Mozaik - slikarska tehnika

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
365.910
Mozaik je poznata slikarska tehnika koja se izvodi slaganjem raznobojnih, manje-više pravilnih kockica kamena, obojenog stakla, glačane keramike. Italijanske mozaične kocke (tesere) proizvedene u staklari Murano poznate su u više dimenzija i u velikom broju različitih boja i tonova. Kamene kocke se dobijaju drobljenjem (čekićem, kleštima i sl.) različitih vrsta obojenog kamena. Tako zgnječene kocke se koriste u zavisnosti od oblika i boje. Kocke se presuju u svež gips, cement, masu na bazi disperzije veštačke smole, razne lepkove, poliestersku smolu (od koje se mogu praviti i kocke) i sl. Površine zidova, poda ili plafona oslikane su mozaikom. Podni mozaici se uglavnom izrađuju od šljunka, a zidni mozaici mogu biti i od drugih materijala. Svoj zlatni period mozaik je doživeo u Vizantiji (pre toga je bio u širokoj upotrebi u Grčkoj i Rimu), pa je, iako je kasnije korišćen, bio manje zastupljen od nekih drugih, jednostavnijih slikarskih tehnika.

Od davnina (antičkih) vremena poznata su nam dva načina izrade mozaika:
- opus tesselatum - sastavljen od kamenih kockica (nisu uvek istih dimenzija), a između kockica vidljiv vezivni materijal (tzv. spojnice)
- opus vermiculatum – sastavljen od manjih kockica, tesno povezanih jedna sa drugom, tako da su ivice i razmaci između njih jedva vidljivi.
Kocke su uglavnom iste veličine, a izrađene su od kamena, stakla ili glačanih fragmenata keramike.

Pored „običnog“ mozaika, postoji i tehnika mikromozaika, mnogo složenija, sa istim osnovama, ali sa mnogo impresivnijim rezultatima,
rezervisana samo za izuzetno uporne i strpljive, kojima nije žao gubljenja vremena kako bi postići najimpresivniji rezultat.

Mozaik je šara ili slika napravljena od malih pravilnih ili nepravilnih komada obojenog kamena, stakla ili keramike, koji se drže gipsom/malterom
i pokrivaju površinu. Mozaici se često koriste kao podna i zidna dekoracija, a posebno su bili popularni u starom rimskom svetu.
 
Mosaic_stones0001.jpg
 
Tehnologija proizvodnje

Proces slaganja mozaika.

Počinje kada se skica u boji prenese na karton. Slika na kartonu je bez suvišnih i sitnih detalja, jer ih je veoma teško napraviti u mozaiku. Kocke se zatim biraju po principu najpogodnije boje i oblika i najpovoljnijom obrađenom (uglavnom ravnom stranom) lepe na određeno mesto slike vodorastvornim lepkom (metilceluloza - lepak za tapete, filc... ). Između kocki se ostavljaju razmaci do 1 mm u koje će vezivo kasnije ući.

Kada je slaganje završeno, pripremiti ram dimenzija mozaika, sa letvicama većim od debljine kocke za jedan centimetar, na čiju unutrašnju stranu je navučena žičana mreža koja služi kao armatura za malter (odn. svako vezivo koje kasnije ispunjava taj prostor). Pripremljeni mozaik treba prethodno navlažiti kako ne bi naglo povukao vlagu iz veziva i time ga oslabio, što bi dovelo do pucanja. Kao vezivo za kocke mozaika obično se koristi cementna pasta pomešana u odnosu 2:1 (2 dela opranog suvog peska i 1 deo cementa). Voda se dodaje dok se ne dobije masa koja je toliko vlažna da se po površini izluči tanak sloj vode ako se tuče zidarskom kašikom. Pri radu sa tanjim kockama kao vezivo se može koristiti i keramički lepak. Vezivo se sipa preko mozaika do visine rama.

Kada se vezivo stvrdne, mozaik se okreće, čisti od papira i lepka toplom vodom i četkom. Prilikom postavljanja mozaika na zid potrebno je da površina zida bude hrapava, ako već sama po sebi nije hrapava. Zatim je potrebno naneti cementno vezivo pripremljeno od cementa i suvog peska u omjeru 1:3, u debljini većoj od debljine mozaika. Složeni mozaik ili delove mozaika premažemo cementnom pastom pripremljenom od cementa i vode u odnosu 1:1. Zatim se mozaik utiskuje u svež cementni malter. Kada se ceo mozaik postavi na zid, papir se navlaži vodom i skine, a tek sutradan se pere četkama i vrše korekcije. Suvi mozaik se može i polirati, a to se radi pomoću voštane paste.
 
U vreme kada se hrišćanska religija širi velikom brzinom, mozaik kao dominantni medij dobija zadatak da edukuje narod. U toj ulozi mozaik pokazuje svoje izrazite pripovedačke moći. Iz tog razlogaVizantinci su vrlo umesno koristili mozaike. Jednostavne i skromne fasade su skrivale unutrašnjost okupanu predivnim sjajem i bojama koje su sa svim sigurno tada kao i sada ispunjavale posetice osećajem divljenja.

Epicentar navedenog razvoja mozaika bila je Ravena. Mnoštvo crkava i kapela u ovoj mozaičkoj prestonici sa svojim očuvanim mozaičkim predstavama jesu svojevrsan muzejski kompleks, koji nam omogućava da se vratimo kroz vreme i uživamo u nekim arhaičnim vrednostima. Prvi korak na tom putu svakako bi bila crkva Svetog Vitalija, bazilika iz šestog veka koja predstavlja jedan od najznačajnijih spomenika ranohrišćanske umetnosti. Njeni mozaici predstavljaju jedinstven primer sinergije verske i političke misli prikazom carskog para Justinijana i Teodore u zemaljskom dvoru naspram zlatom okupanog nebeskog dvora. U sličnom maniru predstave se protežu duž zidova bazilike San Apolinare Nuovo.

Pored unutrašnjosti, mozaici su u kasnijem periodu Vizantije neretko krasili i spoljašnjost crkava, uglavnom akcentujući portale. Najpoznatiji primer jeste onaj na crkvi Svetog Marka u Veneciji iznad čijih portala u zlatu lebde jedni od najlepših ikonografskih prikaza hrišćanske srednjovekovne umetnosti.
 

Back
Top