- Poruka
- 368.702
Mongoli vole da kažu da su rođeni na konjima: prvo nauče da jašu pa tek onda da hodaju. – Ulan Bator pulsira u znaku Džingis kana
Tri puta veća od Francuske, a dvaput od Teksasa, prostire se na 1,57 miliona kvadratnih kilometara. Mongolija – „zemlja plavog neba na kraju sveta”, kako je poetično nazivaju – ima samo 2,7 miliona stanovnika, od kojih trećina živi u Ulan Batoru.
Mongoliju, zemlju nepreglednih stepa i ogromne pustinje Gobi, okružuju horizonti. „Mi se graničimo sa nebeskim svodom”, tvrde Mongoli, svi nomadi u srcu i duši, ponosni na veličinu svoje zemlje, ipak stešnjene između dva džinovska suseda – Rusije i Kine.
To je ujedno i druga po veličini zemlja bez izlaza na more iza Kazahstana i najveća takva zemlja koja se ne graniči sa zatvorenim morem. Zemlja sadrži veoma malo obradive zemlje, jer veći deo nje prekrivaju travnate stepe, sa planinama na severu i zapadu i pustinjom Gobi na jugu. U Ulan Batoru, glavnom i najvećem gradu, živi oko 45% stanovništva zemlje.Ulan Bator takođe deli rang najhladnijeg glavnog grada na svetu sa Moskvom, Otavom i Nur Sultanom.
Godine 1206, Džingis-kan je osnovao Mongolsko carstvo, koje je postalo najveće neprekidno kopneno carstvo u istoriji. Njegov unuk Kublaj Kan osvojio je Kinu i uspostavio dinastiju Juan. Nakon kolapsa Juana, Mongoli su se povukli u Mongoliju i nastavili svoj raniji obrazac frakcijskih sukoba, osim tokom ere Dajan Kana i Tumen Zasagt Kana. U 16. veku, tibetanski budizam se proširio na Mongoliju, a dalje ga je predvodila dinastija Ćing koju su osnovali Mandžurci, koja je apsorbovala zemlju u 17. veku. Nakon raspada dinastije Ćing 1911. godine, Mongolija je proglasila nezavisnost i ostvarila stvarnu nezavisnost od Republike Kine 1921. Ubrzo nakon toga, zemlja je postala satelitska država Sovjetskog Saveza. Godine 1924, osnovana je Mongolska Narodna Republika kao socijalistička država. Nakon antikomunističkih revolucija 1989. godine, Mongolija je izvela sopstvenu mirnu demokratsku revoluciju početkom 1990. To je dovelo do višepartijskog sistema, novog Ustava iz 1992. godine i prelaska na tržišnu ekonomiju.
U prestonici Ulan Batoru (crvenom heroju) preovlađuju siva i bela boja, boje betonskih petospratnica i jurti (ili gerova, kako kažu Mongoli), tradicionalnih okruglih šatora. Razrovanim ulicama brekću olupane „volge” i sovjetski motocikli iz pedesetih, pretičući najnovije modele japanskih limuzina i konje u lakom kasu.
U centru mongolske prestonice dominira trg Sukbatar, minijaturna kopija pekinškog Tjenanmena. Na Sukbataru se tradicionalno najavljuje najveći mongolski festival Nadam koji ceo Ulan Bator pretvara u šareni i bučni karneval u kojem dominiraju tri najpopularnija mongolska sporta: jahanje, rvanje i streličarstvo.
Tri puta veća od Francuske, a dvaput od Teksasa, prostire se na 1,57 miliona kvadratnih kilometara. Mongolija – „zemlja plavog neba na kraju sveta”, kako je poetično nazivaju – ima samo 2,7 miliona stanovnika, od kojih trećina živi u Ulan Batoru.
Mongoliju, zemlju nepreglednih stepa i ogromne pustinje Gobi, okružuju horizonti. „Mi se graničimo sa nebeskim svodom”, tvrde Mongoli, svi nomadi u srcu i duši, ponosni na veličinu svoje zemlje, ipak stešnjene između dva džinovska suseda – Rusije i Kine.
To je ujedno i druga po veličini zemlja bez izlaza na more iza Kazahstana i najveća takva zemlja koja se ne graniči sa zatvorenim morem. Zemlja sadrži veoma malo obradive zemlje, jer veći deo nje prekrivaju travnate stepe, sa planinama na severu i zapadu i pustinjom Gobi na jugu. U Ulan Batoru, glavnom i najvećem gradu, živi oko 45% stanovništva zemlje.Ulan Bator takođe deli rang najhladnijeg glavnog grada na svetu sa Moskvom, Otavom i Nur Sultanom.
Godine 1206, Džingis-kan je osnovao Mongolsko carstvo, koje je postalo najveće neprekidno kopneno carstvo u istoriji. Njegov unuk Kublaj Kan osvojio je Kinu i uspostavio dinastiju Juan. Nakon kolapsa Juana, Mongoli su se povukli u Mongoliju i nastavili svoj raniji obrazac frakcijskih sukoba, osim tokom ere Dajan Kana i Tumen Zasagt Kana. U 16. veku, tibetanski budizam se proširio na Mongoliju, a dalje ga je predvodila dinastija Ćing koju su osnovali Mandžurci, koja je apsorbovala zemlju u 17. veku. Nakon raspada dinastije Ćing 1911. godine, Mongolija je proglasila nezavisnost i ostvarila stvarnu nezavisnost od Republike Kine 1921. Ubrzo nakon toga, zemlja je postala satelitska država Sovjetskog Saveza. Godine 1924, osnovana je Mongolska Narodna Republika kao socijalistička država. Nakon antikomunističkih revolucija 1989. godine, Mongolija je izvela sopstvenu mirnu demokratsku revoluciju početkom 1990. To je dovelo do višepartijskog sistema, novog Ustava iz 1992. godine i prelaska na tržišnu ekonomiju.
U prestonici Ulan Batoru (crvenom heroju) preovlađuju siva i bela boja, boje betonskih petospratnica i jurti (ili gerova, kako kažu Mongoli), tradicionalnih okruglih šatora. Razrovanim ulicama brekću olupane „volge” i sovjetski motocikli iz pedesetih, pretičući najnovije modele japanskih limuzina i konje u lakom kasu.
U centru mongolske prestonice dominira trg Sukbatar, minijaturna kopija pekinškog Tjenanmena. Na Sukbataru se tradicionalno najavljuje najveći mongolski festival Nadam koji ceo Ulan Bator pretvara u šareni i bučni karneval u kojem dominiraju tri najpopularnija mongolska sporta: jahanje, rvanje i streličarstvo.