Nešto nije u redu sa mnom i sa svijetom, ili je u redu sa mnom i sa svijetom, ali ne možemo vezu da uspostavimo nikakvu.
Da li je iko uspostavlja, ili ljudi lažu, pretvarajući se da nema raskida, ili im je svejedno, a održavaju samo privid.
Da li je moguća ikakva veza izmedju čovjeka i svijeta osim moranja? Ja ne biram ono što imam. Ne biram, ustvari,
ništa, ni rađanje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je čudnije što moranje pretvaram u ljubav.
jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha
od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nad mnom je svejedno, ali neću
da znam za to svejedno, dajem im svoje osećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate. Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav
i oni ne mogu da mi je vrate. Gledaju me hladno, sumnjičavo odmijeravaju opasnost koja im od mene prijeti, i zatvoreni svakako, zatvaraju
se još više, na prvu neočekivanu riječ, na prvi nenaviknuti pokret, ili odmah napadaju, braneći se, jer više vole da ubiju nego da strahuju.
Napad je odbrana koja naredjuje opreznost, i tako nema lijeka surovosti, jer nema lijeka ljudskoj nesigurnosti....
Meša Selimović