Momo Kapor - kratke priče

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
330.670
Kredenac

Pokolenje, kome pripadam, odraslo je po kujnama – jedinim prostorijama koje su se u to vreme grejale zimi. U njima se jelo, dremalo posle ručka, u njima su se primali gosti… Za sve to vreme, iznad nas se uzdizao veličanstveni kredenac…Na njegovom vrhu stajali su vaga, mesingani avan sa tučkom, a ispod servis sa tanjirima, čašice za rakiju. Šoljice za kafu i razglednice koje smo dobijali od rođaka zataknute za staklo

Clipkredenac.jpg
 
'Traži se jedna polovna nedelja,bez vesti o nesrećama i ratovima! Traže se prijatelji, makar dotrajali, svi oni iščezli, raseljeni, izgubljeni, poženjeni, traže se svi oni što su nas raznosili komad po komad, deo po deo: delove našeg vremena, naše ljubavi, traže se da vrate ljubav.'

Momo Kapor


'Teško onome kome se, posle mnogo godina pruži prilika da provede noć sa nekom od svojih najvećih ljubavi koju nikad nije takao! Ostaće bez ičega u srcu, siromašniji za jednu najlepšu bajku. Kada se uveri da se ne razlikuje od drugih žena, da nije ni bolja, ni lošija, tačnije da nije bila ni iz bliza vredna onolike patnje, i da joj je svu vrednost koju je posedovala ustvari rasipnički poklanjala samo ta neuzvraćena ljubav. Hoću svoju ljubav natrag!'

M. Kapor

'Nikada nemamo dovoljno vremena za one koji nas vole, već samo za one koje mi volimo.'
 
Ringišpil

Šta privlači običan svet da napusti za nekoliko minuta svoj uobičajeni život i da se prepusti slatkoj vrtoglavici iznad dosadnog tla? Ta želja da se leti i da se svet gleda sa visine od nekoliko metara, pokazuje da u odraslima, i pored svega, još uvek žive deca, koja, kada sanjaju da lete ili padaju, u stvari rastu.

Clipringišpil.jpg
 
Kraj sezone na Adi
Postoji jedan dan u septembru kada onaj koji plovi, sa setom oseti da je zauvek gotovo sa plovidbom te godine. Ploveći tako, jedanput duž obale Ade Ciganlije, pokraj mog čamca proplovi mirno mali beli buket, onaj što ga mlada baca sebi iza leđa… Buket je tog dana uhvatila Sava i već posle nekoliko sati udala se srećno za Dunav, a ja sve to naslikao kao stari svat.

Avgust-ulje-na-platnu-1993-60x80cm-1024x773.jpg
 
Školice

Za mene su to sikstine na trotoaru. Rađaju se ispod drhtavih dečijih prstiju i traju najviše jedan dan dok ih ne speru polivači.
One su poziv na igru, one su naše detinjstvo na zidu.
One su matematika – poseduju brojeve.
One su poezija – na vrhu je nebo.
One su hrišćanstvo ulice – nose u sebi element primitivnog krsta.
One su, takođe, i skromnost nepoznatog umetnika. Nikada nisu potpisane.

Clipškolice.jpg
 
Posle ljubavi

'Je li to sve što ostaje od ljubavi? I šta uopšte ostaje posle nje?
Telefonski broj koji lagano bledi u secanju. Caše sa ugraviranim monogramima ukradene u „Tri ladara”. Posle ljubavi ostaje obicaj da se belo vino sipa u dve caše i da crte budu na istoj visini. Posle ljubavi ostaje jedan sto u kafani kod „Znaka?” I zacudeni pogled starog kelnera što nas vidi sa drugima.
Posle ljubavi ostaje recenica: „Divno izgledaš, nisi se ništa promenila…” i „Javi se ponekad, još imaš moj broj telefona”.
I neki brojevi studentskih soba u kojima smo spavali ostaju posle ljubavi.
Posle ljubavi ostaju tamne ulice kojima smo se vracali posle ljubavi. Posle ljubavi ostaju melodije sa radija koje izlaze iz mode. Ostaju znaci ljubavne šifre: „Ako me voliš, zapocni sutrašnje predavanje sa tri reci koje ce imati pocetna slova mog imena”. Ušao je u amfiteatar i rekao: „U našoj avangardi…” Poslao mi je poljubac.
Posle ljubavi ostaje tvoja strana postelje i strah da ce neko iznenada naići. Klak – spuštena slušalica kada se javi tuđi glas. Hiljadu i jedna laž.
Posle ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi: „Ja ću prva u kupatilo!” – i pitanje: „Zar nećemo zajedno?”
Ovaj put ne.
Posle ljubavi ostaju saučesnici: cuvari tajni koje više nisu nikakve tajne. Prepune pepeljare i prazno srce. Navika da se pale dve cigarete, istovremeno, mada nema nikoga u blizini. Fotografije snimljene u automatu, taksisti koji nas nikada nisu voleli.
Posle ljubavi ostaje povredena sujeta. Metalni ukus promašenosti na usnama.
Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene.
Posle ljubavi ne ostaje ništa.
Katastrofa!...'

