Monasi - junaci ili kukavice?

Inace te price kao "pobegao od realnosti" bla bla su bedaste jer zapravo "realnost" ni ne postoji jer zapravo realnost je vise subjektivan pojam i pre svega stvar licnog dozivljaja i percepcije, recimo primera radi ja vidim neku devojku i kazem woow vide je sto je slatka a ti kazes ma daj bre gabor, nikakva je , sad to je stvarlicne percepcije i dozvljaja (i u principu niko tu ne gresi) i sad za mene je realnost da je ona slatka a za tebe je realnost da je nikakva, znaci to su vec dve potpuno razlicite realnosti ili recimo neki beskucnik mozda nazalost sad spava negde napolju i smrzava se i to je strasno i to je sad njemu realnost ali ti posto ga ne vidis i van je tvog opsega za tebe ta njegova realnost uopste ne postoji.
Ili recimo sad primera radi ti kukas kako je sve poskupelo, kako radis za male pare, kako nas vlast pljacka i zajebava a ja recimo kazem e vidi kako je sve super, lep suncan dan, grad pun ljudi, ribe setaju okolo, ptice cvrkucu, kucici trce okolo i igraju se , milina prosto i sad ko je u pravu , ono realnost je istovremeno i jedno i drugo ali su nam percepcija i licni dozivljaj razliciti i za tebe je realnost vrlo mracna i depresivna a za meni je realnost vrlo kul i pozitivna ili ne znam neko ce reci kao sreca je porodica , sreca je imati zenu, decu i sta ja znam e sad da li su svi sto imaju zenu i decu srecni, naravno da nisu i sad recimo neki porodicni covek sa zenom i decom ti se zali da ga nesto muci i da nije srecan a recimo ja ga pitam a kako to da ja nemam ni zenu ni decu (barem ne jos uvek) a srecniji sam od tebe i nasmejan , ono prosto stvar percepcije i licnog dozivljaja.
E pa tako i kad pitas nekog monaha kako mozes da budes srecan tamo u nekom zabacenom, mracnom manastiru bez ovoga, bez onoga, ne mozes ovo, ne mozes ono i sta ja znam , a on itekako moze i nista od toga mu ni ne treba, e sad kako moze, pa samo stvar percepcije i licnog dozivljja i nista drugo.

Mislim ono sto nama putem matriksa namecu kao "realnost" ne znaci da mi to moramo prihvatiti i ziveti u skladu sa tim nit je sad ignorisanje toga i teznja za necim drugim ili nekim alternativnim nacinom zivota neki sad kukavicki cin ili beg od realnosti, to je kao recimo kad si u nekom lokalu gde svira muzika koju ti organski ne mozes da podneses i koja ti definitivno ne prija, ti sta radis , ukoliko mozes brze-bolje napustis taj lokal i postedis sebe toga ili potrazis neko drugo mesto gde ti muzika i ambijent vise prijaju, e pa tako je i sa "realnoscu", ono prirodno gledas da postedis sebe stresa i frustracija i pokusavas da nadjes ono sta ti je vise po meri.
e sad zamisljam Boga, koji sve to razlicito i istovetno dozivljava istovremeno. Zamisli nesto slicno, leva ruka ti ja na +100 stepeni celzijusa, a desna na -100 stepeni celzijusa, i sad obrni okreni, dozivljavaj (zivot), ne dozivljavaj (mir i smrt)... sta ti je realnost... ja to ne mogu da istinski iskusim (kako bi Kant rekao, "stvar po sebi"), samo da povrsno zamislim, jer sam svestan da sam u trenutnom stanju ogranicen
 
Pa naravno svi smo, samo u meri u kojoj se trudimo i borimo protiv iskusenja. S tim sto, oni su tamo direktno suoceni sa samima sobom, sa samokriticnoscu, dok nama je ovde lakse da eventualno svalimo krivicu na drugoga ako bas ne uspemo u toj samoproceni i samokritici.
Svaljivanje krivice ne smanjuje greh, vec je gore po nas, obmanjujemo sebe. Oni nemaju stres gde moraju lagati (ponekad), suoceni sa bezobraznim ljudima zbog cega nas obuzme bes koji se moze manifestovati osvetom, pakoscu, itd. Van manastira je bojno polje.
 
Monah ne bi bio ni mrtav, svjetovni pravoslavni pop uvijek.
Pun si para od ukopa, jedes i pijes po slavama, nitko te ne tjera da se zenis, uvijek se mozes svalerati, prakticki ne radis nista i zivis kao kralj.
Onima koji odu u monahe tutnu motiku u ruke i dozivotno zakljucaju iza zida.

Drangulijice @Neprilagođena ...

Pravoslavni pop mora da se oženi da bi uopšte dobio čin.
 
Pravoslavni pop mora da se oženi da bi uopšte dobio čin.
Nisam znao za taj podatak ali mala je to cijena za tako lagodan zivot.

redface1.gif
 
Зависи од мотива.
Свуда има свега...
Неке људе видиш и осетиш спокој, слушаш и улију ти наду... добијеш подршку ону истинску. Има духовника који заиста плене и сваки покрет је искрен. То је њихов живот, то су они. Истински посвећени.
А има и оних који беже, не само од света него и од себе. Да је лако, сигурно није. За ту борбу са изазовима јесте потребна снага из петних жила. Тешко је одолети сластима и прихватити тај начин живота као избор, а не као казну, нешто нужно.
Када слушам Арсенија, искрено ја чујем и даље зависника. Само што је оставио пороке и окренуо се вери. Али се и даље грчевито држи за нешто, срећа па је изабрао боље по себе. Више није зависник од дрога, чари велеграда, разузданог друштва, сада је зависник од молитве. Ето, можда грешим, али мени он делује као неко ко је побегао.
 
