Molitva "Oče naš" - javljanje Carstva Božijeg za koje smo stvoreni

Dе Sisti

Stara legenda
Poruka
79.381
Na ovoj temi, želim da postavim jedno lepo tumačenje Molitve Gospodnje ("Oče naš"), napisano u knjizi "Naš život u Hristu, Hristov Život u nama" od protojereja Aleksandra Šmemana....
BIće potrebno nekoliko poruka da se tumačenje postavi u celini...


Kada govorimo o Carstvu Božijem, ne govorimo, naravno, o nečemu zagonetno–apstraktnom, niti o nekom drugačijem, zagrobnom svetu, niti o onome što će se zbiti posle smrti.

Govorimo, pre svega, o onome što je Hristos objavio, dao i obećao onima koji veruju u NJega i koji Ga vole, i mi to nazivamo Carstvom zato što nikada ništa divnije, prekrasnije, potpunije i radosnije nije bilo otkriveno, darovano i obećano ljudima. Eto to znači: “Jer je Tvoje Carstvo... i sila”, kako se molimo u Molitvi Gospodnjoj


“OČE NAŠ, KOJI SI NA NEBESIMA”


Hristos je ostavio ljudima samo jednu molitvu koja se zbog toga obično i naziva “Molitvom Gospodnjom”. Kada su Mu učenici kazali: Nauči nas kako da se molimo (Lk. 11, 1), On im je, odgovarajući im, dao sledeću molitvu: Oče naš, Koji si na Nebesima! Da se sveti Ime Tvoje, da do|e Carstvo Tvoje, da bude volja Tvoja i na zemlji kao što je na Nebu! Hleb naš nasušni daj nam danas, i oprosti nam dugove naše kao što i mi opraštamo dužnicima svojim, i ne uvedi nas u iskušenje, no izbavi nas od zloga. Jer je Tvoje Carstvo i sila i slava u vekove vekova. Amin. (Mt. 6, 913).

I ta Molitva Gospodnja se, bez prekida, ponavlja evo već dve hiljade godina. Nije bilo časa, bukvalno ni minuta, a da negde diljem zemaljskoga šara ljudi nisu izgovarali ovu Molitvu, da nisu ponavljali iste one reči koje je u vreme ono izgovorio Sâm Hristos. I zato nema boljega načina za razumevanje same suštine hrišćanske vere i hrišćanskoga života od ove kratke i na prvi pogled tako jednostavne Molitve. No, budući da su me ljudi mnogo puta pitali da tu Molitvu objasnim, ona po svojoj dubini, izgleda, i nije baš tako jednostavna.

Ovo tumačenje [Molitve Gospodnje] ću započeti time što ću, pre svega, da govorim o neiscrpivosti smisla ove Molitve, o nemogućnosti da se dâ jedno, konačno i iscrpno objašnjenje. Kao i Evangelije, i Molitva “Oče naš“ je svagda iznova upućena svakome od nas, i to upućena tako da se čini da je sačinjena upravo za svakoga od nas [lično]: upravo za mene, za moje potrebe i moje zapitanosti, za moja iskanja. Ona je, istovremeno, u svojoj suštini večna i nepromeniva, i svagda nas priziva ka onome što je glavno, krajnje, najuzvišenije.

Da bismo “čuli” Molitvu Gospodnju i da bismo ušli u nju, neophodno je, pre svega, da pobedimo u sebi tu unutarnju rasejanost, tu razdrobljenost pažnje, tu duhovnu rastrojenost u kojoj mi, gotovo stalno, živimo. Ono što je, verovatno, najstrašnije jeste to što se mi svagda okrećemo od svega onoga što je iole uzvišeno i duhovno značajno. Mi kao da podsvesno izabiramo da budemo patuljasti i površni: tako je lakše živeti. (Setite se, kod Tolstoja, u “Ani Karenjinoj”, lika Svijažskog koji kao da je sve shvatao i kao da je o svemu mogao da rasu|uje, ali čim bi razgovor dolazio do onog glavnog, do krajnjih pitanja o smislu života, nešto u njemu kao da se zatvaralo i on preko te odbrambene crte nikoga nikada nije puštao. Ovo je Tolstoj zapazio sa genijalnom tačnošću!).

Zaista, tako mnogo unutarnjih napora ulažemo upravo u to da zaglušimo unutarnji glas koji nas priziva na susret licem u lice sa onim što je glavno. Dakle, neophodan je tek minimalan napor da se u|e u to sazvučje, u taj sklad, u to nastrojenje duše i duha pri kojima ta Molitva nad molitvama ne samo da počinje da zvuči za nas, već se i otkriva u svekolikom i najdubljem značenju, i postaje nasušna potreba, hrana i piće za dušu. Dakle, saberimo se duhom, kako se dobro kaže, i započnimo. Krenimo od obraćanja, tog kratkog obraćanja koje je, istovremeno, i priziv i tvrdnja: “Oče naš“.

Prvo što Hristos otkriva onima koji su Ga molili da ih nauči da se mole, prvo što im On predaje kao besceni dar, utehu i radost, i nadahnuće, jeste mogućnost da Boga nazivaju Ocem, da Ga poznaju kao Oca. [ta sve čovek nije mislio o Bogu, kakve sve teorije nije stvarao! On je Boga nazivao i “Apsolutom”, i “Prvouzrokom”, i “Gospodom”, i “Svedržiteljem”, i “Tvorcem”, i “Darodavcem”, i “Bogom”... U svakoj od tih teorija, u svakom od tih odre|enja postoji, naravno, i deo istine, i istinsko iskustvo, i dubina sazrcanja. Ali, jedino ime “Otac”, sa dodatkom – “naš“, uključuje u sebe sva ova imena i istovremeno otkriva svu bliskost, svu ljubav, svu jedinstvenost, neponovivost i radosnost veze [čoveka sa Bogom].

“Oče naš“ – tu je i znanje o ljubavi, i odgovor na ljubav; ovde je već i iskustvo bliskosti i radost tog iskustva; ovde vera prerasta u poverenje, zavisnost se pretvara u slobodu, prisnost se otkriva kao radost. To više nisu domišljanja o Bogu, već poznanje Boga, to je već opštenje sa Bogom u ljubavi, u jedinstvu i poverenju. To je već početak poznanja Večnosti. Jer Sâm Hristos je rekao: Ovo je život večni da znaju Tebe (Jn. 13, 7).

To obraćanje, dakle, nije samo početak, već i osnova svekolike molitve, ono što sva druga molitvena iskanja čini uopšte mogućim i što ih ispunjava smislom. Hrišćanstvo, u najdubljem i izvornom smislu te reči, jeste religija očinstva, a to znači da je ono zasnovano ne na pretpostavkama razuma niti na dokazima filosofije, već na iskustvu ljubavi koju osećamo da se izliva na naš život, a, pre svega, na iskustvu lične ljubavi.

Sve je ovo kazano, sve se ovo sadrži, sve to živi u početnom obraćanju Molitve Gospodnje: “Oče naš!”. I izrekavši ovo, dodajemo: “Koji si na Nebesima”, “Koji si na Nebu”. Samim tim ova Molitva (a u Molitvi i sav naš život) usmerava se uvis, uzdiže se k Nebu, jer Nebo, naravno, jeste ona vertikala života, ona usmerenost čoveka ka onom gornjem i duhovnom, vertikala koju tako strasno mrze i nad kojom se tako banalno izruguju sve pristalice svo|enja čoveka samo na ono što je životinjsko i što je materijalno.

To nije fizičko niti astronomsko nebo, kako stalno pokušavaju da dokažu banalni propagatori bezbožništva, već je to Nebo kao najviši vrh čovekovoga života: “Otac Koji je na Nebu”. To je vera čovekova u Božansku LJubav koja je rasprostrta nad svetom i koja prožima čitav svet. I to je vera u svet kao odraz, odsev, odblesak te LJubavi; to je vera u Nebo kao konačno naznačenje slave i dostojanstva čovekovog, kao njegov večni Dom.

Radosnim ispovedanjem svega ovoga, radosnim pozivom na sve ovo započinje Molitva koju nam je ostavio Sâm Hristos, kao izraz našeg Bogosinovstva: “Oče naš, Koji si na Nebesima”.


- - - - - - - - - -

“Da se sveti Ime Tvoje”

Posle radosnog, svečanopobednog i ljubvenog obraćanja: “Oče naš, Koji si na Nebesima”, sledi prvo moljenje i ono zvuči ovako: “Da se sveti Ime Tvoje”. Za šta se molimo, šta ištemo kada izgovaramo ove reči? [ta znači – “da se sveti Ime Tvoje?”.

Ubeđen sam, nažalost, da većina verujućih, izgovarajući ovo, jednostavno ne razmišlja o izgovorenim rečima. [to se, pak, tiče neverujućih, oni će, verovatno, na ovaj nerazumivi i tajanstveni niz reči – “Da se sveti Ime Tvoje” – samo da slegnu ramenima.

Svetim, sveštenim je čovek od davnina nazivao ono što je priznavao kao uzvišenu vrednost koja stoji iznad njega samog, što treba poštovati i priznavati, čime se treba ushićavati, čemu treba blagodariti, ali što, zajedno sa tim, privlači čoveka k sebi, što podstiče čoveka da teži da mu se približi i da ga zaima. Govorimo o “sveštenom otačastvenom osećanju”, o “sveštenoj ljubavi prema roditeljima”, o “sveštenom trepetu” pred krasotom, savršenstvom, divotom... Svešteno je, dakle, ono najuzvišenije i najčistije što zahteva najkrajnju napregnutost svega onog najboljeg u čoveku: najboljih osećanja, najboljih težnji, najboljih nadanja. I osobenost onoga što nazivamo sveštenim sastoji se upravo u tome što ono od nas samoočigledno i slobodno zahteva da ga iznutra priznamo, i ne samo da ga naprosto priznamo, već i da delamo, i da živimo saglasno tom priznanju. Priznanje da su dva i dva – četiri, ili da voda počinje da vri na toj i toj temperaturi ne čini nas ni boljim ni lošijim; u takvom priznanju isto su i pravednik i grešnik, i umnik i bezumnik, i genijalni i prosečni čovek.

