dess
Poznat
- Poruka
- 7.220
preuzeto sa http://www.6yka.com/print/19
U klasičnom nacističkom periodu 1933-1945 nije postojala rock muzika. Baš šteta. Odmah moramo primjetiti da su sve kasnije pojave samo pokušaji imitacije. Zamislite kako bi moćno bilo slušati Open Air nastup njemačkih bendova u zimskim noćima prije odlučujućih staljingraskih bitaka. Ali dobro, ostavimo se virtuelnosti, i krenimo u (surovu) realnost. Rok je definitivno nastao tokom pedesetih i to tamo preko bare. Ovdje govorimo o fuziji roka i nacizma, odnosno bar o pokušaju iste. Trebamo se, dakle, prvo upitati: postoje li uopšte fašizam i nacizam, tj. da li su egzistirali u posljednje četiri decenije, koje nas u ovom slučju zanimaju! Odgovor: postoje mnogo više nego što smo to sebi u stanju priznati!
već tokom šesdesetih na sceni su se počeli pojavljivati prvi umjetnici koji su svoj nastupe obilježavali novim vidom krajnosti - unošenjem elemenata naci-faci ikonografije.
Uobičajeno je da se pojam nacizam, a isto tako i fašizam, veže za onaj spomenuti period kada je bukvalno drmao svijetom. Međutim to je pogrešna opcija. U Njemačkoj, te u manjoj mjeri u Italiji i Japanu, samo je ovaploćena jedna ideja koja se de facto može razviti bilo gdje i bilo kada. Ovdje i sad nikako nemamo vremena da ulazimo u suštinu fašizma i nacizma kao društvenih sistema, ali tu je manje-više sve jasno. Recimo samo da je jedan oblik fašizma vadao u Španiji sve do sredine sedamdesetih, i da je vidljivo da najnaprednije zemlje svijeta u svojoj politici dan-danas imaju sijaset elemenata koji se ama baš nimalo ne razlikuju od nacističko-fašističke procedure.
Najveći protivnik fašizma je demokratija, ili bi bar tako trebalo biti... E, tu dolazimo do željenih otvorenih vrata! Pojam "apsolutna demokratija" (hajde da je zasad tako zovemo) svakako treba da označava sistem u kojem je SVAKOM DOPUŠTENO SVE. Da, to znači da je svakom dopušteno i da bude zao koliko hoće, te da ugrožava sve oko sebe. Naravno, ugroženim je dozvoljeno apsolutno svako sredstvo da u svojoj odbrani budu još žešći. Ovakav lanac pojava definitivno nije ono što u svojoj kući žele napredne zemlje svijeta. Ali to je srž demokratije. zar ne? Moderna demokratija ti, dakle, dopušta sve. Elem, jasno je da onda svaki mladi (i stari) čovjek može slobodno da ispoljava jednu ideju, protiv koje se ta demokratija borila (i bila skoro uništena!) - ideju nacističko-fašističkog društva.
Od pojave rocka, njegovi protagonisti su u prvom planu uvijek imali jedno pravilo - biti drugačiji, biti originalniji. Rock kultura se od nezadovoljnih kritičara u svojim prvim danima često znala okarakterisati kao apsolutno nepoželjna regresija ljudske vrste, gdje se npr. uz animalne pokrete i glasove sve više vraćamo svojim davno ostavljenim precima. Možda je to baš u biti modernog čovjeka - želja za oslobađanjem svih silnih stega koje su nataložene tokom vijekovne vladavine konzervativnog konformizma. Mladi su željeli da svoju energiju ispoljavaju na način koji je najbolje u skladu sa njihovom fiziologijom - rock je omogućio upravo tako nešto.
Prve rock'n' roll zvijezde su se prosto utrkivale ko će izgledati što divlje, što luđe, što otkačenije. Ludački pokreti Elvisa Presleya s kraja pedesetih (vidi Forrest Gump!!!), odnosno puštanje kose preko ušiju od strane The Beatles, početkom šesdesetih, bili su prvi koraci u izgrađivanju arhetipa - divljeg rockera koji ruši ustajale društvene vrijednosti. S vremenom će rock-pioniri dobijati sve više i više klonova, te će u takvom okruženju sve teže biti originalan. Ova činjenica danas pogotovo dolazi do izražaja, kad je muzičko naslijeđe neuporedivo bogatije, i kad se zbog neminovnog deficita svježih ideja ljudi sve više okreću retru. Hm, pa i fašizam i nacizam su na neki način retro. Tu počinje prava priča.
