VIRGINIJA
Iskusan
- Poruka
- 6.438
Hvala ljudi!
Nemojte toliko da me hvalite,pogordicu se
Nemojte toliko da me hvalite,pogordicu se
-
- Popularno:
- Srpski narod je platio slobodu svojim...
- Sava Petrović, kraljevski lekar bez...
- Namaz od čvaraka
- Dokle više majmunisanje sa ovolikim...
- Muz/decko kao striper
- ШББКББ да је Тадић дао зграду...
- Neobični poslovi za velike plate
- Saznajemo: Miroslav Aleksić neće...
- Studentska lista
- Gde je bolje biti?
Mitoloska bica
- Začetnik teme VIRGINIJA
- Datum pokretanja
VIRGINIJA
Iskusan
- Poruka
- 6.438
Kalidonski vepar
Kalidonski vepar, ogromni vepar koga je poslala Artemida da kazni kralja Kalidonike - da mu ubije zemljoradnike i pogazi žitna polja. Kralj je pozvao heroje iz cijele Grčke da dođu da ga ulove.
Učestvovalo je mnogo heroja, među kojim su bili većinom Argonauti, te Kastor i Poluks, Idas i Linkej, Tezej, Pelej, Ankej, Atalanta i dva Kentaura, a među lovcima je bio i kraljev sin Maleager.
Na kraju je Atalanta ubila vepra i osvojila njegovu kožu.
Kalidonski vepar, ogromni vepar koga je poslala Artemida da kazni kralja Kalidonike - da mu ubije zemljoradnike i pogazi žitna polja. Kralj je pozvao heroje iz cijele Grčke da dođu da ga ulove.
Učestvovalo je mnogo heroja, među kojim su bili većinom Argonauti, te Kastor i Poluks, Idas i Linkej, Tezej, Pelej, Ankej, Atalanta i dva Kentaura, a među lovcima je bio i kraljev sin Maleager.
Na kraju je Atalanta ubila vepra i osvojila njegovu kožu.
VIRGINIJA
Iskusan
- Poruka
- 6.438
Nemejski lav
Fransisko Zurbaran, Heraklo se crve sa Nemejskim lavom, 1634.
Nemejski lav je u grčkoj mitologiji bilo stvorenje, koje je živelo u Nemeji. Obično se smatrao potomkom Tifona i Ehnide. Ubio ga je Herakle.
Heraklov prvi od dvanaest zadataka je bio da ubije nemejskog lava, i kao dokaz donese njegovu kožu kralju Euristeju. Koža toga lava bila je tako debela da je nijedno oružje napravljeno od čoveka ili boga nije moglo probiti, a mogla ga je ubiti samo ljudska ruka. Heraklo je pokušao lukom i strelom te toljagom i bronzanim mačem, ali nije uspio. Heraklo je potom odbacio sve svoje oružje i rvao se s lavom na tlu. Na kraju ga je zadavio i ugušio ga.
Nakon njegove smrti, Heraklo mu je satima pokušavao oderati kožu. Bio je besan jer je mislio da neće uspeti ispuniti svoj zadatak. Međutim, Atina je došla prerušena u staricu i pomogla mu da shvati da najbolje oruđe kojim bi mogao razderati lavlju kožu jesu lavlje kandže.
Ispunio je zadatak i nosio je neprobojnu kožu kao svoj oklop. Kralj Euristej videvši ga tako prekrivenog, od straha se sakrio u veliku bronzanu posudu. Posle toga sve je nove zadatke Heraklu zadavao glasnik.
Heraklo ubija nemejskog lava; španski mozaik iz 3. veka
Fransisko Zurbaran, Heraklo se crve sa Nemejskim lavom, 1634.
Nemejski lav je u grčkoj mitologiji bilo stvorenje, koje je živelo u Nemeji. Obično se smatrao potomkom Tifona i Ehnide. Ubio ga je Herakle.
Heraklov prvi od dvanaest zadataka je bio da ubije nemejskog lava, i kao dokaz donese njegovu kožu kralju Euristeju. Koža toga lava bila je tako debela da je nijedno oružje napravljeno od čoveka ili boga nije moglo probiti, a mogla ga je ubiti samo ljudska ruka. Heraklo je pokušao lukom i strelom te toljagom i bronzanim mačem, ali nije uspio. Heraklo je potom odbacio sve svoje oružje i rvao se s lavom na tlu. Na kraju ga je zadavio i ugušio ga.
Nakon njegove smrti, Heraklo mu je satima pokušavao oderati kožu. Bio je besan jer je mislio da neće uspeti ispuniti svoj zadatak. Međutim, Atina je došla prerušena u staricu i pomogla mu da shvati da najbolje oruđe kojim bi mogao razderati lavlju kožu jesu lavlje kandže.
Ispunio je zadatak i nosio je neprobojnu kožu kao svoj oklop. Kralj Euristej videvši ga tako prekrivenog, od straha se sakrio u veliku bronzanu posudu. Posle toga sve je nove zadatke Heraklu zadavao glasnik.
Heraklo ubija nemejskog lava; španski mozaik iz 3. veka
gost 102443
Buduća legenda
- Poruka
- 31.178
Virginija, svaka cast za temu.A da krenes malo i nasa domaca mitoloska bica, pa da ti pomognem?
VIRGINIJA
Iskusan
- Poruka
- 6.438
GodIsADJ:Virginija, svaka cast za temu.A da krenes malo i nasa domaca mitoloska bica, pa da ti pomognem?
Hvala.
Rado,ali stvarno ne znam na shta mislish.
VIRGINIJA
Iskusan
- Poruka
- 6.438
Kiklopi
Kiklopi su bili divovi s jednim okom.
O tome kako su kiklopi izgledali svjedoče mnogi mitovi, ali ne i o tome koliko ih je bilo i kojeg su porijekla. Prema Homeru bili su narod. Živili su u zemlji Hisperiji i na obližnjim ostrvima, boravili su u pećinama i bili su surovi i necivilizovani. Nisu znali ni za pismo ni za državu, nisu obrađivali zemlju, nisu poštovali bogove, a nisu bili ni gostoljubivi. Najpoznatiji je bio Polifem sin boga Posejdona. Prema Hesiodu, bila su trojica a zvali su se Sterop, Bront i Arg, otac im je bio Uran, i majka božica zemlje Geja. Pridružili su se Zeusu kad je podigao ustanak protiv Hronosa, i iskovali mu gromove i munje uz pomoć kojih je pobijedio. Neki su autori Kiklope smatrali sinovima divova Hekatonhira, a domovina im je bila Mala Azija. Oni su bili pomoćnici boga Hefesta i živjeli su na Siciliji. Radionica im je bila ispod Etne vulkana koji se nalazi na jednom od Liparskih ostrva sjeverne Sicilije.
