Muvanje Sioranom

"Emil M. Sioran rođen je 1911. godine u selu Rasinari u Karpatima, Rumunija, kao sin pravoslavnog popa (na rumunskom jeziku njegovo ime se izgovara Čoran). Po završetku gimanzije u Sibiu, studirao je filosofiju u Bukureštu, gde je i diplomirao, odbranivši rad o Bergsonu. Svoju prvu knjigu, na maternjem jeziku, pod naslovom "Na vrhovima očajanja", objavio je 1933. godine i za nju dobio i nagradu. Tokom 1936. i 1937. godine bio je profesor u gimnazijama u Brašovu i Sibiu, a krajem 1937. godine dobio je stipendiju Francuskog instituta u Bukureštu za nastavak studija u Parizu, gde je trebalo da pripremi disertaciju i Ničeovoj etici, koju, kako sam priznaje, nikada ozbiljno nije nameravao da napiše. Od tog momeneta, međutim, nije napuštao Francusku, a deset godina kasnije počeo je da piše na francuskom jeziku i u međuvremenu postao jedan od korifeja savremene francuske misli. Nikada se nije vratio u Rumuniju. Preminuo je 1995."

Cioran_in_Romania.jpg


Moj prvi susret sa ovim filozofom dogodio se pre nekih petnaest godina, kada sam u biblioteci naišao na knjigu Suze i sveci, uzeo sam je i pročitao, već na početku sam video da će mi on postati omiljeni filozof, bila je to ljubav na prvo čitanje.
Dopao mi se njegov pesimizam, melanholija, cinični humor... Ali i fragmentarnost, odsustvo sistema, koji u filozofiji znaju biti vrlo zamorni.

Sad da objasnim zašto ovakav naslov bloga, mada verovtno već mnogi znaju, ali zbog onih koji nisu upućeni.
Fora je nastala kad sam jednoj forumašici preporučio da ga čita i poslao knjigu u PDF formatu, jednog dana je rekla da je počela da čita, i više se nije pojavila na forumu. :lol:
Od tada počinje zezanje s tim. Tako počinje moje "muvanje" forumašica, preporučivanjem i slanjem PDF knjiga.
Ne znam da li je potrebno da kažem da je vrlo neuspešno. xD
 
Ni njega, kao uostalom ni druge filozofe ne treba shvatati bukvalno, sasvim je moguće da je bio trol, koji zapravo nije uopšte mislio ono što je pisao, poput
Žan-Pol Sartra, no to je neka druga tema.
Kažu za njega da je bio zabavan u društvu.
Ne znam da li je on bio zadovoljan bilo čim, i ne verujem da je sebe smatrao "boljim".

Дај мало пикантерија..јел имао жену/е , можда љубавнице ..зна ли се ишта о том делу његовог живота ?
Дај неки одломак , можда из биографије ..
 
Дај мало пикантерија..јел имао жену/е , можда љубавнице ..зна ли се ишта о том делу његовог живота ?
Дај неки одломак , можда из биографије ..
Nije se ženio, priča se da je voleo prostitutke i da je u mladosti bio zaražen sifilisom.
Evo jedna anegdota iz njegove mladosti:
Ilustrativan dokaz za to je karakteristična anegdota iz Sioranove mladosti, pričica o njegovoj prvoj (nesretnoj) ljubavi i njenom ishodu zbog kojeg se riješio većine iluzija o romantici i verterizmu. Kao gimnazijalac, naime, Sioran je bio strastveno zaljubljen u stanovitu Selu, jednu od najljepših gradskih djevojaka, kćerku tamošnje ugledne porodice. Dvije godine je mladi Emil maštao o Seli, iz prikrajka je gledao na ulicama, čekajući da mu makar jednom uzvrati pogled, da mu se nasmiješi, ne nalazivši hrabrosti ni da je oslovi. Zaljubljenosti je nestalo jednog proljetnog dana, kad je Sioran sjedio na klupi u parku i čitao Šekspira. Kroz park je prošla i Sela držeći se za ruku sa jednim vulgarnim i priglupim tipom, popularnim lokalnim sportistom koji je imao običaj da se na najprostačkiji način hvali uspjehom kod žena. Taj tip je imao karakterističan nadimak. Prepričavam ovu epizodu prema Sioranovoj biografiji napisanoj na engleskom jeziku (Searching For Cioran), u kojoj je nadimak zaboravljenog zavodnika ispisan kurzivom, u originalu, valjda i zarad autentičnosti. Nadimak je bio – Pizdulici.

