Jedne prilike, odmah nekako u onim poratnim godinama, kada su u našoj
zemlji još uvijek bile raspoređene trupe UNPROFOR-a, desi se da njihov
bataljon koji je bio stacioniran nedaleko od grada, pozove nas nekoliko sa
Radija na večeru u svoj kamp. Do kampa smo stigli njihovim džipom, a
tamo nas dočekaše sa bogatim švedskim stolom, ali, ne lezi vraže, među
svim đakonijama hljeba ni za lijeka. Helem, da je na stolu ne znam ti šta,
ako nema hljeba, ja, tipična Bosanka, ću ostati gladna, pa tako i to veče bi.
Potom nam rekoše da ćemo imati priliku odgledati njihov nacionalni ples
koji će njihovi momci izvesti specijalno za nas. I zaista, od onog što vidjeh,
ostah bez daha, ali bukvalno.
Pred nas izletje desetak momaka, golih do pasa, išaranih lica jarkim bojama.
Rasporediše se u dvije grupe, te pođoše ritmično udarati stopalima o pod,
lupati šakama u prsa i pjevati na nekom nerazumljivom jeziku. Ni to im ne bi
dovoljno, nego pođoše skakati, praviti grimase, plaziti jezike, urlikati i grebati
svoja gola tijela vlastitim rukama. Časna riječ, prestravih se od njih.
Rekoše nam da je to tradicionalni ples, iliti ratni poklik — haka, koji izvode
Maori, inače starosjedilačko stanovništvo Novog Zelanda kojem su pripadali
i ovi UNPROFOR-ci.
Potraje to neko vrijeme, jedva dođoh sebi od svega, a onda, da li od dojma
koji je ostavio na mene ovaj luđački ples ili dragi Bog zna zbog čega, tek
na povratku kući me dočeka nešto što mi nikad neće biti jasno da li se zaista
desilo ili se moja mašta poigrala sa mnom.
Bilo je oko jedan iza ponoći, Novozelanđani nas dovezoše do zgrade Radija,
raziđosmo se svako svojim putem. Do kuće sam mogla doći na dva načina
— jedan put je vodio pored gradskog groblja, što sam u startu odbacila, a
drugi je vodio glavnom cestom, koja je u to doba bila pusta. Trebalo mi je
nekih desetak minuta do kuće. Pod dojmom večeri, koračala sam žurno
trotoarom, a visoke ulične svjetiljke su bacale bijelu svjetlost. Noć je bila tiha,
nijedan automobil nije prošao, sva svjetla okolnih kuća su bila pogašena.
A onda ga ugledah. Ispred mene, na nekih dvadeset metara, na sred ceste,
niotkud se pojavio džinovski bijeli pas, visine od nekih metar i trideset
centimetara. Mirno stoji na onoj bijeloj liniji na cesti koja odvaja lijevu od
desne trake. Ničim se ne oglašava, samo je tu.
Nikad mi neće biti jasno kako sam smogla hrabrosti i snage da prođem
pored njega, a sve to učeći suru El-Felek, gledajući strogo pravo pred sebe,
u svoje korake, sve do trenutka dok ga nisam prema nekoj svojoj procjeni
ostavila na korak-dva iza sebe. Onda sam se okrenula na trenutak. Bijela
linija na cesti bila je prazna, kao da ga nikad nije bilo. Ne, nije mogao otići
nigdje, sigurna sam. Samo ga više nije bilo tu. Potrčala sam koliko me
noge nose.
Riada
zemlji još uvijek bile raspoređene trupe UNPROFOR-a, desi se da njihov
bataljon koji je bio stacioniran nedaleko od grada, pozove nas nekoliko sa
Radija na večeru u svoj kamp. Do kampa smo stigli njihovim džipom, a
tamo nas dočekaše sa bogatim švedskim stolom, ali, ne lezi vraže, među
svim đakonijama hljeba ni za lijeka. Helem, da je na stolu ne znam ti šta,
ako nema hljeba, ja, tipična Bosanka, ću ostati gladna, pa tako i to veče bi.
Potom nam rekoše da ćemo imati priliku odgledati njihov nacionalni ples
koji će njihovi momci izvesti specijalno za nas. I zaista, od onog što vidjeh,
ostah bez daha, ali bukvalno.
Pred nas izletje desetak momaka, golih do pasa, išaranih lica jarkim bojama.
Rasporediše se u dvije grupe, te pođoše ritmično udarati stopalima o pod,
lupati šakama u prsa i pjevati na nekom nerazumljivom jeziku. Ni to im ne bi
dovoljno, nego pođoše skakati, praviti grimase, plaziti jezike, urlikati i grebati
svoja gola tijela vlastitim rukama. Časna riječ, prestravih se od njih.
Rekoše nam da je to tradicionalni ples, iliti ratni poklik — haka, koji izvode
Maori, inače starosjedilačko stanovništvo Novog Zelanda kojem su pripadali
i ovi UNPROFOR-ci.
Potraje to neko vrijeme, jedva dođoh sebi od svega, a onda, da li od dojma
koji je ostavio na mene ovaj luđački ples ili dragi Bog zna zbog čega, tek
na povratku kući me dočeka nešto što mi nikad neće biti jasno da li se zaista
desilo ili se moja mašta poigrala sa mnom.
Bilo je oko jedan iza ponoći, Novozelanđani nas dovezoše do zgrade Radija,
raziđosmo se svako svojim putem. Do kuće sam mogla doći na dva načina
— jedan put je vodio pored gradskog groblja, što sam u startu odbacila, a
drugi je vodio glavnom cestom, koja je u to doba bila pusta. Trebalo mi je
nekih desetak minuta do kuće. Pod dojmom večeri, koračala sam žurno
trotoarom, a visoke ulične svjetiljke su bacale bijelu svjetlost. Noć je bila tiha,
nijedan automobil nije prošao, sva svjetla okolnih kuća su bila pogašena.
A onda ga ugledah. Ispred mene, na nekih dvadeset metara, na sred ceste,
niotkud se pojavio džinovski bijeli pas, visine od nekih metar i trideset
centimetara. Mirno stoji na onoj bijeloj liniji na cesti koja odvaja lijevu od
desne trake. Ničim se ne oglašava, samo je tu.
Nikad mi neće biti jasno kako sam smogla hrabrosti i snage da prođem
pored njega, a sve to učeći suru El-Felek, gledajući strogo pravo pred sebe,
u svoje korake, sve do trenutka dok ga nisam prema nekoj svojoj procjeni
ostavila na korak-dva iza sebe. Onda sam se okrenula na trenutak. Bijela
linija na cesti bila je prazna, kao da ga nikad nije bilo. Ne, nije mogao otići
nigdje, sigurna sam. Samo ga više nije bilo tu. Potrčala sam koliko me
noge nose.
Riada