U Heziodovoj Teogoniji spominju se tri Kiklopa - Bront, Sterop i Arg, Uranovi i Gejini sinovi. Prema Heziodu, imali su jedno oko, bijahu snažni, tvrdoglavi i žestokih emocija. S vremenom su postali sinonim za snagu i moć, pa ih se poslije smatralo kovačima jakih, moćnih oružja.
Uran se bojao njihove snage i zatvorio ih je u Tartar odakle ih je poslije oslobodio Kron. No, nakon što je Kron svrgnuo svoga oca, vratio ih je u Tartar gdje ih je čuvala Kampa, zmajoliko škorpionsko, žensko čudovište. Na posljetku ih je oslobodio Zeus, a oni su mu iskovali njegove munje koje su mu pomogle da svrgne Krona i ostale Titane. Arg je munjama dodao svjetlost, Bront grom, a Sterop munju.
Ovi su Kiklopi također iskovali Posejdonov trozub, Artemidin luk i strijele te Hadovu kacigu koju je dao Perzeju da uništi Meduzu. Prema Kalimahovoj himni, bili su Hefestovi pomoćnici u njegovoj kovačnici.
Jedna inačica mita govori da ih je ubio Apolon nakon što je Zeus ubio njegova sina Asklepije munjom koju su Kiklopi iskovali.
Homer
Homer u devetom pjevanju Odiseje govori o Kiklopu Polifemu, sinu Tuse i Posejdona.
Odisej je sa svojim ljudima stigao na kiklopski teritorij te su naišli na veliku pećinu. Ušli su u nju i napravili gozbu jer su pronašli svakojaku hranu. Nisu znali da je pećina dom Kiklopa Polifema, jednookog diva koji se uskoro vratio. Polifem ih je zatočio u pećini blokirajući izlaz velikim kamenom koji smrtnici nisu mogli pomaknuti. Svakog je dana jeo par muškaraca, ali je ubrzo Odisej smislio kako će pobjeći.
Odisej mu je dao nerazrijeđena vina da ga napije. Kad ga je Polifem pitao kako se zove, Odisej je rekao - Nitko. Da bi mu zahvalio na vinu, Polifem je rekao da će ga posljednjega pojesti. Kad je div pijan zaspao, Odisej i njegovi ljudi pretvorili su bor u veliko koplje, koje su pripremili dok je Polifem vani čuvao svoje stado, i oslijepili ga. Polifem je jecao i zapomagao, a ostali su ga Kiklopi čuli i pitali tko mu je probo oko. On je uzvratio - Nitko. Kiklopi su otišli misleći da je poludio ili je žrtva bogova.
Ujutro je Polifem maknuo kamen s ulaza da bi pustio ovce na ispašu. Budući da je bio slijep, nije mogao vidjeti Odiseja i njegove ljude, ali je opipao vrhove ovaca, da ih slučajno nisu zajahali. Međutim, oni su se privezali ispod ovaca i tako pobjegli i uskočili u svoje brodovlje.
Kad su odmakli, Odisej je viknuo Polifemu svoje ime i pobjedonosno uzviknuo. Gnjevni je Polifem bacio ogromnu stijenu na njih, ali je promašio jer ih nije mogao vidjeti. Potom se pomolio svome ocu, Posejdonu da ne dopusti Odiseju da se vrati na rodnu Itaku ili da samo on stigne u stranome brodu, a da mu cijela posada umre
Erasmus Francisci: Kiklop, 1680
Priče
Galateja je bila morska nimfa Nereida (kći morskog boga Nereja) u koju se zaljubio sicilski Kiklop Polifem, sin boga Posejdona. No, ona je bila zaljubljena u sicilskoga mladića Akida (Akisa). Ljubomorni ga je Polifem ubio gromadom u bijesu, a Galateja je njegovu krv pretvorila u istoimenu rijeku u Siciliji.
Druga inačica priče govori da je Polifem na njih poslao krdo konja od čijeg se topota tresla zemlja i uzburkalo more. Prestravljeni Akid i Galateja bacili su se u more i pretvorili u ribe da bi otišli na sigurno. Da se ne bi izgubili, povezali su se dugom plavom trakom. Vidjevši njihovu neizmjernu ljubav, bogovi su se sažalili i pretvorili ih u zviježđe na nebu - Ribe.
Polifem nalazi Galateju i Akida, luksemburška fontana
Kiklopi su bili divovi s jednim okom.
O tome kako su kiklopi izgledali svjedoče mnogi mitovi, ali ne i o tome koliko ih je bilo i kojeg su porijekla. Prema Homeru bili su narod. Živili su u zemlji Hisperiji i na obližnjim ostrvima, boravili su u pećinama i bili su surovi i necivilizovani. Nisu znali ni za pismo ni za državu, nisu obrađivali zemlju, nisu poštovali bogove, a nisu bili ni gostoljubivi. Najpoznatiji je bio Polifem sin boga Posejdona. Prema Hesiodu, bila su trojica a zvali su se Sterop, Bront i Arg, otac im je bio Uran, i majka božica zemlje Geja. Pridružili su se Zeusu kad je podigao ustanak protiv Hronosa, i iskovali mu gromove i munje uz pomoć kojih je pobijedio. Neki su autori Kiklope smatrali sinovima divova Hekatonhira, a domovina im je bila Mala Azija. Oni su bili pomoćnici boga Hefesta i živjeli su na Siciliji. Radionica im je bila ispod Etne vulkana koji se nalazi na jednom od Liparskih ostrva sjeverne Sicilije.
U Heziodovoj Teogoniji spominju se tri Kiklopa - Bront, Sterop i Arg, Uranovi i Gejini sinovi. Prema Heziodu, imali su jedno oko, bijahu snažni, tvrdoglavi i žestokih emocija. S vremenom su postali sinonim za snagu i moć, pa ih se poslije smatralo kovačima jakih, moćnih oružja.
Uran se bojao njihove snage i zatvorio ih je u Tartar odakle ih je poslije oslobodio Kron. No, nakon što je Kron svrgnuo svoga oca, vratio ih je u Tartar gdje ih je čuvala Kampa, zmajoliko škorpionsko, žensko čudovište. Na posljetku ih je oslobodio Zeus, a oni su mu iskovali njegove munje koje su mu pomogle da svrgne Krona i ostale Titane. Arg je munjama dodao svjetlost, Bront grom, a Sterop munju.
Ovi su Kiklopi također iskovali Posejdonov trozub, Artemidin luk i strijele te Hadovu kacigu koju je dao Perzeju da uništi Meduzu. Prema Kalimahovoj himni, bili su Hefestovi pomoćnici u njegovoj kovačnici.