Muharem Bazdulj
 
Nije se ženio, priča se da je voleo prostitutke i da je u mladosti bio zaražen sifilisom.
Evo jedna anegdota iz njegove mladosti:
Ilustrativan dokaz za to je karakteristična anegdota iz Sioranove mladosti, pričica o njegovoj prvoj (nesretnoj) ljubavi i njenom ishodu zbog kojeg se riješio većine iluzija o romantici i verterizmu. Kao gimnazijalac, naime, Sioran je bio strastveno zaljubljen u stanovitu Selu, jednu od najljepših gradskih djevojaka, kćerku tamošnje ugledne porodice. Dvije godine je mladi Emil maštao o Seli, iz prikrajka je gledao na ulicama, čekajući da mu makar jednom uzvrati pogled, da mu se nasmiješi, ne nalazivši hrabrosti ni da je oslovi. Zaljubljenosti je nestalo jednog proljetnog dana, kad je Sioran sjedio na klupi u parku i čitao Šekspira. Kroz park je prošla i Sela držeći se za ruku sa jednim vulgarnim i priglupim tipom, popularnim lokalnim sportistom koji je imao običaj da se na najprostačkiji način hvali uspjehom kod žena. Taj tip je imao karakterističan nadimak. Prepričavam ovu epizodu prema Sioranovoj biografiji napisanoj na engleskom jeziku (Searching For Cioran), u kojoj je nadimak zaboravljenog zavodnika ispisan kurzivom, u originalu, valjda i zarad autentičnosti. Nadimak je bio – Pizdulici.

Muharem Bazdulj

:heart:
Јел то Баздуљ има неку књигу о њему или је неки интервју ? Знаш да обожавам да га слушам .
 
:heart:
Јел то Баздуљ има неку књигу о њему или је неки интервју ? Знаш да обожавам да га слушам .
Nema, to je jedan tekst, esej:
Kad Emil kaže da se boji

U posthumno objavljenoj priči Jurij Golec, Danilo Kiš je u skoro kepotovskom nefikcijskom maniru ispripovjedao krizu u životu svog prijatelja Piotra Raviča, krizu koja se desila nakon smrti žene njegovog života, krizu koja je završila njegovim samoubistvom. Pred kraj priče Kiš opisuje i sahranu koja se dešava u jedan utorak po podne i, između ostalog, kaže: "Konačno nas je bilo tridesetak: Emil Sioran, Adolf Rudnjicki, Ana Novak, književnica i bivši logoraš, predstavnici izdavačke kuće Galimar, sekretar za kulturu izraelske ambasade, delegat jevrejske opštine, prijatelji i poklonici Jurija Goleca."

Često se kad čitam Siorana sjetim citirane Kišove rečenice. Mnogo puta u svojim fragmentima Sioran spominje razne svoje prijatelje, uglavnom ih ne imenujući; pomene kakav njihov hir, kakvu rečenicu, pa ih prokomentariše. U nekoliko takvih slučajeva palo bi mi na pamet da je neimenovani Sioranov prijatelj zapravo Piotr Ravič, onaj na čijoj je sahrani bio s Danilom Kišom. Sioran je od Kiša bio stariji dvadeset četiri godine, a umro je šest godina kasnije, ali su ta dva pariska egzilanta ipak bili ljudi iz iste brazde, ako ništa, a ono zbog rodnih gradova, zbog Sibiua i Subotice, koji se na mapi svijeta, na mapi nekadašnje Austro-Ugarske nalaze gotovo na istoj paraleli, gradova u kojima se, kako negdje kaže Sioran, uvijek govorilo više jezika. Za Sibiu Sioranove mladosti bila su karakteristična tri jezika, koji su u ovom gradu bili gotovo jednako rasprostranjeni: njemački, mađarski i rumunski. U pozadini se, dakako, čuju i francuski te ruski, ali ima i tragova našeg jezika. Ilustrativan dokaz za to je karakteristična anegdota iz Sioranove mladosti, pričica o njegovoj prvoj (nesretnoj) ljubavi i njenom ishodu zbog kojeg se riješio većine iluzija o romantici i verterizmu. Kao gimnazijalac, naime, Sioran je bio strastveno zaljubljen u stanovitu Selu, jednu od najljepših gradskih djevojaka, kćerku tamošnje ugledne porodice. Dvije godine je mladi Emil maštao o Seli, iz prikrajka je gledao na ulicama, čekajući da mu makar jednom uzvrati pogled, da mu se nasmiješi, ne nalazivši hrabrosti ni da je oslovi. Zaljubljenosti je nestalo jednog proljetnog dana, kad je Sioran sjedio na klupi u parku i čitao Šekspira. Kroz park je prošla i Sela držeći se za ruku sa jednim vulgarnim i priglupim tipom, popularnim lokalnim sportistom koji je imao običaj da se na najprostačkiji način hvali uspjehom kod žena. Taj tip je imao karakterističan nadimak. Prepričavam ovu epizodu prema Sioranovoj biografiji napisanoj na engleskom jeziku (Searching For Cioran), u kojoj je nadimak zaboravljenog zavodnika ispisan kurzivom, u originalu, valjda i zarad autentičnosti. Nadimak je bio – Pizdulici.

