ako postoji teorija zavere u masonstvu onda je emil sioran to obajsnio u kriku beznadja:
Cinjenica da ja postojim potvrdjuje da svet nema nikakvog smisla. Kako da nadjem smisao u padovima coveka, dramaticnim i nesrecnim, kada se sve svodi, u krajnjoj instanci, na prazninu i patnju koja je zakon ovog sveta? To sto je svet dozvolio postojanje ljudskog primerka mog tipa dokazuje samo da su mrlje na takozvanom suncu zivota tako velike da ce vremenom da mu sakriju svetlost.
Zverstvo zivota me gazilo i pritiskalo, iseklo mi krila u punom letu, i pokralo mi sve radosti na koje sam imao pravo. Sva moja preterana revnost i sva paradoksalna i luda strast koju sam ulozio da bih postao sjajan pojedinac, sva demonska vradzbina koju sam konzumirao da bih navukao buduci oreol i sav zanos koji sam nasipao za organsko preobrazenje ili za unutrasnje svitanje, pokazali su se slabijim od zverstva i iracionalnosti ovoga sveta koji je prosipao u mene sve svoje negativne i otrovne rezerve.
Zivot nije otporan na veliku temperaturu. Zbog toga sam dosao do zakljucka da najuznemireniji ljudi, sa unutrasnjim dinamizmom dovedeni do paroksizma, koji ne mogu prihvatiti uobicajenu temperaturu, moraju propasti. To je aspekt zivotnog demonizma, ali i aspekt njegovog nedostatka; on objasnjava zasto je zivot privilegija mediokriteta.
Samo mediokriteti zive na normalnoj temperaturi zivota; ostali se trose na temperaturama koje zivot ne podnosi, gde ne mogu da disu , osim ako se nalaze jednom nogom s one strane zivota. Ne mogu doneti nista na ovaj svet, jer imam samo jedan metod: metod agonije.
Zalite se da su ljudi zlocesti, osvetoljubivi, nezahvalni ili licemerni? Predlazem vam metod agonije, kojim cete se privremeno spasiti od svih ovih nedostataka. Primeniti ga na svaku generaciju, pretvorite ga u agoniju, u iskustvo poslednjih trenutaka, da bi u stravicnom mucenju pokusao veliko ciscenje iz vizije smrti. Potom ga pustite i ostavite da bezi od straha sve dok iscrpljen ne padne.
I garantujem vam da je ucinak neuporedivo ispravniji od svih koji su dobijeni normalnim putem. Kada bih mogao, doveo bih vasceli svet u agoniju, da bih ostvario ciscenje korena zivota; stavio bih goruce i ubedljive plamenove na te korene, ne da bih ih unistio, vec da bih im dao drugu snagu i drugu toplinu. Vatra koju bih ja upalio u ovom svetu, ne bi donela rusevine, vec kosmicki preobrazaj. Na taj nacin, zivot bi navikao na visoku temperaturu i ne bi vise bio medij za madiokritete. A mozda u ovom snu ni smrt ne bi bila imanentna ovom zivotu.