Jedna inačica mita govori da ih je ubio Apolon nakon što je Zeus ubio njegova sina Asklepije munjom koju su Kiklopi iskovali.
Homer
Homer u devetom pjevanju Odiseje govori o Kiklopu Polifemu, sinu Tuse i Posejdona.
Odisej je sa svojim ljudima stigao na kiklopski teritorij te su naišli na veliku pećinu. Ušli su u nju i napravili gozbu jer su pronašli svakojaku hranu. Nisu znali da je pećina dom Kiklopa Polifema, jednookog diva koji se uskoro vratio. Polifem ih je zatočio u pećini blokirajući izlaz velikim kamenom koji smrtnici nisu mogli pomaknuti. Svakog je dana jeo par muškaraca, ali je ubrzo Odisej smislio kako će pobjeći.
Odisej mu je dao nerazrijeđena vina da ga napije. Kad ga je Polifem pitao kako se zove, Odisej je rekao - Nitko. Da bi mu zahvalio na vinu, Polifem je rekao da će ga posljednjega pojesti. Kad je div pijan zaspao, Odisej i njegovi ljudi pretvorili su bor u veliko koplje, koje su pripremili dok je Polifem vani čuvao svoje stado, i oslijepili ga. Polifem je jecao i zapomagao, a ostali su ga Kiklopi čuli i pitali tko mu je probo oko. On je uzvratio - Nitko. Kiklopi su otišli misleći da je poludio ili je žrtva bogova.
Ujutro je Polifem maknuo kamen s ulaza da bi pustio ovce na ispašu. Budući da je bio slijep, nije mogao vidjeti Odiseja i njegove ljude, ali je opipao vrhove ovaca, da ih slučajno nisu zajahali. Međutim, oni su se privezali ispod ovaca i tako pobjegli i uskočili u svoje brodovlje.
Kad su odmakli, Odisej je viknuo Polifemu svoje ime i pobjedonosno uzviknuo. Gnjevni je Polifem bacio ogromnu stijenu na njih, ali je promašio jer ih nije mogao vidjeti. Potom se pomolio svome ocu, Posejdonu da ne dopusti Odiseju da se vrati na rodnu Itaku ili da samo on stigne u stranome brodu, a da mu cijela posada umre
Erasmus Francisci: Kiklop, 1680
Priče
Galateja je bila morska nimfa Nereida (kći morskog boga Nereja) u koju se zaljubio sicilski Kiklop Polifem, sin boga Posejdona. No, ona je bila zaljubljena u sicilskoga mladića Akida (Akisa). Ljubomorni ga je Polifem ubio gromadom u bijesu, a Galateja je njegovu krv pretvorila u istoimenu rijeku u Siciliji.
Druga inačica priče govori da je Polifem na njih poslao krdo konja od čijeg se topota tresla zemlja i uzburkalo more. Prestravljeni Akid i Galateja bacili su se u more i pretvorili u ribe da bi otišli na sigurno. Da se ne bi izgubili, povezali su se dugom plavom trakom. Vidjevši njihovu neizmjernu ljubav, bogovi su se sažalili i pretvorili ih u zviježđe na nebu - Ribe.
Polifem nalazi Galateju i Akida, luksemburška fontana
gost 102443
Buduća legenda
- Poruka
- 31.178
Mislim na to da malo pricamo i slovesnkim mitoloskim bicima: karakondzulama, alama, zduhacima...
VIRGINIJA
Iskusan
- Poruka
- 6.438
GodIsADJ:
A to vec ne moze,....
VIRGINIJA
Iskusan
- Poruka
- 6.438
Harpije
Harpije (grč. Ἅρπυιαι, Hárpuiai) u grčkoj mitologiji ptice su s licima žena; boginje oluje. Najčešće su prikazivane kao otimačice i pljačkašice
Matthius Merian: Harpija, 1660
Ime Harpije izvedeno je od grčkog glagola harpázein = "zgrabiti", "ščepati", "domoći se", a potom imenice harpyia = "grabljivac". Dakle, Harpije su "grabljivice".
Harpije:
Ela ("okretna poput oluje", "goropadna")
Kelena ("tamna"), znana i kao Podagra ("brzonoga")
Okipeta ("brzoleta")
Homer ih spominje nekoliko, ali poimence samo Podagru. Heziod spominje Elu i Okipetu. Vergilije spominje Okipetu.
Karakteristike
Harpije nisu uvijek bile zle. Jedna je Harpija sa Zefirom, zapadnim vjetrom, bila majka Ahilejevih konja, kako tvrdi Homer u svojoj Ilijadi. Isprva su bile boginje oštrog vjetra, a odnosile su duše mrtvih u Had te su se vrlo rijetko upletale u život bogova i ljudi.
Heziod ih je u svojoj Teogoniji nazvao stvorenjima s lijepom kosom. Harpije su isprva bile prikazivane kao ne baš lijepa stvorenja, a poslije ih se počelo prikazivati prekrasnima, usporedno sa sirenama. U srednjem vijeku zvali su ih djevice-orlovi
Jacob van Maerlant: Harpija, 1350.
Mitologija
Harpije su bile Iridine sestre, Tifonove i Ehidnine kćeri. Prema drugome izvoru, otac im je bio Taumant, a majka Okeanida Elektra. Finej, kralj Trakije, imao je dar proroštva. Prema jednom izvoru, kažnjen je jer je proročanstvima previše otkrivao, a prema drugome jer je počinio zločin nad sinovima iz prvoga braka. Zeus je bio ljut na nj te ga je kaznio ostavivši ga na otoku s hranom koju nikad nije mogao jesti. Naime, Harpije bi uvijek došle i ukrale hranu iz njegovih ruku prije nego što bi je uspio pojesti, a ono što nisu bile pojele, zagadile bi izmetom. Ovo se nastavljalo sve dok nije stigao Jazon s Argonautima.
Boreadi, Kalais i Zet, krilati sinovi Boreja, sjevernog vjetra, uspjeli su otjerati Harpije, ali ih nisu ubili. Naime, Irida je obećala da Harpije više neće uznemiravati nikoga te su se one vratile u svoju pećinu na Kreti. Zahvalan za njihovu pomoć, Finej je Argonatima pomogao rekavši im kako da prođu Simplegade, začarane stijene.
Eneja je također susreo Harpije na njihovu boravištu u Strofadima gdje su Trojancima krale hranu. Kelena ih je proklela rekavši da će biti toliko gladni da će jesti stolove prije nego što stignu na kraj putovanja, a Trojanci pobjegoše u strahu.