FILIJALE, UREDI: O Sioranu je kod nas pisano mnogo, pisao sam o njemu i sâm, ali ovdje i sada, u povodu stogodišnjice njegovog rođenja, zanima me najprije onaj Sioran koji je dio našeg svijeta, i geografski i vremenski govoreći; Sioran rođen 1911. godine, tačno između austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine i Sarajevskog atentata; Sioran, umro u rano ljeto 1995. godine, pred kraj rata u Bosni i Hercegovini, desetak dana uoči Srebrenice; Sioran koji je početkom devedesetih, kad je ratni raspad Jugoslavije već bio započeo, Branki Bogavac kazao da raspad Jugoslavije steriliše južnoslovenske narode, narode koji nisu glupi, ali koji idu od poraza do poraza. U Sioranovom svijetu, u kojem su porazi važniji od pobjeda, to zapravo i nije pogrda.

U kontekstu filozofije i života, Sioran je uvijek bio bliži svijetu antičke Grčke ili Indije, nego svijetu moderne Evrope i Zapada. Practice What You Preach je koncept koji za njega nikad nije imao prave alternative. U svijetu takozvane tranzicije na savremenom Balkanu, u svijetu u kojem su samozvani disidenti uvijek najbliži državnoj sisi, u svijetu u kojem se u alternativu i marginu najstrastvenije kunu oni s najdebljim novčanicima, oni sa pola tuceta kreditnih kartica u novčanicima, oni koji putuju biznis klasom i spavaju u najskupljim hotelima, to je neobično samo po sebi. U cijelom ex-yu umjetničko-intelektualnom kolopletu koji se rasuo svijetom u posljednje dvije decenije, najbliži Sioranu u tom smislu je Branimir Džoni Štulić. Uostalom, neki njihovi uvidi stari nekoliko decenija na ovim su se prostorima do kraja ovaplotili tek nedavno. Sioran, recimo, na jednom mjestu kaže ovako: "Kad uđete u neku banku, vidite tamo četrdeset, pedeset devojaka koje od ranog jutra do kasno uveče kucaju brojke. Zamislite to! Da je čovečanstvo prešlo toliki put da bi dospelo dotle! Ako je ovakva sudbina ono što se zove život, onda život nema smisla. Sve što trpamo danas u velike gradove potpuno je nekorisno i lišeno smisla." Zar ove rečenice ne zvuče kao posve prirodan nastavak Štulićevog stiha: A na ulici sa svake stranefilijale, uredi? Zar u njima nije suština problema našeg čovjeka sa takozvanom tranzicijom? Zar sve priče o transparentnosti, o evropskim standardima, o borbi protiv nezaposlenosti, ne padaju u vodu pokraj suverenog osjećanja besmisla o kojem govori Sioran, besmisla koji generišu brojke, kamate i birokratija? Sioran, naravno, nije mislilac većine, barem iz zapadnjačke perspektive. Uostalom, i sam je govorio da vizija svijeta koju ima potiče iz njegovog zavičaja, iz dijela svijeta u kojem je jasno da je čovjek objekt, a ne subjekt istorije. Valjda je i to jedan od razloga da ovdašnje čitanje Siorana rijetko kad donosi okus otkrića; obično je to okus nečeg već poznatog. Notorna čaršijska, da ne kažem – palanačka, mudrost sa Balkana, ono što se da čuti od lokalnih dripaca i lijenčina, pametnih & knjiških ljudi, nije predaleko od sioranovskih nihilističkih tirada.