Ali, ako nam se ono što je svešteno otkrije bilo u vidu krasote, bilo u vidu etičkoga savršenstva, bilo u vidu dubinskog intuitivnog poimanja suštine sveta i života, to otkriće magnoveno kao da nešto zahteva od nas, nešto menja u nama, nekuda nas priziva, na nešto nas obavezuje, k nečemu nas privlači. O tome je tako lepo i, istovremeno, tako jednostavno pisao Puškin u svojoj čuvenoj pesmi “Čudnoga se magnovenja sećam...” Pesnik je zaboravio “vi|enje”, zanos “bura nespokojnih” i “izgubio negdašnja maštanja”, ali, kako piše, “u duši je nastalo bu|enje”, i opet se javilo “mimoletno vi|enje” kao “duh čiste krasote”. I srce počinje da damara sa oduševljenjem, jer za njega su “iznova vaskrsli i Božanstvo, i nadahnuće, i život, i suze, i ljubav”... Ovde Puškin opisuje iskustvo sveštenoga kao krasote. Taj opit preizmenjuje čitav njegov život, ispunjava ga – kako veli Puškin – i smislom, i nadahnućem, i radošću i onim što je Božansko.


Religijski opit jeste opit sveštenoga u njegovom najčistijem vidu. Svaki čovek kome je ovaj opit dat, na ovaj ili onaj način, zna da taj opit prožima sveceli njegov život, da zahteva promenu života i unutarnje preobraženje. Ali, on zna, tako|e, i to da se ta težnja uvek sudara sa inertnošću, slabošću, ništavnošću našega bitovanja, a, pre svega, sa tim, gotovo, instinktivnim strahom čovekovim od onoga što je svešteno, to jest uzvišeno, čisto i Božansko, o čemu sam već govorio. Srce i duša kao da bivaju ranjeni tim sveštenim, u njima se razbuktava nadahnuće – težnja čovekova da čitav svoj život saobrazi onome što je svešteno. Ali, kako kaže Sv. ap. Pavle, u sebi se sudaramo sa zakonom koji se protivi tom stremljenju (v. Rimlj. 7, 23).



nastaviće se...
 
Poslednja izmena:
“Da se sveti Ime Tvoje” – to je vapaj čoveka koji je video i poznao Boga, i koji zna da jedino tu, u tom viđenju, u tom poznanju jeste istiniti život, i istinito nadahnuće i istinita sreća.
“Da se sveti Ime Tvoje” – neka bi sve što je u svetu, a pre svega moj život, moja dela, moje reči bile odraz tog sveštenog i nebeskog Imena koje nam se otkrilo i koje nam je darovano. Neka bi život iznova postao ushođenje ka svetlosti, trepet, hvala, sila dobra. Neka bi se sve ispunilo Božanskim smislom i Božanskom ljubavlju.

“Da se sveti Ime Tvoje” – to je, takođe, i vapaj za pomoć u ovom teškom podvigu ushođenja i preobražavanja, jer nas sa svih strana opkoljavaju i u nama samima nas pobeđuju tama, zloba, ništavnost, površnost, i sujeta. Posle svakoga uzleta sledi pad, posle svakoga napora – napad slabosti i očajavanja, kako žalosno negda reče Tjutčev: “Život, k’o ptica ustreljena, hteo bi da uzleti, al’ ne može...”

Opit sveštenoga [sakralnoga] – to tajanstveno “doticanje drugih svetova”, to “mimoletno viđenje čiste krasote” – ne čini život lakšim, već težim, i začas počinješ da zavidiš ljudima koji žive jednostavno i snažno, koji su uronjeni u sujetu, u ništavnost svakodnevice, bez ikakve duhovne borbe. Međutim, čovek jedino u toj borbi istinski ispunjava svoje uzvišeno prizvanje; jedino tu, u tom trudu, u tim uzletima i padovima čovek može sebe da oseti čovekom. O svemu tome govori prvo moljenje Molitve Gospodnje. Tako kratko i, istovremeno, tako radosno i tako teško: “Da se sveti Ime Tvoje”.


Sve ono što je najbolje u meni ne samo da izgovara te reči, već i istinito živi tim rečima. Sve u meni hoće novi život, život koji bi svetleo i buktao kao svešteni oganj koji sažiže svu nečistotu, sve što je u meni nedostojno datoga mi viđenja, sve što me vuče naniže. Bože moj, kako je teško ovo moljenje, kakvo je breme položio na naša pleća Hristos time što nam ga je ostavio, otkrivši nam da je u tom moljenju naša najdostojnija i, zato, najprevashodnija molitva Bogu! Kako samo retko izgovaramo te reči, svesni svega ovoga, a, ipak, ponavljamo ih stalno iznova i iznova! Jer, sve dok se čuje u svetu to “da se sveti Ime Tvoje”, sve dok se pamte te reči, čovek neće moći potpuno da se raščoveči, neće moći potpuno da se odrekne onoga na šta je prizvan i radi čega ga je sazdao Bog... “Da se sveti Ime Tvoje”.


nastaviće se...
 
“Da dođe Carstvo Tvoje”

Drugo moljenje Molitve Gospodnje glasi ovako: “Da dođe Carstvo Tvoje”. Kao i povodom prvoga moljenja: “Da se sveti Ime Tvoje”, umesno je postaviti pitanje: šta izražava tim rečima čovek–Hrišćanin, čovek verujući, koji izgovara tu molitvu? K čemu su, u tim trenucima, usmereni njegovo saznanje, njegova nada, njegova želja? Bojim se da je na to pitanje jednako teško odgovoriti, kao i na prethodno pitanje, o prvom moljenju.

Nekada, na samom početku Hrišćanstva, smisao ovoga moljenja je bio jednostavan, tačnije, ono je vaploćavalo, izražavalo, može se reći, ono što je glavno u veri i nadi Hrišćana. Jer dovoljno je samo jedanput pročitati Evangelije da bismo se uverili da pojam Carstva Božijeg stoji u samom srcu propovedi i učenja Hristovog. Došao je Isus i, propovedajući Evangelije, rekao: Pokajte se, jer se približilo Carstvo Nebesko (Mt. 4, 17). O Carstvu Božijem govore gotovo sve priče Hristove. On poredi Carstvo Božije sa riznicom radi koje će, da bi je zadobio, čovek prodati sve što ima, ili sa zrnom iz koga izrasta tajanstveno drvo, ili sa kvascem od koga narasta sve testo.


Svagda i svugde prisutno je to, istovremeno, i tajanstveno i privlačno obećanje, najava, poziv u Carstvo Božije. Ištite najpre Carstva Božijega (Mt. 6, 33), da budete sinovi Carstva (Mt. 13, 38). I ono što je, možda, u najvećoj meri zadivljujuće u dugoj istoriji Hrišćanstva jeste to što taj sržni i središnji pojam, taj jezgreni sadržaj evangelske propovedi danas iznova moramo da odgonetamo, kao da smo ga negde usput zaboravili i izgubili. Ali, kako da se molimo za Carstvo Božije, kako da govorimo Bogu i sebi: “Da dođe Carstvo Tvoje”, ako ni sami ne znamo dobro šta znače te reči?

Teškoća je ovde, pre svega, u tome što u samom Evangeliju ovo poimanje Carstva Božijeg kao da je dvostruko. S jedne strane, ono kao da se odnosi na budućnost, na kraj, na ono “iza”; ono kao da odgovara onome što svagda o Hrišćanstvu govore njegovi neprijatelji, propagatori bezbožništva: da Hrišćanstvo svoje težište prenosi u neki drugi, nepoznati nam zagrobni svet i da se zato pokazuje kao ravnodušno prema zlu i nepravdama ovoga sveta, to jest da je Hrišćanstvo “religija isključivo onostranosti”. A ako je tako, onda molitva “Da dođe Carstvo Tvoje” jeste molitva za kraj sveta, za iščeznuće sveta, molitva za dolazak upravo tog onostranog, “zagrobnog carstva”. Ali, zašto onda Hristos govori o tome da se to Carstvo približilo, i na pitanjâ Svojih učenika odgovara da je to Carstvo među njima i unutra u njima? Ne ukazuje li ovo na to da pojam Carstva Božijeg ne može naprosto da se poistoveti sa onostranim svetom koji će nastupiti u budućnosti, posle katastrofičnog kraja i smaka ovog našeg zemaljskog sveta?

Upravo ovde dolazimo do onog glavnog. Jer, stvar je u ovome: ako smo prestali da poimamo Evangelije Carstva i nismo svesni za šta se molimo dok izgovaramo reči Molitve Gospodnje “Da dođe Carstvo Tvoje”, onda je to, naravno, zbog toga što smo zaboravili razlog zbog koga te reči ne čujemo u svoj njihovoj punoti. Mi svagda počinjemo od sebe, od pitanja o sebi, te se, čak, i takozvani “verujući” čovek vrlo često čini zainteresovanim za religiju tek onoliko koliko ona odgovara na njegova pitanja o njemu samom – da li je besmrtna duša, da li se sa smrću sve završava ili, možda, postoji nešto “tamo”, iza tog strašnog i tajanstvenog skoka u neizvesnost?

Ali, Evangelije ne govori o tome. Evangelije Carstvom Božijim naziva susret čoveka sa Bogom Koji jeste istiniti Život i Život svakoga života, Koji jeste Svetlost, LJubav, Um, Mudrost, Večnost. Evangelije govori da Carstvo Božije dolazi i započinje onda kada čovek sretne Boga, kada pozna Boga i kada Mu se posveti sa ljubavlju i radošću. Evangelije govori da Carstvo Božije dolazi onda kada se moj život u potpunosti preispuni tom svetlošću, tim znanjem, tom ljubavlju. I, konačno, Evangelije govori da se za čoveka koji je doživeo taj susret i čiji se život preispunio tim Božanskim životom, sve, uključujući i samu smrt, otkriva u novom svetlu, jer Onaj Koga čovek sreće i to čime se preispunjava život čovekov, sada i danas, jeste sama Večnost i jeste Sami Bog.

Za šta se mi, ustvarimo, molimo kada izgovaramo te, u čitavom svetu, zaista jedinstvene reči: “Da dođe Carstvo Tvoje”? Pre svega, za to da se, naravno, taj susret zbude što pre, sada, ovde i danas; da i u ovim okolnostima, u ovom mom svakodnevnom i tegobnom životu odjeknu reči: “Približilo se Carstvo Božije”, i da bi moj život zasijao silom i svetlošću Carstva Božijega, silom i svetlošću vere, nade i ljubavi. Molimo se, još, i za to da i drugi ljudi, da sav taj svet koji tako očigledno leži i prebiva u zlu, žalosti, strahu i sujeti, ugleda i prihvati tu Svetlost koja je zasijala u svetu pre dve hiljade godina, kada se, u udaljenoj provincije Rimske imperije, začuo taj usamljeni ali do danas neućutni glas: Pokajte se, jer se približilo Carstvo Božije (Mt. 3, 2). I još za to, da nam Bog pomogne da ne izdamo to svetlo Carstvo Božije, da ne otpadamo sve vreme od njega, da se ne pogružavamo u tamu koja nas mami i, konačno, za to da to Carstvo Božije dođe u sili, kako i govori Hristos.