Boreadi spašavaju Fineja od Harpija, Altamura, 5. stoljeće p.n.e.
Harpije (grč. Ἅρπυιαι, Hárpuiai) u grčkoj mitologiji ptice su s licima žena; boginje oluje. Najčešće su prikazivane kao otimačice i pljačkašice
Matthius Merian: Harpija, 1660
Ime Harpije izvedeno je od grčkog glagola harpázein = "zgrabiti", "ščepati", "domoći se", a potom imenice harpyia = "grabljivac". Dakle, Harpije su "grabljivice".
Harpije:
Ela ("okretna poput oluje", "goropadna")
Kelena ("tamna"), znana i kao Podagra ("brzonoga")
Okipeta ("brzoleta")
Homer ih spominje nekoliko, ali poimence samo Podagru. Heziod spominje Elu i Okipetu. Vergilije spominje Okipetu.
Karakteristike
Harpije nisu uvijek bile zle. Jedna je Harpija sa Zefirom, zapadnim vjetrom, bila majka Ahilejevih konja, kako tvrdi Homer u svojoj Ilijadi. Isprva su bile boginje oštrog vjetra, a odnosile su duše mrtvih u Had te su se vrlo rijetko upletale u život bogova i ljudi.
Heziod ih je u svojoj Teogoniji nazvao stvorenjima s lijepom kosom. Harpije su isprva bile prikazivane kao ne baš lijepa stvorenja, a poslije ih se počelo prikazivati prekrasnima, usporedno sa sirenama. U srednjem vijeku zvali su ih djevice-orlovi
Jacob van Maerlant: Harpija, 1350.
Mitologija
Harpije su bile Iridine sestre, Tifonove i Ehidnine kćeri. Prema drugome izvoru, otac im je bio Taumant, a majka Okeanida Elektra. Finej, kralj Trakije, imao je dar proroštva. Prema jednom izvoru, kažnjen je jer je proročanstvima previše otkrivao, a prema drugome jer je počinio zločin nad sinovima iz prvoga braka. Zeus je bio ljut na nj te ga je kaznio ostavivši ga na otoku s hranom koju nikad nije mogao jesti. Naime, Harpije bi uvijek došle i ukrale hranu iz njegovih ruku prije nego što bi je uspio pojesti, a ono što nisu bile pojele, zagadile bi izmetom. Ovo se nastavljalo sve dok nije stigao Jazon s Argonautima.
Boreadi, Kalais i Zet, krilati sinovi Boreja, sjevernog vjetra, uspjeli su otjerati Harpije, ali ih nisu ubili. Naime, Irida je obećala da Harpije više neće uznemiravati nikoga te su se one vratile u svoju pećinu na Kreti. Zahvalan za njihovu pomoć, Finej je Argonatima pomogao rekavši im kako da prođu Simplegade, začarane stijene.
Eneja je također susreo Harpije na njihovu boravištu u Strofadima gdje su Trojancima krale hranu. Kelena ih je proklela rekavši da će biti toliko gladni da će jesti stolove prije nego što stignu na kraj putovanja, a Trojanci pobjegoše u strahu.
Boreadi spašavaju Fineja od Harpija, Altamura, 5. stoljeće p.n.e.
Prisoner
Elita
- Poruka
- 21.018
Sve ću ja lepo ovo na CD, pa na sigurno ...:wink:
VIRGINIJA
Iskusan
- Poruka
- 6.438
Bi2:
Drago mi je ako ti se bash toliko dopada.
Sachekaj onda bar da ih zavrshim,pa ih snimi sve odjednom.
Nema ih josh mnogo
Prisoner
Elita
- Poruka
- 21.018
Dob'o kad kažeš. Čekam ja...............Super si ovo odradila...:wink:
W.A.S.P.
Poznat
- Poruka
- 9.005
Е вирџинија, пошто су ово углавном грчка митска створења ја бих те замолио да следећи на реду буду из старословенских митова ... ако није пробкем наравно
Е да, тема је супер
Е да, тема је супер
VIRGINIJA
Iskusan
- Poruka
- 6.438
Sirene
Iako je najrasprostranjenije shvatanje da su sirene mitska bića, stanovnice morskih dubina, do struka vilinski lijepe djevojke koje umjesto nogu imaju riblji rep, izvorno, prema grčkoj mitologiji, one su čudovišta sa ženskom glavom i ptičjim tijelom - to vjerovatno niste znali. Sirene su bile kćeri riječnog boga Aheloja, a isticale su se divnim glasovima po kojima su dobile i imena: Aglajofona - Jasnoglasna, Telksepeja - Očaravajuća, Pesinoja - Umiljata i Molpa - Raspjevana. Toliko su se ponosile svojim glasovnim mogućnostima, da su se usudile da izazovu na takmičenje i same zaštitnice umetnosti - Muze. Naravno, izgubile su, a njihova sujeta kažnjena je tako što su napola pretvorene u ptice.
Prema drugoj, kasnijoj verziji, ove po rođenju lijepe djevojke postale su krilate nakaze, ali su zadržale lijepo lice i divne glasove, jer su uvredile boginju ljubavi i ljepote Afroditu. Naime, ona ih je pretvorila u krilata čudovišta pošto se nisu lako predavale ljubavnom zanosu. Kako god da su zadobile svoj izgled, one su ga se jako stidjele, pa su utočište potražile daleko od svijeta i pronašle ga na stjenovitom ostrvu nedaleko od Scile i Haribde. Tamo su svojim zanosnim pjevanjem mamile mornare na obalu, gde bi ih davile i iz njihovog tijela isisavale krv.
Sirene (grč. Σειρήν, Seirến) misteriozne su nimfe Najade koje imaju žensku glavu, a ptičje tijelo. Poznate su po neodoljivoj pjesmi zbog koje je i Odisej imao poteškoća.
ranoj grčkoj umjetnosti Sirene su prikazivane kao ptice s velikim glavama i nogama, a katkad i s lavljom grivom. Poslije su prikazivane kao žene s ptičjim nogama te s krilima ili bez njih. Također su i prikazivane kako sviraju neki instrument, posebice harfu.
Poslije su Sirene počele biti prikazivane kao prekrasne žene čija su i tijela i glas bili zavodljivi ili kao polužene i poluribe, što je današnje značenje Sirena, često prikazivano u popularnoj kulturi. U dosta je jezika riječ za Sirenu (sam hrvatski, a i španjolski, francuski, talijanski, poljski, portugalski...) jednaka riječi za poluženu i poluribu (eng. mermaid) što pridonosi pomutnji
Sirene su živjele na otoku zvanom Sirenum scopuli ili na drugim otocima, ovisno o inačicama mita, a otoci bjehu okruženi kamenjem i stijenama. Sirene su pjevale svoju neodoljivu i očaravajuću pjesmu što je uzrokovalo pomorce da plove prema liticama i dožive brodolom.