Momo Kapor
 
3110149_20190217070252_5c690495b789684ea0fa4652jpeg_ls.jpg


BUREK

Postoji jednа stvаr pred zoru, kojа se ne može nаći nigde nа svetu sem u Beogrаdu; uzаlud je trаžiti i po pаriskom Klinjаnkuru, rimskom Trаstevereu i po gаstronomskom kvаrtu u Briselu pokrаj Grаn plаsа - to je burek!

Običаn burek sа sirom koji se u zoru jede stojeći, iz mаsne hаrtije kod privаtnih pekаrа po čuburskim strаćаrаmа ili u mrаčnoj Sаrаjevskoj ulici - burek s kojim se ulаzi u novi dаn, vreo i mаstаn, iz čijih korа u hodu ispаdаju grudvice istopljenog sirа, pomoću kojih ćemo se uskoro poput Ivice i Mаrice, vrаtiti do pekаre u koju smo ušli rаzgrnuvši аlkoholne mаgije.

Trebаlo bi jedаnput popisаti nаjboljа mestа nа kojimа se izjutrа može jesti burek sа sirom u društvu zаjаpurenog bunovnog pekаrа i dаmа u ružičаstim plаstičnim bundаmа boje pаpаgаjevog perjа i otežаlih, bezvoljnih pozornikа nogu oteklih u čizmаmа. No jedno se pouzdаno znа: ni nаjboljа ekipа "Mišlenovog vodičа" ne bi uspelа dа popiše sve beogrаdske buregdžinice, jer se one rаđаju potpuno neočekivаno i nepredvidljivo nа nаjrаzličitijim mestimа.

Jedno je provereno: onаj ko ne poznаje Beogrаd ne bi trebаlo dа kupuje burek jedino nа onim mestimа kojа više liče nа butike zа testo nego nа pekаre, tаmo gde u izlogu vidi kroаsаne i frаncuske bаgete, hleb koji liči nа kolаče i izаfektirаne kifle, tаmo, gde pored burekа, čаk ni hаrtijа nije mаsnа, kаo što Bog zаpovedа.

A hаrtijа je veomа vаžnа. U buregdžinici vаm postаvljаju uvek čuveno hаmletovsko pitаnje: "Zа ovde ili zа poneti?" Ako kаžete zа ovde, ondа jedete burek nožem i viljuškom iz plаstičnog tаnjirа koji pаmti i bolje dаne, аli kаd kаžete zа poneti, ondа uživаte u veštini dа jedući burek nа ulici ne pojedete i mаsnu hаrtiju.

Burek sа sirom! Kаkаv burek sа sirom, pitаće Bosаnci, koji su burek nаsledili od Turаkа, а ovi od Persijаnаcа. Ono što mi u Beogrаdu zovemo burek sа sirom, zа njih je pitа sirnicа. Imаju još i pitu zeljаnicu, pitu krompirušu, bundevаru i pitu "nаko", što znаči prаznu pitu sаmo od jufki, iliti korа. A burek je, znа se, burek. Sve su pite pite, а burek je pitаc i on je od mesа.

Rаfinirаni Turci imаju cigаr-burek, smotаk testа i mesа, ne veći od "hаvаne" i on se ne služi kаo glаvno jelo, već kаo predjelo uz piće. Srbijаnci i prečаni, opet, neguju gibаnicu, kojа se nаlаzi između pite sirnice i neke vrste lаzаnje.

Ai, burek nije sаmo jelo; on je više od togа: on je rituаl, tip životа, nostаlgični komаd ukusа koji nećete nаći nigde sem u svom grаdu i kogа ni nаjboljа domаćicа neće moći dа ispeče, mа koliko bilа veštа. Burek je jutаrnjа poezijа; jeli smo gа i kаd smo bili nаjsiromаšniji, а dа nаm se nije ogаdio, а jedemo gа i od kаd smo se okućili i od kаdа nаm lekаri zаbrаnjuju nešto tаko mаsno.

On je nаš sаn dаleko u tuđini, а i nаš povrаtаk kući, jer nаm gа već prvog jutrа, kаdа se probudimo u Beogrаdu i sednemo zа stаri kuhinjski sto kevа donese od buregdžije sа ćoškа i to u mаsnoj 'аrtiji, jer znа dа to volimo.
 
"Onda je jednog dana eksplodirao bosanski lonac, raznevši najpre kuhinju, zatim čitav stan i na kraju kuću, ulicu i gradove, pa sam se našao na ratištu, kao ratni reporter. Pogodite s koje strane? Gledao sam kroz dvogled sa prve linije na Trebeviću kuću u kojoj sam se rodio. Borci su me sklanjali da me zbog bele kose kao laku metu, ne zvizne neki snajperski metak. To je čudno osećanje; gledati rodni grad, ulicu i kuću pokraj Katedrale, u koju više nikada nećete smeti da uđete.