Da, u Hrišćanstvu postoji stalna težnja ka budućnosti, iščekivanje LJubljenoga, nadanje u NJegovu konačnu sveslavnu pobedu na zemlji i na Nebu: Da bude Bog sve u svemu (1. Kor. 15, 28), “Da dođe Carstvo Tvoje”. To, čak, nije ni molitva, to je ritam damaranja srca u svakom čoveku koji je makar jedanput u svome životu uvideo, osetio, zavoleo svetlost i radost Carstva Božijega na zemlji i koji zna da to Carstvo jeste i početak, i sadržaj, i kraj svega što živi.


nastaviće se...
 
“Da bude volja Tvoja i na zemlji kao što je na Nebu”

“Da bude volja Tvoja i na zemlji kao što je na Nebu” (Mt. 6–10) neka bude volja Tvoja i na zemlji kao što je volja Tvoja na Nebu. Ovako glasi treće moljenje Molitve Gospodnje. Ovo moljenje se čini najjednostavnijim i najrazumivijim od svih moljenja ove Molitve. Zaista, ako čovek veruje u Boga, onda se on, očigledno, i potčinjava volji Božijoj i prihvata je i želi da ta volja caruje i oko njega, na zemlji, kao što, kako verujemo, caruje ona i na Nebu. Međutim, mi ovde, u stvari, imamo posla sa najtežim od svih moljenja.

Rekao bih da upravo ovo moljenje: “Da bude volja Tvoja” čini glavno merilo vere, merilo koje nam omogućava da u sebi razlikujemo, pre svega, istinitu veru od neistinite, istinitu religioznost od neistinite. Zašto? Zato što, ustvari, čak i verujući čovek isuviše često, ako ne i svagda, od Boga – u Koga, kako tvrdi, veruje – traži, očekuje i moli ispunjenje svoje, upravo svoje a uopšte ne volje Božije. Još gore, on isključivo radi toga i jedino zato veruje ili govori da veruje u Boga. Najbolji dokaz za ovo jeste Evangelije, povest o životu Hristovom.

Zar, u početku, Hristu ne pritiču reke naroda? Zar Mu ne dolaze ljudi zato što On ispunjava upravo njihovu volju? Isceljuje, pomaže, teši... Ali, čim počne da govori o onom glavnom, o tome da čovek mora da se odrekne sebe ukoliko želi da ide za NJim, o neophodnosti ljubavi prema neprijateljima i o polaganju života svoga za prijatelje svoje, tj. čim NJegovo učenje počne da biva teško, uzvišeno, poziv na žrtvu, zahtevanje onoga što izgleda nemoguće; čim, drugim rečima, Hristos počne da uči onome što jeste volja Božija, ljudi Ga ostavljaju, odbacuju Ga i, uz to, obrušavaju se na NJega sa zlobom i mržnjom! To ruganje rulje ispod Krsta, taj pomahnitali urlik: Raspni Ga, raspni Ga! (Lk. 23, 21) – zar sve to nije upravo zbog toga što Hristos nije ispunio volju ljudi?

LJudi su hteli samo pomoć i isceljenje, a Hristos je govorio o ljubavi i praštanju. LJudi su hteli da ih Hristos oslobodi od neprijatelja i da porazi njihove neprijatelje, a On je govorio o Carstvu Božijem. LJudi su hteli da Hristos poštuje njihove običaje i navike, a On ih je narušavao, jeo je i pio sa carnicima, grešnicima i bludnicama. Nije li upravo tu, u tom razočaranju u Hrista koren i razlog Judine izdaje? Juda je očekivao da će Isus ispuniti njegovu volju, a Hristos je dragovoljno Sebe predao na poruganje i smrt. Sve je to opisano u Evangeliju. Ali, i kasnije, tokom dve hiljade godina hrišćanske istorije, sve do naših dana, zar ne vidimo upravo isto to? [ta mi svi zajedno i svako od nas pojedinačno želi i očekuje od Hrista? Pravo da kažemo – ispunjenje naše volje. Mi želimo da nam Bog obezbedi sreću. Mi želimo da On porazi naše neprijatelje. Mi hoćemo da On ispuni naše želje i da nas prizna kao dobre i čestite. I kada Bog ne ispuni našu volju, mi se zbunjujemo i negodujemo, i spremni smo da se uvek iznova odreknemo NJega i da Ga odbacimo.

“Da bude volja Tvoja” – ali mi, ustvari, pod tim podrazumevamo: “da bude volja naša”, i zato ovo treće moljenje Molitve Gospodnje jeste, pre svega, izvesni sud nad nama, nad našom verom. Da li mi zaista želimo ono što je Božije? Da li mi, zaista, želimo da prihvatimo ono što je teško, uzvišeno, što nam se tako često čini i nemogućim, a što od nas traži Evangelije? I ovo pitanje, takođe, predstavlja proveru naše želje i naše težnje u životu: šta ja želim, šta čini glavnu, krajnju vrednost moga života, gde je to blago za koje je Hristos rekao: tamo gde je blago vaše tamo će biti i srce vaše (Mt. 6, 21)?

Istorija Hrišćanstva je puna izdaja i te izdaje nisu toliko u gresima i padovima ljudskim, jer onaj koji sagreši svagda može da se pokaje, onaj koji je pao svagda može da ustane, onaj koji je bolestan svagda može da ozdravi. Ne, mnogo je strašnije to stalno zamenjivanje volje Božije – voljom našom, voljom mojom ili, može se reći, mojom samovoljom. Zbog tog zamenjivanja se i sama vera pretvara u naš egoizam i ona tada zaslužuje sve one optužbe koje protiv nje iznose njeni neprijatelji. Tada ona postaje laž–religija i, verovatno, nema na zemlji ničeg strašnijeg od laž–religije. Jer je ta laž–religija upravo i ubila Hrista. NJega su predali na smrt, i razapeli, i rugali Mu se, NJega su hteli da unište ljudi koji su sebe iskreno smatrali religioznim. Jedni su religiju shvatali kao nacionalni ponos, i Hristos je za njih bio “opasni revolucionar” koji je govorio o ljubavi prema neprijateljima; drugi su, pak, u religiji videli samo čudo, jedino silu, i za njih Onaj Koji je visio razapet na Krstu, okrvavljeni i nemoćni Čovek nije bio ništa drugo do sramota za religiju; treći su se, konačno, razočarali u NJega zato što ih je On učio onome što oni nisu hteli da čuju. I ovo se, ponavljam, produžava do danas, i zato je treće moljenje Molitve Gospodnje: “Da bude volja Tvoja” tako beskrajno važno.


“Da bude volja Tvoja”. To, pre svega, znači: daj mi snage, pomozi mi da shvatim u čemu je Tvoja volja, pomozi da prevaziđem ograničenost svoga uma, svoga srca, svoje volje, da bih mogao da prepoznam Tvoju volju, makar ona bila za mene i nepojmiva. Pomozi mi da prihvatim sve ono što je teško, sve ono što mi se čini neizdrživim i nemogućim u Tvojoj volji; pomozi mi, drugim rečima, da hoću ono što Ti hoćeš.

I upravo tu započinje za čoveka onaj uski put o kome je govorio Hristos. Jer dovoljno je da čovek samo zaželi ono što je Božansko, teško i uzvišeno, i, gle, kako se ljudi odmah okreću od njega, kako ga izdaju njegovi prijatelji i on ostaje sâm, biva progonjen i odbačen. Ali, to je svagda znak toga da je čovek prihvatio volju Božiju, i to je uvek obećanje onoga što će ovenčati taj teški i uski put, obećanje pobede koja nije čovečanska, privremena i prolazna, već pobeda Božija


nastaviće se...
 
“Hleb naš nasušni daj nam danas”

“Hleb naš nasušni daj nam danas” (Mt. 6, 11). Tako glasi četvrto moljenje – za hleb nasušni. “Nasušni” u prevodu sa crkvenoslovenskog jezika znači – suštinski, za život neophodni. Zbog toga se ova reč, takođe, prevodila i kao – “svakodnevni”, svakoga dana neophodni. Ako su prva tri moljenja Molitve Gospodnje bila upućena Bogu i predstavljala našu želju da se sveti Ime NJegovo, da nastupi Carstvo NJegovo, da se ne samo na Nebu nego i na zemlji vrši volja NJegova, onda sada, ovim četvrtim moljenjem mi kao da prelazimo na naše sopstvene potrebe, počinjemo da se molimo za sebe. Pod hlebom se u ovom moljenju podrazumeva, naravno, ne samo hleb kao takav i, čak, ne samo hrana kao takva, već i sve ono što nam je neophodno za život. Sve ono od čega zavisi naš život, naše postojanje na zemlji. Da bismo pojmili svu dubinu, sav smisao tog moljenja, moramo, pre svega, da se setimo svega onoga što stoji u vezi sa simvolom hrane u Bibliji, jer će tek u svetlu toga ovo moljenje prestati za nas da bude ograničeno, ako tako možemo da se izrazimo, isključivo na fizički život čovekov i razotkriće nam se u svekolikom svom istinskom značenju.

Smisao hrane nalazimo u prvoj glavi Biblije, u povesti o stvaranju čoveka. Stvorivši svet, Bog daruje svet kao hranu čoveku i to, pre svega, ukazuje na zavisnost čovekovoga života od hrane, dakle, i od sveta. Čovek živi od hrane, pretvara hranu u svoj život. Zavisnost čoveka od spoljašnjeg, od materije, od sveta toliko je samoočigledna da je jedan od osnivača materijalističke filosofije zaključao čoveka u čuvenu formulu – “čovek jeste ono što on jede”. Ali, učenje i otkrivenje Biblije se ne iscrpljuje isključivo u toj zavisnosti. Hranu, to jest sâm život čovek dobija od Boga. Hrana je Božiji dar čoveku i on živi ne da bi jeo i da bi na taj način podržavao svoje fizičko postojanje, već da bi u sebi ostvario obraz i podobije Božije.

Na taj način, sama hrana jeste dar života kao poznanje slobode i krasote duha. Hrana se pretvara u život, ali se život od samoga početka pokazuje kao pobeda nad tom zavisnošću isključivo od hrane, jer, pošto je stvorio čoveka, Bog čoveku daje zapovest da domaćinski vlada svetom. Tako, primati hranu od Boga kao dar Božiji znači preispunjavati se Božanskim životom. Zato je sa hranom povezano i biblijsko kazivanje o grehopadu čovekovom.

To je čuvena priča o zabranjenom plodu, koji je čovek okusio, tajno od Boga, da bi i sâm postao “kao Bog”. Smisao ove priče je jednostavan – čovek je poverovao da može isključivo od hrane, samo od svoje zavisnosti od hrane, da dobije ono što može da mu dâ jedino Bog. Putem hrane čovek je hteo da se oslobodi od Boga i to ga je bacilo u ropstvo hrani, u porobljenost svetom.