Sirene su bile Ahelojeve kćeri s Terpishorom/Melpomenom/Steropom ili pak Forkisove, prema Vergiliju i Ovidiju. Homer ne govori ništa o njihovu broju, ali su kasniji pisci spominjali od dvije do pet Sirena.
Prema nekim inačicama mita, a također i u Ovidijevim Metamorfozama bile su Perzefonine družice koje je Demetra pretvorila u čudovišna stvorenja nakon što nisu reagirale kad je Had oteo njezinu kćer Perzefonu.
Jedna inačica mita donosi da je Hera nagovorila Sirene da se natječu u pjevanju s Muzama. Muze su pobijedile, a potom su očerupale perje Sirena i od njeg napravile
John William Waterhouse: Odisej odolijeva Sirenama, 1891.
Odisej je, kako doznajemo u Homerovoj Odiseji, pobjegao sirenama. Nakon putovanja u Had opet se vratio na Kirkin otok, a Kirka ga je upozorila na Sirene koje bi ga mogle uništiti te mu je savjetovala da ili začepi uši ili, ako baš mora čuti njihov pjev, bude privezan za jarbol, tako da ne može slijediti zvuk i tako postati nepovratno izgubljen. Potom su krenuli s Kirkina otoka.
Njegovi su ljudi začepili uši voskom, a on im je zapovjedio da ignoriraju njegova zapomaganja. On je sam bio privezan za jarbol - htio je iz znatiželje čuti pjesmu, a suborcima je rekao da mu je Kirka rekla da je mora čuti. Tako su uspjeli proći pokraj Sirena.
Jazona je upozorio Kentaur Hiron da će Orfej biti nužan u argonautskom putovanju. Naime, kad su začuli pjev Sirena, Orfej je uzeo svoju liru i svirao još ljepše od Sirena, zaglušujući njihove glasove. Jedan član posade je ipak čuo pjesmu i skočio u more, ali ga je spasila Afrodita. Nakon što je brod uspješno prošao pored Sirena, one su se same protestirajući bacile u more.
Herbert James Draper: Odisej i Sirene, 1909.
Iako je najrasprostranjenije shvatanje da su sirene mitska bića, stanovnice morskih dubina, do struka vilinski lijepe djevojke koje umjesto nogu imaju riblji rep, izvorno, prema grčkoj mitologiji, one su čudovišta sa ženskom glavom i ptičjim tijelom - to vjerovatno niste znali. Sirene su bile kćeri riječnog boga Aheloja, a isticale su se divnim glasovima po kojima su dobile i imena: Aglajofona - Jasnoglasna, Telksepeja - Očaravajuća, Pesinoja - Umiljata i Molpa - Raspjevana. Toliko su se ponosile svojim glasovnim mogućnostima, da su se usudile da izazovu na takmičenje i same zaštitnice umetnosti - Muze. Naravno, izgubile su, a njihova sujeta kažnjena je tako što su napola pretvorene u ptice.
Prema drugoj, kasnijoj verziji, ove po rođenju lijepe djevojke postale su krilate nakaze, ali su zadržale lijepo lice i divne glasove, jer su uvredile boginju ljubavi i ljepote Afroditu. Naime, ona ih je pretvorila u krilata čudovišta pošto se nisu lako predavale ljubavnom zanosu. Kako god da su zadobile svoj izgled, one su ga se jako stidjele, pa su utočište potražile daleko od svijeta i pronašle ga na stjenovitom ostrvu nedaleko od Scile i Haribde. Tamo su svojim zanosnim pjevanjem mamile mornare na obalu, gde bi ih davile i iz njihovog tijela isisavale krv.
Sirene (grč. Σειρήν, Seirến) misteriozne su nimfe Najade koje imaju žensku glavu, a ptičje tijelo. Poznate su po neodoljivoj pjesmi zbog koje je i Odisej imao poteškoća.
ranoj grčkoj umjetnosti Sirene su prikazivane kao ptice s velikim glavama i nogama, a katkad i s lavljom grivom. Poslije su prikazivane kao žene s ptičjim nogama te s krilima ili bez njih. Također su i prikazivane kako sviraju neki instrument, posebice harfu.
Poslije su Sirene počele biti prikazivane kao prekrasne žene čija su i tijela i glas bili zavodljivi ili kao polužene i poluribe, što je današnje značenje Sirena, često prikazivano u popularnoj kulturi. U dosta je jezika riječ za Sirenu (sam hrvatski, a i španjolski, francuski, talijanski, poljski, portugalski...) jednaka riječi za poluženu i poluribu (eng. mermaid) što pridonosi pomutnji
Sirene su živjele na otoku zvanom Sirenum scopuli ili na drugim otocima, ovisno o inačicama mita, a otoci bjehu okruženi kamenjem i stijenama. Sirene su pjevale svoju neodoljivu i očaravajuću pjesmu što je uzrokovalo pomorce da plove prema liticama i dožive brodolom.
Sirene su bile Ahelojeve kćeri s Terpishorom/Melpomenom/Steropom ili pak Forkisove, prema Vergiliju i Ovidiju. Homer ne govori ništa o njihovu broju, ali su kasniji pisci spominjali od dvije do pet Sirena.
Prema nekim inačicama mita, a također i u Ovidijevim Metamorfozama bile su Perzefonine družice koje je Demetra pretvorila u čudovišna stvorenja nakon što nisu reagirale kad je Had oteo njezinu kćer Perzefonu.
Jedna inačica mita donosi da je Hera nagovorila Sirene da se natječu u pjevanju s Muzama. Muze su pobijedile, a potom su očerupale perje Sirena i od njeg napravile
John William Waterhouse: Odisej odolijeva Sirenama, 1891.
Odisej je, kako doznajemo u Homerovoj Odiseji, pobjegao sirenama. Nakon putovanja u Had opet se vratio na Kirkin otok, a Kirka ga je upozorila na Sirene koje bi ga mogle uništiti te mu je savjetovala da ili začepi uši ili, ako baš mora čuti njihov pjev, bude privezan za jarbol, tako da ne može slijediti zvuk i tako postati nepovratno izgubljen. Potom su krenuli s Kirkina otoka.
Njegovi su ljudi začepili uši voskom, a on im je zapovjedio da ignoriraju njegova zapomaganja. On je sam bio privezan za jarbol - htio je iz znatiželje čuti pjesmu, a suborcima je rekao da mu je Kirka rekla da je mora čuti. Tako su uspjeli proći pokraj Sirena.