BEZ LAŽI: Ima i u Sioranovom umjetničkom ukusu nečeg skoro seljački konvencionalnog. Najčešća imena kojima se vraća i na koje referira su Šekspir, Bah i Dostojevski. Svi savremenici su, u najboljem slučaju, kao i on, uostalom, promašeni. O velikim Rumunima iz svoje generacije, o Joneskou i Elijadeu, obično govori na način na koji se čovjek u kafani prisjeća drugova iz gimnazije, s mješavinom sjete i ironije. Slično je i sa slavnim pariškim književnim prijateljima, s Beketom i Mišoom, primjerice. Ako za nekog od savremenika i ima riječi divljenja, to su obično neki potpuno nepoznati ljudi, pokatkad i nepismeni, ljudi posve lišeni slavoljublja i sujete, čobani i klošari. Takav stav kod Siorana nije poza. Za razliku od mnogih pomodnih Sioranovih fanova, za koje je navodna ljubav prema Sioranovom pisanju tek sezonska značka kojom, kao, pokazuju svoju lažnu neprilagođenost, Sioran je svom pogledu na svijet iskreno vjeran. To, naravno, ne znači da se u njegovim stavovima ne mogu pronaći i kontradiktornosti. Kao u parafrazi jednog od najpoznatijih Vitmenovih stihova, u onom retoričkom pitanju i odgovoru, kad se pjesnik prvo pita da li protivrječi samom sebi, a zatim potvrdi tu sumnju poentirajući: U meni je sadržano mnoštvo, Sioran svaku svoju promjenu, da ne kažem tranziciju, iskustveno odboluje. To je onaj momenat zbog kojeg je on više pjesnik, nego filozof. Sioranovu knjigu čovjek može otvoriti u bilo kojem raspoloženju i uvijek će pronaći svoj stih i uvijek će znati da je čovjek koji ga je napisao cijelim tijelom i iskustvom stajao iza tog stiha, makar i samo u trenutku dok ga je ispisivao. To je onaj konačni zaključak iz Kišovog eseja o Radomiru Reljiću, i to je ono što nas, što mene, uvijek iznova vraća Sioranu; osjećaj, svijest i znanje da Sioran – ne laže.

Muharem Bazdulj
 
Poslednja izmena:
"Kad uđete u neku banku, vidite tamo četrdeset, pedeset devojaka koje od ranog jutra do kasno uveče kucaju brojke. Zamislite to! Da je čovečanstvo prešlo toliki put da bi dospelo dotle! Ako je ovakva sudbina ono što se zove život, onda život nema smisla. Sve što trpamo danas u velike gradove potpuno je nekorisno i lišeno smisla."

Ово ми се допада ..и све више ми се свиђа. :lol:
 
Штета што је прешао на Француски језик, као што је то штета за онолике надарене румунске писце. Од како је прешао на француски, постао је депресиван. Било би боље да је остао онакакв какав је био, кад је падао у несвест на предавањима Ное Јонескуа, који је највише и утицао на њега. Та несрећа, да се пређе на страни језик, погађала је готово све румунске мислиоце и писце. И у томе су губили снагу изражаја, по некад, а по некад су одлазили у таму. Наравно да има изузетака. Један од генијалних изузетака је Николае Јорга.
 
Poslednja izmena:
Штета што је прешао на Француски језик, као што је то штета за онолике надарене румунске писце. Од како је прешао на француски, постао је депресиван. Било би боље да је остао онакакв какв је био, кад је падао у несвест на предавањима Ное Јонескуа, који је највише и утицао на њега. Та несрећа, да се пређе на страни језик, погађала је готово све румунске мислиоце и писце. И у томе су губили снагу изражаја, по некад, а по некад су одлазили у таму. Наравно да има изузетака. Један од генијалних изузетака је Николае Јорга.
Preporučio bih ti ove dve knjige, ako nisi već čitao.
https://www.delfi.rs/knjige/146613_sioran:_mitologija_nesavrsenosti_knjiga_delfi_knjizare.html
https://www.delfi.rs/knjige/123944_mladi_ezen_jonesko_knjiga_delfi_knjizare.html
 