Čovek je postao rob sveta. Ali, to, takođe, znači i – rob smrti, jer, iako mu omogućava fizičko postojanje, hrana ne može da oslobodi čoveka od sveta i smrti, jer to može da učini jedino Bog. Hrana koja je simvol i sredstvo života postala je, takođe, i simvol smrti. Jer, čovek umire ukoliko ne jede. Ali, čovek umire, takođe, i kada jede, jer sama hrana jeste priopštavanje onome što je smrtno, tj. samoj smrti. I, zato su, u krajnjem ishodu, i spasenje, i obnovljenje, i oproštaj, i samo vaskrsenje u Evangeliju, ipak, neodvojivi od hrane.

Kada je Hristos osetio glad, satana koji Ga je iskušavao, predložio Mu je da pretvori kamenje u hlebove. I Hristos je to odbio, rekavši: Ne živi čovek samo o hlebu (Mt. 4, 4). Hristos je pobedio i osudio upravo tu potpunu zavisnost čoveka isključivo od hleba, od fizičkoga života, na koju je, kako vidimo iz simvoličkog biblijskog kazivanja, sâm sebe osudio prvi čovek. Hristos se oslobodio te zavisnosti i hrana je iznova postala dar Božiji, pričešće Božanskim Životom, Slobodom i Večnošću, a prestala da bude – zavisnost od smrtnoga sveta.

Jer takav je u dubini smisao te nove, Božanske hrane koja, od prvih dana Hrišćanstva, čini glavnu radost, glavnu Svetu Tajnu Crkve, koju Hrišćani nazivaju Evharistijom, što znači – “Blagodarenje”. Evharistijom, tj. verom u pričešće novom hranom, novim i Božanskim Hlebom – upravo se time i završava hrišćansko otkrivenje o hrani. I jedino u svetlu ovog otkrivenja, ove radosti, ovog blagodarenja je i moguće zaista pojmiti svu dubinu četvrtoga moljenja Molitve Gospodnje: “Hleb naš nasušni daj nam danas”. Podaj nam danas hranu koja nam je neophodna.

Da, naravno, to je, pre svega, moljenje za ono što nam je neophodno za život, za ono najjedostavnije, najneophodnije i najnasušnije: za hleb, za hranu, za vazduh, za sve ono što se pretvara u naš život kada se njime hranimo. Ali, to nije sve. “Daj nam”! – to znači da krajnji izvor svega toga za nas jeste Sâm Bog, NJegova ljubav, NJegovo staranje o nama. Od koga god i kakav god da primimo dar – sve je od Boga. Ali, to, takođe, znači da je krajnji smisao toga dara ili tih darova – Sâm Bog.

Mi primamo hleb, primamo život, ali da bismo otkrili smisao tog hleba i tog života. A taj smisao je u Bogu, u poznanju Bogu, u ljubavi prema Bogu, u zajedničenju sa Bogom, u Božijoj radosnoj Večnosti i onom Životu koji Evangelije naziva Životu u preizobilju (Jn. 10, 10).

Bože moj, kako smo ovde daleko od malene i slepe krtice po imenu Fojerbah. Da, naravno, kako je govorio on, čovek jeste ono što on jede. Ali, čovek jeste i dar Božije ljubavi, i čovek se priopštava svetlosti i slavi i radosti, i čovek, živeći, živi svim onim što mu je darovao Bog.

“Hleb naš nasušni daj nam danas”. Daj nam u ljubavi Tvojoj sve to danas, daj nam ne samo da postojimo već i da živimo tim punim, smislenim i, na njegovom vrhuncu, Božanskim i večnim životom radi koga si nas i stvorio, koji si nam darovao i koji nam večno daješ, i u kome poznajemo Tebe, volimo Tebe i blagodarimo Tebi.


nastaviće se...
 
“I oprosti nam dugove naše kao što i mi opraštamo dužnicima svojim”

“I ostavi nam dolgi našja jakože i mi ostavljaem dolžnikom našim” (Mt. 6, 12). Tako na crkvenoslovenskom glasi peto moljenje te glavne hrišćanske Molitve koju nalazimo u Evangeliju i koju je Sâm Hristos ostavio Svojim sledbenicima. U prevodu na govorni jezik ovo moljenje bi moglo glasiti ovako: “I oprosti nam grehove naše, kao što i mi opraštamo onima koji su sagrešili protiv nas”. Odmah ćemo da primetimo da su u ovom moljenju istovremeno sjedinjena dva čina – Božije opraštanje naših greha, koje stoji u vezi sa našim opraštanjem greha koji su učinjeni protiv nas. Hristos govori: Jer ako oprostite ljudima sagrešenja njihova, oprostiće i vama Otac vaš Nebeski, a ako ne oprostite ljudima sagrešenja njihova, ni Otac vaš neće oprostiti vama sagrešenja vaša “ (Mt. 6, 1415). I, naravno, upravo tu, u toj povezanosti, u tom sjedinjenju nalazi se duboki smisao ovog moljenja Molitve Gospodnje.

No, pre nego što se udubimo u tu vezu, neophodno je da se zamislimo nad pojmom greha, jer je taj pojam danas postao sasvim tuđ savremenom čoveku, koji zna za pojam prestupa koji, pre svega, stoji u vezi sa kršenjem ovog ili onog zakona. Pojam prestupa je relativan. Tako, na primer, ono što je prestup u jednoj zemlji, u drugoj to ne mora da bude. Jer ako nema zakona onda nema ni prestupa. Prestup ne samo da stoji u uzajamnoj vezi sa zakonom, već je prestup, u izvesnoj meri, i plod zakona. A zakon je, sa svoje strane, pre svega, plod društvenih potreba. Zakonu nije, niti može da bude stalo do toga šta se dešava u dubinama čovekove svesti. Dok čovek ne narušava mirni život društva i ne nanosi očiglednu štetu drugima ili ustanovljenome poretku, nema prestupa, kao što nema ni [dejstvovanja] zakona. Na primer, mržnja ne može biti okarakterisana kao prestup, sve dok ne dovede do određenoga dela: napada, ubistva, pljačke. Sa druge strane, zakon ne zna ni za praštanje, jer sama svrha zakona jeste da štiti i podržava poredak ljudskoga društva, poredak koji je zasnovan na dejstvu zakona. Zato je veoma važno shvatiti da kada govorimo o grehu mi, zapravo, govorimo o nečemu što se dubinski razlikuje, po samoj svojoj suštini, od društvenoga shvatanja prestupa. Ako je izvor našeg saznanja o prestupu – zakon, izvor našeg saznanja o grehu je savest. Ako u nama i u ljudskom društvu slabi svest o savesti ili, bolje rečeno, ako nema neposrednog opita savesti, onda nam, naravno, postaje stran, nepojmljiv i nepotreban religijski pojam greha i, sa njim povezan, pojam praštanja.

Šta je to savest? [ta je to greh o kome nam govori i o kome nas obaveštava naša savest? To nije naprosto neki unutarnji glas koji nam govori o tome šta je dobro a šta je zlo. To nije naprosto neka urođena sposobnost čovekova da razlikuje dobro i zlo, već je savest nešto mnogo dublje, mnogo tajanstvenije. Čovek može potpuno nedvosmisleno da zna da nikada nije učinio ništa loše, da ni u čemu nije prekršio zakon, da nikome nije naneo nikakvo zlo, a da, ipak, pritom ima nečistu savest. Čista savest, nečista savest – ovi uobičajeni izrazi, možda, bolje od bilo čega drugog izražavaju tajanstvenu prirodu savesti.

Ivan Karamazov, kod Dostojevskog, zna da nije ubio oca. Ali, on, ipak, čvrsto zna da je i on kriv za ubistvo. Savest upravo i jeste to dubinsko osećanje krivice, svest o svome učešću ne u nekom konkretnom prestupu ili zlu, već u onom dubokom unutarnjem zlu, u onoj etičkoj pokvarenosti iz koje izrastaju svi prestupi na ovoj zemlji, pred kojom su nemoćni svi zakoni. I kada Dostojevski izgovara svoju poznatu rečenicu o tome da je “svako kriv pred svakim”, to nije isprazna retorika, niti preuveličavanje, niti bolesno osećanje krivice, to je istina savesti. Jer ne radi se uopšte o tome da je svako od nas ponekad – neko više a neko manje puta – prekršio ovaj ili onaj zakon, ili da je kriv za veće ili, mnogo češće, za manje prestupe. Radi se o tome da smo svi mi prihvatili kao samoočigledni zakon tu unutarnju razjedinjenost, tu unutarnju suprotstavljenost svakoga svakome, tu razbijenost života, to nepoverenje, to odsustvo ljubavi i povezanosti, u kojima živi svet i o čijoj nas nepravednosti obaveštava naša savest.


Jer istiniti zakon života uopšte nije u tome da samo ne činimo zlo, već u tome da činimo dobro, a to, pre svega, znači, da volimo, i to, iznad svega, znači da prihvatamo Drugog; to znači da ostvarujemo ono jedinstvo izvan koga, čak, ni najzakonitija zajednica, ipak, postaje unutarnji ad. Eto, to je greh. I mi se u petom moljenju Molitve Gospodnje molimo za oproštaj tog greha, greha nad grehovima.

Ali, postati toga svestan kao greha i moliti se za oproštaj tog greha, to već znači postati svestan svoje odvojenosti od drugih, to znači – težiti da se prevlada ta odvojenost, i to znači – oprostiti. Jer, praštanje je tajanstveni čin kojim se iznova uspostavlja izgubljena celovitost i kojim se zacaruje dobro. Praštanje nije čin zakonski, već etički. Po zakonu svaki koji sagreši protiv mene mora da bude kažnjen i dok nije kažnjen nije uspostavljena zakonitost, dok po savesti, po zakonu etičkom nije važno vaspostavljanje zakonitosti, već ljubavi i celovitosti koje, pak, nikakav zakon ne može da uspostavi. To može da učini samo uzajamno praštanje. Ako opraštamo jedni drugima, onda će i Bog oprostiti nama, i jedino u toj uzajamnoj povezanosti praštanja našeg i praštanja sviše očišćuje se naša savest i zacaruje se u nama svetlost koju u svojoj dubini ište i za kojom čezne čovek.


Jer čoveku je istinski važan ne spoljašnji poredak, već čista savest, ona unutarnja svetlost bez koje ne može biti istinite sreće. Zato “ostavi nam dugove naše kao što i mi ostavljamo dužnicima svojim” jeste moljenje za etičko očišćenje i preporod bez koga u ovome svetu nikakav zakon nije od pomoći.