Jazona je upozorio Kentaur Hiron da će Orfej biti nužan u argonautskom putovanju. Naime, kad su začuli pjev Sirena, Orfej je uzeo svoju liru i svirao još ljepše od Sirena, zaglušujući njihove glasove. Jedan član posade je ipak čuo pjesmu i skočio u more, ali ga je spasila Afrodita. Nakon što je brod uspješno prošao pored Sirena, one su se same protestirajući bacile u more.
Herbert James Draper: Odisej i Sirene, 1909.
VIRGINIJA
Iskusan
- Poruka
- 6.438
@Bi2 sad mozesh da prebacish
VIRGINIJA
Iskusan
- Poruka
- 6.438
@W.A.S.P.
Ako mislish na karakondzule,drekavce.Savu Savanovica,...
nemoj ochekivati od mene da cu pisati o tome,ali ti ostavljam otvoren prostor,....
Ako mislish na karakondzule,drekavce.Savu Savanovica,...
nemoj ochekivati od mene da cu pisati o tome,ali ti ostavljam otvoren prostor,....
Da li je i ovo predstava harpije? Na podforumu "Likovna umetnost" zaključili smo da – jeste.
Medjutim, otkud predstava tog mitološkog bića na tavanici pirga Stare crkve u Sarajevu, odnosno u freskopisu jednog pravoslavnog hrama?
Medjutim, otkud predstava tog mitološkog bića na tavanici pirga Stare crkve u Sarajevu, odnosno u freskopisu jednog pravoslavnog hrama?
Šakal
Elita
- Poruka
- 17.385
Hm, a Egipatska...
W.A.S.P.
Poznat
- Poruka
- 9.005
Па ја немам појма о томе, зато те и питам 8)
gost 102443
Buduća legenda
- Poruka
- 31.178
Pisacu ja, samo u ponedeljak, da se malo odmorim preko vikenda.Sunce ti, ovo je jedini forum gde za tri dana imam 100+ poruka...
VIRGINIJA
Iskusan
- Poruka
- 6.438
lj_950:Da li je i ovo predstava harpije? Na podforumu "Likovna umetnost" zaključili smo da – jeste.
Medjutim, otkud predstava tog mitološkog bića na tavanici pirga Stare crkve u Sarajevu, odnosno u freskopisu jednog pravoslavnog hrama?
Ne znam.Zaista ti ne mogu pomoci.
Ali evo jednog interesantnog primera.
Na ovom ikonostasu su predstavljena dva zmaja,i ako ne postoje u Ikonografiji.
Ne bih rekla da predstavljaju neke nemani,ali su ipak tu.
@lj_950,shta je bilo na kraju sa onim crvotocnim ikonostasom?
Nemam nikakvih vesti... Preneo sam majstoru - stolaru sve informacije do kojih sam došao, i mišljenje da treba stručno lice da se uključi... on ko i svaki stolar – jednostavno je zaćutao...VIRGINIJA:
Šta mogu... ništa...
VIRGINIJA
Iskusan
- Poruka
- 6.438
lj_950:
O takvim stvarima ne bih smeli da odluchuju majstori,stolari!
Dobro znam koliko njima moze da bude sve jedno,shto se tiche umetnichkih eksponata.
Ne radi se o bilo kakvoj umetnini,radi se o ikonostasu,i stvarno mislim da bi trebalo da preduzmete neshto,a ne da samo tako ostavite,....
U ostalom da ne spamujemo ovde vishe.
Grifoni
Obično se smatra da grifoni potiču iz stare grčke mitologije, što je i logično jer se pojavljuju na velikom broju artefakata iz tog perioda. Međutim, ukoliko malo bolje pogledamo, primetićemo da se grifoni u helenskim mitovima veoma retko pominju (eventualno, tu i tamo vuku kočije nekih bogova i to je sve). Poenta je u tome što grifoni zapravo ne vode poreklo iz grčkih mitova, već su do Grka stigli preko predanja koja su sa sobom doneli Skiti iz centralne Azije. Skitski putnici su pojedinim Grcima ispričali o fantastičnim stvorenjima koja naseljavaju njihovu zemlju i koja imaju telo lava, ali sa glavom ptice oštrog kljuna. Kako je zemlja Skita bila veoma bogata, Grci su izmeli svoje zaključke i utvrdili da grifone privlače sjajni metali i da vole da grade gnezda od zlata.
Naki naučnici smatraju da su verovanja u grifone nastala onog trenutka kada su u pustinjama ljudi počeli da pronalaze skelete raznih praistorijskih životinja, među kojima su bile i kosti protoceraptosa (nalik ptici). Postoje i neka manje verovatna objašnjenja, međutim, najbliže je istini da su grifoni nastali čisto simboličkim putem - kao mešavina lava, cara životinja i orla, cara ptica, dakle dve najplemenitije životinje, barem prema starim verovanjima. U antičkim tekstovima se, doduše, mogu naći i neki malo drugačiji opisi (o pticama sa četiri noge i lavljim čeljustima i slično), ali današnja predstava o grifonu gotovo uvek podrazumeva kombinaciju ove dve životinje. Dakle: lav sa orlovom glavom, kandžama i krilima i sa izduženim ušima. Varijacije su brojne, međutim, ne odstupaju mnogo od ovog opisa - po nekima ima lavlji, a po nekima zmijski rep, nekada ima rogove i tako dalje.
Što se samog imena »grifon« tiče, postoje različite teorije o njegovom nastanku, a u engleskom jeziku se i danas javljaju različite varijante pisanja ove reči: gryphon, griffin, griphon... Jedna od teorija navodi da je ime nastalo od grčke reči »grupos« koja znači »onaj sa zakrivljenim nosom«, što odgovara izgledu grifonovog tj. orlovog kljuna. Takođe je popularno i tumačenje da je poreklo ovog naziva u reči iz sanskrita »graha« koja znači »onaj koji traži«. U svakom slučaju, sve su ovo samo pretpostavke - do danas nije utvrđeno tačno poreklo reči »grifon«.
Što se karakteristika tiče, verovatno se najčešće pominje ljubav prema zlatu i dragocenostima. Neki to tumače i simbolički - grifoni su svete životinje sunca, a zlato je sunčev metal. Prema drugima, ljubav prema svetlucavim sitnicama je odlika svih ptica, pa otuda ova osobina i kod grifona. Druga opšta karakteristika grifona jeste njihova mržnja prema konjima. Pretpostavlja se da je ovo zbog toga što su heroji koji su želeli da ukradu zlato grifonima uvek dolazili na konjima, pa otuda i mržnja prema takvim lopovima, ali i prema konjima. Pored toga, Grci su u svojim kasnijim interpretacijama često govorili o ratu grifona i amazonki, a smatra se da se objašnjenje za ovo takođe mora tražiti u simboličkoj ravni - grifoni kao bića sunca su ratovali protiv amazonki, bića meseca, što reprezentuje kosmičku borbu, ali i sukob muškog i ženskog principa.