Onda je jednog dana tvorac Republike Srpske Radovan Karadžić proglasio za zvanični jezik nove države ekavski, a pismo ćirilicu. To je izazvalo prilično komentara i smeha, ali što se mene tiče, najzad sam bio na pravoj strani; svi su tamo gde sam se rodio morali da govore ekavski i više niko nije smeo da me bije, kako jedanput reče nesrećni Slobodan. Ali, Radovana optužiše uskoro za ratne zločine, pa se na ovu odluku brzo zaboravi, a na bosansku scenu, ponovo, posle više od sto godina, stupi ukleti duh Benjamina Kalaja, koji je u ime Austrougarske više od dvadeset godina vladao Bosnom, baš kao danas gospodin Lajčak. On je, naime, prvi izmislio reč bošnjak. Kao da ga vidim: plesnjive, iskežene lobanje pod natrulim cilindrom, odeven u poluraspadnuti frak prekriven odlikovanjima i rozetama, ova avet ponovo uvodi bosanski jezik i proždire svakog pisca rođenog na tlu kojim vlada", pisao Kapor o ratu u Bosni i bosanskom jeziku.

"Tako me duh Benjamina Kalaja uvuče, ni krivog ni dužnog, u tu virtuelnu biblioteku, u kojoj su, inače, strogo zabranjene moje knjige. U mom rodnom gradu, naime, nikada nije štampana nijedna moja knjiga, niti izložena i jedna jedina slika, čak ni crtež. A sad sam, pod starost, postao bosanski pisac. Bosanski su inače dosad govorili jedino Mujo i Haso, niko pristojan. Međutim, ono što me brine je to što su nekuda nestali muslimani koje smo do nedavno morali da pišemo velikim slovom. Nestali bez traga, tako da sam zabrinut za neke od svojih dobrih prijatelja. Džamije su ih, naime, u vreme molitve još uvek pune, ali njih nema, jer su ih zamenili Kalajevi bošnjaci. Plašim se da im se nije šta desilo? Nadam se da je ova moja poslednja nevolja sa jezikom, koja me prati još od prvog gimnazije. Molim zbog toga pronalazača bosanskog jezika da me izbrišu iz svojih registara, baš kao što su me izbacili i iz mog rodnog grada Sarajeva", pisao je.
 
Šatro Pera, Mika, Laza

Kada mi se neki pisac hvali kako perfektno govori šest jezika, obično mu savetujem da se zaposli na nekoj hotelskoj recepciji. Tamo čeznu za takvima! Ja, lično, imam velikih muka i sa maternjim. Jedva nađem reči koje su mi potrebne za sva čuda koja nam se događaju.

Još u gimnaziji, redovno sam išao na popravne ispite iz francuskog, ruskog i srpske gramatike. Nikako da uhvatim jedno slobodno popodne i naučim taj engleski! Jedna nadobudna dama u nekom otmenom diplomatskom društvu pokušala je da me uvredi:

– Kako nam to, vi, otkrivate Ameriku u svojim knjigama, a ne znate engleski? – pitala me je.

– Gospođo, kazao sam, Kolumbo je, takođe, otkrio Ameriku, a nije znao ni reči engleskog!

Siroti naši prevodioci! Koliko li je tek njima teško kada pokušaju da prevedu neprevodivo. Piše mi jedan iz Amerike:

– U vašoj priči, koju upravo prevodim, postoje neki nejasni izrazi, pa vas molim da mi ih objasnite. Pišete da je to koštalo kao kajgana Svetog Petra. Odakle znate da je Sveti Petar jeo omlete? Ako je pak jeo, koliko je mogla da košta ta kajgana kada je toliko skupa? Od koliko jaja? U kojoj valuti je plaćena? Da li bih taj izraz mogao da prevedem kao: St.Peter’s scrambled eggs? Kada smo kod jaja, kod vas sam pronašao izraz jaje na oko. Šta je to? Egg on eye? Zašto bi neko stavio jaje na oko? Da se, možda, kod vas očna oboljenja ne leče jajima? Unapred zahvalan itd.

Jedan drugi me pita u pismu, šta to znači da je mališan bio pljunuti otac? Ko mu je i zašto ispljuvao tatu? Da li se kod nas pljuju očevi i kojom prilikom? Zanima ga, takođe, izraz buni se ko Grk u apsu. Zbog čega je taj Grk zatvoren kod nas i zašto je protestovao? I kako je, uopšte, moguće da nekome padne sekira u med? Otkud sekira u medu? Zar se med ne čuva u teglama ili zatvorenim posudama?