Па не осуђујем га због тога. Много подршке он пружа другима, и даље испољава своју креативну страну и слика... Нисам мислила ништа лоше. Само да су мотиви различити.
И Марија Египћанка је брљавила док није спознала другу страну. За њу сам иначе посебно везана. Слаба сам на блуднице :lol::heart:
 
Па не осуђујем га због тога. Много подршке он пружа другима, и даље испољава своју креативну страну и слика... Нисам мислила ништа лоше. Само да су мотиви различити.
И Марија Египћанка је брљавила док није спознала другу страну. За њу сам иначе посебно везана. Слаба сам на блуднице :lol::heart:
Ne osudjujem ja ni tebe. Ali moje misljenje je da uglavnom beze iz sveta. Jedino sad ako spoznaju Boga
pa iz tiih razloga... danas veoma tesko da roditelj posalje dete u manastir ko nekad.
Recimo moji su sve preduzeli da do toga ne dodje, pa makar me to kostalo i zivota :P
 
Svaljivanje krivice ne smanjuje greh, vec je gore po nas, obmanjujemo sebe. Oni nemaju stres gde moraju lagati (ponekad), suoceni sa bezobraznim ljudima zbog cega nas obuzme bes koji se moze manifestovati osvetom, pakoscu, itd. Van manastira je bojno polje.
Upravo je borba sa sobom, sopstvenim strastima i pomislima "bojno polje" i to glavno. Procitaj uopstalom ove knjige, lako se citaju i videces sta sve prozivljavaju i koja iskusenja, koja nama ovde "u svetu" nisu ni na kraj pameti. Procitaj i "Nevidljivu borbu" iako je vec nesto malo teza, ali odnosi se pre svega na monahe.

Inace, to za svaljivanje krivice na drugoga sam i napisala jer je samoobmana, postapalica da se ne suocimo sa sobom i svojim postupcima kako treba.
 
Upravo je borba sa sobom, sopstvenim strastima i pomislima "bojno polje" i to glavno. Procitaj uopstalom ove knjige, lako se citaju i videces sta sve prozivljavaju i koja iskusenja, koja nama ovde "u svetu" nisu ni na kraj pameti.

Inace, to za svaljivanje krivice na drugoga sam i napisala jer je samoobmana, postapalica da se ne suocimo sa sobom i svojim postupcima kako treba.
Ово и ја мислим.
Нека се свако само сети како му је када га савест за нешто гризе. Нешто што и није нарочито велико. То је неупоредиво горе од суочавања са неким другим.


Имала сам сама један тежак период у ко ми је кожа била тесна, буквално у конфликту сама са собом. Пред другима све ОК, а када останем сама са собом долазило ми је да заријем себи нокте на врх чела и сљуштим кожу с лица. То су јако тешки тренуци. Не могу ни да замислим како је тек њима. Поготово онима који се тотално осаме на неко време.
 
Ово и ја мислим.
Нека се свако само сети како му је када га савест за нешто гризе. Нешто што и није нарочито велико. То је неупоредиво горе од суочавања са неким другим.


Имала сам сама један тежак период у ко ми је кожа била тесна, буквално у конфликту сама са собом. Пред другима све ОК, а када останем сама са собом долазило ми је да заријем себи нокте на врх чела и сљуштим кожу с лица. То су јако тешки тренуци. Не могу ни да замислим како је тек њима. Поготово онима који се тотално саме на неко време.
Da, samo sto to ne mora neka bas griza savesti, ali preispitivanje sebe i svoje savesti do tada sigurno da ulazi u tu borbu sa sobom i da li je uvek postupano kako treba.

Ali za monahe postoje jos druga i veca iskusenja, a to je sto im se tek tad mnogo toga isprecuje na tom putu sluzenja Gospodu, stalno ih nesto odvraca sve do svojih posmisli. Zato kazem, treba procitati bar neku knjizicu, ovako ni sama nisam znala sa cime se sve suocavaju i koliko to iziskuje napora.

U svakom slucaju, ako zele da budu kako treba i ispravni, velika ih borba ceka i sigurno u njoj ne smeju biti kukavice.


Ja mislim da treba imati izvesnu dozu ludosti i zamonašiti se.
Da, i ja ne bih mogla niti smela. Ne tek tako dok nisam sigurna da cu biti istrajna, a u to ionako za bilo sta bar do sada nisam nikad sigurna.
 
Poslednja izmena:
Баш сам неки дан у биоскопу гледала фим Света Петка. Ето препоруке. Мени се свиђа како је урађен и избор глумице је одличан.
Али ми је најупечатљивија сцена када одолева глади. Иначе мислим да је прождрљивост оно што нас највише квари, не мислим само на храну, него на незајажљивост.
 
Da li su monasi hrabri ljudi koji su izabrali teži put u životu,jer su se odrekli "sveta",roditelja,prijatelja,svetovnih uživanja zarad vere?
Ili su kukavice koje su pobegle od izazova običnog svetovnog čoveka,pa čak i sveštenika, koji se dakle suočavaju sa svakodnevnim brigama i izazovima, stresovima a ipak imaju glad za verom i žele da idu tim putem ?
Monah ima krov nad glavom,hranu,nema decu o kojoj će da brine,ne razmišlja o računima,novcu - njegovo je da se moli i tihuje. To je lakše kad nemaš briga.
Mirjanin,s druge strane, ima ili nema svoj krov nad glavom, ima porodicu,mora da radi,da zaradi,brine oko zdravlja dece, hoće li imati za račune i sl. I opet se moli,ima veru.
Dakle,ko je ovde zapravo hrabar ? Ko ima veće izazove ?

monaštvo je odricanje, apstinencija i mazohistički pristup nastavku života
 

Back
Top