tebe neko povredi, izigra, bude skot prema tebi a ti mu kažeš ma samo neka si ti meni srećan, želim ti sve najbolje, nisam ja sitna duša, pa ga još i izljubiš za kraj? daj Jeco u kom ti filmu živiš
Da, ja živim u tom "filmu" vidiš, zvanom "Iznad svega ne povrediti ono šta tvoj um ljubi najčistijim mislima". Teško je objasniti, ali smtram da time bih pljunula na sebe. I ok, svačije je pravo bilo da mi radi/uradi šta misli ili ne misli, a čak i da se ja prevarim u toj proceni, to je do nekoga, shvataš, što misli da tako može sa mnom, da ja ne zaslužujem bolje, da ja to zavredila sam, ali ja se neću svetiti, ja neću vratiti istom merom. I neću želeti zlo. Tačno tako, želeću dobro, i da nikada ih ne strefi ono šta mene je, jer ja ipak karakterom jača sam, i nekako "preživeh" , neko drugi ne bi. Čudno zvuči, ali u mom umu postoji reč "sveto" za neke stvari, i ako je mene neko ubrljao poganštinom od reči, ja neću biti to. Osećaću se kao gov*o, i neću verovati šta slušam, gledam, cepaću se na milion delova i jednog dana neću moći ustati od bolesti i tuge, ali neću povrediti ono šta moj um jeste ljubiuo najdivnijom mislima. Mene su rodili svetle duše, i kad god mi neke reči npr prolete umom, osetim se strašno bedno, priznajem, poniženom i zaplačem se, ali ja ne mogu isto, ne bih mogla nikada, da me ubijete. I ne smatram da sam zbog toga slaba. Ne mogu da izljubim ono što više se ne zove mojim, ali ću se uvek nadati da ti ljudi jesu zdravo, najstrašnije srećni i nasmejani. Jer to značiće, da dobro su. I to je ono najvažnije. I svi mi grešimo, i prilikom izbora, ne kažem, prevarimo se, iznevere nas, ali to sam ja, nije u mojoj prirodi da ranjavam. Kakav takav izbor, ali bio je izbor moj, i to je to.

♥