Sa izrazom spava ko zaklan imao sam najviše neprilika. Kako prevesti na civilizovani jezik da neko tako dobro i slatko spava kao da su ga preklali? Da li smo se kroz istoriju toliko dugo klali da nam je pokolj već ušao u metaforične snove? No najviše pitanja dobio sam u vezi sa poetskom slikom da je jedan tip prdnuo u čabar, to jest, čabrirao, što je potpuno neprevodivo ni na kakav jezik! Mada je i to teško, čovek bi, ipak, lakše mogao da objasni kakav je neko koga zovu mrtvo puvalo (mrtav, a puše), ali kako objasniti tipičan beogradski izraz koji ima toliko skrivenih značenja, a ne znači ništa – landara pišore! Ili kada je neko pomalo bleskast, pa ga zovu indi-mindi-saja-paja? Da ne pominjem stari izraz: šatro Pera, Mika, Laza! Prevodioce zanima još i to zašto su za nas toliko udaljena baš španska sela (To su za mene španska sela) kad ima mnogo udaljenijih, kao što su, na primer, novozelandska ili peruanska?

Dobro je da se nisu setili da me pitaju šta znači rasturi ga ko Bugarin ćurku i zbog čega se neko smeje ko lud na brašno. Šta ima smešno u brašnu? Da li kod vas u pekarama rade ludaci?
Ipak lakše mi je da odgovoroim na pitanje o rečima i izrazima nego o stvarima u ovoj zemlji koje ni ja, zaista, ne umem da objasnim. Ukratko, da se poslužim rečima jedne novokomponovane pesme:

Ne plači mi na kućnome pragu
Da mi vrata ne povuku vlagu.
 
U proleće, mi smo najlepša zemlja na svetu i to svi znaju, pa nam zavide.
Gospode – pitaju – zašto si zasuo obiljem Srbiju?
Dao joj prijatnu klimu, bogate žitnice, guste šume; dao si joj brze reke, visoke planine, dao si joj rodnu godinu, dao si joj sve. Tačno!
Odgovara Gospod Bog.
Ali sam joj zato dao i Srbe.
 
Beograd za pola sata

Kad bih imao samo pola sata da nekom strancu koji ne zna ništa o nama, pokažem ko smo, šta smo i od čega smo napravljeni iznutra, proveo bih ga Ulicom kralja Petra. To je, naime, ulica koja poput duge spaja dve civilizacije, dve kulture i dve reke – Savu i Dunav, poput sedla prebačenog preko hrbata Beograda koji liči na leđa bika. Onaj deo uz Savu zvao se srpska ili savska varoš jer je pripadao srpskim trgovcima, a deo prema Dunavu nemačka ili dunavska varoš jer su u njemu, kao u kakvom malom Vavilonu živeli dubrovački, bokeljski, jemenski i jevrejski trgovci, a bilo je tu i Grka, Italijana i ne mali broj Austrijanaca zaostalih iza austrijske okupacije Srbije.

Ne postoji grad na svetu koji u jednoj jedinoj ulici, kao što je Ulica kralja Petra, ima Sabornu pravoslavnu crkvu, tursku džamiju i jevrejsku opštinu. Pođimo redom: Saborna crkva, zadužbina kneza Miloša podignuta je 1840., a delo je (kakvog li apsurda) nemačkog arhitekte Verfelda. Preko puta nje, nalazi se najstarija beogradska kafana, koja se u početku zvala „Kod Saborne crkve“ ali su crkveni oci zbog svetogrđa zabranili da nosi to ime, pa je vlasnik, umesto firme, tražeći novi naziv postavio znak pitanja koji stoji i dan današnji na njoj.

Na samo pedesetak metara od Ulice kralja Petra, na kraju Gospodar Jevremove stoji Bajrakli džamija podignuta 1690. novcem trgovca čojom Hadži Alije, pa se u starim dokumentima pominje i kao Čohadži džamija. Pokraj nje je turbe (nadgrobni spomenik) čuvenom dervišu Šejhu Mustafi iz 1783.

Pođemo li dalje ovom jedinstvenom ulicom, nailazimo na velelepno zdanje Jevrejske opštine koja i dan današnji radi i okuplja potomke beogradskih Sefarda iz znamenitih porodica Alkalaja, Medina, Amara, Levija, Kalderona i ostalih. U ovom kraju na Dorćolu odrasli su slikar i političar Moše Pijade, izvanredni umetnik Leonard Koen, poznata braća Baruh i kolekcionar Erih Šlomović. O ugledu i imetku ovih trgovačkih familija i dan-danas svedoče lepa zdanja u stilu poznog baroka i rane secesije. Ovaj kraj se zvao Zerek, a Jevreje koje je u petnaestom i šesnaestom veku izgnala španska kraljica Izabela primio je turski sultan Sulejman Veličanstveni, pa su se uglavnom naselili u Sarajevu i Beogradu gde su ostali do dana današnjeg.

Ova ulica se najpre zvala Dubrovačka, a tako se i danas zove njen produžetak koji vodi do obale Dunava. To ime dobila je 1872. kada su beogradske ulice prestale da se zovu po zanatima koji su se u njima upražnjavali; Ratarska, Kujundžijska, Abadžijska, Čohadžijska... Od 1904. do 1946. kada je dobila ime 7. jula (dan ustanka 1941, protiv Nemaca), ova ulica se zvala Kralja Petra po imenu kralja Petra Karađorđevića Oslobodioca, i to ime joj je danas vraćeno.