Može biti da je strašna tragedija naše epohe i društva u kome živimo upravo u tome što se mnogo govori o zakonitosti i pravednosti, mnogo se citiraju svi mogući tekstovi, ali su ljudi, pritom, gotovo sasvim izgubili silu i etičku krasotu praštanja. Zato moljenje Molitve Gospodnje da oprostimo grehe onima koji su sagrešili protiv nas, i da Bog nama oprosti naše grehove čini sâmo središte tog etičkog preporoda koji nam predstoji u ovoj epohi.


nastaviće se...
 
“I ne uvedi nas u iskušenje, no izbavi nas od zloga “

Poslednje moljenje glavne hrišćanske molitve, Molitve “Oče naš“, glasi ovako: I ne uvedi nas u iskušenje, no izbavi nas od zloga (Mt. 6, 13). Ovo moljenje je, od davnina, izazivalo nedoumice i bilo je tumačeno na sve moguće načine. Pre svega, šta znači ovo – “ne uvedi”? Znači li to da nas Sâm Bog iskušava, da nam On šalje stradanja, provere, iskušenja i sumnje kojih je prepun naš život i koje naš život često čine tako mučnim?

Ili, zar nas Sâm Bog muči, da bi nas, u konačnom ishodu, to mučenje, da tako kažemo, prosvetlilo ili spaslo? Dalje, kada se molimo da nas Bog izbavi “od zloga”, o kome se tu radi? Tu reč su prevodili i prevode naprosto kao “zlo”: “izbavi nas od zla”, jer jelinski original može da se prevede i kao “od zloga” i kao “od zla”. Bilo kako bilo, otkuda dolazi to zlo? Da li uopšte postoji Bog, ako u svetu sve vreme trijumfuje zlo i pobeđuju zli ljudi? I zašto je prisustvo silâ zla toliko očiglednije od prisustva sile Božije? Ako postoji Bog, zašto On dopušta sve to? I ako će, da tako kažem, Bog mene da spasi, zašto On neće da spasi i sve one koji na sve strane tako očigledno stradaju i propadaju?

Reći ćemo odmah da na ova pitanja nije lako odgovoriti. Ili još jasnije, na njih uopšte i nema odgovora, ako se pod odgovorom podrazumeva racionalno, razumsko, takozvano “objektivno” objašnjenje. Svi pokušaji takozvane “teodikeje”, to jest racionalnoga objašnjenja postojanja zla u svetu, u prisustvu Svemoćnoga Boga, bili su i neuspešni i neubedljivi, i protiv svih tih objašnjenja i dalje sa svom snagom važi čuveni odgovor Ivana Karamazova kod Dostojevskog: “Ako će buduća sreća biti sazdana na suzi samo jednog deteta, ja sa najvećim poštovanjem vraćam kartu za takvu sreću”. Ali, kakav se odgovor, onda, uopšte može dati?

I možda upravo tu počinje da se otkriva smisao, i čak ne toliko smisao, koliko unutarnja sila poslednjega moljenja Molitve “Očenaš“: “I ne uvedi nas u iskušenje, no izbavi nad od zloga”. Jer zlo nam, pre svega, dolazi kao iskušenje, upravo kao sumnja, kao narušenje vere, kao zacarenje pomračenosti, cinizma i nemoći naše duše.

Strašna sila zla nije toliko u njemu samom, koliko u narušenju naše vere u dobro i u to da je dobro jače od zla, narušenju koje je učinak zla. To i jeste iskušenje. I čak sami pokušaj da se objasni zlo, da se ono opravda, ako može tako da se kaže, bilo kakvim racionalnim objašnjenjima jeste jedno isto iskušenje, jeste unutarnja predaja pred zlom. Jer hrišćanski odnos prema zlu se upravo i sastoji u tome da je zlo neobjasnivo, neopravdivo, neosnovano, da je ono plod pobune protiv Boga, otpadništva od Boga, otkidanja od Istinitoga Života i da nam Bog ne objašnjava šta je to zlo, već nam daje silu da se borimo protiv zla i silu da pobeđujemo zlo. I ta pobeda, ipak, nije u tome da mi shvatimo i objasnimo zlo, već u tome da mi zlu suprotstavimo svu silu vere, svu silu nade i svu silu ljubavi, jer vera, nada i ljubav zapravo i jesu pobeda nad iskušenjem i, time, pobeda nad zlom.

I upravo tu pobedu je izvojevao Hristos, Onaj Čiji je čitav život bio jedno neprekidno kušanje. Oko NJega je sve vreme trijumfovalo zlo u svim njegovim vidovima, od masakra nevine dečice posle NJegovoga Rođenja pa sve do NJegove smrti u strašnoj samoći, kada je, izdan od svih, pretrpeo fizička mučenja i sramnu smrt na Krstu. Evangelije je zato, u izvesnom smislu, i kazivanje o pobedi zla i o pobedi nad zlom, povest o kušanjima Hristovim.

I Hristos nijedanput nije dao nikakvo objašnjenje zla, i zato ga nijedanput nije ni opravdao niti ozakonio, već je sve vreme zlu suprotstavljao – veru, nadu i ljubav. On nije ukinuo zlo, već je pokazao silu borbe protiv zla i tu silu nam je ostavio, i mi se upravo za tu silu molimo kada govorimo: “I ne uvedi nas u iskušenje”. U Evangeliju je kazano da se Hristu “one noći” – kada je u Getsimanskom vrtu, Sâm, iznemogao i satrven svim što se zbivalo, kako kaže Evangelije, počeo da se “žalosti i da tuguje” (Mt. 26, 37), tj. kada Ga je pritisla sva težina kušanja – javio Angeo sa Neba da bi Ga ukrepio.

Upravo se za tu tajanstvenu pomoć molimo i mi, da – u zlu, stradanju i iskušenju – ne bi popustila naša vera, da ne bi oslabila naša nada, da ne bi iščezla naša ljubav, da se ne bi tama zla zacarila u našoj duši i da sama duša ne bi postala izvor zla. Molimo se za to da imamo poverenja u Boga kao što je u NJega imao poverenja i Hristos, tj. za to da se o silu naše vere razbiju sva iskušenja.

Molimo se, takođe, i za to da nas Bog izbavi “od zloga”, i ovde nam je dato još jedno, ne objašnjenje već otkrivenje o ličnosnom karakteru zla, o [zloj] ličnosti kao nosiocu i izvoru zla.

Ne postoji nekakva stvarna sila po sebi koju bi bilo moguće nazvati mržnjom, već se ona, u svoj svojoj strašnoj moći, javlja u onome koji mrzi. Nema stradanja, već postoji onaj koji strada. Sve u ovom svetu, sve u ovome životu je – lično. I zato se mi u Molitvi Gospodnjoj molimo ne za izbavljenje od nekakvog bezličnog zla, već za izbavljenje “od zloga”. Izvor zla je u zlom čoveku, a to znači u čoveku u kome je zlo, na paradoksalni i strašni način, počelo da se prikazuje kao dobro, u čoveku koji živim zlom. I možda nam se upravo tu, u tim rečima o “zlome”, i daje jedino moguće objašnjenje zla, jer nam se tu zlo razotkriva ne kao neka bezlična suština razlivena po svetu, već kao tragedija ličnoga izbora, lične odgovornosti, lične odluke.

No, zato zlo i biva pobeđeno, tj. dobro trijumfuje jedino u ličnosti, a ne u nekakvim apstraktnim strukturama i organizacijama, i zato se mi, pre svega, i molimo za sebe same, jer svaki put kada u sebi pobedimo iskušenje, mi izabiramo veru, nadu i ljubav, a ne tamu zla.

U svetu tada započinje neki novi uzročno–posledični poredak, otkriva se nova mogućnost pobede, i zato se molimo: “Ne uvedi nas u iskušenje, već nas izbavi od zloga”.


nastaviće se...
 
“Oče naš“ – javljenje Carstva Božijeg za koje smo stvoreni

Ovom besedom završavamo ovo sasvim kratko i, naravno, sasvim nepotpuno tumačenje Molitve “Oče naš“. Videli smo da se iza svake reči ove Molitve, iza svakog njenog moljenja otkriva čitav svet duhovnih stvarnosti, duhovnih odnosa o kojima mi nikada i ne razmišljamo, koje smo negde izgubili u sujeti svakodnevnoga života. Sa te tačke gledišta, “Oče naš“ je više od molitve – to je javljenje i razotkrivanje onog duhovnog sveta za koji smo stvoreni, one jerarhije vrednosti koja nam jedina omogućava da sve u našem životu iznova postavimo na njegovo pravo mesto. U svakom moljenju je čitav sloj našeg sopstvenog samosaznanja, čitavo otkrivenje o nama samima.

“Oče naš Koji si na Nebesima! Da se sveti Ime Tvoje!” – to znači da je moj život usmeren ka višnjem i Božanskom, ka aposolutnom Biću, i da jedino u toj usmerenosti moj život nalazi svoj smisao, svoju svetlost, svoju usmerenost.

“Da dođe Carstvo Tvoje” – to znači da je naznačenje moga života da se ispuni tim Carstvom dobra, ljubavi i radosti, da uđe u to Carstvo, da ga prosvetli sila tog Carstva koje je ljudima otkrio i darovao Bog.

“Da bude volja Tvoja i na zemlji kao što je na Nebesima” – da bih tom dobrom voljom merio i prosuđivao svoj život, da bih u njoj nalazio nepromenivi etički zakon, da bih pred njom smiravao svoju samovolju, svoj egoizam, svoje strasti, svoje bezumlje.

“Hleb naš nasušni daj nam danas” – da bih primao sav svoj život, sve njegove radosti ali i sve njegove žalosti, svu njegovu krasotu ali i stradanje, kao dar iz ruke Božije, sa blagodarnošću i trepetom, da bih živeo isključivo onim nasušnim – onim što je najbitnije i uzvišeno, a ne onim na šta se banalno troši besceni dar života.

“I oprosti nam dugove naše, kao što i mi opraštamo dužnicima svojim” – da bi u meni svagda postojao taj duh praštanja, ta težnja da svekoliko bitovanje sazdavam na ljubavi, te da bi svetlo praštanje Božije pokrilo sve nedostatke, sve dugove, sve grehe moga života.

“I ne uvedi nas u iskušenje, no izbavi nas od zloga” – da bih mogao da, uz pomoć Božiju i predajući se toj tajanstvenoj i svetloj Volji, pobedim svako iskušenje, a, pre svega, ono glavno i najstrašnije od svih iskušenja – duhovno slepilo koje čoveku ne dopušta i koje ga sprečava da u svetu i životu vidi prisustvo Božje, koje život čovekov odvaja od Boga, čineći ga slepim i ozlobljenim; da ne podlegnem sili i čarima zlih ljudi, da ne bude u meni nikakvih podlosti i lukavosti zla koje se svagda maskira u dobro, koje svagda poprima obličje angela svetlosti.