HHHeroji i kukavice
Dakle, već tokom šesdesetih na sceni su se počeli pojavljivati prvi umjetnici koji su svoj nastupe obilježavali novim vidom krajnosti - unošenjem elemenata naci-faci ikonografije. Ovdje moramo primjetiti da je od nacizma i fašizma nerazdvojan pojam rasizma, koji, naravno, ulazi u "service pack" navedenih sistema, te se njegovo manifestovanje u svakom slučaju mora shvatiti i kao prisustvo onog zašta su se sljudi kleli da je davno umrlo. Rockeri su sve češće ispoljavali nasilnost i ideje pune rasističko-fašističke inspiracije. Tako je npr. Cliff Richard, poznati mekušac, a danas najobičniji djedica početkom šesdesetoh sablažnjivao javnost svojim izjavama kako bi najradije volio nekog uhvatiti, razbiti mu zube, nožem mu rasjeći utrobu u nekom tamnom parku, te pojesti mu još živu džigericu!?!? Alal vjera, majstore.
Svima je jasno da su Rolling Stones bili najlošiji momci među svim lošim momcima šesdesetih. Jedan od najlošijih Stonesa svakako je bio pokojni Brian Jones. Momak se tada uživao da pozira fotografima u SS-uniformi. Bila je to prva jasna inkarnacija nacizma u rocku, jedam izvjestan vid želje za forsiranjem "zabranjenog voća", kao odraz manifestovanja slobode, šmeka, arta, i šta-ti-ja-znam-čega-sve-ne. Hajde dobro, Brian se nedugo zatim utopio u sopstvenom bazenu (bilo je preduboko) pa ćemo mu oprostiti. Uskoro će svijet vidjeti da su i on i Stonesi najobičnije male mace, te, de facto, jedna od najzdravijih pojava u savremenoj rock-muzici. Već u samom startu je uvedena još jedna praksa. Kad novopečeni "heroj" počne da se previše eksponira sa datom ikonografijom, dođe pod takav udar još uvijek "konzervativne" javnosti, da mu ne preostaje niša drugo nego da u kratkom vremenskom razdoblju plasira čitavu gomilu izvinjenja i distanciranja od bilo kakve veze sa reakcionarnim ideologijama.
Početkom sedamdesetih širi se talas fascinacije nacističkom ideologijom. Posebno popularan "artifakt" iz ovog perioda svakako je željezni krst, kojeg su poklonici žešće orjentisanih muzičkih pravaca rabili vrvlo rado. Alex Harvey je bio jedan od prvih likova koji su na nacizmu "izgradili" slavu. Ovo je interesantna činjenica - dakle, popularnost nacizma, kao svojevrsne alternative, već je bila na tolikom nivou da je zvijezda koja propagira slične stvari mogla da bude "over the top" zbog protežiranja legendarne Hitlerove ideologije. Harvey je početkom sedamdesetih napravio obradu jedne pjesmice koju je nekad izvodila isključivo ekipa iz Hitlerjugenda, nazvao ju je Tommorow Belongs To Me. Svoj najveći hit, Framed, izvodio je isključivo obučen kao Hitler. Godine 1975. Harvey je napravio poznatu naci-žurku gdje su gosti bili prikladno odjeveni, naravno. Bez obzira na silno angažovanje, Harvey nikada nije bio dokazani fašista, ili se bar tako misli...