U neposrednoj blizini ove ulice, sa savske strane, nalaze se i dve ambasade; francuska i austrijska – država između kojih se mnogo godina odlučivalo o sudbini Srbije.

Okanemo li se na trenutak istorije, odvešćemo radoznalog stranca u beogradski Aero-klub na uglu Uzun-Mirkove i Kralja Petra, najelitnije mesto u Beogradu pre Drugog svetskog rata, koje je i danas zadržalo svoju ekskluzivnost luksuznih baroknih salona i visoke srednjoevropske kuhinje. U blizini je i remek-delo savremene arhitekture, staklena palata „Cepter“, u kojoj se nalazi jedna od najbolje opremljenih beogradskih knjižara i ugledna galerija slika. U pokrajnoj ulici je i Muzej Vuka Karadžića, a tu je i Pozorišni muzej.

Koliko je ova ulica, jedna od mnogih, upisana u srca Beograđana, najbolje svedoči podatak da je na njenom uglu sa Knez Mihailovom, izvršena prva mala revolucija u socijalizmu protiv takozvanih sivih restorana društvene ishrane u prvom mlečnom restoranu otvorenom u posleratnom Beogradu pod poetičnim imenom „Snežana“. Tu su se, dake, prvi put umesto vladavine crnog hleba, pojavile kifle, do tada čudo neviđeno. Kifle, koje su kao što se zna, dobile svoj oblik polumeseca kao sećanje na tursku opsadu Beča, označile su kraj pedesetih prošlog veka u Beogradu, početak kraja sumorne socijalističke kuhinje. Kakve li ironije! „Snežana“ je danas jedan sasvim običan beogradski kafe čije se uloge u našim životima malo ko seća.

Kralja Petra ulica ima samo jedan nedostatak. U njoj gotovo da nema nijednog drveta, što je dokaz da je jedna od najurbanijih ulica, od samog početka, pobegla od „šumskog“ porekla. Ovo, inače, nije ulica u kojoj se ljubavnici grle u kapijama, niti ulica u kojoj se šeta. Suviše je značajna za obe te stvari, ali to ne znači da se u njoj, oni koji se vole, ne drže za ruke, naročito u otmenom restoranu „Ke pasa“, koji je takođe i mali luksuzni hotel sa pet zvezdica, gde se neguje meksička kuhinja.

Tu je i italijanski restoran sa srpskim nazivom „Košava“ gde bi moj gost mogao da pojede najbolji karpačo u gradu, nimalo lošiji od onog u venecijanskom „Haris baru“ u kojem ga je kao specijalitet lansirao čuveni Ćiprijani.

No, to ne znači da posle toga moj gost ne bi otišao stotinak metara niže, u orijentalnu poslastičarnicu na desert, gde mu na raspolaganju stoje isključivo turske poslastice: baklave, tulumbe, kadaif, sudžuk, tufahije i ćeten-halva, sve to, zaliveno bozom. Tu poslastičarnicu, inače, drži jedan od potomaka čuvene familije poslastičara sa Šar-planine, Pelivana.

Ne zaboravimo ni hotel „Rojal“ pri dnu ulice koji se donedavno zvao „Toplice“ u kojem su tradicionalno odsedali turisti iz Istočne Evrope, danas jedan od najelitnijih hotela u Beoradu.

Na kraju, ova je ulica najbolja potvrda istinitosti reči Milana Grola iz tridesetih godina prošlog veka da je Beograd „završan han na dugom karavanskom drumu, poslednji bazar Carigrada i prvi magazin Beča, na savskom đumruku“.
 
Halo, Beograd

Otkako znam za sebe, oduvek sam živeo u najgorim vremenima. Nikada u najboljim. Takva mi je, valjda sudbina.
I uvek su to bila "teška", "najteža2, "poslednja" i "ovako se više ne može - vremena"...
I uvek je sve bilo skupo. Nikad ništa, jeftino.
I uvek, nečega nije bilo. Nekada, nečega, nekada ničega.

Onda su nastupila još gora vremena, pa su nam ona "najteža", posle deset godina postajala "dobra stara vremena".
Živeći tako, naučili smo da kada ulazimo u neku radnju uvek pitamo; imate li? - umesto kao što se to radi u prosvećenom svetu: molim vas, dajte mi to i to!

U pekari: imate li hleba? - Nestalo.
U mlekari: Imate li mleka? - Nestalo
U mesari: Imate li mesa? - Čoveče, gde ti živiš? Otkud u ponedeljak meso?

I onda, kada se nađemo u zemljama blagostanja, vučemo sa sobom, poput sirotinjskog prtljaga, naše bedno, uplašeno pitanje: imate li?
Čovek može isto tako da se izgubi u obilju, kao što se izgubi u bedi.
I ne znam kome je neprijatnije: onima koji nemaju ništa ili onima koji imaju previše?
Oni koji ne poseduju ništa, nemaju ni šta da izgube, sem nade.