I Molitva Gospodnja se završava i ovenčava pobednim slavoslovljem: Jer je Tvoje Carstvo, i sila, i slava, u vekove vekova (Mt. 6, 13) – trima ključnim rečima i pojmovima Biblije, trima glavnim simvolima hrišćanske vere. Približilo se Carstvo Nebesko (Mt. 4, 17), Carstvo Božije je unutra u vama (Lk. 17, 21), “Da dođe Carstvo Tvoje” – Carstvo se približilo, Carstvo je došlo, Carstvo se otkrilo... Kako? U životu, u rečima, u učenju, u smrti i, konačno, u Vaskrsenju Isusa Hrista, u NJegovom životu koji je preispunjen svetlošću i silom velikom, u tim rečima koje nas uzvode tako visoko, u tom učenju koje odgovara na sva naša pitanja, i, konačno, u onom kraju od koga sve iznova započinje i koji je postao sami početak novoga života.


Kada govorimo o Carstvu Božijem, govorimo, naravno, ne o nečem zagonetno–apstraktnom, niti o nekom drugačijem, zagrobnom svetu, niti o onome što će se zbiti posle smrti. Govorimo, pre svega, o onome što je Hristos objavio, dao i obećao onima koji veruju u NJega i koji Ga vole, i mi to nazivamo Carstvom zato što nikada ništa divnije, prekrasnije, potpunije i radosnije nije bilo otkriveno, darovano i obećano ljudima. Eto to znači: “Jer je Tvoje Carstvo... i sila”, kako kažemo dalje [u Molitvi Gospodnjoj]. Kakvu je silu imao taj Čovek, Koji je umro Sâm na Krstu, ne pokušavši uopšte da se zaštiti, i Koji nije imao gde glavu da skloni (Mt. 8, 20)? Ali, uporedite NJega sa bilo kojim silnim čovekom: ma koliko da se čovek osili, ma kakvom silom da se okruži, ma kako da primora druge da drhte pred njim, neizbežno će nastupiti onaj trenutak kada će pasti i kada će se sve to razrušiti u prah i pepeo, i kada ništa više neće ostati od te sile. A ovaj “Slabi” i “Nemoćni”, živi i nikakva sila ne može da iskoreni sećanje na NJega iz ljudske svesti.

LJudi odlaze od NJega, ljudi zaboravljaju na NJega, i onda Mu se ponovo vraćaju. Oni se bave drugim rečima, drugim obećanjima, ali, na kraju krajeva, pre ili kasnije, ostaje samo ta nevelika, ta jednostavna Knjiga, u kojoj su zapisane reči, iz koje sija lik Čoveka Koji govori: Radi suda Ja dođoh u ovaj svet, da bi progledali oni koji ne vide i da bi oni koji vide postali slepi (Jn. 9, 38). I Koji, takođe, kaže: Zapovest novu dajem vam: volite jedan drugoga (Jn. 13, 34); i Koji, konačno, kaže: Pobedih svet (Jn. 16, 33). I zato Mu mi i govorimo: “Jer Tvoje je Carstvo, i sila” – te konačno – “i slava”...

Prividna je, prolazna i krhka svaka slava na ovoj zemlji. I Hristos je manje od bilo čega drugog tražio slavu. Ali, gle, ako postoji istinita i neuništiva slava, to je onda jedino ona slava koja miomiriše i bukti svugde gde je On: slava dobra, slava vere, slava nade. To je, pre svega, Čovek Koji je Sâm postao svetlonosan, iz Koga su zablistali zraci svetlosti, Kome nema sličnoga na ovoj zemlji. I gledajući u NJega, mi shvatamo šta je to rekao pesnik kada je uskliknuo: “On blista slavom zvezdanom i prvozdanom krasotom!”. Mi shvatamo, ne razumom već svekolikim bićem, šta je to što čovek tako žarko ište i za čim čezne u svim svojim metanijama, u svim svojim nespokojima: ište da u njemu zablesne ta Svetlost, da se sve prosvetli tom nebeskom Krasotom, da sve zasija tom Božanskom Slavom.

“Jer je Tvoje Carstvo, i sila, i slava, u vekove vekova. Amin.” – tako se završava Molitva Gospodnja. I sve dok tu Molitvu budemo pamtili, sve dok je budemo iznova izgovarali, naš život će biti usmeren k Carstvu Božijem, biće ispunjen silom, blistaće slavom, i protiv takvog života tama, mržnja i zlo neće moći ništa.


K R A J

p.s. ako naiđete na delove teksta za koji mislite da su izostavljeni ili nedostaju, javite mi, jer se to može desiti usled slabosti eksportovanja teksta iz PDF u WORD
 
Poslednja izmena:
Molimo se, takođe, i za to da nas Bog izbavi “od zloga”, i ovde nam je dato još jedno, ne objašnjenje već otkrivenje o ličnosnom karakteru zla, o [zloj] ličnosti kao nosiocu i izvoru zla.

Ne postoji nekakva stvarna sila po sebi koju bi bilo moguće nazvati mržnjom, već se ona, u svoj svojoj strašnoj moći, javlja u onome koji mrzi. Nema stradanja, već postoji onaj koji strada. Sve u ovom svetu, sve u ovome životu je – lično. I zato se mi u Molitvi Gospodnjoj molimo ne za izbavljenje od nekakvog bezličnog zla, već za izbavljenje “od zloga”. Izvor zla je u zlom čoveku, a to znači u čoveku u kome je zlo, na paradoksalni i strašni način, počelo da se prikazuje kao dobro, u čoveku koji živim zlom. I možda nam se upravo tu, u tim rečima o “zlome”, i daje jedino moguće objašnjenje zla, jer nam se tu zlo razotkriva ne kao neka bezlična suština razlivena po svetu, već kao tragedija ličnoga izbora, lične odgovornosti, lične odluke.

No, zato zlo i biva pobeđeno, tj. dobro trijumfuje jedino u ličnosti, a ne u nekakvim apstraktnim strukturama i organizacijama, i zato se mi, pre svega, i molimo za sebe same, jer svaki put kada u sebi pobedimo iskušenje, mi izabiramo veru, nadu i ljubav, a ne tamu zla.

U svetu tada započinje neki novi uzročno–posledični poredak, otkriva se nova mogućnost pobede, i zato se molimo: “Ne uvedi nas u iskušenje, već nas izbavi od zloga”.

Evo i jednog odgovora na pitanje koje se često može čuti. Zašto Bog Otac ne uništi zlo. Svakome je data mogućnost da pobedi zlo u sebi :)
 
“Da bude volja Tvoja i na zemlji kao što je na Nebu”

“Da bude volja Tvoja i na zemlji kao što je na Nebu” (Mt. 6–10) neka bude volja Tvoja i na zemlji kao što je volja Tvoja na Nebu. Ovako glasi treće moljenje Molitve Gospodnje. Ovo moljenje se čini najjednostavnijim i najrazumivijim od svih moljenja ove Molitve. Zaista, ako čovek veruje u Boga, onda se on, očigledno, i potčinjava volji Božijoj i prihvata je i želi da ta volja caruje i oko njega, na zemlji, kao što, kako verujemo, caruje ona i na Nebu. Međutim, mi ovde, u stvari, imamo posla sa najtežim od svih moljenja.

Rekao bih da upravo ovo moljenje: “Da bude volja Tvoja” čini glavno merilo vere, merilo koje nam omogućava da u sebi razlikujemo, pre svega, istinitu veru od neistinite, istinitu religioznost od neistinite. Zašto? Zato što, ustvari, čak i verujući čovek isuviše često, ako ne i svagda, od Boga – u Koga, kako tvrdi, veruje – traži, očekuje i moli ispunjenje svoje, upravo svoje a uopšte ne volje Božije. Još gore, on isključivo radi toga i jedino zato veruje ili govori da veruje u Boga. Najbolji dokaz za ovo jeste Evangelije, povest o životu Hristovom.

Zar, u početku, Hristu ne pritiču reke naroda? Zar Mu ne dolaze ljudi zato što On ispunjava upravo njihovu volju? Isceljuje, pomaže, teši... Ali, čim počne da govori o onom glavnom, o tome da čovek mora da se odrekne sebe ukoliko želi da ide za NJim, o neophodnosti ljubavi prema neprijateljima i o polaganju života svoga za prijatelje svoje, tj. čim NJegovo učenje počne da biva teško, uzvišeno, poziv na žrtvu, zahtevanje onoga što izgleda nemoguće; čim, drugim rečima, Hristos počne da uči onome što jeste volja Božija, ljudi Ga ostavljaju, odbacuju Ga i, uz to, obrušavaju se na NJega sa zlobom i mržnjom! To ruganje rulje ispod Krsta, taj pomahnitali urlik: Raspni Ga, raspni Ga! (Lk. 23, 21) – zar sve to nije upravo zbog toga što Hristos nije ispunio volju ljudi?

LJudi su hteli samo pomoć i isceljenje, a Hristos je govorio o ljubavi i praštanju. LJudi su hteli da ih Hristos oslobodi od neprijatelja i da porazi njihove neprijatelje, a On je govorio o Carstvu Božijem. LJudi su hteli da Hristos poštuje njihove običaje i navike, a On ih je narušavao, jeo je i pio sa carnicima, grešnicima i bludnicama. Nije li upravo tu, u tom razočaranju u Hrista koren i razlog Judine izdaje? Juda je očekivao da će Isus ispuniti njegovu volju, a Hristos je dragovoljno Sebe predao na poruganje i smrt. Sve je to opisano u Evangeliju. Ali, i kasnije, tokom dve hiljade godina hrišćanske istorije, sve do naših dana, zar ne vidimo upravo isto to? [ta mi svi zajedno i svako od nas pojedinačno želi i očekuje od Hrista? Pravo da kažemo – ispunjenje naše volje. Mi želimo da nam Bog obezbedi sreću. Mi želimo da On porazi naše neprijatelje. Mi hoćemo da On ispuni naše želje i da nas prizna kao dobre i čestite. I kada Bog ne ispuni našu volju, mi se zbunjujemo i negodujemo, i spremni smo da se uvek iznova odreknemo NJega i da Ga odbacimo.

“Da bude volja Tvoja” – ali mi, ustvari, pod tim podrazumevamo: “da bude volja naša”, i zato ovo treće moljenje Molitve Gospodnje jeste, pre svega, izvesni sud nad nama, nad našom verom. Da li mi zaista želimo ono što je Božije? Da li mi, zaista, želimo da prihvatimo ono što je teško, uzvišeno, što nam se tako često čini i nemogućim, a što od nas traži Evangelije? I ovo pitanje, takođe, predstavlja proveru naše želje i naše težnje u životu: šta ja želim, šta čini glavnu, krajnju vrednost moga života, gde je to blago za koje je Hristos rekao: tamo gde je blago vaše tamo će biti i srce vaše (Mt. 6, 21)?

