- Poruka
- 368.715
U filmovima Dejvida Linča muzika igra važnu ulogu. Ko je gledao bar jedan njegov film to zna. Pažljivo odabranim pesmama, kao i originalno pisanom muzikom, Linč na efektan i upečatljiv način naglašava nadrealnu i oniričnu prirodu zbivanja u svojim delima.
Čuvena scena iz filma „Plavi somot“ kad Din Stokvel „peva“ pesmu Roja Orbisona „In Dreams“ je najbolji primer. Dok Stokvel „peva“ Denis Hoper u liku Frenka Buta pada u psihopatski trans prikazujući pri tome svoju superiornu glumačku veštinu.
Slično je i sa pesmom „Baby Please Don’t Go“ u interpretaciji grupe Them, matičnog benda Vana Morisona, koju Hari Din Stenton sluša dok u filmu „Divlji u srcu“ putuje za Nju Orleans. Njome je najavljen čitav niz budućih bizarnih događaja
Numera „Sykamore Trees“ koju u seriji „Twin Peaks“ izvodi Litl DŽimi Skot. Ona u potpunosti definiše onostranu prirodu celog projekta.
Smrt Dejvida Linča 15. januara ove godine izazvala je lavinu komentara na društvenim mrežama. Kao da su svi imali potrebu da kažu pokoju reč tim povodom. Takav poredak stvari nije u skladu sa uvreženom predrasudom o hermetičnoj prirodi Linčovih filmova.
Mnogo više ljudi voli Linčove filmove nego što ih razume. Oni su kao poezija ili mitovi. Sa publikom komuniciraju na način koji nije lako definisati. Kao da racio i logika nemaju nekog upliva u tu komunikaciju.
Čuvena scena iz filma „Plavi somot“ kad Din Stokvel „peva“ pesmu Roja Orbisona „In Dreams“ je najbolji primer. Dok Stokvel „peva“ Denis Hoper u liku Frenka Buta pada u psihopatski trans prikazujući pri tome svoju superiornu glumačku veštinu.
Slično je i sa pesmom „Baby Please Don’t Go“ u interpretaciji grupe Them, matičnog benda Vana Morisona, koju Hari Din Stenton sluša dok u filmu „Divlji u srcu“ putuje za Nju Orleans. Njome je najavljen čitav niz budućih bizarnih događaja
Numera „Sykamore Trees“ koju u seriji „Twin Peaks“ izvodi Litl DŽimi Skot. Ona u potpunosti definiše onostranu prirodu celog projekta.
Smrt Dejvida Linča 15. januara ove godine izazvala je lavinu komentara na društvenim mrežama. Kao da su svi imali potrebu da kažu pokoju reč tim povodom. Takav poredak stvari nije u skladu sa uvreženom predrasudom o hermetičnoj prirodi Linčovih filmova.
Mnogo više ljudi voli Linčove filmove nego što ih razume. Oni su kao poezija ili mitovi. Sa publikom komuniciraju na način koji nije lako definisati. Kao da racio i logika nemaju nekog upliva u tu komunikaciju.