Oni koji imaju sve, plaše se budućnosti: ako ništa drugo, neko će im u prolazu zaparati metaliziranu šasiju novih kola,
poseći ruže u vrtu ili neće stići do svog računa u švajcarskoj banci...

Stojim u samoposluzi, u redu pred kasom i gledam žičane korpe. Koliko korpi - toliko života!
U jednoj, pola kilograma hleba i dve kocke "vegete".
Druga korpa, očigledno, nešto slavi: prepuna je boca vina, votke, konjaka, sireva, pršuta, kikirikija, grickalica i ostalog...
Korpa sa četvrt kile hleba i jogurtom mrzi iz dubine svoje žičane duše korpu u kojoj se valjuška pile.
Ravnodušno pile zamrznutim osmehom posmatra rolnu toalet papira u korpi ispred sebe.
U korpi zidara sa obližnjeg gradilišta- dve boce piva, dvesta grama parizera i hleb.

Neprijatno mi je. Osećam da korpa ispred i ona iza mene, mrze moju korpu u kojoj leži kozerva za mačke.
Imaju i pravo! Ko hrani mačke kozervama, kad danas ni svi ljudi nemaju šta da jedu.
 
Beogradska priča

–Znate li da mi se vraća sin? – prilazi mi stara dama, majka školskog druga, uzbuđena i cvrkutava, nalik na sveže obojenu žutu kanarinku.
– Zašto? – pitam.
– Ne može više da izdrži! – kaže stara dama. – Sve je u redu, mislim, što se posla tiče, ali, mama, ja tamo više ne mogu, pa Beograd, pa Beograd!

Potrošio sam godine i godine iznad stotina ispisanih stranica da odgonetnem u čemu se sastoji duh Beograda, i šta je to čime nas vuče u svoje okrilje, a evo, danas manje znam nego na početku.

Ni staroj dami, tek izašloj iz frizerskog salona, nije jasno zbog čega joj se iznenada vraća sin iz belog sveta, kad mu je toliko godina tamo bilo dobro. Šta će ovde gde ga ništa ne očekuje: ni stan, ni posao, ni novac?

Čudna je ta naša ljubav! Ima u njoj hirovitosti i žestine, ima i bučnih svađa koje se završavaju pakovanjem stvari i obećanjima da se više nikada nećemo vratiti, ima u toj ljubavi odbojnosti i kobne privlačnosti, ima neprestanog vraćanja u toj ljubavi što podseća na gimnazijske jade, pune nežnosti i suza.

Kad smo u Beogradu gunđamo kako nas guši smog i kako su nam ulice zakr¬čene automobilima. Žalimo se na nemoguću klimu. Objašnjavamo kako čovek nema šta da pokaže strancu, pišemo pisma uredništvu da nam je varoš neuredna, nepodšišana, aljkava, raskopana, da nema ovoga ili onoga... Letimo oda u neke druge, lepše i srećnije gradove po svetu, divimo se talogu vekova – dvorcima i bulevarima, riznicama i raskošnim fontanama. Biramo najbolji restoran i hvalimo poslugu i pribor za jelo, tišinu i cveće na stolu, pa slučajno naručujemo zelenu salatu, i gle! – Beograd nam se smeje sa ruba tanjira: to nije ukus naše zelene salate! Lepša je od naše naoko, i veća, i čistija, i zelenija, ali čini nam se da smo prevareni i da žvaćemo plastiku. Pijemo litre mineralne vode, a nikako da ugasimo žeđ. Nekada nam je bila dovoljna i čaša vode iz česme u kuhinji.

Sećamo se svojih kafana pod lipama, komšiluka i starca koji je imao običaj da pijan zaspi pokraj vage za tačno merenje, obasut kišom sitniša. Šta li sada rade naše stare ljubavi, pikaju li još klinci loptu u školskom dvorištu, voze li devojčice rolere u parkiću, svađa li se žena vatrogasca sa udovicom iz vešernice, šušte li novine na vetru u kiosku na uglu, priča li još sam sa sobom u šetnji onaj bivši ministar iz broja šest, vuku li žene crvene paprike za zimnicu u veš-korpama sa Zelenog venca, sviraju li još Cigani po dvorištima, trče li deca za mlazevima polivačkih kola – šta rade bez mene tamo?

I što smo duže u tuđini, Beograd nam je sve privlačniji: brojimo dane do povratka i osluškujemo svoje srce kako ludački udara dok tutnjimo preko reke, iz¬nad tromih šlepova i pecača – vraćamo se svojoj ljubavi, koja nije ni primetila da smo bili odsutni.

Jesmo li biljke koje je nemoguće presaditi? Kada se iščupamo iz Čubure, Palilule, Dorćola, Zvezdare, Nei¬mara ili Bulbodera, ostaje li nam korenje duboko pod asfaltom?