Keith Moon i Viv Stanshal se u javnosti prosto nisu mogli pojaviti bez uniformi njemačkih oficira iz Drugog svjetskog rata, te, a šta bi drugo, adekvatnim podrezanim brčićima. I to je sve bila jeftina fascinacija, ali opet ponavljam - značajno je da je bilo došlo vrijeme da takva vrsta fascinacije ima prođu. Ako su navedene persone, uz dužno poštovanje, ipak samo druga liga, za čovjeka koji se odaziva na ime David Bowie tako nešto nikako ne stoji. Kada je čitava halabuka sa Spidersima prošla, Bowie je iza sebe već imao zavidan nivo slave. Dan-danas se njegovi rani radovi (a i kasni) tretiraju kao jedan od vrhunaca muzičke produkcije, pa imamo klasičnu frazu "rani Bowie", za određivanje smjera i kvaliteta određenog muzičkog izraza. Elem, kad je taj isti David Bowie došao na press-konferenciju u londonskom Victoria Stationu 1976. bio je obučen u pripijenu crnu košulju, dok mu je desna ruka bila po svim propisima - podignuta u visini očiju pod uglom od 45 stepeni. Urlao je sasvim fino i uredno Sieg Heil, a zatim je počeo jedan od svojih spektakularnijih govora gdje je tvrdio da je rock muzika na izdisaju, tre da je došlo vrijeme da bude zamijenjena jednim multimedijalnim fašističkim pokretom, koji će svijet prodrmati mnogo više nego rock revolucija pedesetih i šesdesetih godina. Dobro, bio je to mladi razjareni Bowie, momak je u to vrijeme jako puno čitao o vezama nacista sa crnom magijom, mitologiji svetog grala, runama i slično, malo je preozbiljno shvatio stvari. Kasnije se izvinjavao karakterišući cijelu epizodu kao jedan od svojih kokainskih psihotičnih izleta. Simpatično.
Roderick Falconer je bio Bowieva američka imitacija. Čovjek je po svaku cijenu želio da bude prvi fašistički rock-star. Imao je i priliku - album, koji je inače nazvao A New Nation (kako obećavajuće!), izdala je velika muzička kuća, United Artists. Međutim, iako smo, eto, ovdje imali prvi pravi pokušaj čistog komercijalizovanja fašizma samog kompletan tiraž je bio više nego mizeran. Drugi put Roderick. Ali onda na scenu stiže punk.
U klasičnom nacističkom periodu 1933-1945 nije postojala rock muzika. Baš šteta. Odmah moramo primjetiti da su sve kasnije pojave samo pokušaji imitacije. Zamislite kako bi moćno bilo slušati Open Air nastup njemačkih bendova u zimskim noćima prije odlučujućih staljingraskih bitaka. Ali dobro, ostavimo se virtuelnosti, i krenimo u (surovu) realnost. Rok je definitivno nastao tokom pedesetih i to tamo preko bare. Ovdje govorimo o fuziji roka i nacizma, odnosno bar o pokušaju iste. Trebamo se, dakle, prvo upitati: postoje li uopšte fašizam i nacizam, tj. da li su egzistirali u posljednje četiri decenije, koje nas u ovom slučju zanimaju! Odgovor: postoje mnogo više nego što smo to sebi u stanju priznati!
već tokom šesdesetih na sceni su se počeli pojavljivati prvi umjetnici koji su svoj nastupe obilježavali novim vidom krajnosti - unošenjem elemenata naci-faci ikonografije.
Uobičajeno je da se pojam nacizam, a isto tako i fašizam, veže za onaj spomenuti period kada je bukvalno drmao svijetom. Međutim to je pogrešna opcija. U Njemačkoj, te u manjoj mjeri u Italiji i Japanu, samo je ovaploćena jedna ideja koja se de facto može razviti bilo gdje i bilo kada. Ovdje i sad nikako nemamo vremena da ulazimo u suštinu fašizma i nacizma kao društvenih sistema, ali tu je manje-više sve jasno. Recimo samo da je jedan oblik fašizma vadao u Španiji sve do sredine sedamdesetih, i da je vidljivo da najnaprednije zemlje svijeta u svojoj politici dan-danas imaju sijaset elemenata koji se ama baš nimalo ne razlikuju od nacističko-fašističke procedure.
