Skrhano srce od ljubavi peva, tuga znanja govori,
melanhonija želja šapuće i bol siromaštva jeca. Ali
ima jedna tuga dublja od ljubavi, uzvišenija od znanja
jača od želje i gorča od siromaštva. Ona je nema
i nema glasa; njene oči blistaju kao zvezde.
Čuvaj me od onog čoveka koji kaže: „Ja sam svetlost koja
narodu osvetljava njegov put“, a odvedi me bliže do onoga
koji traži svoj put kroz svetlost naroda.
Čovekova vrednost je u malim stvarima koje on stvara a
ne u mnogo posedovanja koja on prukuplja.
Kad čovek ništa ne bi voleo više od života nebi li onda
stalno činio sve što može da ga spasi? Ako čovek ništa
ne mrzi više od smrti, zašto onda ne izbegava sve opasnosti
koje se mogu izbeći?