Vraćaju se moji drugari iz dugog stranstvovanja, već sedi a uzbuđeni kao deca. Dovode svoje žene, otmene tuđinke, kojima su noćima objašnjavali kako je Beograd lep, kako je to jedino mesto na svetu gde se zaista može živeti, a one ćute i gledaju – ne vide ništa naročito.

Kako im otvoriti oči? Kako im prevesti na strane jezike duh Beograda?

Teško. Izdrže tako izvesno vreme, čekaju muža zajedno sa majkom za ručak, a njega nema; vraća se najzad, vidi se nacvrcan i ozaren, kakav nikad nije bio tamo odakle je došao, kune se da je popio samo dve čaše, a vidi se da ih je bilo mnogo više. A onda im je svega dosta i vraćaju se tamo odakle su došle, kao potrebne su deci, kažu... A on, kao na raspustu! Sedi sa vršnjacima po čitav dan u obližnjem bifeu, bistre politiku i prelistavaju čitulje u novinama, pričaju viceve o večnim Muji i Hasi, igraju preferans – jednom rečju, najzad se odmaraju od zapada
 
PKB nostalgija

Beograđani, kao i stanovnici drugih velikih gradova na svetu, retko kad napuštaju svoju četvrt, ako to ne moraju. Parižani sa Мonparnasa, na primer, nemaju šta da trže na desnoj obali Sene, a za žitelje Мenhetna, odlazak u Nju Džerzi preko Hadsona, isto je što i za mene otići preko Save na Novi Beograd.

„Idemo u grad“ kažemo mi sa Vračara, kada se uputimo na Slaviju kao da je to na kraj sveta, a ne odmah dole, ispod nas. A, što se tiče Julinog brda, svaka čast, ali u ži-votu nisam bio tamo.

Sedim, tako, svako veče u maloj kafanici stotinak metara od kuće. Zove se „Konoba“ i toliko je mala da se u nju ne ulazi, već se oblači kao kaput. Njen vlasnik Dejan, poznatiji kao Deki, hvali se da mu svi gosti žive u krugu od trista metara, i da mu još niko nije bio sa Slavije. Zbog čega vam ovo pričam? Zbog kobasica sa senfom, eto zbog čega.

Negde sredinom 1956, kada se vi niste ni rodili, dragi mladi čitaoče, posle predugog posleratnog perioda sivila i gladi, u Beogradu se pojavilo za to doba, čudo neviđeno – prvi kiosci u kojima su mogle da se kupe kuvane viršle i kobasice.

Nekako u isto vreme, otvoren je i prvi takozvani mlečni restoran, „Snežana“, na uglu Knez Мihailove i Ulice 7. jula, u kojem ste nakon dugog čekanja u redu, mogli da ku-pite kiflu od belog brašna i jogurt, ako ste imali sreću da stignete na red pre nego što se rasproda. Мožda niste znali, ali pecivo u obliku kifle izumeli su bečki pekari kao znak sećanja na polumesec sa turskih zastava ispod zidina grada Beča za vreme duge opsa-de. Prve beogradske kifle imaju za moju generaciju isti istorijski značaj kao i za Bečli-je, ali neću o tome, već o kobasicama.

Posle vladavine menzi, koje su se eufemistički nazivale „restoranima društve-ne ishrane“ i bazdile na geršlu i sivomaslinasti kupus, zvani SМB, mogućnost da se na ulici jedu kuvane kobasice delovala je kao početak života u bajci: Kad zrelo razmislim, siguran sam da su te prve kobasice došle, na kraju, i glave socijalizmu; posle njih više ništa nije bilo kao pre.

Kioske je, inače, postavio PKB – Poljoprivredni kombinat Beograd, i nisu bili veći od trafike, a u njima su iznad dva kipuća lonca stajale stroge brkate tetkice u ne-beskoplavim radnim haljinama i cipelama bez peta i prstiju, uvek namrštene, ko zna zbog čega, ljute na čitav svet. Kiosci su bili retki, svega njih tri ili četiri, a najpoznatiji onaj, u parkiću preko puta hotela „Мoskva“ i drugi, kod autobuske stanice Sru-dentski grad na Novom Beogradu. Tetkice su nekom vrstom mašica vadile vrele kobasice iz vode i polagale ih nežno, kao u kolevku, među strane razrezane zemičke, a onda preko njih, posebnom kašikom, premazivale čudo neviđeno – žućkasti senf, koji smo probali prvi put u životu.

Naše prve ljubavne večere: po jedna kobasica sa senfom na podeljenoj zemički i desert – poljubac na košavi sa ukusom senfa na usnama.