Najveći protivnik fašizma je demokratija, ili bi bar tako trebalo biti... E, tu dolazimo do željenih otvorenih vrata! Pojam "apsolutna demokratija" (hajde da je zasad tako zovemo) svakako treba da označava sistem u kojem je SVAKOM DOPUŠTENO SVE. Da, to znači da je svakom dopušteno i da bude zao koliko hoće, te da ugrožava sve oko sebe. Naravno, ugroženim je dozvoljeno apsolutno svako sredstvo da u svojoj odbrani budu još žešći. Ovakav lanac pojava definitivno nije ono što u svojoj kući žele napredne zemlje svijeta. Ali to je srž demokratije. zar ne? Moderna demokratija ti, dakle, dopušta sve. Elem, jasno je da onda svaki mladi (i stari) čovjek može slobodno da ispoljava jednu ideju, protiv koje se ta demokratija borila (i bila skoro uništena!) - ideju nacističko-fašističkog društva.
Od pojave rocka, njegovi protagonisti su u prvom planu uvijek imali jedno pravilo - biti drugačiji, biti originalniji. Rock kultura se od nezadovoljnih kritičara u svojim prvim danima često znala okarakterisati kao apsolutno nepoželjna regresija ljudske vrste, gdje se npr. uz animalne pokrete i glasove sve više vraćamo svojim davno ostavljenim precima. Možda je to baš u biti modernog čovjeka - želja za oslobađanjem svih silnih stega koje su nataložene tokom vijekovne vladavine konzervativnog konformizma. Mladi su željeli da svoju energiju ispoljavaju na način koji je najbolje u skladu sa njihovom fiziologijom - rock je omogućio upravo tako nešto.
Prve rock'n' roll zvijezde su se prosto utrkivale ko će izgledati što divlje, što luđe, što otkačenije. Ludački pokreti Elvisa Presleya s kraja pedesetih (vidi Forrest Gump!!!), odnosno puštanje kose preko ušiju od strane The Beatles, početkom šesdesetih, bili su prvi koraci u izgrađivanju arhetipa - divljeg rockera koji ruši ustajale društvene vrijednosti. S vremenom će rock-pioniri dobijati sve više i više klonova, te će u takvom okruženju sve teže biti originalan. Ova činjenica danas pogotovo dolazi do izražaja, kad je muzičko naslijeđe neuporedivo bogatije, i kad se zbog neminovnog deficita svježih ideja ljudi sve više okreću retru. Hm, pa i fašizam i nacizam su na neki način retro. Tu počinje prava priča.
HHHeroji i kukavice
Dakle, već tokom šesdesetih na sceni su se počeli pojavljivati prvi umjetnici koji su svoj nastupe obilježavali novim vidom krajnosti - unošenjem elemenata naci-faci ikonografije. Ovdje moramo primjetiti da je od nacizma i fašizma nerazdvojan pojam rasizma, koji, naravno, ulazi u "service pack" navedenih sistema, te se njegovo manifestovanje u svakom slučaju mora shvatiti i kao prisustvo onog zašta su se sljudi kleli da je davno umrlo. Rockeri su sve češće ispoljavali nasilnost i ideje pune rasističko-fašističke inspiracije. Tako je npr. Cliff Richard, poznati mekušac, a danas najobičniji djedica početkom šesdesetoh sablažnjivao javnost svojim izjavama kako bi najradije volio nekog uhvatiti, razbiti mu zube, nožem mu rasjeći utrobu u nekom tamnom parku, te pojesti mu još živu džigericu!?!? Alal vjera, majstore.
Svima je jasno da su Rolling Stones bili najlošiji momci među svim lošim momcima šesdesetih. Jedan od najlošijih Stonesa svakako je bio pokojni Brian Jones. Momak se tada uživao da pozira fotografima u SS-uniformi. Bila je to prva jasna inkarnacija nacizma u rocku, jedam izvjestan vid želje za forsiranjem "zabranjenog voća", kao odraz manifestovanja slobode, šmeka, arta, i šta-ti-ja-znam-čega-sve-ne. Hajde dobro, Brian se nedugo zatim utopio u sopstvenom bazenu (bilo je preduboko) pa ćemo mu oprostiti. Uskoro će svijet vidjeti da su i on i Stonesi najobičnije male mace, te, de facto, jedna od najzdravijih pojava u savremenoj rock-muzici. Već u samom startu je uvedena još jedna praksa. Kad novopečeni "heroj" počne da se previše eksponira sa datom ikonografijom, dođe pod takav udar još uvijek "konzervativne" javnosti, da mu ne preostaje niša drugo nego da u kratkom vremenskom razdoblju plasira čitavu gomilu izvinjenja i distanciranja od bilo kakve veze sa reakcionarnim ideologijama.
