvlačila veze Adolfa Hitlera sa Isusom Hristom. Po njima je Hiler bio moćni crni mag, kojeg su nacisti željeli da postave za vladara svijeta (oni su to željeli u svakom slučaju, s magijom ili bez nje).
Ipak, bend koji je šampion u koketiranju sa nacizmom, a zatim u poricanju bilo kakve veze sa istim svakako je New Order. Četvorka koju čine Bernard Sumner, Stephen Morris, Gillian Gilbert i Peter Hook, nikla na pepelu Joy Divisiona, samim svojim nazivom - novi poredak - isticala je želju za korjenitim reformama na planetarnom nivou. Kao što se zna, New Order je bilo ime koje je legendarni Josef Goebbels smislio da bi opisao Evropu, kada bude potpuno osvojena od strane fašista. E, to se zove originalnost, tako da je smiješno kad dans neko govori o "novom svjetskom poretku". Nacistička ikonografija je bila sasvim prisutna u video-spotovima, te u tekstovima New Ordera, gdje su se oni zaista zalagali za svesrdne promjene, jedan od najboljih primjera za to je zaista genijalna stvar (ma šta ko mislio) True Faith.

Tekovine revolucije

Eto, tako se razvijala ta scena do današnjih dana. A kako je danas? Pa, recimo samo da su dva tipa, po imenima Dylan Klebold i Eric Harris, ove godine u poznatom denverskom masakru usmrtili buljuk djece slijedivši dosljedno nacistički smisao života, te ističući da su bili inspirisani "poezijom" grupa kao što su (sve popularniji) Marilyn Manson, odnosno KMFDM. Marilyn se sve češće deklariše kao moderni antihrist. Izgleda da je đavolopoklonstvo u svijetu mnogo raširenije nego što bi to ekipa iz Vatikana smjela priznati. S druge strane KMFDM su još samo jedan bend iz legije onih "koji ne idu do kraja" Momci su orjentisani prema metalu i postava im je multinacionalna. Kad se masakr desio odmah je javnosti skrenuta pažnja na činjenicu da se u bendu nalazi nekoliko članova koji su Nijemci, a ovi opet nikad neće izgubiti epitete koje su im Hitler, Goebbels, Goering &co. krvavo zaradili. Jedan od njih, Sascha Konietzko, odmah je izjavio da KMFDM nema nikakve veze sa nacistima. Da, ali i kod njih je, bar u početku sve prštalo od nacističkih sličica.
U stvari ako trenutno postoji bend u svijetu koji svoj uspjeh duguje sasvim jasno (od oka) vidljivom koketiranju sa naci-stilom, onda je to svakako njemački Rammstein. Nekad su bili samo trećerazredni klonovi Nine Inch Nailsa, a kasnije su shvatili da se isplati flertovati s "drugom stranom". Činjenica da pjevaju na maternjem jeziku daje im ogromnu prednost nad anglo-saksonskim konkurentima, jer sinonimi za nacizam će uvijek biti i ostaće Hitlerovi brčići, lupanje čizama i urlanje Sieg Heil, što je, by the way, na njemačkom. Kada počne Sehnsucht ili Engel imate doslovce osjećaj kao da nailaze legije Rundstetovih divizija, a zatim onaj redki muški glas koji kao da raspoređuje trupe za napad na SSSR. Najotvorenija eskapada koju su Rammsteinovci dosad izveli jeste spot za njihovu obradu poznate stvari Depeche Mode - Stripped (iz 1985., fina ljubavna pjesma sa albuma Black Celebration, kakav divan naziv, šteta što u ovom svemu preskačemo DM, Martinu Goreu je željezni krst uvijek lijepo stajao...). Ovaj put su je Nijemci plasirali sa svojim ubijajućim ritmovima i glasovima, sa spomenutim videom, gdje sve prašti od isječaka iz filma Olimpiade, poznate njemačke režiserke Leni Riefenstahl, snimljenog povodom olimpijade u Berlinu 1936. i bogato iskorišćenog za propagandu nacističkih parola o zdravom tijelu, zdravom duhu (to je bio Hitler?), disciplini i sl. Odmah je po štampi počela svojevrsna potjera za Rammsteinovcima, ali su oni na servis odgovorili hladmnim, moćnim returnom - "Video ne pokazuje nikakve političke gesture, likove ili insinuacije. Radi se o filmu sa vrhunskom artističkom koncepcijom, koji je usput bio u samoj Americi nominovan za dva Oskara.". I ko im to može osporiti?