A onda, i kiosci PKB-a i tetkice u njima, i one tanke kobasice, kao da su propa-li u zemlju bez traga. Smenjivali su se periodi siromaštva i lažnog blagostanja; Beo-grad je danas preplavljen brzom hranom na svojim ulicama. Putovali smo po svetu i jeli sve moguće vrste kobasica, počev od kranjskih u ekspresima Beograd–Ljubljana. Probali smo, tako, paprene mađarske, najbolje francuske, i nemačke vurstele, londonske sosidže sa ukusom kuvane slame na buvljoj pijaci Portobelo Roud i njujorške hot-dogove sa kiselim kupusom – uzalud! Nijedne kobasice na svetu nisu bile ni prineti onima PKB-ovim i nijedan dižonski senf, mustard, ili kako se već zvao, nije ni izbliza imao ukus onoga sa usana iz 1956.

Najzad, ovog proleća, vlasnik „Konobe“, Deki, kupio je sasvim slučajno kod nekog mesara u Zemunu kobasice zgodne da mu ih gosti grickaju uz pivo. „Šta misliš o njima?“ pitao me je prve večeri. Probao sam ravnodušno prvu kobasicu i sledio se: imala je isti ukus onih nekadašnjih iz kioska na autobuskoj stanici Studentski grad. Nisam mogao da verujem ustima. Ispričao sam mu sve o tajni kobasica kojih se sećala i Dekijeva generacija i on ih odmah nazva: PKB nostalgija.

Veoma jednostavna stvar, zagrizeš kobasicu sa senfom, zažmuriš, a vreme ljubavi i siromaštva počne nežno da ti obmotava nepca i dušu.

Jedina nevolja je u tome što Deki ni za živu glavu neće da otkrije kod kog je mesara kupio kobasice. Taj mora da je čarobnjak
 
Teror mladosti

Neka bude zabeleženo: živimo u vremenu terora mladosti i uspešnosti. Biti star postalo je gotovo neučtivo, baš kao i nemati sve zube u glavi.A počelo je to gotovo neprimetno. Živeli smo u svetu četrdesetogodišnjaka kada se pojavila Fransoaz Sagan sa svojim romanom Dobar dan, tugo o osamnaestogodišnjoj ju-nakinji koja je preokrenula svet. Nekako isto u to vreme pojavio se i Džems Din koji je pomeo u zapećak sve starije od dvadeset, a za njim su došli na red „Bitlsi“, dugokose bube iz Liverpula, posle kojih više ništa nije bilo isto. Najpre se pojavila takozvana moda za mlade. Do tada, mladi su nasleđivali iznošenu odeću od starijih generacija; još uvek mi je u sećanju očev „prevrnuti“ grombi kaput. Cipele su se dobijale dva puta godi-šnje, u proleće, letnje, i u jesen, zimske. I dan-danas kada ih kupujem, to predstavlja pravi događaj za mene koji sam sklon trošenju novca bez žaljenja. Cipele su ozbiljna inve-sticija, trauma iz mladosti. Uz „modu za mlade“ počela su da se otvaraju i mesta u koja sedi ne zalaze. Diskoteke su zamenile sirote starinske igranke subotom uveče, kafići bircuze s ćoška, a butici posivele prodavnice odeće u čijim su izlozima muve crkavale od dosade. Otpočeo je sveopšti teror mladosti. Čovek koji u pedesetoj ostane bez posla, teško će moći da ga pronađe na drugom mestu. Za mlade rade filmske kompanije i diskografske kuće, o njima se brinu timovi psihologa i sociologa, čitav svet okrenut je pre-ma njima baš kao prema razmaženoj deci koja neće da jedu drukčije nego kad se hrane u liftu. Za razliku od vremena kada se za stolom u kući najpre sipalo u dedin tanjir, danas je i ta privilegija pripala mladima.

Evo ishoda naše stare pobune protiv građanskog društva! Pripadam, naime, pokolenju odraslom u sivim vremenima teget i braon odela s uredno svezanim kravatama. Мi, tadašnji buntovnici bez razloga, prezirali smo iz dubine duše mesta u Beogradu na koja se nije moglo ući bez kravate, smatrajući to čistom malograđanštinom. Danas u ovom gradu, kao krajnji rezultat naših pobuna, ne postoji nijedno mesto za koje je potrebno imati kravatu da bi se ušlo u njega. I po najotmenijim klubovima sede dripci u tre-nerkama ultravioletnih boja i s nabudženim patikama za koje bi bio potreban oružani list. Živimo u svetu bez formalnosti. Tako nam i treba!

Zanimljivo, danas kao da sve postoji u isto vreme; nemoguće je definisati stil epohe. Na ulicama postoje istovremeno i veoma kratke mini suknje i one gotovo do zemlje; veoma uske pantalone, tako reći „frulice“, i „zvoncare“ širokih lepršavih nogavica, ramena sakoa su istovremeno i široka i veoma uska, baš kao i reveri na njima, a o broju dugmića i da se ne govori. Starci su napustili svoje teške zimske kapute i sada idu u obojenim naduvanim jaknama, dok su im na nogama raznobojne patike. Živimo u dobu sveopšte demokratizacije mode i načina odevanja.
 

Back
Top