Posle 1993. ta 1999.godina bila mi je najteža ( ali je tugu malo potisnulo rođenje mog sestrića ).
U sredu smo bombardovani, bila sam, jako jako uplašena. Sledećeg dana sam otišla na posao kako bi potpisala i dobila "Ratno " rešenje.
Tokom sledećih dana strah je samo umanjen.
Dolazili smo na posao svaki drugi dan, tokom svih 78 dana bombardovanja. Kada nisam bila u opštini, dežurala sam u mojoj mesnoj zajednici.
Na poslu smi imali radnika obezbeđenja koji se jako plašio za sve nas. Naređenje je bilo da, čim čujemo sirenu za vazdušnu opasnost, moramo da izađemo napolje.
Kada bi video da gnjavimo dok se spremamo da izađemo iz zgrade, on nas je bukvalno iznosio iz zgrade. Najozbiljnije, iznosio nas je, gunđao na nas što gnjavimo. On sam se jako plašio, prenosio je i svoj strah na nas.
Na početku smo stajali ispred opštine, a kasnije išli u jednu kafanu, blizu opštine.
Da, osetila sam psihološke posledice bombardovanja i posle bombardovanja sam osećala strah i spavala sa upaljenom lampom na noćnom stočiću.
Odlično se sećam svih tih dana i nikada, baš nikada neću zaboraviti Milicu Rakić i svu poginulu decu, poginule radnike RTS-a, poginule u Grdeličkoj klisuri, na pijaci u Nišu, na Varvarinskom mostu...