Istorija Hrišćanstva je puna izdaja i te izdaje nisu toliko u gresima i padovima ljudskim, jer onaj koji sagreši svagda može da se pokaje, onaj koji je pao svagda može da ustane, onaj koji je bolestan svagda može da ozdravi. Ne, mnogo je strašnije to stalno zamenjivanje volje Božije – voljom našom, voljom mojom ili, može se reći, mojom samovoljom. Zbog tog zamenjivanja se i sama vera pretvara u naš egoizam i ona tada zaslužuje sve one optužbe koje protiv nje iznose njeni neprijatelji. Tada ona postaje laž–religija i, verovatno, nema na zemlji ničeg strašnijeg od laž–religije. Jer je ta laž–religija upravo i ubila Hrista. NJega su predali na smrt, i razapeli, i rugali Mu se, NJega su hteli da unište ljudi koji su sebe iskreno smatrali religioznim. Jedni su religiju shvatali kao nacionalni ponos, i Hristos je za njih bio “opasni revolucionar” koji je govorio o ljubavi prema neprijateljima; drugi su, pak, u religiji videli samo čudo, jedino silu, i za njih Onaj Koji je visio razapet na Krstu, okrvavljeni i nemoćni Čovek nije bio ništa drugo do sramota za religiju; treći su se, konačno, razočarali u NJega zato što ih je On učio onome što oni nisu hteli da čuju. I ovo se, ponavljam, produžava do danas, i zato je treće moljenje Molitve Gospodnje: “Da bude volja Tvoja” tako beskrajno važno.


“Da bude volja Tvoja”. To, pre svega, znači: daj mi snage, pomozi mi da shvatim u čemu je Tvoja volja, pomozi da prevaziđem ograničenost svoga uma, svoga srca, svoje volje, da bih mogao da prepoznam Tvoju volju, makar ona bila za mene i nepojmiva. Pomozi mi da prihvatim sve ono što je teško, sve ono što mi se čini neizdrživim i nemogućim u Tvojoj volji; pomozi mi, drugim rečima, da hoću ono što Ti hoćeš.

I upravo tu započinje za čoveka onaj uski put o kome je govorio Hristos. Jer dovoljno je da čovek samo zaželi ono što je Božansko, teško i uzvišeno, i, gle, kako se ljudi odmah okreću od njega, kako ga izdaju njegovi prijatelji i on ostaje sâm, biva progonjen i odbačen. Ali, to je svagda znak toga da je čovek prihvatio volju Božiju, i to je uvek obećanje onoga što će ovenčati taj teški i uski put, obećanje pobede koja nije čovečanska, privremena i prolazna, već pobeda Božija


nastaviće se...

zeleti ispunjenje bozije volje znaci zeleti ukloniti prepreke na putu izmedju nase zelje i nase stvarnosti..dakle mi zelimo prvo da ukrotimo svoju prirodu uzdryvanjem da iskupimo grehe ISTINOM i trece da se ogradimo od buducih napasti duhovnom cistinom...tad stupa u savez nasa volja sa bozanskom i ona pusta korene u dubini naseg srca...mora da prodju i kise rane i kise pozne da bi seme duhovnog zivota primljeno odozgo moglo da donese plod..z:lol:
 
zeleti ispunjenje bozije volje znaci zeleti ukloniti prepreke na putu izmedju nase zelje i nase stvarnosti..dakle mi zelimo prvo da ukrotimo svoju prirodu uzdryvanjem da iskupimo grehe ISTINOM i trece da se ogradimo od buducih napasti duhovnom cistinom...tad stupa u savez nasa volja sa bozanskom i ona pusta korene u dubini naseg srca...mora da prodju i kise rane i kise pozne da bi seme duhovnog zivota primljeno odozgo moglo da donese plod..z:lol:

Naš neprijatelji nisu naivni. Na njihovom čelu nalazi se heruvim zaklanjač, najsavršenije i najinteligentnije stvorenje Božije.
U tom smislu, neko naše vojevanje s njim je zaludan posao.
Mi, sami, u toj borbi šanse nemamo.
Jer smo ograničeni i mentalno i duhovno.
Naša borba ima smisla i ima šanse i uopšte je moguća samo Hristom i kroz Hrista.
Nemamo mi šta da se iskupimo. Mi to ni ne možemo niti umemo. Naročito ne nekim uzdržanjem.
Hristos je nas otkupio i iskupio.
Od napasti se ne možeš ograditi "nekom sopstvenom "duhovnom čistinom". Nema te "čistine" koju naš neprijatelj nije u stanju da zaprlja i uništi.
Isus je naša nada i štit pred neprijateljem.
Sve je nama Hristos darovao Svojom spasiteljskim delom.
Od nas se traži da otvorimo svoje srce za Njega i blagodarno prihvatimo dar koji nam je darovan s tolikom ljubavlju
Tek On u nama i sa nama može nam pomoći u borbi.

Mi ne možemo da volimo neprijatelje, On može.
Mi ne možemo da okrenemo drugi boraz, On može.

Mi ne možemo sami pobediti sopstvenu prirodu.
Jer da možemo, ne bismo bili ograničeni gnomičkom voljom (kako je naziva sv. Maksim Ispovednik), a to je suštinski naša nesposobnost da sagledavamo stvari potpuno i na osnovu toga uvek i u svemu da izaberemo ono što je najbolje za nas. A za nas je najbolje da sledimo volju Božiju
On je nadišao ograničenosti naše prirode i kao čovek svojom ljudskom voljom sledio volju Svoga Oca, objedinjujući u Sebi, kao Bogočovek
 
Naš neprijatelji nisu naivni. Na njihovom čelu nalazi se heruvim zaklanjač, najsavršenije i najinteligentnije stvorenje Božije.
U tom smislu, neko naše vojevanje s njim je zaludan posao.
Mi, sami, u toj borbi šanse nemamo.
Jer smo ograničeni i mentalno i duhovno.
Naša borba ima smisla i ima šanse i uopšte je moguća samo Hristom i kroz Hrista.
Nemamo mi šta da se iskupimo. Mi to ni ne možemo niti umemo. Naročito ne nekim uzdržanjem.
Hristos je nas otkupio i iskupio.
Od napasti se ne možeš ograditi "nekom sopstvenom "duhovnom čistinom". Nema te "čistine" koju naš neprijatelj nije u stanju da zaprlja i uništi.
Isus je naša nada i štit pred neprijateljem.
Sve je nama Hristos darovao Svojom spasiteljskim delom.
Od nas se traži da otvorimo svoje srce za Njega i blagodarno prihvatimo dar koji nam je darovan s tolikom ljubavlju
Tek On u nama i sa nama može nam pomoći u borbi.

Mi ne možemo da volimo neprijatelje, On može.
Mi ne možemo da okrenemo drugi boraz, On može.

Mi ne možemo sami pobediti sopstvenu prirodu.
Jer da možemo, ne bismo bili ograničeni gnomičkom voljom (kako je naziva sv. Maksim Ispovednik), a to je suštinski naša nesposobnost da sagledavamo stvari potpuno i na osnovu toga uvek i u svemu da izaberemo ono što je najbolje za nas. A za nas je najbolje da sledimo volju Božiju
On je nadišao ograničenosti naše prirode i kao čovek svojom ljudskom voljom sledio volju Svoga Oca, objedinjujući u Sebi, kao Bogočovek

a sta ce nam onda molitva ako je to tako..
 
onaj koji misli da je hrist u njemu on isto smatra i da mu je volja savrsena i svemocna..i zasta onda molitva..izvini al ne razumem.

Nismo se dobro razumeli, tj. ja sam pričao uz pretpostavku da govorimo istim liturgijskim jezikom.
Kad kažem "Hristos u nama", to prvenstveno mislim na Hrista koga uzimamo kroz Sveto Pričešće, pričešćujući se Njegovim telom i krvlju
To je ono mesto iz JOvanovog Jevanđelja, glava 6, stih 56: Ko jede moje telo i pije moju krv - ostaje u meni i ja u njemu.
A svakako, Hristos nam je obećao i pomoć Duha Svetoga u borbi: I ja ću umoliti Oca, i on će vam dati drugog utešitelja, da bude uvek s vama

Na to sam mislio.

Je li sad nešto jasnije?
 
Nismo se dobro razumeli, tj. ja sam pričao uz pretpostavku da govorimo istim liturgijskim jezikom.
Kad kažem "Hristos u nama", to prvenstveno mislim na Hrista koga uzimamo kroz Sveto Pričešće, pričešćujući se Njegovim telom i krvlju
To je ono mesto iz JOvanovog Jevanđelja, glava 6, stih 56: Ko jede moje telo i pije moju krv - ostaje u meni i ja u njemu.
A svakako, Hristos nam je obećao i pomoć Duha Svetoga u borbi: I ja ću umoliti Oca, i on će vam dati drugog utešitelja, da bude uvek s vama

Na to sam mislio.

Je li sad nešto jasnije?

Ovo sa Svetim Duhom nikome nije jasno ?

Taj treći moćnik, pored boga i Hrista još uvek je velika enigma. Ko je on ? Zašto nam nisu dovoljni OTAC i SIN , već angažuju TREĆEG UTEŠITELJA ?
 
Nismo se dobro razumeli, tj. ja sam pričao uz pretpostavku da govorimo istim liturgijskim jezikom.
Kad kažem "Hristos u nama", to prvenstveno mislim na Hrista koga uzimamo kroz Sveto Pričešće, pričešćujući se Njegovim telom i krvlju
To je ono mesto iz JOvanovog Jevanđelja, glava 6, stih 56: Ko jede moje telo i pije moju krv - ostaje u meni i ja u njemu.
A svakako, Hristos nam je obećao i pomoć Duha Svetoga u borbi: I ja ću umoliti Oca, i on će vam dati drugog utešitelja, da bude uvek s vama

Na to sam mislio.

Je li sad nešto jasnije?

tesko razumet taj liturgijski jezik barem meni da bi se shvatila molitva oce nas koja je zaista jako mocna i koja stvarno deluje ali prvo da se razume zasto je neophodna i na koji nacin deluje jer ako se ne razume nema nikakvog smisla..reci nista ne znace..
 
Ovo sa Svetim Duhom nikome nije jasno ?

Taj treći moćnik, pored boga i Hrista još uvek je velika enigma. Ko je on ? Zašto nam nisu dovoljni OTAC i SIN , već angažuju TREĆEG UTEŠITELJA ?

