Mrzim naslove, 11

Stražari na ulazu još su izdaleka videli da im prilazi, pa su namah prestali zevati i češati jezike. Polomili su noge pozdravljajući ga i trčeći da mu otvore vrata, i brat Devon pomisli kako već pet godina ima kompletnu gradsku kuću u svojoj šaci - njegovi su ljudi čuvali sva bitna mesta u gradu; sve banke, sva gradska stovarišta, luku - pa čak i gradonačelnika u njegovoj rezidenciji. Čak je i ovde imao svoje ljude, i bili su jedini naoružani. Jedan od pisara istrčao je na hodnik.
-Dobro jutro, brate Devone. Želite li da vas najavim?
-Nema potrebe, hvala.
-Njegova ekselencija...
-Znam put.
Nije ni zastao dok je odgovarao. Bilo je još relativno rano pa je malo ljudi sretao idući hodnicima i penjući se uz raskošno stepenište. Luksuz ovog mesta vređao mu je oči. Pretrpani prostori su ga gušili i bilo ih je teško održavati u besprekorno čistom stanju, a on se gadio svakog vida prljavštine. Gradska je kuća bila zatrpana ukrasima i drangulijama, i glave onih koji su u njoj obitavali bile su iste takve. Stražu pred vratima gradonačelnikove kancelarije otpustio je pokretom ruke, bez reči. Odmah su otišli tako da je sad bio sam. Prišao je vratima, i baš je hteo pokucati, kad je shvatio da čuje glasove. Brat Devon je bio osoba koja ne govori velike, pogane laži, ne radi ljudima iza leđa i nikome ne smera o glavi; ali nije imao nikakvih problema s prisluškivanjem. Ostao je na pragu, nepomičniji od mačke u lovu, i slušao.
Njegova ekselencija je govorila:
-... tako da mislim da je ovo ozbiljno, Arthure.
-Ne vidim razloga za toliku zabrinutost, ekselencijo. Gradska je kuća nedodirljiva, kao i uvek. Čak još i više nego uvek, usudio bih se da kažem.
-Nije mi jasno zašto toliko veruješ tom čoveku. Što se mene tiče; uvek sam ga smatrao jezivim. Sposobnim, da, ali prokleto strašnim.
-On je monah, ekselencijo. Koliko znate o bratstvu unutar bratstva; najvišem rangu Reda?
-Koliko i ostali, prepostavljam. Ko zna mnogo o monasima? Kler je tako tajanstven kad je o tome reč...
-Kler je tajanstven, zaista. Tužno je što tako malo znamo o Čuvarima Znanja mada je upravo ovde njihovo sedište, glavni centar njihove moći.
-Oni su uvek bili država unutar države. Nikad nisu podlegali pod zakone Kraljevine.
-Ali čak vam i ja mogu reći da je glavna svrha jednog monaha - čuvanje i zaštita. Čuvari čuvaju Znanje, ali Čuvare čuvaju monasi. Koji je razlog što u ovom gradu krcatom ubicama i lopovima niko nikada ne robi Red?
-To je zato što imaju proklete asasine u svojim redovima. Kome bi takva jedna glupost pala na pamet? Ko može da se nosi s monasima iz Reda Čuvara Znanja? Bili bi mrtvi pre nego bi im prešli prag. Ali, moj dragi Arthure... Monasi ne služe gradu. Bojim se da nam brat Devon nije naročito odan.
-Zar zaista ne shvatate, ekselencijo?
-Šta to? Priznajem da u ono vreme, pre pet godina, nismo imali skoro nikakav izbor. Morali smo dovesti sposobnog čoveka da zavede red, a ko je sposobniji za to od monaha iz bratstva? Brat Devon je glavni razlog što su neredi okončani posle samo par nedelja. Straža danas kontroliše sve što se u gradu dešava: crno tržište, prostituciju... Taj je čovek dar bogova. Ali, on nas sasvim prezire. Ne vidi u nama nikakav autoritet. Monah ne podleže čak ni pod jurisdikciju klera. On sluša samo Savet Reda i Prvog sveštenika. Kako možeš da se pouzdaješ u njega? Da veruješ da će nas zaštititi?
-Ne nas, ekselencijo. Ono što predstavljamo. A to je vrhovna vlast u gradu. Stub društva. Ovo mesto nije pojelo samo sebe zato što postoji određena hijerarhija na koju su ljudi sviknuti. Grad ne voli nikakva iznenađenja i promene. Brat Devon to jako dobro zna. Da bi mogao držati rulju na lancu, potrebna mu je zakonita mašinerija, potpora društva. Inače bi bio samo običan diktator, i grad bi se pobunio i zbacio ga.
-Mi se ovde igramo ljudskih prava, Arthure. To je samo farsa, i poslednje kopile poslednje uličarke na Dokovima svesno je toga.
-Ah, svet je pozornica, što je rekao pesnik. Ljudi će nastavljati da glume dokle se god i drugi drže svojih uloga. Ne, ekselencijo. Ja verujem da nemate razloga za brigu. Jedan monah savršeno dobro zna kako svet funkcioniše. Monasi nemaju iluzija. Gradska je kuća neodvojivi deo grada i društva, baš kao što su to opijumske jazbine u Donjem gradu. Ona se ne može svaliti u prašinu jer će onda nastati haos. A monah ne može da toleriše haos jer se tome protivi kompletno Učenje. Red, rad i disciplina, ekselencijo.
-To je isuviše visoko za mene, Arthure. Znaš da nisam duhovan čovek. Volim opipljive stvari; udobnost i pošten obrok. A ti mi pokušavaš reći da moj luksuz štiti čovek koji te reči čak nema ni u rečniku. Kako da ne budem zabrinut? Mnogo je toga na kocki. Moramo biti pametni. Nećemo više o tome, znaš da ovde i zidovi imaju uši. Čak su i pred mojim vratima ljudi tog fanatika u mantiji...
Začula se škripa stolica i brat Devon se odmače od vrata.
Okrenuo se i vratio istim putem kojim je došao, i niko pod nebom ne bi primetio da je čuo ma šta što ga je uznemirilo. Ali dole, u ulaznom holu, odjednom je u čudu raširio prste i pogledao krvave ranice na svom dlanu. Tek je tog trenutka shvatio da je toliko čvrsto stezao pesnice da je ukopao nokte u živo meso.