Za kraj ostavljam najveću poslasticu, koja usput dolazi sa naših terena, odnosno terena koji su nekad bili naši - slovenački Laibach. Samo ime je veoma inspirativno Ljubljana ga je nosila samo u najsvijetlijem razdoblju svoje istorije - 1941-1945. Nevjerovatno je kako je jedno malo Trbovlje moglo dati jedan od najfascinantnijih bendova u svjetskim razmjerama. Grupa je, da podsjetimo, nastala još davne 1980. Od samog početka su krenuli sa konstantnim šokiranjem javnosti. Njihov tadašnji frontmen, Tomaž Hostnik je uživao da nastupa u vojničkoj uniformi. Jednom prilikom je koncert bez problema priveo kraju iako ga je bila pogodila boca u lice. To se zove fanatizam, i do danas je jedna od osnovnih značajki Laibach-opusa. Da bi stvar kompletirao, Tomaž Hostnik je decembra 1982. izvršio samoubistvo. Bend je uskoro fascinirao cijelu Evropu stylingom koji kao da je sama Eva Braun kreirala. Niko na zapadu nije mogao vjerovati da tako nešto dolazi iz jedne socijalističke zemlje. Da sve bude primjerenije Laibach su prvih godina uglavnom pjevali na njemačkom. Uskoro je osnovana poznata fantom-država Neue Slowenische Kunst. Uslijedila je blistava karijera, prepuna dragulja kakvi su Opus Dei, Let It Be, Simpathy For The Devil itd. Svoj vrhunac su doživjeli kada su novembra 1995. u Sarajevu izveli Marš na Drinu (sa albuma NATO), isto su tada uradili i u Zagrebu. Pa vi sad vidite... Zadnji album, Jesus Christ Superstar, samo je nova karika u lancu njihove neprekidne edukacije čovječanstva. Može se slobodno reći da su Laibach bend koji je u svijetu vodeći po broju koketiranja sa fašizmom i nacizmom. Iuma smo jedan mali problem - Laibach nisu jadne budale koje žele da fasciniraju ljude svojim imageom. Oni su svojevrsni mudraci sa sasvim jasnom misijom. I još nešto - oni nikad ne odustaju, na pitanje zbunjene novinarke da li su zaista fašisti, uvijek će spremno odgovoriti - "Pa zar to nije očigledno?".
I tako, to bi bio mali pregled likova iz rock-kulture, koji su u svojoj karijeri više ili manje koketirali sa nacizmom i fašizmom. Naravno, ovaj put su mnogi zaboravljeni, i ja im se od srca izvinjavam. Svjestan sam da ovaj tekst ne daje odgovor na pitanja da li su fašizam i nacizam u rocku potrebni, da li je fašizam u rocku odraz političkih stremljenja ili
artističkog pristupa, ali to nije ni bila njegova namjena. Fašizam u rocku postoji i, kao što denverski slučaj potvrđuje, može biti veoma opasan. Sve više niču razne fašističke organizacije, koje sačinjavaju mahom mladi ljudi, edukovani između ostalog kroz rock, kao npr. Aryan Nations, National Alliance itd. Harris i i Klebold su bili i prošli, normalno je da se uz inspirativne tekstove Marilyn Mansona pojave neki novi Hannibal Lecter ili Freddie Kruger. Samo, postoji jedna stvar mnogo opasnija od ove - jedno je kad fašizam propagiraju slave vječito gladne rock zvijezde, a drugo kad se on distribuira iz vodećih svjetskih centara moći. Iz dana u dan možemo vidjeti kako je rehabilitacija fašizma sve intenzivnija. U svom prvom velikom naletu fašizam je odnio oko 50 miliona života. Bojim se da će njegova sljedeća inkarnacija u pravom smislu, na spomenutu cifru dodati bar još jednu nulu.
 
Poruka
24.633
Kakve su ovo gluposti,ne mogu da verujem da sam ovo sve procitao! rammsteinova jedini spot koji mozda nosi skrivenu naci poruku je links 234,jer onaj glavni mrav me jako podseca na Hitlera i Nemce a ostale pesme i spotovi nemaju veze sa time! Autor teksta je idiot jer nije naveo frontmena grupe Skrewdriver iana Stujarta koji je osnovao Blood and Honor i nije naveo RAC muzicki pravac koji cine samo WP bendovi! 80% navedenih grupa i likova nema veze sa WP muzikom!
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Top
  Blokirali ste reklame
Dragi prijatelju, nemojte da blokirate reklame - isključite Ad Blocker na Forumu, jer će tako mesto vaših susreta na Krstarici ostati besplatno za korišćenje.