Ne bih da ti citiram neka objašnjenja učitelja Crkve, nego ću pokušati kao obični pravoslavac da ti objasnim svoju veru.
Kako je moje neko razumevanje dogmata Trojice, u vezi sa tvojim pitanje.
Bog se nama javlja Trojica u smislu našeg spasenja.
Bog Otac, kao Stvoritelj
Bog Sin, kao Reč kojom Otac stvara svet i sve živo i čoveka. Bog Sin kao pečat Očeve ljubavi za ovaj svet i čoveka.
(ovde moram dodati malo psihološkog momenta... Ko ima decu, razumeće... Koliko nas je spremno da se žrtvuje za bližnjeg? A za daljnjeg? Da li smo spremni zanokticu svoju da raskrvarimo? Do koje granice? A kamoli da vidimo da dete naše podnosi žrtvu zarad nekoga? ).
Toliko je velika ljubav Očeva čiji Sin prima posledice izbora učinjenog našom slobodnom voljom, a daje nam život večni.
Onaj koji je pravi Sin Očev, omogućava nama, stvorenjima, da budemo Deca Božija, po usinovljenju, privodeći nas Svom Ocu
I Bog Sveti Duh, kao Onaj koji pomaže nama da ostanemo sa Sinom, da svedočimo Ime Njegovo i imamo snage da izdržimo borbu za ostanak u darovanom nam spasenju, za borbu sa neprijateljem koji bi nas sigurno porazio, da nemamo pomoć-

Eto, pokušao sam nešto... Nije lako ukratko sabrati tako krupnu stvar...
 
tesko razumet taj liturgijski jezik barem meni da bi se shvatila molitva oce nas koja je zaista jako mocna i koja stvarno deluje ali prvo da se razume zasto je neophodna i na koji nacin deluje jer ako se ne razume nema nikakvog smisla..reci nista ne znace..

Zapravo, nije mnogo teško razumeti liturgijski jezik. Treba malo strpljenja, otvorenosti i pažnje za čitanje ...


Elem...
Zašto je potrebna molitva? To je, zaista, ozbiljno pitanje koje proizlazi osnova vere.

Probaću da pružim odgovor, najpre kratak, a onda i nešto šire objašnnje....

Zašto je neophodna molitva?
Molitva nije potreba zarad ispunjenja norme, pravila, rutine, zapovesti..

Molitva je najdublji-osnovni izraz suštine čoveka, tj. disanje čovekovog bića

A evo i opširnije (molim za stprljenje i pažnju u čitanju):

"A OVO JE VEČNI ŽIVOT, DA POZNAJU TEBE JEDNOGA ISTINITOGA BOGA".
Celo Hrišćanstvo je sažeto u ovim Hristovim rečima.
Čovek je sazdan radi poznanja Boga.
U poznanju Boga je njegov istinski, a time i večni život.
To je ZNANJE BOGA, a ne neko gnostičko ili razumsko ZNANJE O BOGU.
U svom odvajanju od Boga,Adam nije prestao da ima "znanje O Bogu", tj nije prestao da veruje u njega onom verom za koju se kaže: "i đavoli veruju i drhte".
On je prestao da ZNA BOGA, njegov život nije više bio susret sa Bogom i opštenje s Njim.
A tog susreta sa Bogom kao Životom, svaka duša živa je žedna je i ne može da ne bude žedna. To je ono iz Psalma "žedna je duša moja Boga živoga".
Obeležje tog ZNANJA BOGA, znanja kao susreta, znanja kao opštenja i znanja kao jedinstva jeste BLAGODARENJE.
Nemoguće je da ne blagodari Boga onaj ko ga zna. Niti je moguće da Bogu blagodari ona koji ga ne zna.
ZNANJE BOGA pretvara naš život u BLAGODARENJE, a blagodarenje pretvara večnost u VEČNI ŽIVOT. "Blagoslovi dušo moja Gospoda i sve što je u meni, Ime Njegovo".

Blagodarenje je iskustvo, opit raja.
Raj je prvobitno stanje čoveka i cele tvorevine, njihovo stanje pre pada u greh i izgnanja, ali i njihovo stanje nakon spasenja u Hristu.
To je večni život koji je Bog obećao i koje nam je u Hristu već darovan i već otkriven čoveku.
Suština tog opita raja, tj. sadržaj večnog života, večne radosti i večnog blaženstva (za koje smo i stvoreni) otkriva nam se kao jedinstvo:
1. Znanja
2. Slobode
3. Blagodarenja
I to ne znanja i slobode, a potom blagodarenja (kao nečeg dodatnog). Nego, kao jedinstvo znanja i slobode koji se ostvaruju u blagodarenju.
Blagodarenje je punoća znanja i slobode.
Kad bića duhovno vidi Božije delo Spasenja, kad "vidi" darovanje oproštaja grehova i pobede nad smrću, onda je blagodarenje prirodni čin disanja tog bića.
"A kada smo otpali, podigao si nas opet i nisi odustao da sve činiš dok nas nisi uzveo na nebo i darovao nam Carstvo Svoje buduće. Za sve to mi blagodarimo Tebi, Jedinorodnom Sinu Tvome i Duhu Tvome Svetome, za sva znana i neznana, vidljiva i nevidljiva dobročinstva koja su nam učinjena..." kako se kaže u liturgijskoj molitvi Blagodarenja (Kanon Evharistije).

Onaj koji je rođen od Boga, ko ga je poznao, on BLAGODARI.
A onaj koji blagodari, jeste SLOBODAN.
Sila i čudo blagodarenja kao slobode i oslobođenja, sastoji se u IZJEDNAČAVANJU NEJEDNAKIH: čovek i Boga, stvorenja i Tvorca.
Blagodarenje ne izjednačuje onom zavidljivom jednakošću kojom đavo nagovara čoveka "postaćete kao bogovi", đavoljom jednakošću čiji je pokretač zavist i mržnja prema svemu višnjem i svetom, težnja da se sve izjednači u niskosti.

Kako to blagodarenje izjednačuje Boga i čoveka?
Blagodarenje izjednačuje činjenicom da objektivno nesumnjivu i apsolutnu zavisnost čovekovog bića od Boga, čovek poznaje kao slobodu.
Blagodarenje dolazi od poznanja i sagledavanja, od susreta sa Svetim i Uzvišenim, od ulaska u slobodu.
Slobodu SINOVA BOŽIJIH.
To nam javlja nam Liturgija, kada čujemo taj sveopšti i sveobuhvatni poziv upućen nama i svoj tvorevini: "ZABLAGODARIMO GOSPODU".
A na koji slobodom odgovaramo: "DOSTOJNO JE I PRAVEDNO".

Time se u svetu ponovo uznosi čisto, slobodno, blaženo blagodarenje koje je je ponovo uspostavio i nama darovao Hristos.
Njegovo blagodarenje, Njegovo znanje, Njegova sinovska sloboda postali su i večno ostaju NAŠI.
Baš zato što je Hristovo i zato što je s visine, blagodarenje nas uzvodi u raj.
Blagodarenje omogućava da ovde, još na zemlji, predokusimo i pribrojimo se Carstvu budućeg veka.
Stoga, svaki put kada se uznese to blagodarenje, kada liturgijski zablagodarimo, dovršava se i spasenje sveta.
"Jer kad god jedete ovaj hleb i čašu ovu pijete, smrt Gospodnju objavljujete i vaskrsenje Njegovo ispovedate, dokle ne dođe"
Sve je ispunjeno i sve je darovano.
Čovek opet stoji na mestu gde ga je Bog postavio.
Obnovljen u svom prizvanju, čovek Bogu prinosi "razumnu službu", zna Ga, blagodari Mu i klanja Mu se "u Duhu i istini".
Tim znanjem i blagodarenjem, čovek i sam svet pretvara se u pričešće Životom, koji "beše u Oca i javi se nama"
"Beše u Oca..."
Blagoradenje(Evharistija) jeste pribrajanje Ocu.
Znanje Boga, jeste znanje Oca.
Mi, u liturgijskim molitvama, Ocu upućujemo jedno vrlo smelo "Ti".
"I udostoj nas Vladiko da smelo i neosuđeno smemo prizivati, Tebe, BOGA OCA i govoriti: Oče naš....."
Smelost da neosuđeno imenujemo Boga OCEM, da imamo pristup Ocu, ne samo da je najveći od svih darova koje nam je Hristos dao, nego je i sama suština našeg spasenja i spasenja celog sveta u Hristu.
I šta nama preostaje, nego da molitvom blagodarimo i slavimo Boga.
 
Poslednja izmena:
Ne znam šta je ispravan odgovor na to pitanje.
"NE", svakako ne smem reći.
A za "DA", koje bih i izgovorio odmah, nemam dovoljno hrabrosti, jer me savest razobličuje.

Svakako, trik je u jednom slovu koje menja totalnu koncepciju pitanja. Gore se govori o "znanju o Bogu" i "znanju Boga" a to su dve potpuno različite stvari. U jednoj je Bog objekat, a u drugoj subjekat.

Tako i u ovom mom pitanju, ako odgovoriš sa "Da, ja verujem u Boga", tvoje verovanje je u nešto o čemu nemaš saznanja, ali ako odgovoriš sa "Ne, ja verujem Bogu", tada daješ svoje poverenje nečemu što ti je poznato. Trik je u slovu "u".
 
Svakako, trik je u jednom slovu koje menja totalnu koncepciju pitanja. Gore se govori o "znanju o Bogu" i "znanju Boga" a to su dve potpuno različite stvari. U jednoj je Bog objekat, a u drugoj subjekat.

Tako i u ovom mom pitanju, ako odgovoriš sa "Da, ja verujem u Boga", tvoje verovanje je u nešto o čemu nemaš saznanja, ali ako odgovoriš sa "Ne, ja verujem Bogu", tada daješ svoje poverenje nečemu što ti je poznato. Trik je u slovu "u".

Kada sam pročitao tvoje pitanje, imao sam na umu misao sv.Isaka Sirina, kada su ga pitali koji je to najveći greh:
Neosetljivost čoveka za Vaskrslog Gospoda
Kao i scena koja mi je pala na pamet (ne znam ni gde sam je pročitao, bilo je davno, ne mogu ni da izvadim tačnu rečenicu, ni pisca ni ličnosti (znam da je bio neki od novijih grčkih uvaženih monaha: Pajsije, Porfirije... ne znam)), gde kada su se okupili neki vernici, pa debatovali i teologisali, priđe taj jedan starac i upita najgrlatijeg među njima (prethodno ga malo izdvojivši iz gomile: "Žudi li tvoje srce ljubavlju za Hrista?" i onda se samo izgubio iz te grupe.
Pred ta dva ogledala savesti, gubi se razlika između "verovati u Boga" ili "verovati Bogu", zato sam i napisao odgovor koji sam napisao...
 

Back
Top