-Možda imam neke informacije, a možda ih i nemam. Ko bi to znao? Poslušajmo jezik novca.
Stari Paddy se hihotao. Uživao je u ovome. Zapovednik cele proklete Gradske straže dolazi na noge njemu i šeni poput kučeta kojem su obećali šetnju.
-Rekao bih da vam je u ovom trenutku važnija moja dobra volja nego je meni vaša. A meni je sad volja da stojim ovde i posmatram onu lepojku preko puta.
Otpljunuo je u đubrištem zagušen slivnik.
-Recite vašem čoveku da se pomeri. Zaklanja mi vidik.
Biće to sjajna priča za društvo u krčmi. Kad je prošli put priveden u sedište Straže, j.ebeni Max Anderson mu je slomio dva prsta i izbio zub. I zbog čega? Zato što se motao oko nekog skladišta dole u luci? Nije čak ništa ni učinio. Ali sad će se on igrati s njima. Sad im je bitan.
Stari Paddy upravo je pošao da pripali cigaretu, kad se svet izvrnuo naglavce.

Ako će pošteno, on se mnogo više plašio Maxa Andersona nego brata Devona. Oh, bio je jeziv, prokleti mantijaš; kao neki stari bog podzemlja ili zli anđeo... Ali brata Devona niko nikada nije video na delu. A o delima Maxa Andersona već su se isplele i legende po gradu. Ispitivanje u sedištu Straže obično je išlo ovim tokom: najčešće su vas prvo dovodili da gledate. Kod onih sa slabijim stomacima već je i to bio više nego dovoljno. Posmatrati narednika Andersona kako radi svoj posao bilo je veoma stimulativno za jezik - trenutno bi se razlajao - čim bi, naravno, prestali da povraćate. Ali brat Devon u takvim situacijama obično nije radio ništa. Retko bi ga ko i bio svestan, pored brige o sopstvenim unutrašnjim organima i izvesnosti da stupe u kontakt s kolekcijom sečiva narednika Andersona; demonski mračnog i ćutljivog čoveka pod kukuljicom koji stoji u uglu. Stari Paddy nikad nije čuo da je brat Devon ikoga lično ispitivao, pa čak ni da je na bilo koga stavio ruku. Uvreženo mišljenje u gradu govorilo je da brat Devon ni na kog ne stavlja ruku. U tu je svrhu imao svog zamenika.
Međutim, u trenutku kad je Stari Paddy, pun prezira i oholosti, krenuo da pripali cigaretu i pridoda taj užitak posmatranju one zgodne k.urvice preko puta; brat Devon je okončao svet koji je poznavao.

Pomerio se iz svoje mrtvačke nepomičnosti takvom hitrinom da pacovski čovečuljak nije ni shvatio šta se dešava a cigareta mu je već u luku odletela preko ulice, dok mu noge više nisu osećale zemlju. Užasnuto je landarao njima po vazduhu pokušavajući da vrisne i nekog natera da obrati pažnju - uličica je bila mala i zagušena smećem ali kao za inat sasvim pusta - međutim, sve što je uspevao, bilo je da krklja. Ruka brata Devona bila je najstrašnija stvar koja mu se ikada sklopila oko vrata, mada je Max Anderson imao sjajne alatke u tu svrhu. Zgrabio ga je takvom silinom da ga je, u stvari, držao u vazduhu; bar pola metra iznad zemlje. I, to jednom rukom. Gušeći se i mlateći nogama i rukama, Stari Paddy shvati da je glas kojim mu se obraća različit od onoga na koji je ceo grad naviknut samo po tome što je tiši nego obično.
-Sad me slušaj dobro, pacovski okote. Kad te pustim, imaćeš tri sekunde da počneš da pričaš. Nakon toga ću ti rasporiti grlo i izvaditi grkljan. A znam načine da to potraje.
Stisak od kojeg su mu pluća gorela popusti, i Stari Paddy se skljoka na prljavi pločnik. Dok je krkljao i pokušavao disati, narednik Anderson mu se unese u lice i veselo reče:
-Jedan.
Stari Paddy zavrišti:
-Ne, ne!.. Reći ću, reći ću!..
Ogroman čovek prasne u smeh.
U krčmi niko nikada nije čuo tu priču, mada ne bi ni poverovali.
 
Može zvučati čudno, ali tvoja mi pohvala mnogo znači i u isto me vreme stavlja pod veliki pritisak jer bih mrzela da te razočaram :)
Razumem... Ne volim ni ja da me neko presira... Ipak, moram da kažem bar ovo: redak senzibilitet kojim barataš stvara onu najređu kopču koja magnetski spaja čitaoca i napisano. Taj magnetizam sam osetila kada sam čitala Singerovog "Rob-a" pre nekoliko decenija i sada... Tako da... mene nikako ne možeš razočarati...
:vzagrljaj::heart2:
 

Back
Top