Odlične su obe.
Без сумње. Но, хтео сам заправо да бацим тежиште на то избеглиштво из сопствене изражаности. То само онемогућавање. Тога никад не би било , да није био оне језичке ферформе, 1923. године, које су заправо спровели преко Ердељске групе стране силе. Ништа друго, него самоонемогућавање. А имали су материјала. Замисли шта би било да је Георгију писао на румунском језику. Или још боље, како би било, да је велики Панаит Истрати, генијални приповедач, син циганке гатаре и оца Грка, тешког кријумчара и полу-разбојника писао на свом Румунском језику. Каква би то чудовишта била. Али не. Они су отишли у маглу и добровољно изблеглиштво, јер су напустли матерњи језик, који је незамељив. Ја одлично говорим , пишем и читам руски језик, али се никад не би усудио да на руском напишем ишта. Не само да што би унакажаао Руски, него и што би то била трагдично ругање мом језику и мом стилу писања.
 
Poslednja izmena:
Консултовао сам неке прибелешке и видео да сам читао Сиорана пет година пре но што га је читао Бодри: још у мају 1999. Три књиге заредом и такође је прва била Сузе и свеци. Одмах ми се свиђао, али не колико Хамваш и Песоа: ја му замерам баш то што нема систем.

Вајнингер рече да је епилепсија последња самоћа злочинца. (Сузе и свеци)
Иначе је и мени Вајнингер омиљени мислилац.
 
Консултовао сам неке прибелешке и видео да сам читао Сиорана пет година пре но што га је читао Бодри: још у мају 1999. Три књиге заредом и такође је прва била Сузе и свеци. Одмах ми се свиђао, али не колико Хамваш и Песоа: ја му замерам баш то што нема систем.

Вајнингер рече да је епилепсија последња самоћа злочинца. (Сузе и свеци)
Иначе је и мени Вајнингер омиљени мислилац.
I meni su Hamvaš i Pesoa među omiljenim, Mađarski Hiperion i Knjiga nespokoja su knjige koje mogu uvek da čitam.
 
Ni njega, kao uostalom ni druge filozofe ne treba shvatati bukvalno, sasvim je moguće da je bio trol, koji zapravo nije uopšte mislio ono što je pisao, poput
Žan-Pol Sartra, no to je neka druga tema.
Kažu za njega da je bio zabavan u društvu.
Ne znam da li je on bio zadovoljan bilo čim, i ne verujem da je sebe smatrao "boljim".


Размишљала сам ноћас о овоме што си рекао да је можда био трол . Шта мислиш , колико је број филозофа заправо писало своја дела на основу размишљања којима су свој ум покушавали да забаве и одвуку од правих , животних проблема. Практично су троловали своје психозе , не спорим да су били интелигентни , али ..колико их треба узимати озбиљно ?

Јесу ли његова дела књижевно вредна или филозофски ? Колико је написао књига ?
 
Размишљала сам ноћас о овоме што си рекао да је можда био трол . Шта мислиш , колико је број филозофа заправо писало своја дела на основу размишљања којима су свој ум покушавали да забаве и одвуку од правих , животних проблема. Практично су троловали своје психозе , не спорим да су били интелигентни , али ..колико их треба узимати озбиљно ?

Јесу ли његова дела књижевно вредна или филозофски ? Колико је написао књига ?
Već sam pomenuo Sartra, da ti objasnim, ako ne znaš priču, u jednom intervjuu pitali ga da li je osećao sve ono što je pisao u Biću i ništavilu, egzistencijalnu stravu... On prvo vrda, ali na insistiranje intervjuera kaže da nije, da je pisao o tome zato što je to tada bila moda, čitao se Kjerkegor i da je mislio da bi to imalo značenje za druge.
To je samo jedan primer, sigurno mnogi ne misle ono što pišu, Šopenhauer isto nije mislio ono što je pisao... Za mnoge je pisanje samo intelektualna igra.

Sioranova dela više imaju književnu vrednost nego filozofsku, bio je dobar stilista francuskog jezika.
Na rumunskom ima pet dela i jedno desetak na francuskom.
 

Back
Top