Kao i kada je reč o većini drugih stvorenja, pojedinim delovima grifonovog tela je u srednjem veku pridavana magična moć. Na primer, smatralo se da piće koje se pije iz pehara koji je napravljen od kanže grifona ne može biti otrovano, kao i da grifonovo perje leči slepilo. No, do ovih dragocenih stvarčica nije mogao svako da dođe. Verovalo se da njih kao nagradu mogu dobiti samo pojedini sveti ljudi koji izleče grifona ili ga spasu iz kakve nevolje. Otprilike u ovo vreme započela su i razna simbolička tumačenja ovog stvorenja, međutim ona su bila veoma različita, te je tako grifon bio reprezent dobra, zla, čuvara, osvetnika, boga, Satane... Često se statua grifona postavljala pred ulazima u rudnike jer se verovalo da će im doneti sreću. Mnogi su počeli da stavljaju njegov lik na svoje grbove, želeći da time istaknu svoje plemenito visoko poreklo.
Sve u svemu, grifoni zaista imaju burnu istoriju. Iako se, za razliku od mnogih stvorenja o kojima smo prethodno govorili, oni na početku pojavljuju samo u skitskoj, pa kasnije i u grčkoj mitologiji, veoma brzo su postali popularni širom Evrope, posebno kao simboli. U literaturi ih ima, mada ne mnogo, a možda je najšire poznat primer iz Alise u zemlji čuda gde je posebno istaknuta grifonova dualistička priroda.
http://www.domaci.de/viewtopic.php?p=305314#305314 (fotosi: arhiva lj_950)
Obično se smatra da grifoni potiču iz stare grčke mitologije, što je i logično jer se pojavljuju na velikom broju artefakata iz tog perioda. Međutim, ukoliko malo bolje pogledamo, primetićemo da se grifoni u helenskim mitovima veoma retko pominju (eventualno, tu i tamo vuku kočije nekih bogova i to je sve). Poenta je u tome što grifoni zapravo ne vode poreklo iz grčkih mitova, već su do Grka stigli preko predanja koja su sa sobom doneli Skiti iz centralne Azije. Skitski putnici su pojedinim Grcima ispričali o fantastičnim stvorenjima koja naseljavaju njihovu zemlju i koja imaju telo lava, ali sa glavom ptice oštrog kljuna. Kako je zemlja Skita bila veoma bogata, Grci su izmeli svoje zaključke i utvrdili da grifone privlače sjajni metali i da vole da grade gnezda od zlata.
Naki naučnici smatraju da su verovanja u grifone nastala onog trenutka kada su u pustinjama ljudi počeli da pronalaze skelete raznih praistorijskih životinja, među kojima su bile i kosti protoceraptosa (nalik ptici). Postoje i neka manje verovatna objašnjenja, međutim, najbliže je istini da su grifoni nastali čisto simboličkim putem - kao mešavina lava, cara životinja i orla, cara ptica, dakle dve najplemenitije životinje, barem prema starim verovanjima. U antičkim tekstovima se, doduše, mogu naći i neki malo drugačiji opisi (o pticama sa četiri noge i lavljim čeljustima i slično), ali današnja predstava o grifonu gotovo uvek podrazumeva kombinaciju ove dve životinje. Dakle: lav sa orlovom glavom, kandžama i krilima i sa izduženim ušima. Varijacije su brojne, međutim, ne odstupaju mnogo od ovog opisa - po nekima ima lavlji, a po nekima zmijski rep, nekada ima rogove i tako dalje.
Što se samog imena »grifon« tiče, postoje različite teorije o njegovom nastanku, a u engleskom jeziku se i danas javljaju različite varijante pisanja ove reči: gryphon, griffin, griphon... Jedna od teorija navodi da je ime nastalo od grčke reči »grupos« koja znači »onaj sa zakrivljenim nosom«, što odgovara izgledu grifonovog tj. orlovog kljuna. Takođe je popularno i tumačenje da je poreklo ovog naziva u reči iz sanskrita »graha« koja znači »onaj koji traži«. U svakom slučaju, sve su ovo samo pretpostavke - do danas nije utvrđeno tačno poreklo reči »grifon«.
Što se karakteristika tiče, verovatno se najčešće pominje ljubav prema zlatu i dragocenostima. Neki to tumače i simbolički - grifoni su svete životinje sunca, a zlato je sunčev metal. Prema drugima, ljubav prema svetlucavim sitnicama je odlika svih ptica, pa otuda ova osobina i kod grifona. Druga opšta karakteristika grifona jeste njihova mržnja prema konjima. Pretpostavlja se da je ovo zbog toga što su heroji koji su želeli da ukradu zlato grifonima uvek dolazili na konjima, pa otuda i mržnja prema takvim lopovima, ali i prema konjima. Pored toga, Grci su u svojim kasnijim interpretacijama često govorili o ratu grifona i amazonki, a smatra se da se objašnjenje za ovo takođe mora tražiti u simboličkoj ravni - grifoni kao bića sunca su ratovali protiv amazonki, bića meseca, što reprezentuje kosmičku borbu, ali i sukob muškog i ženskog principa.
Kao i kada je reč o većini drugih stvorenja, pojedinim delovima grifonovog tela je u srednjem veku pridavana magična moć. Na primer, smatralo se da piće koje se pije iz pehara koji je napravljen od kanže grifona ne može biti otrovano, kao i da grifonovo perje leči slepilo. No, do ovih dragocenih stvarčica nije mogao svako da dođe. Verovalo se da njih kao nagradu mogu dobiti samo pojedini sveti ljudi koji izleče grifona ili ga spasu iz kakve nevolje. Otprilike u ovo vreme započela su i razna simbolička tumačenja ovog stvorenja, međutim ona su bila veoma različita, te je tako grifon bio reprezent dobra, zla, čuvara, osvetnika, boga, Satane... Često se statua grifona postavljala pred ulazima u rudnike jer se verovalo da će im doneti sreću. Mnogi su počeli da stavljaju njegov lik na svoje grbove, želeći da time istaknu svoje plemenito visoko poreklo.