Početkom sedamdesetih širi se talas fascinacije nacističkom ideologijom. Posebno popularan "artifakt" iz ovog perioda svakako je željezni krst, kojeg su poklonici žešće orjentisanih muzičkih pravaca rabili vrvlo rado. Alex Harvey je bio jedan od prvih likova koji su na nacizmu "izgradili" slavu. Ovo je interesantna činjenica - dakle, popularnost nacizma, kao svojevrsne alternative, već je bila na tolikom nivou da je zvijezda koja propagira slične stvari mogla da bude "over the top" zbog protežiranja legendarne Hitlerove ideologije. Harvey je početkom sedamdesetih napravio obradu jedne pjesmice koju je nekad izvodila isključivo ekipa iz Hitlerjugenda, nazvao ju je Tommorow Belongs To Me. Svoj najveći hit, Framed, izvodio je isključivo obučen kao Hitler. Godine 1975. Harvey je napravio poznatu naci-žurku gdje su gosti bili prikladno odjeveni, naravno. Bez obzira na silno angažovanje, Harvey nikada nije bio dokazani fašista, ili se bar tako misli...
Keith Moon i Viv Stanshal se u javnosti prosto nisu mogli pojaviti bez uniformi njemačkih oficira iz Drugog svjetskog rata, te, a šta bi drugo, adekvatnim podrezanim brčićima. I to je sve bila jeftina fascinacija, ali opet ponavljam - značajno je da je bilo došlo vrijeme da takva vrsta fascinacije ima prođu. Ako su navedene persone, uz dužno poštovanje, ipak samo druga liga, za čovjeka koji se odaziva na ime David Bowie tako nešto nikako ne stoji. Kada je čitava halabuka sa Spidersima prošla, Bowie je iza sebe već imao zavidan nivo slave. Dan-danas se njegovi rani radovi (a i kasni) tretiraju kao jedan od vrhunaca muzičke produkcije, pa imamo klasičnu frazu "rani Bowie", za određivanje smjera i kvaliteta određenog muzičkog izraza. Elem, kad je taj isti David Bowie došao na press-konferenciju u londonskom Victoria Stationu 1976. bio je obučen u pripijenu crnu košulju, dok mu je desna ruka bila po svim propisima - podignuta u visini očiju pod uglom od 45 stepeni. Urlao je sasvim fino i uredno Sieg Heil, a zatim je počeo jedan od svojih spektakularnijih govora gdje je tvrdio da je rock muzika na izdisaju, tre da je došlo vrijeme da bude zamijenjena jednim multimedijalnim fašističkim pokretom, koji će svijet prodrmati mnogo više nego rock revolucija pedesetih i šesdesetih godina. Dobro, bio je to mladi razjareni Bowie, momak je u to vrijeme jako puno čitao o vezama nacista sa crnom magijom, mitologiji svetog grala, runama i slično, malo je preozbiljno shvatio stvari. Kasnije se izvinjavao karakterišući cijelu epizodu kao jedan od svojih kokainskih psihotičnih izleta. Simpatično.
Roderick Falconer je bio Bowieva američka imitacija. Čovjek je po svaku cijenu želio da bude prvi fašistički rock-star. Imao je i priliku - album, koji je inače nazvao A New Nation (kako obećavajuće!), izdala je velika muzička kuća, United Artists. Međutim, iako smo, eto, ovdje imali prvi pravi pokušaj čistog komercijalizovanja fašizma samog kompletan tiraž je bio više nego mizeran. Drugi put Roderick. Ali onda na scenu stiže punk.