Ovo je priča koju "svi" znaju napamet. U vrijeme kada su Izraelci napustili Egipat, svijet je bio spreman za spasenje i sve je čekalo, pripremljeno - i dolje i gore. Bilo je to bez presedana - vjetar je potpuno utihnuo, lišće se nije micalo na drveću, oblaci na nebu vukli su se tako sporo da su samo najstrpljiviji mogli razaznati njihovo kretanje. Tako je bilo i s vodom – postala je gusta kao kajmak, a zemlja je otišla na drugu stranu, postala je krhka i nepouzdana, pa se često događalo da ljudi u nju upadaju do gležnja. Nijedna ptica nije cvrkutala, nijedna pčela nije letjela, nije bilo valova u moru, ljudi nisu govorili - bilo je tako tiho da se moglo čuti otkucaje srca najmanje životinje. Sve je stalo u iščekivanju novog Zakona, a sve su oči bile uprte u Mojsija koji se penjao na brdo Sion kako bi ga primio izravno iz Božjih ruku. I tako je sam Sveti uklesao Zakon na dvije kamene ploče na takav način da bude vidljiv ljudskom oku i razumljiv ljudskom umu. Ovo je bila Atzilutova Tora. Tijekom Mojsijeve odsutnosti, njegov narod je popustio iskušenju i prepustio se grijehu. Tada je Mojsije, sišavši s visine i vidjevši što se događa, pomislio: Ostavio sam ih na tako kratko vrijeme, a ipak nisu mogli ustrajati u čestitosti. Stoga su nedostojni dobrotvornog i plemenitog zakona koji im je Sveti odredio. U svom velikom očaju Mojsije je razbio ploče o zemlju tako da su se razbile u tisuće komadića i pretvorile u prah. Tada se podigao užasan vjetar i bacio Mojsija na stijenu, pokrenuo oblake i vodu i ponovno učinio zemlju čvrstom. Mojsije je shvatio da njegov narod nije dovoljno zreo za zakon slobode namijenjen spašenom svijetu. Cijeli dan i cijelu noć sjedio je naslonjen na stijenu i gledao dolje u vatre koje su gorjele u taboru njegova naroda, i čuo je njihove glasove, njihovu glazbu i plač njihove djece. Tada mu je došao Samael u liku anđela i izdiktirao mu zapovijedi koje će od tada držati Božji narod u ropstvu.