Sve u svemu, grifoni zaista imaju burnu istoriju. Iako se, za razliku od mnogih stvorenja o kojima smo prethodno govorili, oni na početku pojavljuju samo u skitskoj, pa kasnije i u grčkoj mitologiji, veoma brzo su postali popularni širom Evrope, posebno kao simboli. U literaturi ih ima, mada ne mnogo, a možda je najšire poznat primer iz Alise u zemlji čuda gde je posebno istaknuta grifonova dualistička priroda.
http://www.domaci.de/viewtopic.php?p=305314#305314 (fotosi: arhiva lj_950)
VIRGINIJA
Iskusan
- Poruka
- 6.438
Erinije
Erinije ili Eumenide (grč. Ἐρινύες, Erinúe; Εὐμενίδες, Eumenídes) u grčkoj mitologiji boginje su osvete i prokletstva. Eshil ih smatra Niktinim, a Sofoklo Skotovim i Gejinim kćerima. Euripid piše da su bile tri, a potonji autori navode i imena: Alekta, Megera i Tizifona. Hrvatski naziv za njih jest Srde, a njihov su pandan u rimskoj mitologiji Furije (lat. Furiae ili Dirae). Katkad su bile znane kao pomirljive Eumenide ("dobrohotne").
William-Adolphe Bouguereau: Orestovo grizodušje, Oresta progone Erinije, 1862.
Erinije su prikazivali kao stare i ružne žene u crnoj odjeći s crvenim pojasom. Oči su im bile podlivene krvlju, umjesto prstiju imale su pandže, a umjesto pramenova kose zmije. Prema Euripidu, imale su krila, a u rukama zmije i buktinje. Katkad su prikazivane sa šišmišjim krilima ili psećim tijelom.
Eumenide su bile nešto ugodnije vanjštine, a umjesto crnine nosile su bijelu odjeću.
Terej i Prokna okruženi Erinijama, ilustracija Ovidijevih Metamorfoza iz 1581.
Erinije su se rodile iz kapi krvi boga neba Urana kad ga je kastrirao njegov sin Kron. Njihova je glavna zadaća bila progoniti počinitelje zločina u kojima je pala krv i one koji su nasilno prekršili neotuđiva čovjekova prava. Uglavnom su kažnjavale zločine unutar obitelji. Od njih se nigdje nije moglo pobjeći. Svaka je vlast prema njima bila nemoćna. Čak su ih se i bogovi bojali. Stajale su i na strani pravilnosti stvari - Heraklit je rekao da bi spriječile Helija ako bi primjerice odlučio promijeniti putanju Sunca na nebu.
Erinije su povezivane s Nemezidom i nametale su pravednu ravnotežu u ljudskim odnosima. Isprva je božica Nika imala tu ulogu, kao donositeljica pravedne pobjede. Kad nisu opsjedale zemaljske žrtve, živjele su u Tartaru gdje su mučile proklete duše.
Erinije, reprodukcija iz 19. stoljeća s antičke vaze
Erinije su najpoznatije po proganjanju Oresta zbog ubojstva svoje majke Klitemnestre koja je ubila njegova oca Agamemnona. Apolon mu je rekao da ubije ubojicu svoga oca, a on ga je poslušao. Poslije mu se molio da ga spasi od Srda. Atena se umiješala te pretvorila Erinije u pomirljive Eumenide.
Vjeruje se također da su nazvane Eumenidama kao eufemizam, da se izbjegne njihov gnjev koji bi uslijedio nakon što bi bile nazvane svojim pravim imenom. Ovaj tabu neizgovaranja imena radi neizazivanja duhova i božanstava čest je u mnogim kulturama. Erinije su znane i kao Semnai ("poštovane"), Potniae ("grozne"), Maniae ("ludila") i Praxidikae ("osvetoljubive").
Erinije ili Eumenide (grč. Ἐρινύες, Erinúe; Εὐμενίδες, Eumenídes) u grčkoj mitologiji boginje su osvete i prokletstva. Eshil ih smatra Niktinim, a Sofoklo Skotovim i Gejinim kćerima. Euripid piše da su bile tri, a potonji autori navode i imena: Alekta, Megera i Tizifona. Hrvatski naziv za njih jest Srde, a njihov su pandan u rimskoj mitologiji Furije (lat. Furiae ili Dirae). Katkad su bile znane kao pomirljive Eumenide ("dobrohotne").
William-Adolphe Bouguereau: Orestovo grizodušje, Oresta progone Erinije, 1862.
Erinije su prikazivali kao stare i ružne žene u crnoj odjeći s crvenim pojasom. Oči su im bile podlivene krvlju, umjesto prstiju imale su pandže, a umjesto pramenova kose zmije. Prema Euripidu, imale su krila, a u rukama zmije i buktinje. Katkad su prikazivane sa šišmišjim krilima ili psećim tijelom.
Eumenide su bile nešto ugodnije vanjštine, a umjesto crnine nosile su bijelu odjeću.
Terej i Prokna okruženi Erinijama, ilustracija Ovidijevih Metamorfoza iz 1581.
Erinije su se rodile iz kapi krvi boga neba Urana kad ga je kastrirao njegov sin Kron. Njihova je glavna zadaća bila progoniti počinitelje zločina u kojima je pala krv i one koji su nasilno prekršili neotuđiva čovjekova prava. Uglavnom su kažnjavale zločine unutar obitelji. Od njih se nigdje nije moglo pobjeći. Svaka je vlast prema njima bila nemoćna. Čak su ih se i bogovi bojali. Stajale su i na strani pravilnosti stvari - Heraklit je rekao da bi spriječile Helija ako bi primjerice odlučio promijeniti putanju Sunca na nebu.
Erinije su povezivane s Nemezidom i nametale su pravednu ravnotežu u ljudskim odnosima. Isprva je božica Nika imala tu ulogu, kao donositeljica pravedne pobjede. Kad nisu opsjedale zemaljske žrtve, živjele su u Tartaru gdje su mučile proklete duše.
Erinije, reprodukcija iz 19. stoljeća s antičke vaze
Erinije su najpoznatije po proganjanju Oresta zbog ubojstva svoje majke Klitemnestre koja je ubila njegova oca Agamemnona. Apolon mu je rekao da ubije ubojicu svoga oca, a on ga je poslušao. Poslije mu se molio da ga spasi od Srda. Atena se umiješala te pretvorila Erinije u pomirljive Eumenide.
Vjeruje se također da su nazvane Eumenidama kao eufemizam, da se izbjegne njihov gnjev koji bi uslijedio nakon što bi bile nazvane svojim pravim imenom. Ovaj tabu neizgovaranja imena radi neizazivanja duhova i božanstava čest je u mnogim kulturama. Erinije su znane i kao Semnai ("poštovane"), Potniae ("grozne"), Maniae ("ludila") i Praxidikae ("osvetoljubive").